EUforija

 u Blog

Prateći kampanje za EU izbore, ne možemo ne primijetiti kako se u gotovo svima njima EUforični političari trude svoju osobnu EUforiju prezentirati javnosti kao sveopću, svenarodnu, neku tobože zajedničku, kolektivnu EUforiju. Ali, gle čuda, ljudi ne pokazuju baš nikakav interes za tu njihovu EUforiju. Ljudi su, pritisnuti našim dosadašnjim EU članstvom koje u praksi nije rezultiralo nikakvim posebnim promjenama u našim svakodnevnim životima, napokon shvatili kako se ta EUforija političara nas građane zapravo uopće pretjerano ne tiče, već se izgleda tiče samo i jedino političara samih i njihovih dubokih džepova spremnih na nove izazove.

Jer, priznajmo, nismo do sada dobili nekakav osjećaj da ti isti političari rade nešto u našem interesu na lokalnoj razini, pa zašto bi onda to činili na europskoj razini, zaključit će gotovo svaki prosječan čovjek koji nije u nekim rodbinskim, stranačkim ili kumskim vezama s umreženim namještenicima, popularno zvanim uhljebima. Nismo ama baš niti na jednom polju osjetili taj bolji život samo zato što smo dio Europske unije, osim što, eto, telekomunikacije unutar Unije sada plaćamo nešto manje (iako sve drugo iz dana u dan plaćamo znatno više), što imamo mogućnost kupnje pregršt uvoznih proizvoda ponekad vrlo upitne kvalitete (i sve manje naših domaćih zbog gotovo nikakve, odnosno neznatne proizvodnje novih vrijednosti) i što ćemo sada morati odvajati otpad (ali i više plaćati odvoz tog istog odvojenog otpada). Ljudi se s pravom pitaju – postaje li bruxelleska birokracija sama sebi svrhom kao na razini bilo koje od država Unije čija je državna i javna birokracija nakaradno prevelika, a čija je učinkovitost istodobno nikakva?

U čemu je onda štos, pitamo se. Štos je u tome što sada, eto, osim domaćeg parazitizma postoji i jedan malo atraktivniji, a to je EU parazitizam koji donosi veće beneficije i veću financijsku korist onima koji to svim srcem i dušom žele biti. Osim notorne titule domaćeg uhljeba sada netko tko to silno želi može postati i EU uhljeb. Oni uhljebi koji su ovo lokalno uhljebljivanje već na veliko isprobali i doktorirali, osjetili su poziv nekih viših uhljebničkih sila. Jednostavno im više nije napeto mijenjati uhljebničke fotelje na lokalnoj razini. To im više nije dovoljno. Oni sada žele ići korak dalje. Oni sada žele biti EU uhljebi, žele pripadati višem redu uhljeba. I tako ih taj zanos nosi kroz njihove dane dok nestrpljivo čekaju dan kada će saznati jesu li dosanjali taj svoj uhljebnički san. I, silno bi željeli taj svoj zanos podijeliti sa svima nama.

EUforičari nisu ni svjesni da su ljudi sretni kada ih ne vide i ne čuju, jer tada je naš svemir ljepši. Dan u kojem ne vidimo i ne čujemo niti jednog jedinog uhljeba (jer ima i takvih dana, ako se potrudimo da ih osmislimo, odnosno izmaštamo na taj način), odjednom se nekim čudom pretvara u prekrasan dan. Dan u kojem se uspijevamo praviti da uhljeba nema je dan u kojem je naše nebo odjednom plavlje, u kojem ptice odjednom ljepše pjevaju, u kojem sunce odjednom ljepše sja i u kojem zvijezde na noćnom nebu nekako ljepše i mirnije sjaje svojim prirodnim zlaćanim sjajem…

Žalosno je stoga promatrati osobna stremljenja tih EUforičnih ljudi koji taj svoj osobni zanos i neviđeni ushit radi mogućeg EU ustoličenja, prezentiraju građanima kao nešto što se i njih tiče. Obećavaju nam (op. a. moraju nešto obećati reda radi) da će u EU parlamentu kada se za to ukaže prilika dignuti ruku za neku svima nama važnu stvar. I to ćemo, ako se i dogodi, razumije se, svi mi morati dobro platiti. No, zar da zbog toga s njima budemo EUforični? Ne pada nam na pamet.

