Kada djeca izgube pravo na djetinjstvo

Kada samo pogledamo fotografiju male Brooke Shields na kojoj pozira ni manje ni više nego za Playboy u dobi od svega deset godina, moramo se zapitati – kakva majka na taj način gradi karijeru svoje kćeri? I koja djevojčica u toj dobi treba izgledati kao odrasla žena?

Djeca moraju biti djeca dok god to jesu, do zadnjeg treptaja djetinjstva, a odrasli svijet ih ionako čeka iza ugla i uvijek dođe vrlo brzo, čak prebrzo, odmah nakon puberteta. Čemu im onda oduzimati to malo vremena koje je predviđeno za bezbrižnu djetinju igru?

Zbog vremena koje neumitno leti, djetinjstvo svima uistinu brzo mine i čemu djeci oduzimati to malo bezbrižnosti najljepšeg i najbezbrižnijeg razdoblja u njihovu životu pretvarajući ih u svrhu prodaje i marketinga u odrasle ljude.

Djecom se lako manipulira, jer još uvijek nemaju čvrsto izgrađene stavove o svijetu u kojem živimo i ovisni su u odraslim ljudima s kojima žive. To mnogi autoriteti, od roditelja, preko odgojitelja, pa sve do učitelja i profesora koriste, uništavajući ih i iživljavajući se na njima još u njihovoj najranijoj dobi svojim manipulacijama.

To je tema o kojoj se rijetko govori i obično se krivi društvo i sustav kao takav, a ne govori se o tome kako su u mnogim slučajevima upravo roditelji krivi za krivo usmjeravanje djeteta koje radi njihovih loših postupaka i krivih odluka kasnije u životu trpe imaju psihološke posljedice zbog izgubljenog djetinjstva.

To je krajnje nemoralno i za svaku osudu. No, eto, ljudi dolaze na svakojake ideje kada je u pitanju novac pa čak i na to da vrijeđaju dostojanstvo vlastite djece, ponižavajući ih, iskorištavajući ih na razne načine, manipulirajući njima i oduzimajući im njihovo pravo da budu to što jesu – djeca.

Zašto to neki roditelji čine? Zato što putem svoje djece žele ispuniti neke svoje neispunjene ambicije, ne pitajući se – pristaje li njihovo dijete na sve to i sviđa li mu se uopće ta ideja?

Stoga, prije no što vlastito dijete opteretite svim mogućim ‘slobodnim aktivnostima’ koja ga u biti zarobljavaju – upitajte se – želi li vaše dijete ići na sve te aktivnosti na koje ga upisujete i uživa li u njima ili je samo poslušno dijete koje slijepo sluša svoje roditelje?

Svaka minuta ‘slobodne aktivnosti’ oduzeta je minuta bezbrižne igre koja će kasnije u životu tom djetetu nedostajati. Upamtite to. I ne pretjerujte s opterećivanjem vlastite djece aktivnostima koje će ga gušiti i koje neće biti u skladu s njegovim bićem ako primijetite da ne uživa u njima, već samo poslušno ispunjava svoje zadatke koje pred njega stavljate kao njegovi ili njezini autoriteti.

Pojedini roditelji znaju svoje osobne frustracije liječiti putem svoje djece koja zbog toga pate (ne samo u najranijoj dobi, već i kasnije u životu), umjesto da do kraja upoznaju svoju djecu kao male ljude i prepoznaju njihove istinske želje, potrebe, talente i afinitete.

Djeci prije svega treba pružiti pravo da uživaju u svom djetinjstvu, jer je to doista najljepše doba života kojeg će se kasnije u životu s nostalgijom sjećati. A nakon toga im treba pružiti šansu da budu svoji i da se polako razvijaju u odrasle ljude slijedeći svoje vlastite snove kako bi postali autentični i dali ovome svijetu sebe i sve svoje vrijednosti, a ne tužnu kopiju nečijih neispunjenih snova koji će im kao odraslim ljudima biti noćna mora.

Ne oduzimajmo djeci pravo na djetinjstvo. Za odrastanje ima vremena. Svaka minuta oduzetog djetinjstva falit će im kao odraslim ljudima i ispunjavati ih gorčinom zbog izgubljenog vremena u kojem su glumili odrasle ljude kako bi liječili frustracije svojih roditelja.

Poklonimo djeci pravo na lijepa sjećanja. Svaki čovjek zaslužuje pravo na njih. Lijepa sjećanja naše su najljepše i najzdravije gorivo za mirnu i dostojanstvenu vječnost…

Moramo li svi živjeti po jednakim pravilima?

Zanimljivo je iz prve ruke svjedočiti tlačenju društva našeg doba za koje većina smrtnika ne zna, a radi se, pretpostavljate – o cenzuri. Osim Facebooka koji je cenzorima dao neograničene ovlasti za teroriziranje korisnika na sve moguće načine, sada se u cenzuru uključio i Google – proglašavajući ‘opasnim sadržajem’ posve benigne objave, kao što su na našem portalu, primjerice, bile objave o Amišima. Bilo mi je nevjerojatno vidjeti kako Google-u smetaju članci o Amišima.

Čovjek ne zna bi li se smijao ili zaplakao. Jer, zbog čega bi ljudi čitali o jednoj zajednici koja živi u svom izoliranom svemiru, po svojim pravilima, daleko od pravila ostatka svijeta. Zašto bi netko uopće znao da postoje Amiši koji ne prate medije i nepovjerljivi su prema ljudima koji nisu iz njihove zajednice. Eto dokle smo došli sa cenzurom. Nije li to sramota za ljude koji to rade, zatirući priče o Amišima?

I tu vjerojatno nije kraj. Google može bilo što proglasiti ‘opasnim sadržajem’, kao što je to učinio u slučaju teksta o engleskom jeziku i njegovoj infiltraciji u naš jezik na svim razinama doktora lingvistike Marka Kovačića koji je, usput budi rečeno, objavljen i na stranicama Matice hrvatske, točnije u Vijencu, dvotjedniku za kulturu Matice hrvatske. Toliko o tome. No, na tim stranicama vjerojatno isti članak nije dobio nikakvo upozorenje niti etiketu.

Rekavši mom dragom prijatelju i kolegi Marku koliko cenzura daleko ide, on mi je rekao da je to zapravo fantastično i da mogu biti ponosna ako se cenzori toliko bave našim portalom, jer je to samo potvrda da smo na dobrom putu i da sve što nam čine trebamo okrenuti u svoju korist. Dragi moj Marko, hvala ti od srca na tvom iskrenom prijateljskom savjetu kojeg sam oduvijek cijenila, jer znam koliko si iskren i dobar čovjek, iako ćeš ti teško pretrpjeti ove moje riječi, jer ne voliš kad te se javno hvali, jer si povučen i samozatajan, ali, oprosti mi, morala sam.

Dakle, želja mi je da javnost zna kako je cenzorima od njihove pojave na sceni najviše smetao Covid i sve objave o tom nesretnom virusu i cjepivima. To su apsolutno sve cenzurirali, nakon toga su navalili na klimu, zatim na digitalnu valutu, pa na 15-minutne gradove, na objave o transrodnosti, o ratovima, trgovini ljudima i svim ostalim anomalijama suvremenog društva i onda smo shvatili da im smetaju apsolutno sve objave koje govore istinu o svijetu u kojem živimo i da je njihov posao zapravo skrivanje prave istine, jer očito nije blistava, već vrlo mračna.

Ovo s Amišima mi je bilo posebno zabrinjavajuće. Pitala sam se – zbog čega cenzorima smetaju Amiši? Što je to u priči o njima ‘uznemirujući’ ili ‘opasan sadržaj’? Kakvo opravdanje mogu naći za proglašavanje takvog sadržaja ‘opasnim’? Zar smo sumnjali? Moćnici ne žele da se netko dosjeti da alternativa uvijek postoji. Da postoji bolji i drugačiji svijet, samo se za njega ne smije znati.

Svi bismo po njima morali biti mali pokorni poslušnici. To je jedino što oni žele. A Amiši to zasigurno nisu. Oni ovaj svijet dijele na njih i ostatak svijeta kojeg vide odvojenog od sebe, jer prema njihovoj teoriji oni samo ‘fizički’ žive na ovome svijetu, samo zato što, eto, ‘moraju’, kad su se već tu zatekli, dok zapravo nemaju i ne žele imati nikakve veze sa ovozemaljskim svijetom niti žele biti dio njega. Amiši čvrsto vjeruju u mogućnost izbora svakog čovjeka pa tako i malog djeteta i neće ništa raditi djetetu ako ono samo ne može donositi svoje odluke.

Amiši žive vrlo jednostavnim životom. Usmjereni su prema prirodi i kada je u pitanju život sam, i prehrana i zdravlje, odnosno liječenje alternativnim putem kada god je to moguće. Oni, primjerice, nemaju zdravstveno osiguranje, već prema potrebi i njihovu osobnom izboru, medicinsku pomoć plaćaju sami i uz pomoć donacija. Poštivanje zajednice im je vrlo važno i u stalnom su obrambenom stavu prema tzv. ‘vanjskom svijetu’. Nepovjerljivi su, oprezni i vrlo zatvoreni ljudi. Primjerice, sumnjičavi su prema školovanju i većina njih se ne školuje, jer se boje da bi ih obrazovni sustav mogao udaljiti od njihovih temeljnih vrijednosti i običaja kojih se ni pod koju cijenu ne žele odreći. Boje se indoktrinacije i bježe od nje glavom bez obzira. Ne žele ni čuti ni vidjeti ni čitati ništa što bi ih na bilo koji način odvuklo od načela u koja čvrsto vjeruju.

