Čovjek

 u Blog

Povodom svjetskog dana socijalne pravde.

Razmišljajući o tome otkuda proizlazi socijalna osjetljivost, humanizam, osjećaj za druge, nameće mi se pitanje: može li se naučiti biti čovjekom, ili se čovjekom može samo biti? Svi ljudi koji su osjetljivi na nepravdu običavaju reći kako su im nepravde oduvijek bile velika inspiracija i poziv na djelovanje. Upravo zbog toga vjerujem kako je empatija nešto s čim se čovjek rađa. Osjetljivost za druge ljude teško da se može naučiti. Ljudi koji ne žele niti na trenutak zamisliti sebe u životnoj situaciji nekog drugog čovjeka teško da možemo prisiliti da se zamisle u toj situaciji. Poznajem neke ljude koji su dočekali duboku starost bez imalo osjećaja za druge ljude. Oni, naravno, nisu ljudi iz moga bliskog kruga, jer ljudi poput mene ne mogu u svojoj blizini predugo trpjeti ljude koji ne suosjećaju s drugima. Ali, imala sam ih, na moju žalost, prigodu upoznati i danas sa sigurnošću znam da postoje i takvi ljudi. No, zapravo, nije mi žao što to znam – to je samo bila još jedna životna lekcija i dobro upozorenje. Život me upozorio da ovaj svijet nije bajka i da ima ljudi koji nemaju niti malo suosjećanja, pa čak niti prema svojim bližnjima prema kojima bi trebali imati bar malo nekih ljudskih osjećaja. Da, ima i toga. Meni je uvijek bilo draže misliti kako su svi ljudi dobri i suosjećajni, ali, naravno da nisu.

Sebičnost je ta koja lišava pojedine ljude bilo kakvog osjećaja za druge. Oduvijek sam se čudila njihovim ja, ja i samo ja pričama (čitaj: monolozima) – i pri svakom susretu ili razgovoru s njima, proučavam njihovo ponašanje s psihološkog aspekta, nadajući se da u njemu možda mogu nešto promijeniti. Ali, priča je svaki put ista i traje sve dotle dok se priča o njima i nečemu što se događa u njihovim životima. Nakon toga svaka druga priča staje, prestaje i nestaje. Ništa drugo osim njih na ovome svijetu ne postoji i nije važno. I, sve manje imam želju biti psiholog tim izgubljenim dušama koje se guše u svojoj sebičnosti. Sve manje me njihove priče zanimaju. Naučila sam sasvim dovoljno o njima. Imali su pravo neki meni bliski ljudi kada su mi govorili da mi je uzaludan trud, no smatrala sam da od tih ljudi ne bismo smjeli olako odustati. Neki tračak nade u meni još uvijek me ponekad tjera da ih pokušam promijeniti, upozoriti ih na bešćutnost koja vlada njihovim bićem. Ali, tada me ti isti ljudi ponovno ispljuskaju svojim sebičnim ispadima i onda ponovno iznova uzimam godišnji odmor od slušanja njihovih priča. No, ako imamo imalo volje, trebamo vjerovati da negdje i u njima čuči ljudskost koje nisu svjesni i trebamo ih u svakoj prigodi poticati da je probude. Možda i ti ljudi jednog dana okuse radost i sreću darivanja ljubavi drugim ljudima i dijeljenja životnih uspona i padova s drugim ljudima.

Ipak, teško je s njima i nismo baš uvijek raspoloženi biti dežurni psiholozi. Istina je gorka. S takvim se ljudima možeš družiti jedino ako pristaneš igrati igru po njihovim pravilima, a ona su nam svima dobro poznata – jedno od glavnih je ono notorno pravilo da je svaka priča i svaki razgovor samo o njima i jedino o njima. Sve što se događa, događa se samo njima. S takvim ljudima možeš do besvijesti biti u jednosmjernom odnosu, jer svi putevi vode samo i jedino do njih. Možeš s njima do iznemoglosti živjeti njihov život, ali ne očekuj da će oni s tobom živjeti tvoj život. Neće, ni trenutka. Tuđa empatija upravo je ono što im treba kao plodno tlo na kojem će saditi svoje sjeme. Upravo zbog toga je naše suosjećanje zapravo znak svakome od nas da budemo oprezni i ne puštamo pijavice (čitaj: energetske vampire) u naš život. Jedini zdrav odnos je dvosmjeran odnos, o kakvom se god međuljudskom odnosu radilo. Svaki jednosmjeran odnos je toksičan, a empatija je najbolja kada postoji u oba smjera. To se uvijek nekako osjeti. Odmah znaš na čemu si s ljudima. Znajmo osluškivati, osjećati jedni druge.

