Month: November 2018

Još od Babilonske kule naovamo ljudi su utopijski maštali o idealnom svijetu koji ne postoji. Aristotel (Politika) i Platon (Država) još su se u antičko doba zabavljali tematikom idealne organizacije društva. Uz njihova spomenuta djela, jedno od najutjecajnijih utopijskih djela smatra se Utopija iz 1516. godine, engleskog humanista Thomasa Morea. Tu su još i ništa manje utjecajni talijanski filozof Tommaso Campanella sa svojim utopijskim doprinosom u djelu La Città del Sole, (1623.) te vrlo popularno djelo Nova Atlantida engleskog filozofa Francisa Bacona iz 1627. godine, zatim djelo Ernsta Simona Blocha, njemačkog filozofa, Geist der Utopie (1918.) koje se također bavi tematikom utopije. Ništa manje značajan doprinos toj temi nije dao ni mađarsko-britanski sociolog Karl Manheim (1893.-1947.) u svom djelu Ideologija i utopija. Učinili su to, čine i činit će još mnogi drugi autori i prije i za vrijeme i nakon spomenutih autora. Tu bismo još mogli pridodati talijanskog mislioca Niccola Macchiavellija (Il Principe), Rusa Jevgenija Ivanoviča Zamjatina (Mi), Engleza Aldousa Huxleyja (Vrli novi svijet), Georgea Orwella (Životinjska farma i 1984), Raya Douglasa Bradburyja (Fahrenheit 451) i svakako Johna Careyja koji 1999. godine izdao vrlo zanimljivu knjigu pod nazivom The Faber Book of Utopias u kojoj je iznio razna stajališta o utopijama i distopijama svih epoha, od Platonove Države do suvremenih SF pristupa. Gdje je onda taj put za Nigdjezemsku, za izmišljenu otočnu zemlju Utopije, za globalnu farmu?

Lijepo je ponekad otputovati u poneku zemlju iz mašte, poput one koju je tako divno opisao James Matthew Barrie još 1911. godine u svom romanu o dječaku Petru Panu koji ne želi odrasti. Barrie je taj otok mašte zgodno nazvao Neverland. To što svi mi znamo da su izmaštane zemlje tek puste utopije, ipak nas ne sprječava da i dalje vjerujemo u pronalazak istih. Jedna od njih je i mitska himalajska rajska dolina Shangri-La, utopijsko mjesto vječne sreće i blagostanja (u potpunoj izolaciji od vanjskoga svijeta) koju je tako vjerodostojno opisao britanski književnik James Hilton u svom romanu Lost Horizon 1933. godine.

Priznajem, i meni je ponekad lijepo maštati o nekom bajkovitom spokojnom mjestu sveopće ljubavi i razumijevanja, izvan nadzornog dometa svemrežja, daleko od svjetskih sukoba i ostalih loših vijesti. No, kada god se previše zadubimo u snove i pokušavamo, slijedeći oblake i zvijezde, pronaći svoju zemlju iz mašte, surova nas stvarnost uvijek munjevitom brzinom vraća na zemlju, pred zabrinuto lice Charlesa Darwina na kojem čitamo uvijek jednu te istu, velikim slovima ispisanu riječ: OPSTANAK… “Old MacDonald had a farm, ee i ee i o…” ori se sa zvučnika globalne farme dok njezini farmeri pjevajući i sami tu pjesmu okopavaju vrtove njihova preživljavanja. Nema svatko danas pravo zapjevati tu farmersku pjesmicu, to je svima već odavno jasno. Jer danas je važnije biti podoban, nego imati sva moguća znanja ovoga svijeta. Ako te moćnici smatraju podobnim, automatski imaš ulaznicu za farmu i sva njezina polja i torove. Podobnima se daje prilika za život i rad, dok nepodobne oligarsi izbacuju s farme, prepuštajući ih vježbanju slobode govora. Kojeg li fantastično izmaštanog društva, zar ne?

Kada samo pomislimo da je i ovaj svijet u kojem živimo zapravo plod nečije mašte, jer sve što nastaje, nastaje najprije kao misao, tada u trenu shvatimo da u biti nije nemoguće izmaštati neki svijet kakav bismo htjeli, samo je pitanje jesmo li u poziciji da naša mašta postane stvarnost ili ne.

Pitam se, nisu li svi filozofi, književnici, kao i svi ostali umjetnici u svojim djelima, na sebi svojstven način zapravo pokušali iscrtati skicu nekog boljeg, još nepostojećeg svijeta, što putem bajkovitih ili futurističkih slika tog vrlog novog svijeta, što kroz ironiziranje i kritiku svih mana ovog postojećeg svijeta? Hoćemo li onda, znajući sve to, i mi ući u neki od već ponuđenih svjetova ili, pak, stvoriti i filmskim detaljima opisati svoje vlastito Globalno selo, Bensalem društvo, svoju Nigdjezemsku, dolinu Shangri-La, Životinjsku farmu, Novu Atlantidu, El Dorado ili Babilonsku kulu, ne znam, ali znam da ti opisi utopijskog svijeta čuče u svakome od nas, u našim genetskim jednadžbama još od postanka svijeta.

Na mene je vrlo snažan dojam ostavila maestralna pjesma glazbene legende Johna Lennona Imagine u kojoj je taj vrsni glazbeni autor dao najbolji opis svog izmišljenog svijeta. Na istoimenom albumu iz 1971. godine Lennon izravno zamišlja svijet mira, svijet bez zemalja i granica, bez religija, bez posjeda i ljudske pohlepe, uglavnom bez ičega što bi moglo stvoriti nove sukobe između ljudi i narušiti svima toliko potreban mir, sklad i toleranciju. Pjesma Imagine danas se smatra himnom Lennonova izmišljenog idealnog svijeta kojeg je priželjkivao sebi i drugima. Stoga nije nimalo čudno što se ova pjesma i danas u mnogim zemljama svijeta izvodi vrlo rado i često, čak gdjegdje i jednako često kao i himne pojedinih država.