A, kako to građani vide taj njihov EU uhljebizam? Dovoljno je popričati s ljudima koje poznajemo i koje susrećemo kako bismo zaključili kako građani vide taj EU parazitizam. Građani ga vide jedino kao novo odijelo na bilo kojem EU uhljebu, kao njihovu novu lepršavu haljinu nekog poznatog dizajnera, kao njihov novi šal što se vijori oko njihova vrata poput zastave na još jednom osvojenom vrhu neke uhljebničke planine, kao njihov novi raskošni kaput (čitaj: carevo novo ruho), kao bilo koji skupi odjevni ili ukrasni i građanima vrlo uočljivi predmet koji odjednom osvane na njima kao statusni simbol EU uhljebizma kojim se rugaju narodu i kojim bodu narodu oči. Ljudi to njihovo uhljebništvo vide kao neku novu, sada odjednom kultiviraniju frizuru na glavama još do jučer raščupanih, pardon, nedovoljno počešljanih EU uhljeba, kao novi nakit kojim se odjednom kada postanu EU uhljebi počinju kititi kao neke novo-ustoličene ptice novim perjem, kao skupe satove na njihovim uhljebničkim rukama kojima odjednom vole pojačano gestikulirati (to su neki posebni satovi čije kazaljke znaju zaustaviti vrijeme kada je to potrebno), kao njihove nove lakirane cipele u kojima nam se njihove bezbrižno prekrižene noge smiju klateći se s tv ekrana, kao još jedne u nizu umjetnih trepavica (one trajne i postojane iz skupih salona, koje koštaju znatno više od onih iz DM-a) kojima nam trepću njihove uhljebničke oči u vrijeme Dnevnika, kao njihove ultra skupe fancy naočale s kojima nam se njihova lica ukazuju na svakom koraku ispadajući kao duhovi iz ormara i kroz čije okvire oni odjednom gledaju neki bolji, ljepši svijet. Pogađate, to je onaj svijet viđen iz njihova uhljebničkog ugla. O tom vrlom svijetu veleuhljeba oni maštaju i pričaju. O tom njihovu svijetu kakvim ga oni i samo oni vide i u kakvom oni i samo oni žive i smiju živjeti. To je, razumije se, neki drugi, narodu nedostižan svijet, svijet višeg reda rezerviran samo za uhljebe i veleuhljebe. I, zato, kada uhljebi nižeg ili višeg reda, sasvim svejedno kojeg, nešto pričaju, oni cijelo vrijeme pričaju samo o sebi i jedino zbog i radi sebe. Eto zašto je to ljudima odbojno i na neki način nerazumljivo. Te njihove priče djeluju kao neka nama nerazumna buka, kao šumovi i smetnje u komunikacijskom kanalu, kao neki iritantan zaglušujući zvuk koji ne zna doprijeti do nas koliko god se trudio i od kojeg s razlogom želimo što prije pobjeći na sigurno.

Stranačko i rođačko uhljebljivanje je zahvaljujući medijima postalo toliko iritantno transparentno, da se ljudima uhljebi s punim pravom sve više gade. Sve te silne snimke stranačkih, rodbinskih i kumskih ustoličavanja u stilu vrlo ilustrativne rečenice s najrecentnije snimke koju su nam mediji servirali, a koja počinje vrlo eksplicitnim riječima: „Kad te ustoličim,…“, a takve i slične snimke nam se stalno podastiru kao dokaz nečega što ionako svi znaju i nakon kojih sve ostaje onako kako jest i nakon kojih ti isti brojni rodbinskim, stranačkim i kumskim vezama ustoličeni uhljebi i dalje ostaju uhljebi, učinile su svoje i natjerale nas u bijeg od bilo kakvog susreta s bilo kakvim uhljebima…

Uhljebi sve više djeluju kao da su neka bića s druge planete, jer to u biti i jesu. A, poznavajući ta bića iz druge galaksije koja žive na račun svih nas, sve nas manje zanima ima li života u svemiru i sve više se okrećemo nekim drugim pitanjima. Postoji njihov svemir i ovaj naš svagdašnji, a to definitivno nisu dva ista svemira. To su ljudi čije je nebo plavlje od neba građana i čije zvijezde, kako oni smatraju, moraju biti zlatnije i sjati jače i sjajnije od ovih nama dostupnih zvjezdica s našeg noćnog neba.

Eto zašto mijenjamo programe kada ugledamo EUforične individue okićene žuto-zlatnim zvjezdicama na denver plavoj podlozi. Popeli su nam se na vrh glave. Pohlepni ste i željni visokih primanja i znajte da narod nije niti najmanje oduševljen tim vašim prikazima vaše osobne EUforije kao da se radi o svenarodnoj EUforiji. Niste nas uspjeli u to uvjeriti. Vi samo hoćete još i još i strašno ste se, koliko vidimo, zapalili za taj EU parlament. Čisto nam je žalosno vidjeti koliko vam je do toga stalo, a znate i sami da nema tamo mjesta za sve vas. Ukazujete nam se na svakom koraku i remetite nam mir. Ispadate čak i iz ženskih časopisa. Čak ni njih ne možemo u miru listati. Preskačemo te stranice na kojima ste vi, samo da znate. Pokušavamo se praviti kao da vas nema. Ne zanima nas taj vaš uhljebnički svemir.

