Naši i vaši

 u Blog

Dobro se sjećam, serija Naši i vaši isprva nam je svima bila smiješna, sve dok nismo na svojoj koži osjetili što to u praksi zapravo znači kada nisi nečiji. Jer, problem nije u onim ljudima koji sve ljude ovoga svijeta smatraju svojima, neovisno o mjestu rođenja, podrijetlu, imenu i prezimenu, neovisno o nečijim krvnim zrncima, religijskoj opredijeljenosti, boji kože ili ideologiji.

Problem je u onim ljudima koji doista iz dana u dan žive u svijetu naših i vaših i koji koriste svaku priliku da nekome tko je njihov poklone svu svoju pažnju  i otvore mu sva moguća vrata, a nekome tko po njihovu sudu nije njihov ta ista vrata zalupe pred nosom.

To ćemo osjetiti gotovo svakodnevno čim progovorimo nekim svojim naglaskom. Dohvati li nas se šalterska službenica ili službenik koji nas ne smatraju svojim rodom, osobom iz svoga kraja ili jednostavno nekim svojim čovjekom iz bilo kojeg njima znanog razloga, vrlo ćemo brzo na svojoj koži osjetiti što to znači živjeti u zemlji naših i vaših ljudi.

Dopadne li nas bilo koji službenik iz svijeta naših i vaših, smatrajući nas individuom iz svijeta kojeg on smatra isključivo svojim, ali ne i našim, nadrapali smo. Ajoj, a što ako to bude doktor? Što ćemo onda? Što ćemo ako mu na licu bude pisalo: ja nisam vaš…ili vi niste moji? Kako uopće komunicirati s ljudima koji mentalno neprestano i neumorno žive u toj sferi naših i vaših? Kako ih preodgojiti? Kako im dokazati da tim svojim nakaradnim stavovima truju naše društvo bez ikakve potrebe?

Taj polusvijet naših i vaših nije više nikome niti najmanje smiješan, već žalostan i tragičan, za sve nas i za svekoliko društvo.

Jer, budimo iskreni, mi, na kraju krajeva, upravo zbog te bolesne i iskrivljene slike koju o svijetu imaju naši i vaši niti ne možemo niti ćemo ikada biti društvo.

Na temeljima naših i vaših ne može se graditi zdravo društvo, već samo propast i jad, samo zid koji zauvijek razdvaja susjede, pretvara čak i znance u potpune neznance, a nekadašnje prijatelje u neprijatelje.

Po tom ključu postajemo šutljivi prolaznici jedni kraj drugih dok kraj nas prolazi život koji je mogao biti tako lijep samo da nije sve počelo s našima i vašima, ovima i onima, mojima i tvojima, nama i njima…

Samo da nisu jednima bila sva vrata otvorena, jer su nečiji ljudi, a drugima ta ista vrata zatvorena, jer nisu nečiji ljudi. Nije lijepo živjeti u takvom okruženju. Stresno je i naporno. Na svakom koraku moraš razmišljati razgovaraš li sa svojim čovjekom ili ne. Ova te sredina na to prisiljava. Tek nakon nekoliko sekundi skeniranja, kada osjetiš da je to po nekom kriteriju tvoj čovjek, odnosno da on tebe osjeća kao nekog svog, tek tada možeš s tim čovjekom opušteno razgovarati, jer imaš osjećaj da si na svom terenu. U protivnom razgovora nema i nastaje vrlo neugodan muk. Zar to nije sramotno?

Kada smo suočeni s osobama iz svijeta naših i vaših, mi šutke prihvaćamo njihova pravila igre i  povlačimo se, umjesto da te ljude pokušamo nekako uvjeriti da takav svijet kakvim ga oni vide ne bi smio postojati, jer je nakazan.

Rad u uslužnim djelatnostima i rad sa strankama i klijentima općenito, prostor je gdje se najviše može osjetiti kako je to živjeti u svijetu naših i vaših, naravno, ako naletiš na osobu koja tako zamišlja ovaj svijet, automatski i tebe prisiljavajući da i ti u tom trenutku, dok komuniciraš s tom osobom, živiš u njemu. Zid koji su prema svim ljudima koji ne dolaze iz sfere naših i vaših u stanju izgraditi osobe iz našeg i vašeg svijeta, učinit će vrlo često da se u javnim institucijama osjetimo ni manje ni više nego kao nepozvani i neželjeni gosti, kao stranci u našem rodnom  gradu, što doista nije ugodno.