Godine 1973. John Lennon je tako sa svojoj suprugom Yoko Ono, provodeći u djelo tekst pjesme Imagine osmislio mitsku zemlju Nutopiju u sklopu promocije svog albuma Mind Games. S unutarnje strane korica tog glazbenog albuma slavni supružnici i mirovni aktivisti opisali su tu mitsku zemlju u kojoj su željeli živjeti, kao zemlju bez posjeda, granica i putovnica, s čisto bijelom zastavom bez ikakvog znakovlja, koja poštuje samo čovjeka kao takvog (nadasve u duhovnom smislu) i samo kozmičke zakone. Kao ambasadore Nutopije John i Yoko vidjeli su sve njezine stanovnike bez ikakvih privilegija. Ta bijela zastava ni u kojem slučaju nije bila zamišljena kao zastava predaje i odustajanja od naših snova, nego, naprotiv, bila je osmišljena kao zastava pod kojom su snovi o ljubavi i slozi svih stanovnika ovoga svijeta bili mogući. Ta je zastava bila samo još jedan u nizu utopijskih simbola uspostavljanja onoga što ćemo, nažalost, i mi do kraja naših života moći samo sanjati. U smiraj još jednoga dana slušam legendarnu Lennonovu pjesmu Imagine i još jednom sanjam taj sretan svijet.

Današnjim generacijama, to je nevjerojatno, ali nekad je doista bilo tako: Zima je nekada bila besplatna i svima jednako dostupna. Dok smo se kao mali grudali i bezbrižno igrali na snijegu nismo niti u snu mogli naslutiti da ćemo jednoga dana čeznutljivo gledati stare fotografije naših bijelih zima i da ćemo, ako želimo osjetiti i doživjeti pravu zimu istu morati otići negdje kupiti.

Iz dana u dan prognostičari kao da nam se rugaju, poručujući nam: Od zime ni z. Svi oni ljudi koji su bili navikli tijekom zime svoje Instagram profile puniti svojim golišavim fotografijama iz toplih egzotičnih krajeva u koje su odlazili kupiti ljeto zimi, u posljednje su vrijeme malo zbunjeni. Jer, nije im više fora hvaliti se tom toplinom koju si oni mogu priuštiti dok se drugi smrzavaju, kad se, gle čuda, zimi ostatak ljudi sve manje smrzava, pa njihovo hvalisanje kupljenim ljetom više nije neka ekskluziva.

U današnjem darvinistički nastrojenom društvu koje najviše njeguje kulturu pokazivanja, prestižno je imati nešto što netko drugi nema i natrljavati time nos drugima putem društvenih mreža, tih jadnih, malih virtualnih pozornica (čitaj: klinika za liječenje kompleksa manje vrijednosti i bolesne taštine te eksponiranje nečijeg hedonizma, pohlepe i narcisoidnosti). Još do jučer bilo je popularno kupiti ljeto zimi ili zimu ljeti, zar ne? Kažem do jučer, jer ni ljeto ni zima više nisu onakvi kakvima ih pamtimo i kakvi bi u pravilu trebali biti. O proljeću i jeseni više je teško i govoriti, jer od silnih ekstremnih temperatura i poremećene klime, ova dva blaža, prijelazna godišnja doba kao da više i ne postoje.

Da, i godišnja doba pretvorila su se danas u šarene brandove koji se mogu kupiti negdje na svijetu gdje ih još ima u nekom normalnom obliku. Industrija turizma požurila je ponuditi godišnja doba svojim klijentima, zaboravljajući da su to brandovi čije postojanje ovisi o klimatskim uvjetima, o prirodi samoj, pa će, ako ovako nastavimo, njihova prodaja na raznobojnim prospektima turističkih agencija u bližoj budućnosti postati nemoguća. Trenutno destinacije koje nam prodaju iskustvo godišnjih doba sa svim njihovim prirodnim karakteristikama dobro na toj prodaji zarađuju, ali radi se samo o trenutnom trendu koji ubuduće neće biti ostvariv. Čovjek kao čovjek, živeći neobazrivo, zagađujući prirodu, nije ni trenutka razmislio o tome da će svojim nesmotrenim načinom života, odvajajući se od prirode štetno utjecati na prirodu samu i godišnja doba kao takva.

Uvidjevši kako od zime nema ni z, sve više ljudi po internetu sumanuto traga za zimom kako bi si kupili zimu dok je još negdje ima i kako bi pobjegli od sveprisutne i već svima dosadne južine. Ljudi su odjednom shvatili da vole zimu, da vole godišnja doba u onom klasičnom smislu, sada kada ih u našim krajevima praktički više nema, barem ne u onom obliku kakvima ih pamtimo iz djetinjstva. Sjetimo se, kada je bila zima, nije nam trebao kalendar, znali smo da je zima, uživajući u njoj – obavijeni hladnim sjevernim vjetrovima, a svijet oko nas bio je bijel od snijega. Jesen je bila samo i isključivo jesen, bez pretjerano ljetnih temperaturnih epizoda. Proljeće je bilo proljeće u svom punom cvatu, a ljeta su bila divna, ugodno topla i svima jednako podnošljiva.