Zbog velikih socijalnih razlika u društvu događa se, na žalost i to da nečiji položaj na društvenoj, institucionalnoj ljestvici biva paravan za iživljavanje te osobe na nekome tko je na toj ljestvici ispod njega ili nje. No, svaki čovjek ima svoja prava kao osoba i kao građanin – pripadnih nekog društva i mora se u životu znati osloniti na njih.

Svaki čovjek trebao bi bar malo uživati u toj svojoj ulozi – čovjeka. Ljepše titule od čovjeka doista nema. Što će nekome sve titule svijeta i sve moguće društvene pozicije, ako ne zna biti čovjek? Što nam vrijede sve ostale titule i funkcije, ako ne znamo biti ljudi jedni prema drugima?

Nehumanost i okrutnost našeg vremena postavlja na pozicije moći uvijek nove nemoćnike koji ne znaju da su ovdje samo u prolazu. U tome i jest problem – ljudskost ne traži pozicije moći kako bi djelovala, a pozicije moći, na žalost, danas određuju apsolutno sve. A, onima koji razmišljaju o drugima ti isti moćnici ne daju ni blizu. Bilo kakvo suosjećajno razmišljanje nema veze sa suvremenim hranidbenim lancima u kojima opstaju samo najokrutnije i najbešćutnije zvijeri u ljudskom obliku. Bešćutnost je postala kriterij uspjeha, a osjećajnost mistika u koju zaranjaju samo rijetki pojedinci.

Činimo dobra djela u tišini i budimo sretni zbog toga. Svaki čovjek koji nije lišen empatije trebao bi biti ponosan na sebe. Svatko tko nije egoist trebao bi svakoga dana reći sam sebi koliko uživa biti takav kakav jest. Svaki dan nova je prilika za osvajanje titule čovjeka. Dobra djela ne moraju biti na jumbo plakatima i na instagram profilima, već učinjena u tišini. Kada bi samo svakoga dana svu energiju ovoga svijeta koja se troši na nedjela i zlodjela pretvorili u energiju dobrih djela, više ne bi bilo ni gladnih, ni golih, ni bosih ljudi, ni ratova, ni nemira, niti bilo kakvih crnih vijesti, kao što vjerojatno ne bi više bilo niti bilo kakvih klimatskih poremećaja, kao ni virusa ili bolesti.

Čovjek ima u sebi nešto pokvareno što ga već stoljećima tjera da se bori protiv drugog ljudskog bića, da s njim ratuje, da se s njim prepire, da se s njim natječe, da stalno pokušava imati više sredstava za život od nekog drugog, umjesto da se sredstva za život podjednako raspodjele i da na polju života svi ljudi imaju podjednaka sredstva za život. No, ljudima kao vrsti to nikako da pođe za rukom. Baš kao što ljudska bića uporno i dalje ubijaju životinje radi svoje pohlepe i sustavno uništavaju prirodu kao naše jedino stanište također iz sebičnih razloga. Žele imati više od drugih, žele biti bolji od nekog drugog, žele sve najgore prvom susjedu, zlobni su, jalni, imitiraju druge, kuju zavjere, ogovaraju jedni druge, naslađuju se tuđim nevoljama, piju tuđe suze kao eliksir života i uništava ih bilo kakva, pa i najmanja tuđa sreća, ne znajući da time najveće zlo zapravo nanose sami sebi. Ne vole originalnost, već često prepisuju životne stilove drugih, kradu drugima ljubavne partnere zbog nedostatka samopoštovanja, dokazuju se pred drugima na bilo koji način i tako u nedogled, umjesto da se dokažu i pokažu pred samima sobom i pokušaju biti ljudi. Svi imaju neku svoju priču koja želi biti ispričana, a sebični, pakosni ljudi misle da je baš njihova priča svima najinteresantnija na svijetu. No, doista nije tako, jer svakome je njegova životna priča ipak najvažnija i nitko nije dužan živjeti živote drugih ljudi, ako ti isti ljudi ne žive niti na trenutak njegov ili njezin život.

Novcem se mogu platiti plastične operacije, kupiti novi automobili, izgraditi luksuzne vile, kupiti jahte, skupocjeni nakit, privatni zrakoplovi, lažni prijatelji, ali ljubav, dobrota, ljudskost, duhovnost, suosjećanje s drugim ljudima, ne mogu se kupiti novcem ni dobiti nekom operacijom. Živjeti u svijetu u kojem se jedan dio ljudi razbacuje novcem samo zato jer ga ima više nego što je normalnom čovjeku potrebno, dok drugi dio ljudi nema niti za osnovne životne potrebe, doista je žalosno.

