San

 u Blog

Dan Martina Luthera Kinga Jr. (MLK Day) američki je praznik koji se slavi svake godine trećeg ponedjeljka u siječnju, u vrijeme oko njegova rođendana (15. siječnja 1929.). Njegov dan bio je ozakonjen kao praznik 1983. godine, ali je tek 2000. godine taj praznik obilježen u svih 50 američkih država. Ove godine njegov dan bit će obilježen u ponedjeljak, 21. siječnja. A, ovaj svijet, nakon punih 90 godina koliko bi taj borac za ljudska prava imao da je živ, kao da još uvijek nije dovoljno razumio njegove plemenite riječi.

Ovih dana ponovno razmišljam o njegovu slavnom govoru i snu koji je sanjao. Mnogim obespravljenim ljudima diljem svijeta sve o čemu je govorio, na žalost, još uvijek je samo san koji sanjaju. Neki govori su doista vječni i kako vrijeme prolazi i sa sobom donosi nove nepravde, oni samo odzvanjaju nekom novom jačinom i novim intenzitetom, podsjećajući nas na to da su mnogi prije nas mislili isto što i mi, sanjali isto što i mi i bili osjetljivi na nepravdu kao i mi.

Kako u godinama odrastanja moje generacije nije još bilo interneta, svako naše školsko i studentsko istraživanje povijesti i kulture drugih civilizacija bila je prava pustolovina puna prašnjavih enciklopedija i zaboravljenih knjiga. Priznajem, to je doista imalo svojih čari koje su današnjim generacijama neshvatljive. Nama informacije nisu bile dostupne klikom, već dugotrajnim istraživanjem, a što smo više vremena provodili u traganju za nekim informacijama, to su se one dublje urezivale u naše pamćenje. Loša strana dostupnosti informacija je činjenica da ono što doznajemo na lak način, još lakše zaboravljamo.

Tako sam, za potrebe moje maturalne radnje svojedobno proučavala crnačku povijest i kulturu, a maturirala sam na temu Uloga crnačke glazbe u oblikovanju svjetske kulture. Na mene je posebno snažan dojam ostavio upravo govor Martina Luthera Kinga. Sjećam se kako sam njegov govor interpretirala bez imalo zastajkivanja. Nije ga bilo potrebno učiti napamet, jer je izašao iz srca te progovarao o ljudskim sudbinama i borbi protiv nepravde.

Kasnije, za vrijeme dodiplomskog i poslijediplomskog studija, nastavila sam proučavati crnačku kulturu, posebno glazbu i književnost. Ponovno čitajući Čiča Tominu kolibu autorice Harriet Beecher Stowe ulazila sam kao odrasla osoba u to djelo na sasvim nov, društveno osjetljiviji i kritičniji način. Afro-američka književnost kao takva čini cjelinu sama za sebe i kao da se herojskom snagom pisane riječi popraćenom gorčinom bunta, a istodobno protkanom nevjerojatnom duhovnošću, pretvara u vrlo važan kulturni moment koji će zajedno s uspjesima afroameričkih znanstvenika, sportaša, glumaca, redatelja, glazbenika i drugih djelatnika značajnije odrediti američko društvo.

Godine 1955. Rosa Parks odbila je poslušnost vozaču autobusa Jamesu F. Blakeu u Montgomeryju, započevši tako svojom reakcijom poznati antisegregacijski autobusni štrajk, bojkot javnog prijevoza Montgomeryja koji je organizirao baptistički svećenik Martin Luther King, a koji je rezultirao ukidanjem diskriminacijskih pravila u javnom prijevozu. I tako su se 21. prosinca 1956. godine crnci prvi put vozili autobusima Montgomeryja, ali bez, po njih, ponižavajućih ograničenja.

Bio je to početak nenasilnog pokreta za prava građana kojim će boja nečije kože prestati biti odlučujući čimbenik u određivanju prava i vrijednosti ljudi.

Inspirativni govor Martina Luthera Kinga (održan 28. kolovoza 1963. godine) o snovima za bolju budućnost i međusobnu toleranciju između rasa i danas se smatra jednim od najboljih govora 20. stoljeća.

Snaga, gorčina, a istodobno nada i borbenost toga govora ne prestaje nas napajati ni dan-danas. To nije govor u kojemu je riječ samo o spomenutoj temi, već između njegovih redaka možemo osjetiti i vapaj čovječanstva za brisanjem svih nepravdi ovoga svijeta u nadi da će jednoga dana ipak biti bolje i da će snovi o jednakosti svih ljudi ipak biti dosanjani. Jer, svi smo doista stvoreni jednaki pod istim nebom i imamo jednaka prava na život, sreću, pravdu i slobodu.