Ima i onih ljudi koji ne vole zimu, pa likuju zbog izostanka zime, jedva čekajući sve veće vrućine, koje će, ako je vjerovati prognostičarima, ove godine biti još jače i paklenije nego proteklih vrućih godina. Tko zna, možda ćemo uskoro živjeti u vječnom ljetu, pa će se netko sjetiti proizvesti zimu u nekom zatvorenom balonu s umjetnim snijegom i prodavati je po visokoj cijeni ili je možda globalno zatopljenje samo varka i trenutni incident koji prethodi novom malom ledenom dobu.

Možda će tako sva godišnja doba u budućnosti biti umjetno proizvedena u laboratorijima i biti nam dostupna u nekim velikih halama, hangarima i bunkerima kao umjetno stvoreni turistički proizvodi, s pripadajućim vjetrovima, kišama, lišćem koje pada, snijegom i svime što je uništeno i trajno uklonjeno iz prirodne ponude godišnjih doba kao brandova koje smo uzeli zdravo za gotovo, zahvaljujući tom istom hedonizmu, narcizmu i ljudskoj taštini koja tako žalosno vapi za našom pozornošću s društvenih mreža. Jer, zašto bi godišnja doba bila dostupna svima kada mogu biti dostupna samo izabranima za preživljavanje, zar ne?

Bismo li, da nas danas netko pita radije imali pravu blagu jesen koja miriše na kestenje i za vrijeme koje žuto lišće nježno pada s grana šumskih stabala, pravo umjereno proljeće koje miriše na jaglace, ljubičice, tratinčice i visibabe, toplo ljeto u kojem nema mjesta paklenim vrućinama i pravu bijelu, studenu zimu – ili ovu vječnu promjenjivu i ćudljivu klimu u kojoj prevladavaju južine, poplave, oluje i suše naizmjenično te nedefinirano vrijeme s ekstremnim i za prognostičare nepredvidivim epizodama.

Na turističkim policama, kao i na svim drugima, traži se ono čega nema, traži se ono što je rijetko i nedostupno širim masama, pa tako cijena uživanja u godišnjim dobima po izboru klijenata svakim danom sve više raste.

Bismo li s današnjom (naknadnom) pameću radije imali prava godišnja doba koja u jednakoj mjeri pripadaju svim ljudima na Zemlji ili bismo ta ista godišnja doba radije promatrali na Instagram profilima onih ljudi koji u vrijeme nestajanja godišnjih doba ta ista bahato kupuju po svjetskim destinacijama za velike novce koje su oteli sirotinji pod geslom bogati postaju bogatiji, a siromašni postaju siromašniji, rugajući se onima koji si ta ista godišnja doba ne mogu priuštiti?

Požurite, još malo pa nestalo, viču vlasnici hotela i apartmana na destinacijama koje nude pravi prirodni doživljaj pojedinih godišnjih doba u nestajanju. Jer, nema toga što se ne može kupiti novcem, zar ne? Zašto bi svatko imao pravo uživati u godišnjim dobima? A, ne, to danas mogu samo izabrani pojedinci. U takvom vremenu živimo.

Prodaju se tako danas i prirodna zima kao brand u nestajanju, i pravo proljeće i prava jesen kao brandovi koji su iznimno rijetki, dok su vruća ljeta već odavno na rasprodaji, jer svi sanjaju o blagim i umjereno toplim ljetnim destinacijama, ali ima i jedno godišnje doba koje se ipak ne može kupiti novcem, a to je doba ljudskosti koje će nakon ovog ružnog razdoblja ekstremno paklene neljudskosti i bahatosti te iznimno naglašene socijalne neosjetljivosti sigurno nastupiti i tada će ponovno i Zemlja i svijet sa svim resursima pripadati svima u jednakoj mjeri, ljudi će ponovno postati bića koja su dio prirode i koja čuvaju svoj okoliš, a godišnja doba kakva smo poznavali tada će nam se, u znak zahvalnosti što smo se vratili svojoj prirodi, sigurno vratiti.

Ovo klimatsko ludilo i prognostički kaos su znak da nas priroda upozorava da smo pogriješili i da ćemo morati promijeniti način (su)života ukoliko želimo opstanak života na Zemlji. Uzalud će nam biti svi brandovi, ako „prirodne brandove“ do kraja uništimo, jer tada ćemo uništiti i sami sebe. Ne možemo baš sve staviti u kutijice i prodavati po ekskluzivnim cijenama. Ne može baš sve biti na prodaju. Zar smo spali na to da moramo kupovati i godišnja doba? I, koja je prava cijena uživanja u godišnjim dobima u nestajanju jednog malog dijela čovječanstva (onih ljudi koji misle da svijet pripada samo njima)? Nećemo li svi zajedno na kraju morati platiti tu vrlo visoku cijenu? Ako je vjerovati Europskoj agenciji za okoliš zbog ekstremnih klimatskih uvjeta u posljednjih 30 godina u Europi je izgubljeno 85.000 ljudskih života. Ljudske živote uzeli su toplinski valovi, suše, oluje, poplave i šumski požari.
Priroda nam poručuje: ovako dalje ne ide.

Doći će do promjene. Mora doći. Ljudi će ponovno biti ljudi i priroda će ponovno biti skladna te pripadati svima u jednakoj mjeri. Ljeto će biti ljeto. Zima će biti zima. Proljeće će biti proljeće, a jesen će biti jesen. Svi će imati pravo na svoju ljudskost i na život dostojan čovjeka. Nitko nikome neće krasti godišnja doba, niti uzimati sebi pravo na luksuzan život, dok ostatak ljudi živi u sve većem siromaštvu. Ne trebamo svake godine na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu otkrivati toplu vodu kako 1% najbogatijih ljudi svijeta posjeduje više nego ostatak stanovništva koje svakim danom sve više osiromašuje. Ali, što činimo da se taj trend promijeni? Tim orgijama pohlepe najbogatijih koji kradu ostatku svijeta pravo na uživanje, sada, eto, zbog klimatskog ludila kojemu smo izloženi, i u godišnjim dobima, u zdravoj prirodi i normalnim životnim uvjetima, doći će jednom kraj.

