Month: December 2019

Svakoga dana prolazim pokraj jedne zelene ograde pune simbolike i nekih prošlih i sadašnjih vremena. Pozdravlja me svakoga dana ta ograda – svjedokinja raznih razdoblja i režima i kao da mi želi reći: Nisam ja kriva što sam tu. Ta je ograda od dana kada je postavljena predstavljala isto – oduvijek je bila simbol odvojenosti ovih ili onih moćnika i vladara od naroda ovisno o diskursu vremena.

S jedne strane te ograde ili bolje reći unutar nje obitavali su i obitavaju moćnici, vladari, predsjednici, a izvan nje postojao je i postoji puk.
Rijetko koja ograda na svijetu tako zorno oslikava interesnu odvojenost i distanciranost političara od naroda. Unutar te ograde i danas kada živimo u demokraciji još uvijek stanuje moć, a nas sve ostale svakodnevno podsjeća na našu nemoć. Pogađate, radi se o svima nam dobro znanoj zelenoj ogradi uzduž kompleksa Predsjedničkih dvora na Pantovčaku koja je već nekoliko puta verbalno bila korištena u svrhe stjecanja političkih bodova. Popularno ili bolje reći populističkim tonovima obojeno obećanje – kako će narod iliti građani uskoro moći šetati tim velebnim parkom koji se prostire na čak 100.000 četvornih metara uvijek je donosilo simpatije građana svima onima koji su stolovali u nekadašnjoj Vili Zagorje, a danas Predsjedničkim dvorima.

Da je samo kojim slučajem 1990. godine bila usvojena ta izvrsna ideja da to velebno zdanje i cijeli taj kompleks bude Muzej suvremene umjetnosti, naši bi građani u paketu s tim Muzejom dobili nešto puno vrijednije od prigode za uživanjem u suvremenoj umjetnosti, a to je prigoda za ugodnim boravkom u prirodi. Ima li ičeg ljepšeg i zdravijeg od boravka na čistom zraku u jednom takvom predivnom parku kao što je park šume Pantovčak kojega već desetljećima žalosno i čeznutljivo promatramo kroz tu ogradu koju nitko nikada nije volio niti će je ikada voljeti, jer je tu da nas razdvaja od nečega što nam po svim društvenim i moralnim kriterijima pripada.

Iz godine u godinu promatram moje drage susjede i sugrađane moga grada kako se zajedno sa mnom guše i kašlju dok pokorno šećemo i joggiramo jedinom zonom koja nam je na raspolaganju, uzduž te ograde, mirno i građanski poslušno, uredno i svakodnevno punim plućima udišući otrovne ispušne plinove raznih zagađujućih prometala, umjesto da svi zajedno uživamo u tom predivnom i nažalost okupiranom parku.

Po tom parku apsolutno nitko ne šeće, jer to nitko osim službenika vlasti niti ne smije. Njegove su staze već desetljećima puste. Stoji tako naš park iza te zelene ograde tužan, napušten i osamljen bez svih nas. Toliko je željan nas ljudi, željan naših koraka.

Nismo li svi mi dio te prirode? Nije li ta priroda dio nas? I, kakve veze ta priroda ima s imovinsko – pravnim pitanjima u koje se jadno čovječanstvo zaplelo, s ljudskom težnjom za vlašću, s birokracijom koja nas sve zamara..? Hrast je hrast i u ovom i u onom režimu. Pitam se – zašto i čovjek nije poput hrasta? Zašto čovjek nije uvijek samo čovjek? Zašto je zbog vlastite pohlepe čovječanstvo pristalo na sustave koji nas guše i ponižavaju, postavljajući ograde između onih za koje se smatra da imaju pravo biti okruženi velikim parkovima prirode, braneći istodobno svekolikoj javnosti pristup istima?