Nakon tih čuvenih izbora, nekome od tih EUforičara će doista i pripasti titule EU parazita, ali svi ostali wannabe uhljebi višeg reda morat će umiriti svoju EUforiju te će se morati i dalje uhljebljivati na lokalnoj razini, sviđalo se to njima ili ne. A, za vjerovati je da ih njihove stranke neće razočarati, pa će im svima za utjehu i doma naći hljeba na račun naroda. Bit će ustoličeni, to je sigurno i za to ne moramo brinuti.

Ono što ljudi svojom nezainteresiranošću za njihove poruke žele reći uhljebima je sljedeće: Budite EUforični, nitko vam to ne brani, ali ostavite ljude koji nisu u vašim strankama i klanovima, koji nisu vaši kumovi, umreženici i prijatelji i koji s vašom osobnom EUforijom nemaju baš nikakve veze, već jednom na miru. Nadajte se vašem EU parazitizmu, imajte Eure pred očima, radujte se ulasku u neko više uhljebničko društvo i nazdravljajte jedni s drugima, ali ne zavaravajte se da su vaše stranke svojim skupim oglašivačkim kampanjama uspjele građane uvjeriti da se na tim plakatima i u tim spotovima radi o svima nama. Ne, drage naše dame i draga naša gospodo budući, a za sada još uvijek wannabe EU parlamentarci, ovdje se i opet, kao i kada su neki lokalni izbori, radi se samo i isključivo o vama i vašim osobnim željama za boljim i luksuznijim životnim stilovima, vašim ljepšim izbjeljenim zubima, vašim keramičkim ljuskicama i krunicama, vašim skupim naočalama, nekoj vašoj boljoj EU frizuri, a možda i periki, još jednim u nizu vaših trajno usađenih umjetnih trepavica, ponekoj vašoj brandiranoj haljini, nekom odijelu poznate robne marke na vašim tijelima, skupom satu na vašim rukama s kojim ćete putovati kroz vrijeme, o vašoj markiranoj torbici, o vašem skupocjenom nakitu, o vašem najskupljem pametnom telefonu, o vašem najnovijem tabletu, o vašem najnovijem električnom SUV automobilu na već krcatom voznom parku, o vašim podebljanim računima zahvaljujući visokim primanjima i atraktivnim dnevnicama, o vašim štednim računima, o vašim novokupljenim nekretninama i tako dalje u nedogled. Ukratko – ovdje se radi o vama i vašim nepreglednim željama i nepresušnim potrebama. Vama i vašim obiteljima taj će EU uhljebizam zasigurno dobro doći. I, nitko vas za to ne krivi. Ali, to je samo vaša osobna EUforija. Nismo EUforični s vama. Niti najmanje. Čak naprotiv. Bježimo od vas glavom bez obzira. Dosadio nam je više taj uhljebizam na svim mogućim mikro i makro razinama. Sretni smo kada vas ne vidimo i ne čujemo.

I – niti jedan jedini marketing stručnjak više ne može i ne zna narod uvjeriti da će zahvaljujući vašim pozicijama u EU parlamentu i narodu odjednom biti bolje. Taj neki, ovaj ili onaj, bilo koji neimenovani marketinški stručnjak samo će slegnuti ramenima, kreirati nekakvu kampanju za sve vas i cijelo vrijeme imati na umu koliko će na vama i vašem plavljem nebu i vašim zlatnijim zvjezdicama njegova agencija zaraditi, što će u konačnici njemu i njegovim djelatnicima donijeti korist i nešto plavlje nebo i nešto zlatnije zvjezdice za jedno kratko vrijeme preživljavanja, do neke nove prigode za neke nove kampanje prigodom nekih novih uhljebničkih izbornih orgija.

Evo nas, već trčimo, ne možemo dočekati da zaokružimo vaša imena i da sudjelujemo u vašem EU uhljebljivanju. Ma, dajte, molim vas, pa nije narod glup i naivan da brine o vašim osmjesima koji su duboko u svojoj uhljebničkoj srži utemeljeni na gubitku naših vlastitih. Toliko naivni nismo, koliko god nas uhljebi držali budalama.

Nedavne objave
Kontaktirajte nas

Pošaljite nam mail i odgovorit ćemo u najkraćem roku!