Nakon propasti svakog sustava uvijek se rađa novi dan u kojem se kao čovječanstvo budimo okupani znojem kao nakon najgore noćne more, shvaćajući da je sve bio samo ružan san. Tada sve počinje ispočetka. Tada ponovno gradimo novi, bolji svijet i ponovno postajemo ljudi.

Hoće li taj povratak prirodi doživjeti ljudi koji danas žive, ne znam, ali znam da sam sretna što sam u djetinjstvu upoznala sva godišnja doba u svoj njihovoj raskoši i svatko tko ih nosi u sjećanju danas ta sjećanja još više cijeni. Dobro se sjećam, sva godišnja doba bila su potpuno besplatna i jednako dostupna svima. Nisi morao putovati na kraj svijeta da si kupiš proljeće, ljeto, jesen ili zimu. Nije bilo društvenih mreža, ali je bilo pravih prijatelja, a privatni obiteljski albumi bili su tu samo za kućnu upotrebu, čuvani kao trajne uspomene na lijepe trenutke svih naših godišnjih i životnih doba. Istina je, neke stvari doista nemaju i ne smiju imati cijenu.

U hiperinformatiziranom vremenu u kojem živimo teško da za neku informaciju možemo reći da nije stara vijest ili već ispričana priča. U moru tih „starih vijesti“ i „ispričanih priča“, mediji su primorani pronalaziti nove načine dostizanja do svoje ciljane publike. U toj borbi za gledanost, slušanost i čitanost svatko misli da zna najbolje i pokušava nešto učiniti na neki svoj, novi, bolji način kako bi pobijedio konkurenciju i bio barem korak ispred nekog drugog.
Nekada je bojno polje novinarstva obilovalo kvalitetnim sadržajima kojima se pokušavalo osvojiti publiku. No, danas je, kao što znamo, situacija potpuno drugačija. Kvalitetan sadržaj kao da je pokleknuo pod snažnim pritiskom digitalizacije svih medijskih sadržaja. Jer, danas kao da više ništa nije važno osim klikova. Nije više važno niti o čemu se radi, ni kako se o tome govori, kao ni o sustavu vrijednosti kojoj neka vijest pripada, već je jedino važno zaraditi koji klik više, kako bi medij klikovima na svoje sadržaje dobio što više oglašivača uz čiji će novac moći opstati na tržištu.

U toj borbi za klikove, publiku se u posljednje vrijeme najčešće napada clickbait naslovima tipa: Ovo će uvjeriti i najveće sumnjičavce, Najluđa stvar koju je netko učinio zbog ljubavi, Ovo će vas šokirati, Nećete vjerovati svojim očima, Tajna koju farmaceutska industrija ne želi da ju otkrijete, Lutrija ne želi da ovo saznate, Slika koju XY ne želi da ju vidite, Nećete vjerovati na što je sve spreman muškarac kako bi vratio voljenu ženu, Varala je muža, došla kući i evo kakva osveta ju je dočekala, 10 načina kako…, Odgovor na sva pitanja je u ovome, Evo što se dogodilo kada je…, Nikada nemojte pričati o ovome, Kliknite na vlastiti rizik, Nakon ovog saznanja više ništa neće biti isto, Je li ovo najbizarniji selfie ikada, Slika koja je zapalila Internet, Status koji se brzinom munje širi internetom, Možete li Vi riješiti zagonetku koja je zapalila Internet, Riješite ovaj kviz i saznajte koliko ćete živjeti, Pogledajte što u stvari jedemo, Najstrašnija scena ikada viđena, Ovo morate znati, Ovo saznanje bi vas moglo spasiti, Bojat ćete se kliknuti, i tako dalje u nedogled. Nekada su clickbait naslovi uistinu bizarni i zvuče kao jeftina proročanstva iz nekog lunaparka ili cirkuskog šatora na kraju grada koja izgovara dežurni prorok ili proročica za nekoliko novčića.

A, ljudi kao ljudi, unatoč saznanju da se radi o medijskim mamcima kojima se zarađuju klikovi, ipak pokleknu i kliknu na takve naslove kako bi se potom razočarali sadržajem koji stoji iza istih. Dobili smo što smo tražili. Jeftino i lažno proročanstvo. Našim klikovima svakodnevno pomažemo zaradi medija čije sadržaje klikamo. Generiranje klikova postalo je bitnije od bilo kakvog kvalitetnog medijskog sadržaja, samo zato što klikovi garantiraju medijima novac oglašivača. To je jednostavno danas tako. Mediji se bave vlastitim preživljavanjem, žrtvujući pri tom prave, kvalitetne medijske sadržaje umjesto kojih nam nude facebook statuse i objave samozvanih zvijezda ili mutnih tajkuna gotovo u pravilu pune pravopisnih grešaka i neukusnih indiskretnih fotografija, jer te bizarnosti im donose klikove od kojih preživljavaju. Igraju na kartu ljudske znatiželje i pakosti. Pravo je pitanje – što to govori o ljudima koji svakodnevno u velikom broju upadaju u te zamke?