I, ne, nije kriva ta ograda koja simbolički samim svojim postojanjem priča ovu nikada do kraja ispričanu priču jače od riječi. Krivi su oni koji su je postavili. Krivi su oni koji su osmislili svijet pun ograda između bilo kakvih vlasti i građana. A još više su krivi oni koji su se nastavili useljavati i ustoličavati unutar te i bilo koje druge ograde moći kunući se pri tom kako s njihovim ulaskom u taj tor moći dolaze neka bolja, modernija vremena i bolji, ravnopravniji svijet u kojem neće više biti tih zloglasnih ograda.
Dovoljno je upitati se – za koga bolja vremena i bolji svijet?

Koliko su nas puta već prevarili. Koliko smo već puta do sada čuli kako će novi wannabe Predsjednik ili Predsjednica napokon park-šumu Pantovčak ili barem dio iste otvoriti građanima i posjetiteljima našega glavnog grada? Nebrojeno puta. I, opet ništa. Čak je u zagrebačkoj Gradskoj skupštini bio izglasan Sporazum Grada Zagreba s Republikom Hrvatskom kako bi se dio kompleksa Predsjedničkih dvora dao u vlasništvo Gradu Zagrebu, s ciljem omogućavanja korištenja jednog određenog dijela šume Pantovčak svim građanima. Ukratko rečeno, dok su Republika Hrvatska i Grad Zagreb u procesu rješavanja tih imovinsko – pravnih odnosa, svi mi i dalje taj divan park promatramo preko ograde.

Nije stoga ni čudno da se danas s pravom pitamo – gdje je taj bolji svijet za ljude kojima se manipulira populističkim obećanjima i koji su tu samo kao glasačka mašina, samo kako bi glasali za sve one koji žele živjeti unutar svih mogućih ograda moći? Taj bolji svijet je očito unutar te ograde i svih ostalih ograda koje štite moćnike od doticaja s nemoćnicima. Taj bolji svijet kojega političari obećavaju svima, sada to napokon znaju svi, dostupan je samo njima. Kome to njima? To pitanje više nitko ne postavlja. Pa, znamo kome to njima – onima koji znaju i žele živjeti jedino i isključivo od politike, moći i vlasti.

Upravo zato je simpatični predsjednički (anti)kandidat Juričan kao slogan za svoj vrhunski politički performance u stilu Monty Pythona i uzeo tu uzrečicu – korupcija svima, a ne samo njima, demaskirajući naš korumpirani sustav do krajnjih granica i ukazujući onim ljudima koji su uspjeli razumjeti njegovu poruku, o čemu se tu zapravo cijelo vrijeme radi. Njegove koruptivne ture po zagrebačkom Adventu bile su posebno edukativne. Njima nam je pokazao kako se i kome te na kojim pozicijama i po kojem modelu dijele kućice po Adventu. Ali, važno je da naši turisti sve to ne znaju i da ih to, na svu sreću, niti ne zanima. Njima će ionako u našem gradu biti lijepo. Nama nešto manje, sa svim saznanjima kojima raspolažemo. Mnogi moji prijatelji u svojoj šetnji gradom tim kućevlasnicima koje nam je Juričan prezentirao u svojoj koruptivnoj šetnji, nisu ostavili niti jedne jedine kune.

Prolaze tako dani jedan za drugim. Idu za njima i tjedni, mjeseci, pa i godine. Evo, stigla su ih i desetljeća koja također prolaze bez naših koraka po velebnim parkovima moći.
Ovaj jedan u mom susjedstvu mi je posebno zanimljiv i drag, jer preko ograde čezne za mojim koracima dok godine prolaze, kao i ja za njim i njegovim gordim hrastovina i mirisnim borovima. Taj park i ja smo poput protagonista u nekom književnom djelu, filmu ili sapunici o zabranjenoj ljubavi. Jedno smo drugome zabranjeni, a volimo se. Tako smo blizu a opet tako daleko. Između nas je ograda koja nas dijeli, ali mi se unatoč njoj iz dana u dan volimo sve više i više.