Ne smiju se fotografirati ni snimati, jer se to protivi njihovim vjerskim zapovijedima. Zato su na većini fotografija te zajednice snimljeni ljudi s leđa. Redovni su u pohađanju religijskih obreda. Ne voze automobile, ne koriste računala, nemaju televizore. Oslanjaju se na solarnu energiju i druge, alternativne načine korištenja energije. Mogli bismo u nedogled o njima, ali, eto, ta vrlo zanimljiva zajednica iz nekog razloga smeta cenzorima i oni ne vole da se piše o njima.

Razmišljajući o Amišima, pitam se – zbog čega bismo uostalom svi morali živjeti po nekim zadanim, uvriježenim pravilima šire zajednice? Gdje to piše da svi moramo gledati televiziju putem koje nas sustav indoktrinira? Gdje piše da išta moramo? Zar nemamo pravo vjerovati u alternativu? Alternativa mora postojati. Mogućnost izbora mora postojati. U protivnom bi to značilo da na svijetu nema više nimalo slobode i da živimo u totalitarnom sustavu.

Mi smo ti koji svojom podložnošću i poslušnošću pomažemo ovom sustavu da nastavi regrutirati nove generacije poslušnika. Moćnicima ni u kojem slučaju nisu poželjni ljudi koji misle svojim glavama. Što će im takvi ljudi? Oni im samo smetaju, jer s njima ne mogu manipulirati. Trebaju im poslušnici koje će kupiti mrvicama.

Trebaju im ljudi koji vole zonu komfora više od ičega i spremno će im ponuditi ulazak u tu zonu, samo radi mira u kući sveopće poslušnosti. Nitko u toj ‘sigurnoj kući’ nije pozvan misliti, jer oni će misliti za nas i donositi odluke u naše ime bez da nas pitaju za mišljenje. Naše mišljenje ih niti najmanje ne zanima. Uostalom tko uopće može misliti u zoni za koju se ulazak plaća odricanjem od vlastitog mozga? Iznenađujuće je svjedočiti koliko ljudi diljem svijeta se svakodnevno bez razmišljanja odriče vlastitog mozga radi lažne sigurnosti pod kupolom globalizma i njegova lažnog sjaja…

Moćnici i njihovi egzekutori već godinama čine što god ih je volja, jer je svih ovih godina bilo dovoljno kupljenih poslušnika u društvu. Oni to vole zvati ‘kupovanjem socijalnog mira’.

Socijalni mir je, dakle, kao što vidimo iz priloženog – uspješno kupljen. Društveni aktivizam je na štakama, gotovo na izdisaju. Nema te struje i te energije koja može pokrenuti ljude na neki zajednički otpor, na građanski neposluh, na bojkot određenih štetnih proizvoda i bilo što tome slično. Nema homogenosti među raznim grupama društvenih aktivista. I oni su se podijelili u neke frakcije i u stalnim su međusobnim sukobima. Nažalost.

Kada i ako dođe do uvođenja digitalne valute i bezgotovinskog plaćanja – hoće li itko od ljudi biti spreman bojkotirati trgovine koje prve uvedu takav sustav plaćanja? Vjerojatno će uvijek biti usamljenih jahača koji će pokušati svojim stavom nešto promijeniti i dokazati da se može bolje i drugačije kada se tako odluči, ali to će i opet biti izolirani slučajevi zauzimanja obrambenog stava prema nekome tko te uporno tlači. Bit će to iznimke, a ne pravila. Nažalost.

Skupo nas je koštala zona komfora kupljenih poslušnika u kojoj se ne misli svojom glavom. U toj zoni netko misli za sve one ljude koji u njoj žive, daleko od stvarnosti koju oni niti ne žele do kraja razumjeti niti za nju znati, ne zaboravimo to. Uzalud ih budimo iz sna.

Posebna je to vrsta ljudi koja niti ne želi biti probuđena iz hipnotičkog sna u kojem žive. Oni žele nastaviti slušati bajke mainstream medija i mirno i sigurno živjeti, a noću još mirnije spavati. Paradoksalno je da i oni poput Amiša također žive u svom izoliranom svijetu, ali za razliku od Amiša ta pravila po kojima žive postavlja netko drugi, a ne oni sami.

Jer Amiši vole misliti svojim glavama, za razliku od poslušnika globaliziranog svijeta. Amiši svoje mozgove čuvaju više od ičega i ne žele ih se odreći. U njihovoj se zajednici, za razliku od zajednice ljubitelja zone komfora u kojoj se može živjeti jedino ako se odrekneš vlastitog mozga, živi koristeći vlastiti mozak za snalaženje u svim mogućim situacijama.

Sjetimo se samo kako Amiši uz pomoć svoje zajednice u kojoj caruju homogenost i sloga – sami grade svoje nastambe, sami uzgajaju svoju hranu i znaju kako se obraniti od svih vremenskih nepogoda, dok prosječan čovjek ispranog mozga koji živi životom poslušnika ne zna što bi kad mu odjednom nestane struje u kući, jer nema svijeću pri ruci, a vjerojatno ni u ladici.

Da ne govorimo o otuđenosti među ljudima i usporedimo tu otuđenost suvremenog svijeta i osamljenost prosječnog čovjeka koji štuje nametnute nam bezvrijednosti materijalizma, pohlepe i egoizma sa slogom i iskrenim zajedništvom i povezanošću skromnih i jednostavnih Amiša koji jedni drugima svim srcem pomažu u svemu. Da. Puno je poruka koje možemo dobiti razmišljajući o ljudima kao što su Amiši koji cenzorima iz njima znanih razloga toliko smetaju. Njihov mozak je njihov oslonac. Da nije tako, nikada ne bi mogli živjeti na ovome svijetu, a opet tako daleko od njega i svih njegovih zamki.

Izvan te zone komfora u kojoj kao pod kupolom žive ‘zaštićene vrste ljudi’ koje zovemo poslušnicima, teško je i izazovno živjeti, ali barem znaš da živiš, boriš se i nadaš da može biti bolje nego što nam jest. Izvan te zone su nepravde, zamke, podvale… Izvan te zone ne može svatko preživjeti. I baš zato je to izazov za sve one ljude koji uspijevaju preživjeti od danas do sutra i dočekati buđenje svakog novog dana s osmijehom na licu te biti iznova spremni za nove izazove koje život donosi.

I baš zato je svako preživljavanje još jednog dana u nemogućim uvjetima naša mala, ali tako velika pobjeda koja nas inspirira da nastavimo ići putem kojim idemo i vjerovati u bolji, pravedniji svijet bez zamki i podvala. Svijet u kojem stanuje samo ljubav i istinsko zajedništvo i razumijevanje među ljudima, koliko god to naivno zvučalo. Ali, kada čovjek stigne na kraj puta tek onda shvati, ako to nije shvatio prije – da je ljubav jedino što vrijedi u životu i jedino što ostaje kao utjeha i nada i jedini lijek za svaku životnu bol.


Dan državnosti privilegiranih i potlačenih

Bilo bi divno kada bi Dan naše državnosti bio ujedno i Dan naše suverenosti, kada bismo mogli sami odlučivati o svojoj sudbini, a ne da po mišljenje o bilo čemu odlazimo kod Ursule Von Der Leyen. Blago nama s našim političarima (čitaj: lutkama na koncima koje vuku globalni moćnici).

Danas nas, eto, Google cijeli dan časti našom zastavom na tražilici, kako bi nam pomogao da se sjetimo da i mi postojimo i da nismo mala, nebitna karika u lancu suvremenog svijeta. Evo nam naše Google zastavice. Ponosno se vijori po svim prozorima virtualnog svijeta, podsjećajući svijet kako i mi postojimo. Hvala Google-u na toj velikoj časti koju su nam ukazali postavivši našu zastavu na baš svaki virtualni prozor na svijetu. Pa neka netko kaže kako nema dovoljno zastava na našim prozorima. Možda i nema, ali zato se u virtualnom svijetu vijore na sve strane. Predivno, zar ne?

Jedino pitanje koje bismo si danas trebali postaviti je – jesmo li i koliko smo svi mi sretni s funkcioniranjem te državnosti u praksi? Baš svi, a ne samo neki? Jer, teorija je jedno, a praksa nešto sasvim drugo. Jedno su bajke, a realnost je puno grublja od njih…

Simboli, zastave, pjesme, naša tradicija, naša kultura, naša povijest. Sve je to još uvijek tu. A koliko će dugo biti tu, ovisit će o novim generacijama naših građana. I, što je od svega što nas okružuje baš naše? Jesmo li i u kojoj mjeri svoji na svome? Jesmo li dobili državu (krvavo stečenu u Domovinskom ratu) u ruke kako bismo ju rasprodali u bescjenje ili smo ju dobili kako bismo živjeli od nje i ona od nas? Nije li predivno pomisliti na to kako je sve to moglo lijepo izgledati da se mislilo na ovaj narod kada se rađala nova Hrvatska? Jer, država – to smo svi mi. Nije to nešto imaginarno. Država – to su njeni ljudi. A gdje je svatko od nas u cijeloj toj priči? 

Kako nam je svima moglo biti lijepo da naši političari nisu mislili samo na sebe, kao što još uvijek misle. Mogli smo živjeti u jednoj zemlji sretnih ljudi s jednakim pravima na život dostojan čovjeka, bez beskućnika i nezaposlenih ljudi koji niti ne znaju što su slobodni dani, kao što ne znaju ni koji je dan u tjednu ni koji je datum ili praznik, jer su njima svi dani slobodni, ali u niti jednom od njih ne osjećaju praznično raspoloženje. Kako i bi kad im je život u rasulu. Baš je njima do slavlja. Ne znaju kako će preživjeti niti što će sutra jesti.