S pravom možemo biti zabrinuti zbog nestanka pravog, kvalitetnog novinarstva. Clickbait forma ubrzano radi na ubijanju novinarstva kakvo smo poznavali, razotkrivajući onako usput i sasvim slučajno sve tajne i mračne kutove ljudskog uma. Svakim našim novim otvaranjem sadržaja koji to nije, a koji stoji kao najveća varka iza gotovo svakog clickbait naslova, medij koji je mamac postavio gubi na svom rejtingu, a mi se osjećamo kao lovina u klopci. Internet je pun clickbait zamki. Klikovi su jedino što medije zanima, jer njima osvajaju oglašivače. Granice ne postoje. Kao ni dobar ukus. Kao ni sustav vrijednosti. Puca se iz svih oružja. Njegovo veličanstvo klik jedino je za što mediji žive. Sve za klik, klik ni za što.

No, mora li biti baš tako? Zašto smo dopustili da naše tipkovnice i zasloni postanu zamke za naše prste koji su produžetak našeg po prirodi znatiželjnog uma? Želimo li sudjelovati u toj igri u kojoj mi ne dobivamo baš ništa? Ono čega vlasnici medija koji su tako svesrdno prihvatili clickbait formu nisu svjesni je to da u toj mračnoj clickbait igri zapravo svi gubimo.

Radi se o lažnim prorocima i lažnim proročanstvima. Radi se pravom medijskom cirkusu na rubu virtualnog svemira. Radi se o šarenom virtualnom šatoru u kojem se broje novci i ništa više.

Baveći se svakodnevno oglašivačkim kampanjama iz nama bliskog medijskog prostora, često zanemarujemo komentirati pojedine svjetske kampanje čije su izvedbe ponekad doista hvalevrijedni primjeri u kojem bismo smjeru i sami trebali ići u kreiranju određenih kampanja, ali ponekad i nespretni primjeri nedovoljnog razumijevanja suvremenih oglašivačkih trendova od kojih je online oglašavanje zasigurno jedan od najistaknutijih. Jedna od kampanja koja je u našem medijskom prostoru prošla neopaženo bila je i kampanja australskog lanca brze hrane Chicken Treat čiji je marketinški tim svojedobno došao na, po njima, revolucionarnu i fenomenalnu ideju odlučivši prepustiti vođenje svoga službenog Twitter profila ni manje ni više nego kokoši po imenu Betty – smjestivši je u zatvoren prostor s laptopom i objavljujući njezine nasumične napise na Twitter profilu spomenute tvrtke.

Ova informacija svim je ljubiteljima životinja već dovoljno zastrašujuća, no ono što nas još više zaprepašćuje je količina bezumnih komentara pratitelja toga Twitter profila u kojima izražavaju svoje oduševljenje ovom idejom i iskazujući svoje odobravanje ovom kontroverznom marketinškom potezu. Doduše, ima i utješnih komentara, poput onog jedne gospođe koja je napisala kako je zaprepaštena činjenicom da je ova tvrtka odlučila zaposliti jednu kokoš da promovira vlastitu smrt, ali pravo je pitanje – kako je uopće došlo do toga da jedna tvrtka ide tako nisko u svom tržišnom komuniciranju?

Ni ugledni mediji koji se bave industrijom oglašavanja, poput Adweeka, nisu se posebno uzrujavali zbog ove kampanje, već su samo objavili činjenično stanje – kako je laptop u kokošinjcu uvijek na raspolaganju kokoši po imenu Betty, kako je ona ušla u Guinnessovu knjigu rekorda kao prva tvitajuća kokoš i kako je ova kampanja postigla golemi publicitet. Betty, naravno, nije svjesna što se događa, pa tako ni činjenice da se tipkanjem po tastaturi obraća vrsti koja jede njenu vrstu.

Jedan je autor ironično napisao da njezine objave nisu ništa lošije od objava ostalih tvrtki na društvenim mrežama koje pišu ljudi. Pratitelji Twitter profila kojeg vodi kokoš Betty s nestrpljenjem očekuju svaku njezinu novu objavu, poput ove:

== JN9 5R HN IIORRTRRRRQO K,KKKK OUKP8————————– //////O //////////////////////////////——————- /// 7UG, Z ========= uu ======================================…

kojoj su se tzv. pratitelji posebno ismijavali, komentirajući, na primjer, kako Betty očito jako voli jednadžbe i misleći kako su pritom izrekli nešto urnebesno smiješno. Kreatori ove sulude kampanje i njezini štovatelji u nestrpljivom su iščekivanju „prve suvisle riječi koju će Betty napisati na engleskom jeziku“. Što će biti nakon toga, nikome nije poznato. Ali, do tada, sve dok ne napiše nešto „suvislo“ Betty će neumorno tvitati boreći se za svoj opstanak svojim za ljude nesuvislim porukama.

Trenuci u kojima se, kao djelatnici industrije oglašavanja, susretnemo s ovakvim primjerima tržišnog komuniciranja su trenuci u kojima bismo se trebali upitati – tko su naši kolege i kolegice kod nas i u svijetu i tko sve danas svojom „kreativnošću“ ima prigodu širiti svoju dvojbenu ideologiju putem oglašivačkih kampanja?

I, ne, nismo licemjeri ako primijetimo da ova kampanja nije niti humana, niti društveno odgovorna, niti korektna, jer, na kraju krajeva, ne jedu svi ljudi piletinu, zar ne?