Zanimljivo mi je kako profesionalni prosvjednici prosvjeduju zbog svega i svačega, ali nikad zbog te ograde na Pantovčaku, nikad da bi se netko sjetio da ljudima trebaju parkovi i parkovi ljudima i da je sramota i Grada Zagreba i Republike Hrvatske ne otvoriti već jednom vrata toga parka svim građanima Hrvatske, ali i našim dragim turistima. Sigurna sam da se ta imovinsko – pravna pitanja između Grada Zagreba i RH mogu brzo riješiti kada bi za to bilo imalo političke volje. Ne sjećam se da je itko ikada prosvjedovao protiv te ograde na Pantovčaku bez koje bi nam svima život bio zdraviji i ljepši. Kod nas uopće nema ili rijetko ima prosvjeda koji se tiču svih ljudi i nečega što nam je svima potrebno, kao što je, eto, svima potreban boravak u prirodi, bez obzira s koje strane političkog spektra bili. Upravo zbog toga su mi posebno iritantni bilo kakvi prosvjedi s ideološkim predznacima.

Kome to ideološko prepucavanje još danas treba osim onima kojima je to vjerojatno izvor prihoda i lagodnog života? Baš nikome. Ne znam baš nikoga tko se bavi ideološkim pitanjima osim onih kojima je to kruh i to mi je dovoljna spoznaja. Dobro, ima onih koji su u stalnoj potrazi za novim neprijateljima, pa im je ideološko prepucavanje postalo stil života. Ali, sve manje ima ljudi koji nasjedaju na tu ideološku zamku koja nam je svima otela najbolje godine života, koja je tristo tisuća mladih i radno sposobnih ljudi otjerala iz zemlje i koja je veliki broj ljudi izvan svih ograda moći pretvorila u hodajuće upitnike koji se uzalud pitaju sve ono što se pitaju, hodajući nogostupom uz cestu i gušeći se zbog ispušnih plinova raznih vozila sve više i više, dok pokraj njih stoji predivan park opasan ogradom punom strašne i pomalo zastrašujuće simbolike.

Vremena se mijenjaju samo naizgled. Mijenjaju se samo biste, imena vladara, nazivi ulica i trgova, ali moć ostaje moć, a s njom i ta vječna želja za vlašću i lagodnim životom unutar ograda moći na račun građana koji moraju plaćati živote vladara, kako bi im oni zauzvrat ogradama branili pristup nečemu što im pripada. Na kraju krajeva, ni Grad Zagreb, ni Republika Hrvatska nisu privatne korporacije, već bismo i Grad Zagreb i RH trebali biti svi mi. Ali, svi znamo da nije tako. Svi mi znamo da smo tu samo kako bismo pokorno punili proračune Grada Zagreba i RH koji doista funkcioniraju kao privatne tvrtke koje brinu samo o svojim zaposlenicima.

Kada sam svojedobno putujući svijetom u Pekingu puna divljenja šetala nepreglednim kompleksom nekadašnje carske palače dinastija Ming i Qing zvane Zabranjeni grad, koja je danas jedan od najvećih muzeja na svijetu i prostire se na više od 720.000 četvornih metara, pomislila sam u sebi kako bi taj naziv puno bolje odgovarao kompleksu naših Predsjedničkih dvora čija je park-šuma nedostupna javnosti. Prava je šteta da se nešto što javnosti i turistima iz cijelog svijeta nije uopće zabranjeno zove Zabranjeni grad, jer unatoč tom nazivu, po tom nepreglednom i povijesno vrlo važnom muzejskom kompleksu danas možemo slobodno šetati i uživati satima. Iako, naravno, taj naziv i te kako ima svojih čari, jer on je tu kako bi nas podsjećao na stoljeća u kojima je Zabranjeni grad bio nešto nedokučivo običnim smrtnicima koji nisu smjeli ni pomisliti da bi zakoračili unutar njegovih zidina.

Sve u svemu, dvoje predsjedničkih kandidata u drugom krugu predsjedničkih izbora, Kolinda Grabar Kitarović i Zoran Milanović, imaju doista priliku života ispraviti tu strašnu nepravdu prema svima nama i otvoriti nam jednom zauvijek Vrata nebeskog mira Zabranjenog grada na Pantovčaku. Nadam se da je to ipak u njihovoj moći, da malo ubrzaju te imovinsko – pravne odnose između Grada Zagreba i RH. U protivnom, neka se naši vladari proglase carevima i neka podignu zid visok 10 metara između naše park-šume i nas, kako bismo prestali očima napajati našu žudnju za prirodnim zelenilom, mirom i čistim zrakom koji su nam tu, nadohvat ruke, a opet tako daleko.