Praznici danas postoje samo za privilegiranu kastu ljudi s izmišljenim funkcijama koji samo čekaju ‘slobodne dane’ u kojima će se odmoriti od svog plaćenog nerada. Ovdje, naravno, ne mislim na preživljavanje u privatnom sektoru u kojemu niti nema slobodnih dana, jer se neumorno radi na preživavanju.

U krajnje polariziranom društvu država je jednima mila majka, dok je drugima stroga maćeha. Jednima je mili topli dom, a drugima prepušta spavanje pod mostovima i po tramvajima. Jedan sloj ljudi je privilegiran, dok je drugi potpuno obespravljen. Jednima su sva vrata otvorena, dok su onim drugima zatvorena. To su činjenice.

Davati jednima sve, a drugima ništa, to zasigurno nije formula stvaranja i izgradnje jednog zdravog društva. Jaz između privilegiranih i potlačenih naprosto je prevelik. To nije jaz, to je provalija. Pogriješili su svi oni koji su na satovima sociologije spavali, kako bi kasnije kada su odrasli i obukli odijela došli na pozicije moći s kojih su odjednom morali odlučivati o društvu, a da pojma nisu imali kako se to uopće radi. Kako bi to i znali kada su zasjeli na te pozicije isključivo zahvaljujući svojoj podobnosti, a ne stručnosti. Žalosno.

Imamo li pravo slaviti tako nepravedan sustav? Nije li licemjerno od strane ljudi koji su privilegirani na temelju svoje podobnosti – slaviti bilo što znajući da u našem društvu ima ljudi koji pate, koji nemaju dovoljno sredstava za život, koji doslovno nemaju što jesti niti gdje spavati, samo zato što se nisu na vrijeme sjetili da su stranačke iskaznice važnije od njihovih diploma…

Države su poput korporacija, one pametnije trude se sačuvati što više svoje suverenosti i brinuti za sve svoje građane stavljajući njihove interese na prvo mjesto, dok se one s nešto manje pameti odriču svoje suverenosti bez ikakvih problema ne mareći nimalo za interese svojih građana, a sve s ciljem trpanja novca u svoje džepove i džepove svojih najbližih. Jer, toliko koliko pohlepa pojedinaca može uništiti jednu predivnu zemlju poput Hrvatske, ne može ništa drugo. Njima je država plijen, a ne domovina i u tome je najveći problem.

Bez obzira na sve te nesretne okolnosti, pronađimo sreću pri pomisli na naše predivno more, na naše nebo ispod kojeg smo svi mi jednako maleni i jednako veliki, na naša žitna polja i naše vrijedne ljude koji se ne prestaju nadati i koji još uvijek vjeruju da su čuda moguća i da će doći dan kada će sva naša lica biti nasmijana i kada ćemo s razlogom slaviti našu državnost mašući zastavicama, svi mi zajedno kao jedna velika sretna i složna obitelj, jer nas naša država sve jednako voli kao i mi nju, a ne da ovako jadno podijeljeni i rastureni kao što smo danas nakon silnih godina medijski isforsiranog dijeljenja na ove i one, naše i vaše, lijeve i desne, a zapravo privilegirane i potlačene svjedočimo toj animiranoj zastavici na Google tražilici razmišljajući o tome kako nam je moglo biti lijepo da se netko sjetio da smo država svi mi, a ne džepovi pohlepnih ideoloških kameleona.

Kad već nema toliko zastava po našim gradovima i selima, Google je tu da izvjesi našu zastavu umjesto nas. Umjesto da se naše zastave vijore na sve strane, spali smo na malu animiranu zastavicu na Google-u. To je naša otužna realnost i najbolja simbolika naše državnosti, odnosno stanja u našem društvu, popularno zvanog – stanja nacije.

Narode moj, ne daj se! Mogu nas tlačiti, ali nas neće slomiti! Sretan nam svima Dan državnosti, u nadi da će jednoga dana to ujedno biti i Dan naše zajedničke sreće, našeg zajedničkog ponosa, naše suverenosti i slobode od svih mogućih globalnih okova, političkih lažova i lopova!

Niti jedni izbori nisu nam donijeli boljitak

Iskreno – jedva čekam da prođu predstojeći nam parlamentarni izbori. Upućeni kažu kako će i nakon njih sve ostati kako jest. Ništa se bitno neće promijeniti. Na sceni ćemo i dalje gledati jedne te iste ljude. Kako stvari stoje – niti ovim izborima nećemo uspjeti iskorijeniti sveopći lopovluk, kriminal, korupciju, nepotizam, sukob interesa, uhljebništvo i sve ostalo što nas tišti. Ne znam zašto nitko nije vidio prigodu u ujedinjenoj oporbi koja je možda i mogla nešto promijeniti. Ali, eto, nije. Prevladao je ego.

Većina kandidata misli kako sve zna najbolje i svatko je najpametniji od svih. Svatko ima neki svoj plakat i svoj slogan i zna što je najbolje za Hrvatsku. Ne znam zašto su ti silni ljudi uopće trošili novac na silne kampanje i oglašavanje, kada po svemu sudeći ništa od promjena neće biti. U zajedništvu je snaga, a ne u raspršivanju glasova. Mogao se naći konsenzus barem u onoj najbitnijoj stvari – svi mi želimo bolju i pravedniju Hrvatsku koja na prvo mjesto stavlja interes svojih građana. Nakon toga možemo početi razgovarati o formiranju zakona koji će iskorijeniti sve ono što stoji na putu razvoja ove pokradene zemlje.

Izbori bi trebali biti festival demokracije, a u nas predstavljaju sumrak demokracije. Desetljećima se ovdje ništa nije promijenilo i niti jedni izbori nisu donijeli boljitak ovom prevarenom narodu. Niti jedni izbori nisu nam donijeli bolje zakone koji bi jamčili bolje životne uvjete svim našim građanima bez razlike. Niti jedni izbori nisu smanjili razorni jaz između bogatih i siromašnih, privilegiranih i obespravljenih ljudi.

I dalje se ljudi deložiraju, i dalje primaju ovrhe, i dalje bankrotiraju i ostaju na ulici. I dalje naši vrli političari svojim lošim politikama regrutiraju nove beskućnike i psihičke bolesnike koji gube razum ne znajući kako preživjeti od danas do sutra. Nisu dobili uputstva za snalaženje u korumpiranom društvu.

Kada je već naše društvo takvo kakvo jest, a svi znamo da jest korumpirano od vrha do dna, tada bi ti tzv. političari koje svi mi moramo prisilno hraniti i oblačiti od malih nogu trebali djeci tiskati knjižice za snalaženje i preživljavanje u korumpiranom društvu kakvo je njima potrebno da bi živjeli kao lordovi nauštrb svih nas ostalih. Kako će se u protivnom snaći neko dijete poštenih ljudi koje samo želi živjeti i ništa drugo? Želi svoje pravo na školovanje i rad, na zdravlje i osnivanje obitelji, na rekreaciju i pokoji hobi i možebitno praćenje kulturnih sadržaja.

Zar je to puno? Zar prosječan, običan, tzv. ‘mali’ čovjek traži puno od života? Naravno da ne, ali i to malo što traži nije mu omogućeno ako je samo običan pošten čovjek. Djeca bi odmalena trebala učiti kako se baviti kriminalom i tragati za zakonskim rupama kako bi mogli preživjeti kao odrasli ljudi u ovoj džungli i sačuvati cipele na svojim nogama. U protivnom će im životni putovi biti posut trnjem po kojem će, što budu bivali stariji, sve teže hodati bosi.

Stalno se kroz život u krajnje korumpiranom društvu susrećemo s nekim preprekama pa je normalno da nam s vremenom one dosade. Svakim novim korakom gubimo sve više krvi i postajemo umorni od tiranije sustava koji nas tlači. Već smo umorni od svih prepreka i zamki koje nam moćnici marljivo pripremaju, stalno u nekom novom pakiranju. Ljude počinjemo dijeliti na ljude koji kreiraju probleme i ljude koji nude neka rješenja istih, na one koji nam podmeću noge i one koji nam samim svojim postojanjem liječe dušu. Ranjenih je duša i previše na svakom koraku. Krv iz naših umornih duša koja se svakodnevno prolijeva na sve strane zahvaljujući lošim politikama naših političara (čitaj: briselskih poslušnika) nije vidljiva prostim okom, ali se itekako osjeti. Ljudima je već svega dosta. Sve su laži već čuli, kao i sva moguća lažna obećanja i sada još jedino žele mir, a političari im mira ne daju.

Dobro i zlo upoznali smo već odavno, kao djeca – u bajkama, ali ono što je za život važno je znati to dobro i zlo na vrijeme prepoznati kako bismo lakše plovili dalje rijekom života ne obazirući se na sve ono negativno čime smo okruženi i ne pridajući tome preveliku važnost, već pokušavajući ispraviti nepravde na bilo koji način, čineći dobro gdje god je to moguće te usmjeravajući našu pozornost prema dobrim ljudima i pozitivnim energijama na svim poljima života.

To će nas ispuniti posebnom radošću – ta činjenica da smo ukazivanjem na nepravde i našim dobrim djelima promijenili ovaj svijet na bolje. Budimo dio rješenja, a ne dio problema. Družimo se s ljudima koji žele riješiti problem, a ne s ljudima koji jedva čekaju reći da je nešto nemoguće riješiti. Takve bismo političare trebali imati na sceni – ljude koji rješavaju probleme, a ne ljude koji kreiraju probleme. Jer, rješenje uvijek postoji. Laž je reći da ne postoji.