Novac je varljiva kategorija za koju se najviše hvataju uvijek upravo oni kojima manjka ljudskosti i moralnosti. Kao da će uz pomoć novca u njima narasti čovjek. Neće. To se neće nikako i nikada dogoditi. Novcem možemo čovjeka u sebi eventualno ugušiti, ali nikako izgraditi.

Kako je divno sresti poštena čovjeka i odmah bez razmišljanja znati da on to doista jest. Pravi je blagoslov odmoriti svoje misli na proplanku mira i poštenja, usred pokvarenosti i zavisti koja vlada svugdje oko nas.

Kada smo neoprezni dopuštamo bilo kome da nam se približi i donese u naše dvorište tko zna kakve priče i iskrca u naše dvorište tko zna kakav otrov. Zašto bismo dopustili da netko s lošim namjerama u naš život prospe svoj otrov i nastavi dalje ići tražiti nove žrtve kojima će na bilo koji način pokušati zatrovati život, umjesto da u našu blizinu puštamo samo one ljude za koje znamo da dolaze u miru i da nam žele pokloniti svoju ljubav?

Jedino u društvu pravog čovjeka postajemo ponosni na ljudsku vrstu. Jedino ljudskost i ljubav mogu pobijediti prolaznost. Jedino čovjek može rastaviti stroj koji je osmislio. Jedino razumijevanje među ljudima može ozdraviti ovaj svijet. Mi stvaramo ovaj svijet, stoga se nemojmo žaliti zbog globalnog zatopljenja, efekta staklenika i prijetnji novim ledenim dobom koje će uslijediti nestankom i potpunim prekidom kružne Atlantske struje te pretvoriti u led sve što smo tisućljećima gradili i stvarali. Sami smo krivi zbog tih klimatskih anomalija i bunta prirode.

Ona ne govori, ona djeluje. Ne možemo od prirode očekivati ljubav ako je obasipamo nebrigom i nepoštovanjem. Ne možemo niti od prirode očekivati empatiju i altruizam ako se prema njoj odnosimo sebično. Dugovi se naplaćuju na ovaj ili onaj način, ali se uvijek naplaćuju. Čahure sebičnosti i pohlepe u koje se čovječanstvo zavuklo koštat će nas novih iznenađenja. Prirodu ne zanima ničija sebičnost. Prirodu zanima jesmo li kao ljudi složni i jesmo li suglasni u tome da smo dio prirode? Nije potrebno biti prorok da bi se vidjelo kamo ide ovaj svijet. Ne pričajmo o ljubavi samo u nekim prigodama, kao na primjer na Valentinovo, već je počnimo živjeti svaki dan. Svaki čovjek na svijetu ima pravo na svoju šalicu čaja. Na svoj život. Na svoju šalicu mira i ljubavi. Na svoju priču. Nitko nikome ne bi smio oduzeti to pravo. Jer, ima dovoljo za sve, kada je čovjek upravo to za što se predstavlja – čovjek.

Nije dovoljno roditi se kao čovjek kako bismo doista bili ljudi. Važno je izabrati pravu stranu postojanja kada nas sile svemira upitaju kojom ćemo stranom svijeta hodati – onom mračnom ili onom svijetlom. Hoćemo li hodati svijetom želeći svakome sve najbolje, čineći dobra djela, suosjećajući s drugima i voleći druge ljude ili želeći drugima zlo, čineći zlodjela i mrzeći druge ljude – naša je osobna odluka. No, svatko tko izabere onu tamnu stranu postojanja trebao bi se pomiriti s tim da nije čovjek nego nečovjek i to svima priznati. Dijelimo se na ljude i neljude od postanka svijeta, a sve druge podjele izmislili su upravo – neljudi. I priroda to zna. I prirodi se to nimalo ne sviđa. Nisu to neke novosti, samo spoznaje koje nije na odmet zapisati – da se slučajno ne zaborave. Jer, bit će svijeta još, a u tom istom vrlom novom svijetu bit će nekih novih vrlih ljudi koji vjeruju da baš svatko ima pravo na dostojan život i nekih novih neljudi koji uporno i tvrdoglavo misle da samo oni imaju pravo na tisuću šalica čaja na dan, uživajući u tome da su nekome tu istu, jednu jedinu šalicu čaja uskratili.

 

Nedavne objave
Kontaktirajte nas

Pošaljite nam mail i odgovorit ćemo u najkraćem roku!