Neka svima onima koji nam na bilo koji način onemogućavaju pristup park-šumi Pantovčak naš estradni umjetnik i bivši predsjednički kandidat Miroslav Škoro, koji je u kampanji svojim sloganima obećavao vratiti Hrvatsku narodu i za čije će se glasove dvoje kandidata boriti u drugom krugu, zapjeva pred vratima Predsjedničkih dvora: „Otvorˈte narodu kapiju, manˈte se debata, evo svih nas, došli smo do vrata. Pa nekˈ narod trči, nekˈ slobodno šeće, neće nama biti veće sreće.“

„Sve što trebamo odlučiti je što ćemo učiniti s vremenom koje nam je dano.“ J. R. R. Tolkien

Što to doista znači – imati osjećaj za druge ljude? Koliko smo u stanju vidjeti svijet očima drugog čovjeka, osluškivati ga ušima drugog čovjeka, osjećati nešto srcem drugog čovjeka? Empatija je osjećaj koji je toliko plemenit, a ipak toliko rijedak.

Roger Federer svima je poznat kao jedan od najboljih tenisača svih vremena, a nešto je manje poznato da je Federer i jedan od najvećih humanitaraca na svijetu. Putem njegove humanitarne zaklade pod nazivom Roger Federer Foundation koju je osnovao danas već davne 2003. godine, Roger već godinama vrlo dostojanstveno i u tišini pomaže siromašnoj djeci diljem svijeta, poglavito u Švicarskoj i Africi. Pomaže obespravljenoj djeci, jer ga to ispunjava neopisivim zadovoljstvom. Taj veličanstveni osjećaj da je nekome pomogao, da nekome pomaže čini ga toliko sretnim, da će i ubuduće pomagati potrebitoj djeci cijelog svijeta.

Osjećaj za druge ljude koji krasi Rogerovo plemenito srce nešto je što nas mora zadiviti i natjerati nas da se zapitamo – zašto i drugi svjetski priznati sportaši i ostali uspješni ljudi koji bi bez ikakvih problema mogli dio svojih resursa podijeliti s potrebitima, ne krenu njegovim stopama?

Po Rogerovim riječima njegova zaklada dnevno ulaže oko šest milijuna dolara za pomoć socijalno ugroženoj djeci koje trenutno, po medijskim izvještajima, ima preko milijun, s posebnim naglaskom na društvenu integraciju putem edukacije i sporta, čime se djeci čije im obitelji to ne mogu priuštiti omogućava bolja startna pozicija u životu s koje će se njihove lađe lakše moći otisnuti u more svakodnevnih životnih borbi za opstanak.

Kada dođe među djecu kojoj pomaže, Roger se obično šali na svoj račun, govoreći kako mu nije niti najmanje važno to što većina djece kojoj njegova zaklada pomaže možda uopće ne zna tko je on, jer ono što je njemu u cijeloj toj priči jedino važno je sreća na licima te djece koja su, kako je jednom izjavio “budućnost svih nas”.

Rijetki su ljudi kao što je Kralj bijelog sporta – Roger Federer koji je vrijeme svoga života koje mu je dano odlučio iskoristiti na najplemenitiji mogući način. Humanost i pomaganje potrebitima za njega je super stvar i cijeloga će života nastaviti činiti ovaj svijet boljim mjestom za sve, a ne samo za neke.

Ako ne pomognemo drugima, ako ne znamo, kada život to od nas zatraži – vidjeti svijet očima drugog čovjeka, osluškivati svijet oko nas ušima drugog čovjeka te ako naše srce nije u stanju osjetiti nešto što netko proživljava, to je kao da niti ne živimo. Što će nam život ako njegove trenutke ne trošimo na dobra djela i na istinsku empatiju?