King, nalazeći nadahnuće upravo u Gandhijevim metodama borbe za pravdu, u svom govoru ne poziva svoje ljude na agresivnu borbu protiv nepravde, već na trajnu samodisciplinu te zajedničku dostojanstvenu bitku protiv zla koje ih je snašlo. On poziva ljude da svoju fizičku snagu ne koriste u svrhu širenja mržnje, već da svu svoju snagu usmjere na duhovno uzdizanje, čovječnost i ravnopravnost među ljudima.

U mojoj glazbenoj kolekciji, posebno su mi dragi CD-ovi soul glazbenice Nine Simone i jazz virtuoza Louisa Satchma Armstronga. Svako malo se opuštam slušajući ih, želeći se u mislima pridružiti svim nekadašnjim i nikada zaboravljenim snovima o ravnopravnosti i sjediniti se sa svima koji i danas vjeruju u snove o jednakim šansama za sve ljude i koji slave ljudskost kao takvu – plemenitom mišlju, lijepom riječju, dobrom glazbom. Odjednom kao da čujem pljesak prepune dvorane dok čarobni Michael Jordan zabija svoje koševe, još jednom listam stranice poznatih romana Tony Morrison i Alice Walker, čujem poticajni govor Bookera T. Washingtona koji svojim ljudima diže moral i poziva ih na ustrajnost, razmišljam o W. E. B. du Boisu i o tome kako se osjećao kada je postao prvi crnac koji je dobio titulu liječnika na Harvardu i postao osnivač NAACP-a, vidim Baracka Obamu kako ostvaruje snove Martina Luthera Kinga i pred očima svijeta postaje američki predsjednik i kao da želim reći Ralphu Ellisonu, autoru potresnog romana Nevidljivi čovjek, a ujedno i najbolje metafore položaja crnaca u društvu: Nevidljivi čovjek može postati vidljiv ako nastavimo sanjati svijet bez nepravdi i vjerovati da je moguć.

Svi istomišljenici Martina Luthera Kinga sigurno su bili neizmjerno sretni kada je 2008. godine američki parlament konačno smogao snage i hrabrosti u ime savezne vlade službeno se ispričati Afroamerikancima za sve nepravde, okrutnosti, grubosti i poniženja koja su Amerikanci kroz dugi niz godina nanosili crncima u vrijeme porobljavanja i rasne segregacije. Ne smijemo zaboraviti da je ropstvo u Americi ukinuto 1865. godine, a segregacijski zakoni Jima Crowa službeno su poništeni tek 1964. godine.

U posljednje vrijeme mediji nas svako malo izvještavaju kako niti danas već više od pedeset godina nakon ubojstva vođe za građanska prava Martina Luthera Kinga Jr.-a, rasna nejednakost u SAD-u još uvijek nije do kraja iskorijenjena. Bitka za rasnu ravnopravnost, izgleda, još uvijek traje. Upravo zbog toga, njegov je govor još uvijek toliko potreban današnjem svijetu. I, ne samo zbog nekih novih rasizama, već i zbog svih ostalih oblika diskriminacije do koje dolazi u onim društvima koja ne razumiju i ne prihvaćaju razlike među ljudima, ma kakve one bile.

Dana 20. siječnja 1986. godine Kingov rođendan prvi put slavio se kao nacionalni praznik, iako ne u svim američkim državama, jer su se neke protivile tom prazniku i spajale taj dan s drugim praznicima. No, zato je, kako sam već rekla, 2000. godine svih 50 američkih država prvi put zajedničkim snagama obilježilo njegov dan. Tko zna, možda će jednoga dana i cijeli svijet obilježavati njegov dan, jer njegove se riječi, danas to vidim i znam, doista tiču svih ljudi na svijetu, jer ovaj je svijet pun nepravdi. Božja kola se polako kreću, rekao bi narod. Dr. Martin Luther King poručio je sa svoje govornice svima onima koji su svoju borbu za pravdu htjeli provoditi na druge načine: “Mrakom ne možemo protjerati mrak, ali svjetlošću možemo. Mržnjom ne možemo protjerati mržnju, ali ljubavlju možemo.”

Nedavne objave
Kontaktirajte nas

Pošaljite nam mail i odgovorit ćemo u najkraćem roku!