Ljubav
U okruženju u kojem se ljubav prečesto definira kao osjećaj koji možemo imati samo prema svojima i sebi sličnima i koji možemo dokazati ponajviše mržnjom i netrpeljivošću prema drugima i drugačijima, u kojem se tolerancija tumači kao prihvaćanje vrijednosnog sustava kojeg nameće samoproglašena većina, u kojem se nečiji uspjeh automatski doživljava kao nečiji neuspjeh, u kojem bogati bivaju sve bogatiji, a siromašni osiromašuju, doprinoseći tako zajedno još dubljim socijalnim nejednakostima, u kojem je poznanik poznaniku prepreka koja koči, a ne karika koja spaja, u kojem je između jednog i drugog susjeda zid koji ih razdvaja, a ne most koji ih spaja, u kojem je prijatelj prijatelju motivacija za usporedbu i međusobno natjecanje, a na inspiracija za sreću, druženje i stvaralaštvo te u kojem se o ljubavi može govoriti samo ako je taj govor u skladu s lokalnim običajima i tradicijom – imati pravog iskrenog prijatelja doista je prava rijetkost i pravi blagoslov.
U društvu iskrenog prijatelja odjednom nas više ne zanimaju ni nove loše vijesti iz zemlje i svijeta, ni krajnje estradizirana politika, ni hirovita vremenska prognoza, ni bilo što što bi moglo poljuljati taj iscjeljujući osjećaj sreće zbog istinskog i ljubavlju ispunjenog zajedništva.
Pokraj iskrenog prijatelja, odjednom promatramo ovaj svijet srcem, a ne očima i vidimo sve ono lijepo i dobro što samo srcem možemo vidjeti. Odlazimo zajedno u šetnju i svakim korakom sve smo dublje u našoj bajci, na nebesko plavoj livadi naših snova. Odjednom kao da ništa nije važno. Osjećamo neopisivi mir. Sretni smo, jer znamo da na svijetu još uvijek ima dobrih ljudi koji se usuđuju sanjati, bez obzira što su svima nama svakovrsni moćnici odavno nepisanim pravilima zabranili snove.
Inspirirani iskrenim zajedništvom, duboko u sebi znamo da će sve biti upravo onako kako treba biti i da je sve u najboljem redu. Kako je lijepo ponekad šutjeti i samo disati u dobrom društvu. Kako topli i ugodni mogu biti hladni sjeverni vjetrovi koji nas grle dok blagoslovljeni iskrenim prijateljstvom sanjamo bolji svijet – onaj u kojem je uspjeh drugoga i naš vlastiti, u kojem je svaki prijatelj stvarno prijatelj, u kojem svi ljudi imaju dovoljno sredstava za život dostojan čovjeka, u kojem među susjedima i znancima niču mostovi razumijevanja i tolerancije umjesto zidova mržnje i zlobe, u kojem jedni drugima olakšavamo postojanje umjesto da ga otežavamo i u kojem je ljubav jednako dozvoljena svima, a ne samo onima koji si uzimaju za pravo drugima govoriti kako je njihova priča o ljubavi ona jedina prava i ispravna i kako su sve druge priče o ljubavi nepodobne i društveno neprihvatljive. Tko ima pravo nekome govoriti kako će i na koji način govoriti o ljubavi? Nema li baš svaki čovjek na svijetu pravo doživjeti ljubav na svoj način?
Rumi je rekao kako sve religije u svom nauku spominju ljubav i na nju se pozivaju, ali kako ljubav kao takva nema svoju religiju. Nema je i neće je nikada niti imati, jer ljubav ne može biti zarobljena pravilima i zadanim okvirima neke organizacije, niti prisvojena od strane bilo koje skupine ljudi na ovome svijetu. Ljubav ne možemo posjedovati, nju ne možemo obilježiti nikakvim simbolima, jer je njezin jedini simbol srce svakog čovjeka koje kuca jače i ljepše kada se volimo.
Ne, ljubav nikada neće moći biti zarobljena. Ona je kao najjača sila u svemiru slobodna i jednako dostupna svima. I tako će biti zauvijek. Nitko nema pravo prisvajati sebi definiciju ljubavi i nekome reći kako će i na koji način o njoj svjedočiti. Svatko od nas je slobodan čovjek koji ima pravo na ljubav i na svoju viziju iste.