Ne bi li bilo normalno dati šansu svim ljudima da žive punim plućima, samo to? Zašto bi bilo tko bio gladan, gol i bos, ako svi možemo biti siti, odjeveni i obuveni? Ali ni to ljudima u ovim prostorima izgleda nije dozvoljeno, jer brojni ljudi koji žive van uhljebničkih zidina, budimo iskreni, zapravo uopće ne žive, nego mrtvi dišu.

Udišu i izdišu zrak, ali ne dišu punim plućima pa se čini kao da ne znaju pravilno disati. Znaju, ali nemaju snage za to, život ih pritišće sa svih strana. Nemaju osjećaj sigurnosti pod ovim nebom. Nemaju osjećaj da su doma i svoji na svome, jer im svakim novim računom kojega možda neće moći platiti prijeti ovrha i deložacija. Ne putuju, ne smiju se, ne spavaju od briga, ne druže se s drugim ljudima, jer nemaju vremena za to.

Ne može se netko istodobno baviti preživljavanjem i još razmišljati o dokolici. Nema vremena za bilo kakvu dokolicu kada se radi o životu van uhljebničkih ružičastih zidina. Dokolica je luksuz onih ljudi koji imaju previše vremena u svom životu, a vrijeme je u ovom materijalnom svijetu novac.

Jedan tužan sloj ljudi primoran je svakodnevno se odricati svog osmijeha kako bi se netko drugi smijao i svoga života kako bi netko drugi (zna se i tko) mogao živjeti na njihov račun i to je ono što me posebno rastužuje i što mi svake nove izbore čini više nego odbojnima. Kada bi izbori mogli nešto promijeniti, vjerojatno ih onda ne bi niti bilo. Kada bi izbori doista mogli nešto promijeniti, to bi se zasigurno do sada već bilo dogodilo, ali kao što smo vidjeli – nije se dogodilo. Godine samo idu i ništa ne mijenja, a naš život prolazi. Ništa od svega toga, uzalud je sve.

Preživljavanje je jedino na što možemo misliti. I na to da tim lažnim veličinama dajemo što je manje moguće svoje energije i svoje pozornosti. Ovih su dana iskakali iz paštete, bili smo izloženi njihovim licima na svakom koraku, vrebali su na nas sa svih strana i upravo se zbog toga radujem novim danima u kojima nećemo morati gledati njihove besmislene kampanje prepune novih laži u koje su utukli ogromna sredstva kako bi sve ostalo kako jest, umjesto da su taj novac dali našoj sirotinji.

Posebno mi je odbojno vidjeti ljude iz raznih vodećih stranaka, da nikoga ovdje ne izdvajam, kako plešu i pjevaju u svojim izbornim stožerima pri svakim novim izborima, veseleći se novim izbornim rezultatima na velikom ekranu i nastavku njihova uhljebničkog života na račun svih nas ostalih koji se svojih života prisilno odričemo kako bi oni živjeli punim plućima, smijali se od uha do uha i veselili do mile volje. Kao da se tim svojim plesom i pjesmama rugaju narodu. Ukrali su naše osmijehe kako bi se oni smijali. Prekrasno, zar ne? Njima sve, a drugima ništa. Njima zdravlje i blagostanje, a narodu bolest i bijeda. Dno najdubljeg dna.

Otkuda tim ljudima uopće inspiracija za svu tu euforiju kraj toliko sirotinje svuda oko nas? Kako netko može graditi svoju sreću na nečijim suzama, na nečijoj nesreći? Upitajmo se – kakvi su to temelji njihove sreće? Vrlo su dvojbeni i klimavi.

Bez obzira na njihovu euforiju koju pokušavaju emanirati, ne bih im bila u koži, niti bih svoju sreću ikada mogla graditi na nesreći drugih ljudi. To mogu samo bestidnici, pokvarenjaci, licemjeri, lažovi, propalice i lopovi. Sreća je dobra kada se dijeli s drugim ljudima i kada smo svi podjednako sretni, a ne kada jedan sloj najpokvarenijih ljudi živi nekim nakaradnim životom političkih skorojevića, a drugima ostavlja mrvice za koje zna da mu neće biti dovoljne za preživljavanje. Užas nad užasima.

S njihovih uhljebničkih visina sirotinja je nevidljiva, znamo mi to. Radi se mahom o pokvarenim ljudima. Čast vrijednim iznimkama, tim naivnim ljudima – idealistima koji uzalud pokušavaju ući u politiku kako bi doista nešto promijenili na bolje. Onima koji vladaju sirotinja je itekako potrebna, ona im je pogonsko gorivo za nastavak lopovluka na svim razinama. Od sirotinje žive. To je njihov najpoznatiji proizvod. To je sve što znaju – proizvoditi sirotinju. Jednom kada postanu vladari, svi se oni teško odriču vlasti.

Sve bih te raspjevane, pripite i proračunskim novcem opijene i drogirane ljude iz tih njihovih stožera prepunih švedskih stolova s najfinijim vinima, sirevima i pršutima što će ih ranim jutrom ponovno lijepiti na svoja znojna čela, radije vidjela u našim tvornicama kako nešto korisno rade, kako proizvode nove vrijednosti koje će konačno doprinijeti pravom boljitku napaćenog hrvatskog naroda. Dosta nam je obećanja, mi želimo živjeti! Sve ostalo je Bogu za plakati.

Sretan vam i blagoslovljen Uskrs

Predivno je osjetiti bliskost s drugim ljudima, a to se posebno osjeti u dane blagdana. Ugodno je znati da ljepota zajedništva još uvijek živi u mnogima od nas. Željni smo toga. U posljednje je vrijeme previše umjetnih zidova niknulo između nas i došlo je vrijeme da se ti zidovi sruše i da ponovno budemo ono što jesmo – ljudi.

Te zidove nije gradio nitko od nas. Gradili su ih oni koji žele podijeljen i razoren svijet. Ali, nešto u nama nikada nije prestalo vjerovati da uvijek može i mora biti bolje. Svakim danom sve smo svjesniji toga i sve sigurniji da možemo ovaj svijet pretvoriti u bolje mjesto za sve nas. Osmijehom. Lijepom riječju. Energijom koja krijepi. Nježnošću. Pogledom koji iscjeljuje. Dobrim djelom. Dodirom koji tješi. Tišinom koja nam šapuće da će sve biti dobro. Lijepom gestom koja hrani dušu. Ugodnom mišlju koja dotiče i blizinu i daljinu.

Graditelji ograda i zidova nastavit će ih graditi, uopće ne sumnjam u to, ali ne brinimo zbog toga, već vjerujmo u nove predivne mostove koje smo pozvani graditi svojim srcima i svojom ljudskošću.

Staza života vijugava je i nepredvidiva. Vrijeme se ubrzava, a mi smo pozvani privikavati se na sve ono što nam ta zavojita cesta donosi.

Svaka naizgled loša vijest samo je poziv svakome od nas da ju učinimo boljom, da učinimo nešto da takvih vijesti više ne bude i da ovaj svijet bude preplavljen lijepim vijestima, da bude pravedan, čist, lijep, slobodan, lepršav i uredan kao najljepša proljetna cvjetna livada.

Svaki osmijeh u trenu može se pretvoriti u suzu i obratno. Život nas tome stalno iznova uči. Vjerujemo stoga da će tako i svačija suza jednoga dana biti osmijeh. Mora biti. Jer, to je život…zavojita cesta kojom putujemo i nadamo se, sanjamo i maštamo, padamo i dižemo se.

Putujmo kroz život s ljubavlju i bez straha i volimo jedni druge, jer sve drugo je gubljenje dragocjenog vremena na ovome svijetu.

Pošaljimo jedni drugima lijepe želje, budimo tu jedni za druge, jedni uz druge i jedni u drugima u sve dane, a ne samo za blagdane i rađajmo se svakog dana s mišlju da život još uvijek može biti lijep, bez obzira na sve ono što bi moglo poremetiti naš mir, srušiti naše snove i ugasiti svjetlo koje obasjava naš izmaštani svijet iz bajke.

Dragi prijatelji portala Epoha, u ime uredništva i svoje osobno ime od srca vama i vašim najmilijima želim sretan i blagoslovljen Uskrs!

Podrazumijeva se…

Često ćemo u životu nekoga čuti da nam govori, pa i sami reći kako se nešto ‘podrazumijeva’. Što time želimo reći? Osobno smatram da je podrazumijevanje podloga za razne manipulacije. Zašto? Zato što ‘podrazumijevanje’ otvara prostor za promjenu ponašanja prema našim bližnjima, prijateljima, suradnicima. Jer, ako se nešto podrazumijeva, nije potrebno to dokazivati, iskazivati ili pokazivati.

Ono što ljudi čine ‘podrazumijevanjem’ je to da zanemaruju svoje odnose, svoje odgovornosti i svoje obveze jedni prema drugima, jer, kada se sve podrazumijeva – nije potrebno činiti baš ništa kako bismo jedni drugima iznova iskazivali ljubav, poštovanje, razumijevanje, a kamoli učinili nešto jedni za druge.

Jer, podrazumijeva se da bismo učinili sve što je u našoj moći i podrazumijeva se da smo tu ako nekome treba. No, ponekad je potrebno osjetiti drugu osobu i unaprijed znati da smo joj potrebni, intuitivno osjetiti da nas bliska osoba doziva k sebi i računa na nas, a ne koristiti se ‘podrazumijevanjem’ kako bismo opravdali svoju pasivnost i nečinjenje.