Dovesti jadnu životinju u tu apsurdnu situaciju da je se zatvori u jedan prostor s laptopom kako bi služila za nakaradnu zabavu umreženim tviterašima, to je krajnje nehumano i pravi dokaz da je svjetina unatoč povijesnim lekcijama i danas ostala ona ista krvožedna svjetina željna nečijeg žrtvovanja. Ljudi se prepoznaju po onome što im je smiješno, pa se moramo upitati – kakvi su to ljudi kojima može biti smiješna Bettyna sudbina…

A, ona stara dobra izreka koja kaže da se za dobrim konjem praši ovdje ne vrijedi. Ova kampanja je, doduše, digla prašinu, ali ne zato što je dobra, već zato što je kontroverzna i zato što izaziva brojne i vrlo oprečne reakcije u ljudima. Zar ćemo stvarno ići tako daleko u borbi za osvajanjem što više internetskih klikova i povoditi se za onom poslovicom – samo neka se priča, pa makar i loše, kako bismo došli do što šire javnosti? I, zar ćemo domaće životinje uposliti da promoviraju vlastitu smrt, odnosno proizvode koji se njihovom žrtvom dobivaju?

Online komunikacija, odnosno društvene mreže kao najpopularnija platforma iste, ovaj su put ozbiljno zakazale i pokazale zabrinjavajuću površnost ljudskog uma pri korištenju njima.

Svaki chickentweet, kojemu se toliko smiju oni koji mu se smiju, jedna je mudra i vrlo suvisla izreka koju ti ljudi ne shvaćaju i neće nikada shvatiti niti moći dešifrirati, puno suvislija od bilo koje riječi iz postojećih rječnika…

Danas se ljudima više ne da pričati o sebi kada upoznaju nekog novog, već jednostavno kažu: Izguglaj me i saznat ćeš sve o meni.  Ili kažu: Više o meni možeš naći na web stranicama tim i tim….. Svi smo skloni izguglati nekoga koga smo tek upoznali. Jedva čekamo trenutak rastanka od te osobe koju smo netom upoznali kako bismo mogli grozničavo u tražilicu upisati ime te osobe izgarajući od želje da saznamo tko je on ili ona zapravo…  Ponašamo se kao da ćemo tek nakon guglanja znati na čemu smo, ne obraćajući nimalo pažnje na naš osobni doživljaj te osobe. Jer, Google zna tko smo svi mi zapravo. On ne mari za priče koje će svatko od nas pričati sam o sebi, zar ne? A, ako tu osobu kojim slučajem ne možemo pronaći posredstvom omiljenog nam pretraživača, našem čuđenju nema kraja. Razočarani se pitamo – Kakav je to način, kako to da tu osobu svemoćni Google ne pronalazi? To je jako sumnjivo… Naša fascinacija svim mogućim tajnim službama ovoga svijeta učinila je od svih nas male i velike tajne agente u potrazi za informacijama o osobama koje susrećemo, a Google je postao naš glavni alat u svim mogućim potragama. Suvremeni trend dijeljenja svoje privatnosti s ostatkom svijeta velikog dijela čovječanstva dodijelio je onim drugim ljudima koji to iz ovih ili onih razloga ne čine ulogu nevidljivih, gotovo nepostojećih ljudi. Ponašamo se kao da netko postoji samo ako ga možemo izguglati…

Ljudima se više ne da razmišljati niti o stvarima koje misle da znaju, niti o stvarima koje su nekada znali, pa se sve više prepuštaju svim čarima zaborava, kao da je postalo pomodno biti zaboravan, jer svi znaju da Google danonoćno misli umjesto njih. Nikome se ne da sjetiti niti naslova omiljene im knjige, niti nekog citata, niti neke povijesne činjenice, niti glavnih glumaca nekog filma, jer sve će im to, kada im zatreba, reći Google. Ne sjećam se kada je netko u posljednje vrijeme o nečemu razmislio prije no što će to njegovo ili njezino razmišljanje uroditi nekom informacijom iz bogate datoteke njegove ili njezine pospremljene memorije. Nema potrebe razmišljati, kada možemo pogledom na Google razmišljati, zar ne? Čekaj da pogledam – postala je najčešća rečenica u razgovoru u kojem se od nas očekuje neka točna i provjerena informacija, a vađenje pametnog telefona i razgibavanje našeg palca i kažiprsta desne ruke po njegovu zaslonu postala je vrlo učestala gesta suvremenog „razmišljanja“ (čitaj: guglanja). 

Google je ljudima omogućio da se odmore od bilo kakvog znanja ili razmišljanja. Google u trenu odgovara svim našim znatiželjama i čini nas pomalo lijenima i komotnima u zadovoljavanju te naše znatiželje koja nas je još donedavno tjerala u knjižnice i na putovanja diljem svijeta. Znanstvenici nas uzalud upozoravaju da pretjerana ovisnost o digitalnom razmišljanju uzrokuje tzv. digitalnu amneziju… No, ta upozorenja uopće ne izazivaju strah kod ljudi. Svi samo sliježu ramenima i nastavljaju guglati. U takvom vremenu živimo, reći će.  Još malo pa će ljudi umjesto mozga imati ugrađenu Google tražilicu u koju će po potrebi samo upisati traženi pojam i u trenu dobiti povratnu informaciju.

Ponekad prihvaćano promjene koje neminovno dolaze s napretkom tehnologije niti ne sluteći koliko to mijenja i nas same, i naš pogled na svijet i ljude koji nas okružuju, pa samim time i naše odnose s ljudima. Ovisnost o tehnološkim pomagalima uvelike utječe na naše razmišljanje, na način na koji učimo, na naše ponašanje te na naša sjećanja koja samom pohranom u naša računala i pametne telefone kao da prestaju postojati, jer ono čega se ne trebaš sjećati (jer si to pohranio) vrlo ćeš lako zaboraviti, zar ne? Nije stoga ni čudo što se ljudi koji izgube svoj mobitel u kojemu su pohranjeni svi njihovi osobni podaci i važni kontakti osjećaju kao da su ostali bez glave. Kada se pokušaju prisjetiti nečijeg broja telefona, jednostavno ga se ne mogu sjetiti… Tako obezglavljeni, hitaju na Google kako bi ponovno prikupili sve one informacije koje su netragom nestale kako bi ih pohranili u neki novi mobitel. Google je kao neki digitalni čarobnjak iz Oza kojemu se obraćamo sa svim svojim problemima, željama, potrebama, snovima i dilemama. Toliko se prepuštamo tom digitalnom razmišljanju, da nismo ni svjesni posljedica koje će takav način „razmišljanja“ dugoročno imati na mozak čovjeka, na ponašanje ljudi u budućnosti te samim time i na društveno ustrojstvo svijeta.