Službenici iz sfere naših i vaših neće nam se osmjehnuti ako nismo njihovi, iako im to radno mjesto u uslužnoj djelatnosti nalaže. Neće nam htjeti dati baš nikakve informacije koje su nam dužni dati. Ako nismo njihovi, neće htjeti raditi svoj posao kako treba. Jedino što će htjeti – bit će to da nam pokažu kako mi nismo njihovi ljudi, što god to značilo. Ako je već tako, postavlja se pitanje – kako da takvu osobu uopće osjetimo svojom? U takvim trenucima i mi ćemo u sebi reći – ako mi nismo vaši, niste ni vi naši i eto svih nas, svakim danom sve više uronjenih u sramotan svijet naših i vaših… To je loš svijet. Loš za sve nas.

Tišina. Muk. Jad i bijeda. Svijet naših i vaših u koji smo uvučeni. Svijet u kojem svakodnevno nailazimo na nekoga tko svojim ponašanjem emanira takvu energiju podjele. Tišina i mir jedini su lijek. I žalosno traženje nekoga tko je naš. To je postao jedini način da razmijeniš s nekim poneku toplu i iskrenu riječ.

Divno je kada dođeš u ruke šalterskim službenicima koji te smatraju svojim. To je milina. To me podsjeća na sketch Benny Hilla koji u jednom Pubu poslužuje Nijemca sa smiješnim naglaskom, govoreći engleski s vrlo naglašenim njemačkim naglaskom, na što Nijemac poludi i optuži ga da mu se ruga. „Ne,ja Vam se ne rugam, ja uvijek tako govorim“, odgovara mu Benny Hill, namigujući u kameru gledateljima.

Nakon što je poslužio Nijemca, Benny Hill odlazi poslužiti svog stalnog gosta Engleza whiskeyem u trenu mijenjajući svoj naglasak, govoreći odjednom perfektnim engleskim, kao i svoj izraz lica koji postaje umilan, dok on postaje ultra ljubazan prema domaćem gostu kojeg očito smatra svojim čovjekom. Nijemac u tom trenutku još više poludi, ponovno ga optužujući da mu se ruga. „Ma ne, ja se rugam njemu, a ne Vama“, odgovara mu Benny Hill, ponovno namigujući. Šaljiv je to, ali i vrlo zoran prikaz odnosa prema neželjenom i željenom gostu. Nešto vrlo slično svijetu naših i vaših. Nešto što nam je isprva svima bilo smiješno, pa nam je kasnije prestalo biti smiješno, jer nam je naprosto prisjelo.

Uzalud se na svim edukacijskim razinama govori da je svaki čovjek čovjek dok mu se ne dokaže suprotno, da su svi ljudi – ljudi, da su svi gosti jednaki i jednako vrijedni pažnje, uzalud je sve.

Benny Hill je već odavno sve o tome rekao. Mi smo se tome  smijali, a danas se bojimo šaltera, jer ne znamo tko nas tamo čeka. Hoćemo li biti usluženi kao naši ili kao vaši, pitanje je sad? Polaganim korakom prilazimo šalteru. Našim govorom se legitimiramo. Tada puštamo šalterske službenike i službenice da progovore i da nam svojim izrazima lica i govorom tijela otkriju kakve smo sreće. To je trenutak u kojem saznajemo jesmo li taj dan  dobre sreće ili ne. Jesmo li naši ili vaši, to je danas pitanje svih pitanja, jer o tome danas ovisi svaki naš trenutak, svaki naš korak kroz život, a ponekad i sam život. Vrlo je opasan taj antidruštveni model u kojem vegetiramo.

Vjerujem da bismo, kada ne bi bilo naših i vaših, uistinu i živjeli umjesto da vegetiramo i samo postojimo. Priznajem, sram me je kada se sjetim u kakvom okruženju živimo. Ali, važno je da naši strani gosti o tome pojma nemaju i da smo prema svima njima, kao stanovnici turističke zemlje – ljubazni, što je lijepo, jer na taj način svi skupa dokazujemo da se sve može kada se hoće, pa tako i biti ljubazan prema svim ljudima.

Upitajmo se ponekad – koliko bi nas koštalo da tako ljubazni kakvi smo prema našim stranim gostima budemo barem ponekad i jedni prema drugima? Zašto ne bismo probali? Zašto se bar na trenutak ne bismo probali odmoriti od tog nakaradnog svijeta naših i vaših?

Nedavne objave
Kontaktirajte nas

Pošaljite nam mail i odgovorit ćemo u najkraćem roku!