Podrazumijevanje je to koje ubija i ljubav, i prijateljstvo i poslovne odnose. Pogriješili smo svaki put kada smo zanemarili nekoga koga smo voljeli, a nismo mu to znali ili htjeli pokazati, jer se podrazumijevalo da je tako. Pogriješili smo svaki put kada nismo bili prijatelj prijatelju koji nas je trebao, samo zato jer se podrazumijevalo da smo tu ako nekome treba, ali nitko nas nije ništa pitao, pa smo se pravili ludi, ne čineći ništa da nekome olakšamo život, iako smo to možda mogli.

Kada u potpunosti odbacimo ‘podrazumijevanje’, tek tada otkrivamo svu čar međuljudskih odnosa. Neka se nešto podrazumijeva, pa što onda? To ne znači da podrazumijevanje treba biti naš izgovor za pasivnost u međuljudskim odnosima. Upravo suprotno. Trebali bismo živjeti na način da se baš ništa ne podrazumijeva, baš ništa. Tada bismo svaku prigodu koristili za iskazivanje bliskosti s nekim i naklonosti prema nekome, tada bismo svaki dan rekli nekome koga volimo da ga volimo, pomogli bismo u svakoj prigodi svakom prijatelju kojemu je potrebno, bili pravi suradnici našim kolegama i činili sve da ovome svijetu dokažemo da ne želimo podrazumijevanje ičega što se tiče međuljudskih odnosa.

Zašto? Zato jer želimo uvijek iznova osjetiti život u svoj svojoj punini i imati odnose s onim ljudima koji kao i mi preziru podrazumijevanje, rađajući se svakim jutrom iznova, počinjući svoj život svakog jutra ispočetka i umirući svake večeri pomalo, opraštajući se bez imalo straha od svega što je bilo, ostavljajući prošlost iza sebe i želeći svakog novog dana biti ljudi koji jedan dan vide kao cijeli jedan život, nastojeći u tom danu dati sve od sebe da taj dan doista bude cijeli jedan život, jedno putovanje prepuno lijepih trenutaka.

Hoće li naš dan biti dug ili kratak, ovisi o nama samima. Hoće li biti ispunjen ljubavlju ili će biti poput mramornog kipa, naš je izbor. Mi smo ti koji našim danima dajemo mirise i boje, puneći ih životom koji se ne podrazumijeva i ne uzima zdravo za gotovo, već je čudo sam po sebi.

Puno toga možemo naučiti od naših kućnih ljubimaca, jer oni ne znaju za podrazumijevanje. Ono ih niti najmanje ne zanima. Oni samo imaju beskrajno povjerenje u nas kao i mi u njih. A, povjerenje je nešto sasvim drugo i ne bismo smjeli brkati povjerenje s podrazumijevanjem.

Znajmo naučiti ponešto od životinja. Naši četveronožni prijatelji slave svaki trenutak života i stalno nam iznova iskazuju svoju naklonost i sreću što smo zajedno. Oni ne žele da se podrazumijeva da ih volimo i brinemo za njih, oni stalno traže nove dokaze naše ljubavi dajući nam u svakom trenu nesebično i svoje slatke dokaze ljubavi.

Svakoga se dana svjesno prije sna prepustimo slatkom zaboravu kako bismo novim jutrom otvorili oči za još jedan novi početak kao da ničega prije tog jutra nije bilo, iako znamo da jest, ali možemo se praviti da ne znamo, zar ne? Ponekad je slatki zaborav najbolji začin životu.

Ne uzimajmo životne trenutke i jedni druge zdravo za gotovo. Jedni smo drugima darovi, kao i životni trenuci. Svaki životni trenutak treba slaviti. Jedan od njih svakome će od nas biti zadnji. A do njega trebamo stići puni hrabrosti u svaki sljedeći, kao da će ih biti još bezbroj. A, kad samo pomislim na to koliko puta u životu zaboravljamo biti sretni što smo se uopće jutrom probudili…

Korijen sadašnjeg trenutka

Kada smo kao čovječanstvo prvi put zakoračili u vrijeme, teško je odrediti, no znanstvenici kažu da su prvi zadivljujući lunarni i solarni kalendari izrađeni prije otprilike 30 tisuća godina (Dordogne, Francuska).

Pomireni s odbrojanom sudbinom našeg postojanja, skloni smo većinu naših životnih trenutaka podređivati upravo vremenu. Brojimo dane do nekog važnog događaja, brojimo i slavimo vlastite i tuđe rođendane, obljetnice, državne i korporativne praznike, vjerske blagdane, rezimirajući postignute uspjehe do tih važnih dana te planirajući nove.

Pješčani sat ne napušta nas ni dok stojimo ispod tuša, jer naš um gotovo nikada ne prestaje misliti na sljedeću obvezu u našem planeru. Vrijeme nas prati na svakom koraku.

Volimo živjeti osluškujući bilo našeg uma, ne znamo drukčije… Cogito ergo sum naša je glavna mantra dok kročimo poljima života. Skulptura Mislilac Augustea Rodina iz 1880. godine najbolji je umjetnički prikaz čovjeka oslonjenog na vlastiti um. Rene Descartes, svjestan snage ljudskog uma u dalekom je 17. stoljeću, primjerice, smatrao da čovjek može biti siguran jedino u misao.

Eckhart Tolle kao protutežu našoj umnoj ovisnosti o vremenu nudi naizgled vrlo jednostavno rješenje za sve naše patnje, žudnje i stremljenja, a to je oslobađanje uma od povezanosti s vremenom i mogućnost svjesnog postojanja u sadašnjem trenutku.

Čitajući svojedobno njegovu knjigu ‘Moć sadašnjeg trenutka’ prvo sam pomislila: Pa nije to tako teško u određenom trenutku prepustiti se pukom postojanju i ne misliti ni na što, ali zatim sam analizirajući i promatrajući vlastiti um vrlo brzo shvatila da ga i nije baš tako lako ukrotiti i natjerati ga na odmor od neumornog i neprestanog rada.

Doista, um je taj koji nas navodi na računanje i brojanje vremena, organiziranje naših aktivnosti i koji naše životne spoznaje sprema u ladice vremena kako bismo mogli posegnuti za njima kada nam budu ustrebale. Um i vrijeme postoje zajedno, jedno bez drugog jednostavno ne mogu postojati.

Kada bismo na trenutak zaboravili na vrijeme, tada bismo okusili svu radost postojanja, ukorjenjivanja u trenutak, postali bismo svjesniji svijeta koji nas okružuje i svjesniji vlastite moći i snage koji obitavaju negdje iznad naših misli, negdje pri vrhu hrama naše osobnosti.

Razmišljajući o umu, sjetila sam se jedne vrlo poučne misli Johna Miltona koja glasi: “Um je mjesto samome sebi i sam po sebi može načiniti raj od pakla i pakao od raja.”

Čovjek misli da je nerazdvojiv od vlastita uma. On živi oslonjen na njega 24 sata na dan, svaki dan, mehanički ponavljajući radnje s obzirom na znanje koje posjeduje. Čovjek snagom svog uma, ako su mu misli pozitivne, može postići i motivaciju i uspjeh, jednako kao što može svojim negativnim razmišljanjem samog sebe natjerati na neuspjeh.

Snagom svježeg i pozitivnog uma možemo promijeniti svoj život na bolje, prestati s nekom navikom i slično. U svim tim našim počecima uspinjanja k uspjesima ili, pak, u prekidima s nekim navikama mi se i opet umno oslanjamo na vrijeme i vremenski određujemo početke novog života i novih, uvijek boljih životnih navika.

Dani idu. Bliži se kraj još jedne godine. Počeci novih godina uvijek su najpopularniji u donošenju tih vremenskih odluka, baš kao i ponedjeljci u kojima se rađaju naše obnovljene osobnosti i u kojima počinjemo živjeti u skladu s donesenim odlukama. Bilo bi zgodno prolistati sve naše ponedjeljke i prve siječanjske dane kako bismo se uvjerili u važnost koju za nas ima vrijeme i u to koliko je naš um ovisan o njemu.

I ove ćemo godine, kao i mnogih prijašnjih, poučeni dosadašnjim godinama, rezimirati Staru 2022. godinu, popisati sve njezine važnije događaje i zakoračiti u novo razdoblje, Novu 2023. godinu, očekujući od nje novi životni polet za nove uspjehe i nove životne dosege. No, zapravo se ništa novo neće dogoditi, dogodit će se samo niz novih sadašnjih trenutaka koje ćemo i opet kalendarski obilježiti.

Dogodit će se još jedna budućnost, a oprostit ćemo se od još jedne prošlosti. Otvorit ćemo novu, sada još praznu ladicu postojanja kako bismo je ispunili našim novim individualnim i kolektivnim iskustvima i zatvorit ćemo staru – punu već proživljenih događaja.

Živjet ćemo i opet prisjećajući se prošlosti i sanjajući budućnost, zanemarujući sadašnji trenutak koji doista svojom bezvremenskom snagom nudi najveću spoznaju od svih, a to je da pravo postojanje možda uopće nema veze s vremenom. Prošlost i budućnost su zamke u koje upadamo i koje nas sprječavaju da punim plućima živimo u sadašnjosti.

Svake sekunde jedan komadić vremena odvaja se od sadašnjosti i postaje prošlost. Jesmo li ga proživjeli onako kako bismo to htjeli – slaveći vlastito postojanje na najbolji mogući način?

Sjećam se svog povratka iz drevne Kine u kojoj sam spoznala puno toga i svog razmišljanja o ranojutarnjim vježbama Kineza u nepreglednim parkovima kojima sam svjedočila i objašnjenja mog vodiča Haoa kako svaki pravi majstor tai chija, wing chuna i ostalih meditativno-borilačkih vještina, baš kao i svaki drugi čovjek mora znati osjetiti nevidljivo korijenje koje njegova stopala puštaju duboko ispod mjesta na kojem trenutno stoji kako bi se osjetio stabilnim u svakom životnom trenutku, kako bi mogao biti fokusiran na sve što se događa te kako bi mogao u svakoj situaciji, pa tako i u nekoj nepredvidljivoj (a gotovo svaka je nepredvidljiva) reagirati na najbolji mogući način. Ovdje i sada.