Ako je vjerovati Albertu Einsteinu koji je ustvrdio da koristimo svega 10 % mozga, dok 90 % čeka neku buduću evoluciju ljudske vrste koja bi, ukoliko to želi, mogla postati puno učinkovitija kada počne koristiti više mozga nego što to trenutno čini, tada nisam baš sigurna koliko je digitalna amnezija blagotvorna za naš put prema mozgovnoj evoluciji. Kao da unatoč napretku tehnologije idemo unatrag, a ne unaprijed. Stavljamo mozak na spavanje prepuštajući se čarima digitalnog promišljanja svijeta. Iz dana u dan programeri rade na unaprijeđenju digitalnih usluga kako bi naša digitalna vizija svijeta bila što potpunija. Ali, morali bismo znati da ta digitalna vizija svijeta nikada neće biti potpuna i stvarna. Jer, Google još uvijek ne može umjesto nas donositi zaključke, niti će ikada moći umjesto nas kritički razmišljati, kao što se nikada neće baviti spoznajama. On će nas uvijek samo informirati, zato nemojmo tom informiranju dopustiti da u potpunosti zamijeni naše misli i sjećanja, da nas ulijeni u našem traganju za nekim nama važnim informacijama, kao niti da umjesto nas donosi neke umjetne zaključke o tim istim mislima i sjećanjima, o svijetu u kojem živimo, ili o ljudima koje susrećemo. Zašto bismo baš uvijek morali ići linijom manjeg otpora?

Imajmo vremena biti ljudi, čuti nečiju priču i osjetiti nečiju osobnost neovisno o tome što o toj osobi kaže Google. Imajmo vremena za žive boje, zvukove, okuse i mirise koji nas okružuju. Imajmo vremena rukama dodirnuti svijet oko nas, ali isto tako imajmo vremena nevidljivim prstima dotaknuti i onaj svijet u nama. Imajmo vremena sami saznati o kakvom se proizvodu ili usluzi, gradu ili državi, filmu ili knjizi radi, neovisno o pretraživačima. Neovisnošću o tražilicama koje su postale alat za digitalno razmišljanje i sveopćem digitalnom pohranjivanju naših životnih trenutaka, dokazat ćemo sami sebi i drugima da još uvijek nismo u potpunosti zarobljeni, da još uvijek nismo do kraja dehumanizirano društvo ljudi – robota s pretraživačima umjesto mozgova koji barataju s gomilama informacija koje više ne znaju i ne mogu povezati.

Gledajući jedan dokumentarni film o Prvom svjetskom ratu koji je između ostalog prikazivao i kartu svijeta prije i nakon njega, pomislila sam – koliko se već puta u dosadašnjoj povijesti ta nesretna karta svijeta promijenila i koliko se do ovoga trenutka u vremenu nevine ljudske krvi prolilo zbog nekakvog teritorija? Svaki put kada se mijenjala ta karta – prolijevala se krv. Povijest će nakon svakog ratnog makeovera obavezno zabilježiti njezin izgled prije i poslije njega. Opasan je to i vrlo razoran makeover. Jedna obična karta svijeta fenomenalan je dokaz ljudske težnje za osvajanjem teritorija i prirodnih resursa te za pripadajućom borbom protiv drugog i drugačijeg koja kroz povijest i sva moguća razdoblja iste ne jenjava. Što ljudima znači ta potreba za poražavanjem nekog drugog, za pobjedom, odličjima, ta neviđena želja za osvajanjem moći? Koja je to klica negativnosti koja ne prestaje tinjati u ljudima ni u ovom 21. stoljeću?

Zašto netko tko zasjedne na vlast stalno ima potrebu mijenjati prošlost, prekrajati povijest, sadašnjost i budućnost, biti gospodar neba i zemlje? Uvijek dođe netko novi, pa taj novi ruši postojeće spomenike kako bi umjesto njih ljudima u pamet usadio neke nove. Ljudima se nameću povijesni idoli koje, kao, svi moramo štovati. Mijenjaju se imena ulica i trgova, pišu se nove povijesne čitanke, užurbano se unose novi podaci u stvarne i virtualne enciklopedije, sve smo to prošli i jako dobro kao svjedoci vremena znamo kako se memoricid i prekrajanje povijesti radi iz prve ruke. Ali, čemu sve to, kada će ljudi željni pravih, a ne lažnih diploma, u konačnici opet tragati za nekom istinom i stvarnim stanjem stvari.