Roger Federer vrlo je odgovorno pristupio svojoj ulozi čovjeka. Za njega biti čovjekom ne znači samo postojati u sadašnjem trenutku i u svojem vlastitom životu, već dotaknuti i oplemeniti budućnost svojom humanošću te postojati i u životima drugih ljudi oplemenjujući ih svojim velikim srcem punim ljubavi za sve ljude svijeta.

Bogatstvo i veličina ne očituju se u onome što imamo, već u onome što dajemo drugima i u onome što smo spremni podijeliti s drugim ljudima. Ako smo u prilici nekome pomoći na bilo koji način, učinimo to i osjetit ćemo kako nas obuzima neki poseban osjećaj sreće, blaženstva i zadovoljstva koji je u biti nemoguće opisati riječima.

Blagoslovljen je onaj koji iz dubine srca istinski pomaže drugima ne očekujući baš ništa zauzvrat. Svatko tko je ikome ikada u životu pomogao na ovaj ili onaj način zna što znači – imati osjećaj za druge ljude. Zato, kada na instagram profilu neke wagsice sljedeći put vidimo neki skupocjeni odjevni predmet ili modni dodatak, pomislimo samo koliko bi gladne djece samo taj jedan odjevni predmet ili modni dodatak mogao nahraniti.

Svaka čast našim sportašima koji su se ugledali na Rogera Federera. Jedan od njih je naš nogometaš Vedran Ćorluka koji zajedno sa svojom suprugom, poznatom pjevačicom Frankom Batelić Ćorluka također pomaže siromašnoj djeci. Njima možemo pridružiti još neke druge sportske vedete. Među prvima bi tu svoje mjesto našli Goran Ivanišević, Mario Mandžukić, Luka Modrić, Ivan Rakitić i drugi.

Nisu samo blagdani vrijeme u kojem ćemo okrenuti neki humanitarni telefon kako bismo sudjelovali u nekoj humanitarnoj akciji i time opravdali našu inertnost na polju humanitarnog aktivizma tijekom ostatka godine. Ti trenuci u kojima možemo nekome pomoći tu su svaki dan tijekom cijele godine, svake godine.

Nedavno sam pročitala u novinama kako je jedan samozatajni socijalno osviješteni poduzetnik velikodušno darovao Caritasovim korisnicima zalihe kave za punih mjesec dana. Koje li lijepe geste. Eto, i naši bogataši ipak ponekad imaju osjećaj za druge, makar to bilo samo u obliku zaliha kave za mjesec dana, u ovo blagdansko doba. Lijepo je to znati – da su oni koji imaju više nego što im je potrebno, spremni to podijeliti s drugima, makar to bila samo zaliha kave za mjesec dana. I to je nešto.

Nije to samo plaćeni PR kako bismo mogli pomisliti i kako je tu gestu s naslova oglašivačke struke komentirao jedan moj poznanik iz svijeta marketinga. To bi bilo stvarno jeftino, dati Caritasu malo kave i putem objave o tome dobiti prigodu za samopromociju u medijima. Ne vjerujem da je tome tako. Optimistična sam. Vjerujem da je taj poduzetnik istinski u sebi iznenada osjetio jaki zov humanosti i svaka mu čast što ga je poslušao i odazvao mu se. Velika je to stvar.

Malim koracima svakim danom kao društvo učimo sve humanije hodati. Krećemo se prema naprijed u smjeru humanijeg društva. Zrno po zrno – pogača, cigla po cigla – palača, rekao bi narod. Palača humanosti polako, ali sigurno počinje se graditi. Sjetimo se kako se cijela Hrvatska ujedinila kako bismo pomogli u liječenju male djevojčice Mile Rončević.

Pokazali smo da možemo i znamo biti ujedinjeni u humanosti već više puta do sada, što je doista predivno. Zašto poučeni tim plemenitim osjećajem za druge i nošeni vjetrom istinske empatije ne bismo tijekom cijele godine bili socijalno osviješteni, a ne samo u ovo blagdansko vrijeme? I, uopće nije važno da to netko sazna. Dovoljno je da to znamo mi sami i da su nam srca na mjestu.