To korijenje neće osjetiti čovjek čiji um je vrlo prometan, već samo onaj čovjek koji svakodnevno pročišćava svoj um od svega nepotrebnog. Kako bismo vidjeli čistu i jasnu sliku stvarnosti u kojoj se nalazimo, moramo redovno provoditi mentalnu higijenu. Tek tada možemo početi razmišljati o svjesnom postojanju. To korijenje trenutka je ono o čemu intenzivno razmišljam dok čitam vijesti iz posrnulog svijeta. Previše je tu tamnih tonova kojima smo svakodnevno obasuti i koji unose nemir u naše sustave vrijednosti. Okrenimo leđa svemu što nas na bilo koji način opterećuje. Nije vrijedno naših misli. Pročistimo naše umne staze.

Priroda nas čeka raširenih ruku. Pođimo joj ususret. Otkrijmo svu moć ukorjenjivanja u svaki trenutak u kojem živimo i postojimo i svjetlost koju sa sobom nosi taj uzvišeni osjećaj. Umjesto silnih planova i popisa dnevnih i tjednih obveza, odlučila sam osvijestiti korijenje svakog trenutka u kojem postojim i svima vama poželjeti to isto. Jer svaki je od njih jednako vrijedan. Sjetimo se toga svakog dana i svakog trena.

Pretpostavljam da bi se Henry David Thoreau složio s tom mojom odlukom. On je lijepo rekao: “Morate živjeti u sadašnjosti, zaploviti na svakom valu, pronalaziti svoju vječnost u svakom trenutku.” Svaki je trenutak jedna mala vječnost. Poklonimo sebi radost vječnosti!

Plaćena poslušnost pravi je uzrok propadanja

Nepodnošljiva je lakoća s kojom prihvaćamo sve što nam se događa bez bilo kakve moći da utječemo na tijek događaja. Najgori je taj osjećaj kada se suočiš s nepravdom, a ne možeš učiniti ništa da joj staneš na put. I, onda shvatiš po ne znam koji put da mi, mali obični ljudi ne odlučujemo ni o čemu, već samo živimo po pravilima koja određuju moćnici.

Jedno od tih pravila našeg doba i je rigorozna cenzura koju su gotovo svi bezrezervno prihvatili kao ‘novo normalno’ bez imalo moći da ju spriječimo, nekome prijavimo ili da se nekome žalimo. Onaj tko u digitalnom svijetu objavljuje samo obiteljske fotografije i slike hrane i cvijeća nema pojma što ti plaćenici koji ne vole sebe zvati cenzorima već provjeravateljima činjenica rade ljudima koji se usuđuju iskazati svoje stavove po pitanju aktualnih društvenih tema. Naravno, radi se o stavovima koji su potpuno neovisni o mainstream stavovima propisanim od strane sustava.

Ovoj temi je vrijedno vratiti se jer se tiče svih nas u jednakoj mjeri, neovisno o tome jesmo li slobodnomisleći ljudi koji vjeruju u slobodu digitalnog govora ili ‘stanovnici’ digitalnih livada posutih cvijećem i nepreglednim selfijima. Zašto? Zato što se radi o ubijanju istine i slobode pred našim očima, o kažnjavanju ljudi koji vjeruju da je raznolikost dobra i da svatko treba imati pravo na svoje mišljenje, kakvo god ono bilo.

Čovjek po imenu Julian Assange svim svojim srcem borio se da razotkrije svijet u kojem živimo i da javnost sazna sve ono što moćnici uporno pokušavaju sakriti i gurnuti pod tepih. Dao je svoj doprinos razotkrivanju istine o igrama moći koje se odvijaju iza teških tamnih zavjesa globalne pozornice i za nagradu završio iza rešetaka.

Zabrana ulaska u EU autoru Davidu Ickeu nešto je što bi nas trebalo zabrinuti. Čovjek je ovog vikenda trebao doći u Nizozemsku na mirovni skup i njegova je moguća pojavnost na tom skupu za tamošnje političare predstavljala ogroman problem. Pitamo se zašto? Ionako su ga već toliko puta proglasili čovjekom koji priča budalaštine u koje nitko ne vjeruje i teoretičarem zavjere? Zašto su ga sada proglasili i teroristom?

Kakve su to sad etikete koje se počinju davati dojučerašnjim ‘teoretičarima zavjere’? Bilo bi nam sve to smiješno kada ne bi bilo žalosno, jer pravi zavjerenici protiv ostatka čovječanstva su upravo moćnici i njihovi vjerni poslušnici koji, eto, s takvom lakoćom daju etikete drugima sa svoje sigurne pozicije kupljenih ljudi zahvaljujući kojima sustav može opstati. Njihova šutnja je pokretač sustava, dok smo svi mi ostali njegovo pogonsko gorivo – nas se troši kako bi se na našim leđima živjelo i parazitiralo.

Nije uopće važno slažemo li se s Davidom Ickeom ili ne, već je važno zapitati se u kakvom to svijetu živimo kada se čovjeku zbog njegovih stavova zabranjuje ulazak u EU? Zar je moguće da se takvo što događa? Moguće je. Nažalost. A moguće je zato što se ljude uvijek lako zavadi kako bi se njima lakše manipuliralo. Kada sustav kupi dovoljno ljudi, može računati na socijalni mir i provođenje svojih nakana.

Dijelimo se na prodane duše i nepotkupljive ljude. Na zakonom zaštićene i od strane sustava zbrinute ljude i s one druge strane potpuno obespravljene, neovisne ljude koji se snalaze sami kako god znaju i umiju. Dijeli nas neka nevidljiva energetska ograda koja se osjeća na svakom koraku, pa čak i na ulicama, u trgovinama – među potpuno nepoznatim ljudima. Energija sigurnosti i nesigurnosti isprepliću se i osjete se. Plaćenici sustava i korporacija su s jedne strane i svi ostali s one druge. To je današnje društvo.

Jedni bi se drugih trebali kloniti, kako nam se energije ne bi sudarale, ali to je naprosto nemoguće. Primorani smo na suživot, a pozicije su nam u potpunosti suprotstavljene i normalno je da nismo dobro društvo jedni drugima. Plaćenici su toksično društvo svim ostalim ljudima. Ljudi koji se samostalno snalaze u preživljavanju predmet su iživljavanju kupljenih ljudi. Ti mali kupljeni umišljeni ‘moćnici’ najveće su kukavice na svijetu koje svoj kukavičluk i svoje komplekse svakodnevno liječe sitnim smicalicama koje čine svima onima koje smatraju nemoćnicima.

Na mikro razini – susjed će susjeda sasjeći jer misli da ima neku moć nad, po njegovu mišljenju – nemoćnikom, iako, nikad ne reci nikad i ne misli nikad da si baš ti Bogom dan i da samo ti imaš pravo na postojanje. Nisi u pravu. Svi mi imamo jednako pravo na postojanje, ako već nemamo pravo na život dostojan čovjeka. Ali, eto, postojimo na ovome svijetu i mi koji nismo bespogovorni poslušnici, koliko god se radi tome da nas ima sve manje i da se naš glas ne čuje.

Moguće je da se od strane sustava kupljeni susjed – primjerice pripadnik Covid policije u Kini – okrene protiv svog susjeda zato što je pozitivan na Covid testiranju i nemilosrdno ga odvede u karantenski logor. Sve za novac. Da. Novac je taj koji u trenu može prijatelje pretvoriti u neprijatelje. Kupljeni ljudi će nepotkupljive ljude sa svoje pozicije provocirati do mile volje jer imaju osjećaj da to mogu, jer su na sigurnim pozicijama i to debelo iskorištavaju, što je krajnji izraz njihova kukavičluka i njihove iskompleksiranosti. Prodali su svoje duše sustavu.

Njima je u potpunosti svejedno kakav je sustav – sve dok je njima dobro. To je ta filozofija poslušnika – oni samo žele da je njima dobro i uopće ih ne zanima da li trenutne vlasti naokolo siju bijedu, prodaju građanima laži, potkradaju građane ili pak siju smrt i sustavno ubijaju ljude. To poslušnike niti najmanje ne zanima. Jedino što ih zanima je njihovo blagostanje, a sve vlasti to znaju i zato oduvijek stvari tako funkcioniraju – loše po tzv. malog čovjeka. Svaki sustav čini jedno te isto – bavi se kupovinom ljudi kako bi činio što god ga je volja i uživao u svojim perverznim ‘igrama prijestolja’, nudeći svima ostalima beskrajne ‘igre gladi’.

Nema građanskog neposluha što ga zazivaju aktivisti, jer ima previše poslušnih prodanih duša. Sve je tako jednostavno. Treba samo znati matematiku i izračunati koliko ima tih prodanih duša i članova njihovih obitelji. I zato je iluzorno očekivati da će se nešto revolucionarno dogoditi. Iako, nikad se ne zna, jer ljudima je pomalo dosta te tiranije moćnika i njihovih poslušnika. Pogotovo nakon Covid terora kojemu smo bili izloženi, a koji je sad zamijenjen novim Hladnim ratom kojemu se ne nazire kraj.

Kupljena poslušnost je ono što je oduvijek skupo koštalo sve generacije svih mogućih pokvarenih sustava koji su kupovali ljude kako bi u miru provodili svoju volju.