Što li sve ljudi neće napraviti kako bi svoju ovozemaljsku moć utisnuli u kolektivnu svijest ljudi…

Sjetimo se samo koliko je daleko u toj želji za utiskivanjem svoga imena u podsvijest ljudi išao prvi kineski car Qin Shi Huang (260.-210. prije Krista) čija Terakota vojska ne prestaje fascinirati svijet od kada je otkrivena (1974. godine). S vremenom kao da su postale manje bitne sve one loše činjenice koje se vežu za, u mnogočemu vrlo okrutnu vladavinu Qin Shi Huanga, jer on je čini se među generacijama koje su odrastale i obrazovale se bez Google-a ostao zapamćen ponajviše kao ujedinitelj Kine i osoba zaslužna za početak izgradnje Kineskog zida, a njegovi glineni vojnici zajedno s konjima i kočijama su njega samoga u popularnosti u potpunosti zasjenili. Jedna je to od najvećih grobnica na svijetu i jedno od najvažnijih i najstarijih arheoloških nalazišta (od 1987. godine na UNESCO-vu je popisu svjetske baštine). Vojnici od terakote su, rekli bismo, brand za sebe i jedan od bisera svjetske kulturne baštine, što znači da Qin Shi Huang ipak nije uspio u svojoj namjeri da tom svojom vojskom upiše sebe u vječnost, već je vojska kao takva sasvim suvereno zavladala kolektivnom sviješću, potpuno zasjenjujući tog kineskog cara željnog bezvremenske slave.

Lao Ce je možda najbolje objasnio zašto se nekim vladarima željnih osobne promocije dogodio povijesni neuspjeh: „Nametati svoju volju drugima je nasilje, a nametati sebe sama drugim ljudima je vrhunac nasilja.“

Plemenite povijesne ličnosti koje vladaju svojim narodom plemenito i smireno, puni razumijevanja i suosjećanja za sve što se u narodu događa. Kako reče mudri Konfucije: „Vladar koji narodom vlada kao tiranin, utjerujući im u kosti strah od kazni, dobit će njihovu poslušnost, jer će se bojati kazni, ali neće prema njemu razviti osjećaj poštovanja i časti. No, vlada li vladar narodom vrlinom i pomoću nje, narod će prema vladaru osjećati čast i poštovanje.“

Najbolje mjerilo nečijeg znanja postala je njegova ili njezina neovisnost o guglanju pri spominjanju nekog pojma. Tako, primjerice, za glinene vojnike mlađe generacije znaju i bez guglanja, dok prvog kineskog cara ipak moraju izguglati kako bi saznali nešto više o njemu. Rijetko će tko u prvi mah osim profesora i polaznika raznih tečajeva Konfucijeva instituta Sveučilišta u Zagrebu, znati za Qin Shi Huanga, a za terakota vojsku danas zna gotovo svatko… Slična je i sudbina Keopsove piramide u Gizi, grobnice faraona Kufua , tog najstarijeg svjetskog čuda – ona sama poznatija je prosječnom gugl-majstoru (nju ne mora guglati) od samog faraona Kufua (Keopsa na grčkom) kojega će guglatelji morati izguglati kako bi saznali nešto više o njegovu životopisu.

Neki svjetski vladari za života su zahtijevali da se cijele države kojima su vladali pretvore u njihove mauzoleje po broju njihovih spomenika, a neke se zemlje pretvaraju u mauzoleje svojih vladara posthumno uz pomoć vlasti ili pretendenata na vlast koji potiču tu idolatriju. No, rijetko će koji mauzolej ili spomen područje postići ono što su u svom dosegu, što u povijesnom, što u kulturološkom smislu postigle Keopsova piramida i kineska Terakota vojska – pobijedivši svojom posebnošću i vrijeme, i povijest i politiku.

Lao Ce i Konfucije, primjerice, i dan danas su najpopularniji i najomiljeniji Kinezi, koliko god se netko drugi kroz povijest trudio ostaviti duboki trag u kineskom društvu. Ništa ne ide na silu. Narod ne možeš prevariti. Političari i ideološki obojeni povjesničari trude se brandirati prošlost, sadašnjost i budućnost kako njima odgovara, ali narod opet ima svoje idole, a ne one koji im se nameću.

Sigurna sam da se svi sjećamo trenutka kada je ovaj svijet bio napustio Leonard Nimoy, legendarni Spock iz Zvjezdanih staza. Website za brandiranje Kanade (Design Canada) odmah je pozvao sve Spockove obožavatelje na spockiranje novčanica od pet dolara, a obožavatelji su to jedva dočekali iscrtavajući po novčanici legendarnu frizuru, šiljate uši i kose obrve njihova omiljenog lika, a na ovratniku iscrtavajući znakovlje zvjezdane flote, a sve to preko portreta nekadašnjeg premijera Wilfrida Lauriera (bio je sedmi kanadski premijer, na dužnosti od 1896. do 1911. godine). Centralna banka bila je očajna zbog toga i upozoravala je kako, iako zakonom nije zabranjeno pisati po novčanicama, taj redizajn novčanica vrijeđa državne simbole njihove zemlje i njihov nacionalni ponos i kako je to nedolično, ali uzalud – jer spockiranje novčanica se nastavilo i uzelo toliko maha da su Spockovi obožavatelji čak predložili da to bude novo dizajnersko rješenje za novčanice od pet dolara. I, da je kanadska vlast pametna – bila bi prihvatila tu genijalnu ideju i dopustila svojim građanima da i oni (ovaj put putem dizajniranja novčanica, a sutra tko zna kako) sudjeluju u kreiranju svoga društveno-političkog i kulturnog okruženja. Leonard Nimoy bi sigurno bio ponosan na svoje obožavatelje da zna na kakav su nesvakidašnji način pokazali koliko im znači on i lik Spocka kojeg je utjelovio, kao i legendarne Zvjezdane staze.

Eto kakvu poruku šalju ljudi svima onima koji nam žele nametnuti neke umjetno stvorene idole koje bismo po defaultu morali obožavati i koji tako neumorno iz dana u dan retuširaju našu stvarnost. Ljudi će uvijek voljeti koga oni žele i retuširati tu istu nametnutu nam povijest, politiku i kulturu kako oni žele. To je jedini pravi, istinski rebranding koji postoji. Sve ostalo je ili čisti profit ili čista varka.