To se pogotovo osjeća u digitalnom svijetu u kojem potkupljivi pojedinci bez imalo srama uzimaju u usta ljude koji nisu plaćenici sustava i koji preživljavaju od danas do sutra – želeći ih diskreditirati bez imalo argumenata samo zato što misle da to mogu i misle da su jači jer su na pozicijama plaćenika sustava. To je toliko odvratno da je teško o tome pisati, ali to je prava istina o kojoj treba progovoriti. Pogledajmo samo, ako imamo želudac za to – intervju s glavnim urednikom notornog Faktografa Petrom Vidovom u podcastu „Zavidavanje“ kojeg uređuje i vodi vidno opušten Ladislav Tomičić.

Vidov je u tom intervjuu otvoreno i uz osmijeh izjavio kako Faktograf posjeduje alate po kojima mogu vidjeti koje objave su viralne na Facebooku, a koje oni (iako nemaju nikakvog kredibiliteta, niti potrebnog obrazovanja) odluče etiketirati dezinformacijama i automatski ih zamračiti (čitaj: cenzurirati) te je nadodao kako im je provođenje cenzure jako srušilo popularnost, smanjilo čitanost i navuklo na njih bijes ljudi, ali im je zato osiguralo ogromnu financijsku korist i sigurnost koju prije toga nisu imali.

A na pitanje voditelja brine li ih to što su došli na zao glas ili im je od svega važnija financijska sigurnost, Vidov kao iz topa odgovara kako im je, podrazumijeva se, od svega najvažnija financijska sigurnost koja njima osim uobičajenih financijskih tranši od Amerikanaca, dolazi putem NDA (Non-Disclosure Agreement) ugovora koje imaju s Facebookom i o čijim detaljima javnost nema pravo ništa znati. Sve u tom ugovoru je stroga tajna. Toliko o tome.

Svaka objava koju oni zamrače donosi Faktografu dodatnu financijsku korist, otkriva nasmijani voditelj „Zavidavanja“ koji kao da se svojim komentarima ruga ljudima kojima Faktograf smanjuje doseg objava. Prekrasno, zar ne? Igraju se ljudskim sudbinama poput pravih demona. Zar smo sumnjali? Kada takvim jadnim potkupljivim ljudima date moć – oni će se iživljavati na svima koji im se nađu na putu do besvijesti – liječeći tako svoje komplekse i iskazujući sav svoj kukavičluk.

Primorani smo djelovati u društvu u kojem nam takve individue podmeću noge, onemogućavajući nam djelovanje. Eto kakav sustav mi plaćamo – sustav koji nas ubija u pojam. Svi mi koji nismo plaćenici sustava smo prisilni platitelji istoga, pogonsko gorivo tog istog sustava koji nas guši i tlači jer ne želimo biti njegovi plaćenici, jer nismo stranački ljudi ili pripadnici nekih svjetskih organizacija opakih namjera, nikada to nismo bili, niti ćemo biti. Ne zanima nas promoviranje ničijih ideja. Zanima nas samo istina i put do nje, koliko god trnovit put to bio.

Što možemo naučiti od spomenutog odgovora Vidova Tomičiću u kojem priznaje da mu je od svega najvažnija financijska sigurnost? Upravo je u tom njegovu nadmenom odgovoru o financijskoj podršci koju on i njegove kolege dobivaju od stranaca, dok je otvoreno skeptičan prema onih, za njega očito pišljivih 45 milijuna kuna koje će Hrvatska uložiti u digitalnu špijunažu i zatiranje istine (jer on je skeptičan kada Hrvatska ulaže u novinarstvo), sadržana sva filozofija jednog plaćenika – on samo razmišlja o financijskoj sigurnosti i ni o čemu drugome.

Svi su plaćenici (poslušnici) isti. Lako ih je prepoznati. Njihova poslušnost ima svoju cijenu, ali i dugoročno jamstvo. Svaki je plaćenik hladan poput plaćenog ubojice. On samo čeka svoj novac i učinit će sve za njega. A notorni provjeravatelji činjenica, vjerni poslušnici svojih mecena (čitaj: cenzori, iako oni tvrde da to nisu) bave se upravo time – virtualnim ubijanjem ljudi. Točka.

I, koliko nas god puta ubijali, mi u svakoj toj virtualnoj smrti pronalazimo novi razlog za život i novu inspiraciju za rad, do te mjere da više ni sami sebi ne vjerujemo koliko snažna može biti ljudska upornost kada se susretnemo s društvenim nepravdama i nejednakostima.

Sustav svekolikog mjerenja

Koliko imaš godina? Koliko imaš petica u školi? Koliko imaš ECTS bodova? Koliko prestižnih titula? Koliko zarađuješ? Koliko katova ti ima kuća? Koliko prijatelja imaš? Kakav je tvoj društveni image? Na koliko si natječaja pobijedio? Koliko si puta bio u medijima? Koliko si knjiga i znanstvenih radova objavio? Koliko ti je novaca u džepu? Koliko….Koliko….Koliko….Stalno nešto mjerimo u potrazi za izvrsnošću.

Kakav ti je društveni status? Kako stojiš sa svojim statusom na društvenim mrežama? Sve će te stavke jednoga dana biti temeljem društvenog kreditiranja kada se društvo do kraja digitalizira i kada postanemo jedni drugima suci, jedni drugima mjerilo izvrsnosti, dajući jedni drugima ocjene na temelju kojih ćemo dobivati propusnice za daljnja društvena kretanja.

Ovaj nas sustav od malena usmjerava da u svemu tražimo neku mjeru, odgajani smo u duhu natjecanja i stalnog mjerenja nekoga i nečega i međusobnog odmjeravanja. Pitam se – čemu ta opsjednutost mjerenjem? Zašto to činimo, kada je to krivi životni pristup? Ovaj tekst glas je protiv kompetitivnosti koja guši i ruši prave zdrave temelje međuljudskih odnosa. Čovječanstvo je kao nikada do sada opijeno titulama, nagradama, izborima, ocjenama, odličjima, PR-om stečenim statusima, trendseterstvom i brandomanijom.

Na sve strane čujemo samo jednu te istu upitnu riječ – koliko!? Što se dogodilo s ostalim upitnim riječima: tko, što, zašto, gdje, kada, kako? Sve one padaju u vodu kada je u pitanju odgajanje stanovnika globalnog sela za što bolju prilagodbu neoliberalnom kapitalističkom modelu društvenih odlikaša.

Ispada da je odgovor na pitanje ‘koliko’ danas jedino mjerilo društvene uspješnosti pojedinca i jedina metoda određivanja nečije funkcije u ovom našem društvu. Ako netko danas uspijeva odoljeti tom sveopćem mjerenju i izbjeći tim bezbrojnim sudovima, komisijama, žirijima i vijećima, ako živi potpuno neovisno o bilo kakvom mjerenju i ocjenjivanju, za njega se smatra da je opasan te ga se pokušava sustavno demotivirati, deaktivirati i ušutkati.

A ako čovjek ipak ustraje u svojoj borbi protiv tog nehumanog neoliberalnog represivnog aparata, taj mu aparat zauzvrat nudi, naivnim očima čovječanstva zaokupljenog svakodnevnim stvarima, možda nevidljivu, ali vrlo učinkovitu lomaču na kojoj se kao nekad spaljuju sve misli onih ljudi koji odbijaju biti predmetom mjerenja nekih potkupljivih i socijal-darvinistički nastrojenih mjeritelja, ideološki ispranih i premazanih svim lančanim i globalno-poslušnim mastima i uljima te odjevenih u plašteve satkane od tisuću slojeva tko zna kakvih sve neprobojnih paučina.

Kultura mjerenja svega i svačega znači usporedbu s drugim ljudima, a jedina je prava usporedba svakog čovjeka isključivo sa samim sobom u raznim razdobljima njegova ili njezina života i s njegovim ili njezinim afinitetima i mogućnostima u tim razdobljima, jer svaki je čovjek neponovljivi original za sebe i nitko se ne može uspoređivati s drugim ljudima. Svaki život ima neki svoj ritam i svoju čar.

Kompetitivnost je osobina nekakvih tobožnjih odlikaša, nekakvih, nazovimo ih – ‘idealnih’ stanovnika globalnog sela, onih koji su došli na ovaj svijet kako bi se natjecali s drugim ljudima, ali ne i razmišljali svojom glavom i uživali u svojoj posebnosti.

Što znači neka ocjena u školi ako ju je dodijelio neki profesor koji nema dobre namjere prema učeniku ili je jednostavno loš profesor? Što znači ocjena nekog potkupljivog žirija ili titula koju dodjeljuje neko korumpirano povjerenstvo? Ništa. To pravom istinoljubivom čovjeku ne znači apsolutno ništa. Trenutni sustav opsjednut je mjerenjem. Čovjek kao kotačić tog mjerno nastrojenog sustava postaje svojevrsni lovac na ocjene, titule, plakete i nagrade kao potvrde svoje izvrsnosti i uspješnosti s kojima će nastaviti svoj lov na nove naslove na raznim područjima mjerenja ljudske izvrsnosti.

Suvremeni ocjenitelji nečije izvrsnosti postaju glavni donositelji odluka o društvenim tijekovima. Društveno izmjeren čovjek s mnogim potvrdama vlastite kompetitivnosti postaje glavni uzor mlađim generacijama. Važno je ovom prigodom napomenuti da se balansiranje na toj ljuljački mjerljivosti odvija pod uvjetima tipičnog neoliberalnog konformizma ljudi. Kako?

Mjerenjima, ocjenama i nagradama najčešće se podvrgavaju oni pojedinci koji su spremni misliti glavama žirija, institucija i sustava koji ih u danom trenutku ocjenjuju. No, to se i očekuje, zar ne? Pa kako možemo biti protiv sustava koji ocjenjuje? To je isto kao i biti protiv profesora kod kojeg polažeš ispit.

Tako se polako, ali sigurno odgajaju nove generacije konformista koji će kroz život morati biti vješti u prepoznavanju pravila trenutnog sustava bodovanja i ocjenjivanja kako bi se tom sustavu prilagodili, dodvorili i zaradili još jedan toliko željeni društveni bod na neoliberalnoj top listi izvrsnosti. Društveni krediti nisu daleko. Sustav socijalnog kreditiranja u neku je ruku oduvijek na snazi, smo toga nismo bili svjesni. No, sada će to biti progurano do kraja i realizirano do maksimuma.

Pitam se: Zašto bi uopće bilo koji čovjek ocjenjivao bilo kojeg čovjeka u bilo čemu? Sama ta činjenica stalnog ocjenjivanja čini mi se iluzornom, licemjernom i lažnom. Tko uopće može suditi o nečijoj izvrsnosti osim dragog Boga? Ne može niti jedan čovjek biti iznad drugog čovjeka. Niti ispod. Zato ne bismo smjeli slijepo vjerovati ljudima koji javno nastupaju ovjenčani titulama izvrsnosti na bilo kojem području djelovanja, jer to nije nastup njih kao ljudi, to je nastup njihove konformističke izvrsnosti čija je podloga često ideološka i umreženička te po često puta predstavlja mjeru prodanosti njihove duše sustavu i razinu ispranosti njihova mozga.

Ne mogu dati potporu takvom mjerenju koje se ne bavi objektivno samo nekom određenom disciplinom, vještinom ili znanjem, nego subjektivnom kategorizacijom ispitanika.

Danas su gotovo sve institucije, korporacije i udruge već, koliko u društveno-političkom, toliko i u gospodarskom smislu ideološki obojene, tako da na neki način niti ne možemo govoriti o njihovoj ocjenjivačkoj objektivnosti, već upravo suprotno – o njihovoj isključivosti, tj. subjektivnosti.

U svom će ocjenjivanju takvi ideološki orijentirani ocjenjivači obično izvrsnošću ocijeniti one ljude koji podliježu nekim njihovim unaprijed određenim kriterijima izvrsnosti, tj. koje oni smatraju podobnima, a ne one ljude koji su doista izvrsni u nekom području.

Često se tako, nažalost, upravo ta nesretna podobnost pojavljuje kao glavni sinonim suvremene izvrsnosti. Konformizam i beskičmenjaštvo jedina su formula uspjeha u današnjem svijetu koji sve češće podsjeća na veliko tržište na kojemu sve ima svoju mjeru i na kojemu je sve na prodaju.

Zapravo je žalosno u kolikoj mjeri je sve to skupa transparentno, čak bi bilo zgodnije da se malo zakamufliraju ti zatvoreni krugovi mjerenja ljudske lakovjernosti i pohlepe, putem kojeg ti jadni po tisuću puta izmjereni ljudi kasnije dobivaju blagostanje kao nagradu za odustajanje od svoje razboritosti.

Važno je biti izmjeren, pa makar i pod cijenu odustajanja od vlastite duhovnosti, emotivnosti, ljudskosti, stajališta i uvjerenja. A, pitam se – znaju li ti vrsni mjeritelji svega i svačega – mjeru za ljudskost i dobrotu i kako bi oni ocijenili neizmjerno dobrog čovjeka s neiscrpnim kvalitetama nasuprot toliko mjerljivom (ne)čovjeku?

I, zašto sam tako sigurna da do takvog mjerenja neće doći nikada? Jer, ljudskost nema mjere, ona nikad nije patila od kompleksa mjerljivosti, ona nema potrebe za ocjenama, nagradama i plaketama. Ona je to što jest – ljudskost, naizgled zarobljena, a ipak u svojoj prirodi slobodna i neobuzdana, nevidljiva, a ipak sveprisutna, nemjerljiva, pa ipak oduvijek tako snažno suprotstavljena već toliko puta u povijesti izmjerenoj neljudskosti pod krinkom izvrsnosti.

Pandemijski prikriveni diktatori

Famozna pandemija uz još famoznije cjepivo u potpunosti su demaskirali naše društvo i omogućili nam da sada kristalno jasno možemo vidjeti tko je kakav i tko je sve na što spreman, razotkrivši do kraja porazno nisku razinu međuljudske tolerancije i urođenu težnju za diskriminiranjem ljudi koji misle drugačije od iskompleksiranih diskriminatora. Jer, radi se upravo o tome – o kompleksima koje jadnici liječe time što pljuju po nekome iz bilo kojeg razloga koji nikada nije utemeljen ni opravdan, već je samo izgovor za patološko ponašanje i iživljavanje na drugim ljudima samo zato što imaju drugačije stavove i poglede na svijet od njih.

Svatko tko ima potrebu prokazivati nekoga, osuđivati nekoga je iskompleksiran čovjek koji na taj način liječi svoje komplekse. Razlog maltretiranja i teroriziranja drugih ljudi diktatorima nije uopće važan, jer je lažan, to je samo izgovor koji je njima kao rođenim tiranima potreban kako bi činili zlo. Njima je samo potreban neki, bilo kakav povod da mogu početi sa svojim terorom, a cijepljenje je bilo izvrstan povod upravo za to – za njihovo izlaženje iz ormara – za pojavu brojnih wannabe diktatora na javnoj društvenoj sceni. Važno je znati da su kompleksi ti koji žive i tinjaju u tim sitnim dušama diktatora i dovoljna je sitnica da njihovo zlo, mržnja i zloba eksplodiraju u svoj svojoj paklenoj raskoši i izađu iz njih – kroz sve njihove pore u obliku otrovne, razarajuće energije.

Te sitne duše koje su tijekom pandemije izašle iz ormara želeći na bilo koji način potamaniti i ukloniti iz društva i sustava slobodnomisleće ljude koji samo vjeruju u pravo na izbor, sada se već zasigurno srame svojih sramotnih izjava tijekom pandemije kojima su častili necijepljene ljude. No, možda i ne, možda griješim, jer takvi nemaju srama.

Oni samo imaju potrebu prikazati se humanima i društveno angažiranima. Sve je to samo njihova krinka. Sve u vezi njih je protkano lažima. Lako ćemo ih prepoznati. Za novac su spremni biti bezrezervno vjerni svakom sustavu, poslušni su do bola, u sve dane života svoga maksimalno su prilagođeni sustavnim kalupima u kojima žive kao uspavane i zakonom zaštićene vrste ljudi bez imalo prava na svoj mozak. Financijska dobit im je na prvome mjestu, a sve drugo im nije važno. Za novac bi utopili nekoga u čaši vode ili ga gurnuli kroz prozor bez ikakvih problema. I, da, ne mogu smisliti ljude koji misle svojim glavama, oni ih posebno iritiraju jer su se oni svojih mozgova odavno odrekli, ako su ih ikada i imali.

Cijepljeni diskriminatori za vrijeme pandemije koja s vremenskim odmakom djeluje poput neke parade njihova ponosa, hvalili su se svojom brigom za druge i predstavljali svoj sveti čin cijepljenja kao pripadnost nekoj novoj Covid religiji i neko humano djelo koje čine za druge, dok su istodobno iskazivali mržnju i netrpeljivost prema necijepljenim ljudima kao da su manje vrijedni, nevjernici i teški grješnici. Cijepljeni ljudi, odnosno velika većina njih, podsjetimo, otvoreno su diskriminirali necijepljene ljude, čime su dokazali da se u civilizacijskom smislu ovaj svijet nije pomaknuo niti milimetra prema naprijed, čak štoviše, kao da nazaduje, jer ljudi kao da baš ništa nisu naučili iz povijesti. Klanjajući se izmišljenom bogu Covidu, prinosili su mu necijepljene ljude na žrtvenik u želji da nestanu s lica zemlje.

I dalje su žedni krvi, i dan – danas samo čekaju prigodu da ona poteče. Da nije tako – ne bi bilo ni ratova, ni bilo kakvih drugih međuljudskih sukobljavanja. Ratovi su također dokaz da u ljudima spava želja da napadnu drugog čovjeka iz ovog ili onog razloga. Dovoljan im je bilo kakav povod da krenu jedni na druge kao najokrutnije zvijeri uz časne iznimke koje žele život u miru i slozi s drugim ljudima.

Veliki broj potencijalnih diktatora žive iz dana u dan, spremni na neki sukob, na prokazivanje drugih ljudi, na diskriminaciju, getoizaciju i segregaciju kako bi time liječili svoje komplekse i barem na tren se osjećali uzvišenima, vrjednijima od drugih i što sve ne. Jadno i presmiješno. Ali i opasno. Jer ti ljudi su tu, među nama i preko noći će se okrenuti protiv nas ako im vlasti daju neki povod za to. Neke smo od njih upoznali upravo tijekom pandemije, odnosno upoznali smo njihovo pravo lice i sada smo puno oprezniji u biranju društva.

Mislili smo da te (ne)ljude poznajemo, mislili smo da su ljudi, ali u biti ih nismo poznavali, poznavali smo tek njihove krinke, njihove nakaradne i laskave društvene maske. Upoznali smo ih tek onda kada su nam pokazali svoje pravo demonsko lice. Tek tada smo vidjeli da se ne radi o ljudima, već o neljudima spremnima na najveće gadosti i opakosti što proizlaze iz njihove osobne tame.

Evo i malog podsjetnika na te tužne i po mnogočemu vrlo ružne pandemijske dane i na sve ono što smo tijekom pandemije jedni o drugima spoznali…