Licemjerno je biti povremeni humanitarac. Znam, reći ćete – Roger Federer si to može priuštiti. Ali, možemo i mi. Svatko može nekome pomoći na neki način, makar to bio i tanjur tople juhe, zašto ne? I taj jedan tanjur juhe još uvijek je više od nijednog, zar ne?

Živimo u digitalnom dobu koje nas iz dana u dan sve više motivira da sve što nam se događa, sve što činimo, što nas veseli ili žalosti želimo digitalnim putem podijeliti s drugim ljudima. Naši pametni telefoni stalno su nam svima pri ruci ili bolje reći u ruci, kako bismo mogli slušati omiljenu nam glazbu u bilo kojem trenutku, kako bismo s nekim pričali, kako bismo bili spremni fotografski zabilježiti i na taj način zaustaviti neki nama važan trenutak, nešto zanimljivo snimiti video kamerom ili ući s nekim u beskrajan dopisivački sms, viber ili whatsapp niz. Teško da na ulici možemo sresti čovjeka bez mobilnog telefona u kojeg hipnotizirano gleda dok hoda ili čeka tramvaj ili autobus.

Roditelji našeg vremena s djetetom kojemu su kupili pametni telefon uzalud pokušavaju zadobiti njegovu pozornost, jer njegova je pozornost usmjerena prema zaslonu mobitela po kojem ne prestaje užurbano tipkati prstima. Ništa manja doza otuđenja nije niti među supružnicima digitalnog doba. I supružnici našeg vremena više ne gledaju jedni druge, već zaslijepljeno gledaju u svoje mobitele zagonetno se smješkajući, ne pobuđujući pri tom jedni u drugima ni trunku ljubomore, jer se zbog zadubljenosti u mobitele naprosto međusobno ne primjećuju. Slična je situacija s grupom ljudi, prijatelja i kolega svih dobnih skupina. Osvrnimo se oko sebe i primijetit ćemo uvijek istu scenu – skupinu ljudi koji su naizgled fizički zajedno, jer se nalaze u istoj skupini, ali su zato mentalno brojnim digitalnim miljama udaljeni jedni od drugih, jer su vidno opijeni sadržajem kojeg svim svojim bićem upijaju iz glavnog izvora životne energije i komunikacije – svojih pametnih telefona, svojih vjernih pratitelja i savjetnika.

Ljudi su prestali gledati jedni u druge. Sada svi gledaju samo u zaslone svojih mobitela. Mobiteli kao da su oživjeli i postali ljudima nešto bez čega ne mogu. Ili je možda bolje reći – netko bez koga ne mogu. Mobitel je svakome postao najbolji ptijatelj u doslovnom smislu. Mobitel je netko koga ljudi najviše vole, kome najviše vjeruju, kome se najviše raduju, koga najradije i s najvećim ushitom promatraju i slušaju i netko koga najčešće dodiruju i miluju svojim prstima. Mobitel jedini zna sve naše tajne.

Taj mali robot u svačijem džepu u nama kao da izaziva više emocija nego bilo koja osoba koja se nalazi ili prolazi kraj nas, koja sjedi ili stoji tu kraj nas, bilo da se radi o nekom nama bliskom ili nekome posve nepoznatom čovjeku. Mobitelima komuniciramo, mobitelima se volimo, njima se i hvalimo i žalimo (da ne kažem ispovijedamo), njima plaćamo račune, a njima na neki način i mislimo – jer su nam u njima pohranjene sve korisne informacije, podsjetnici, kontakti, a internetske tražilice i sve moguće aplikacije stalno su nam na usluzi.

Svi se svakodnevno pitamo – kako odoljeti tom iskušenju da, umjesto da se snađemo bez mobitela, ponovno posegnemo za njim? Nije stoga ni čudno što je ljudima danas najveća noćna mora – izgubiti mobitel. Kada netko ostane bez mobitela to je kao da je ostao bez glave. Život bez mobitela ljudima je postao nezamisliv. Svi smo se naviknuli na naše male oživjele robote koje niti na sekundu ne ostavljamo bez energije, pa za njih čak kupujemo i bežićne punjače, da ih možemo nahraniti energijom ako nam klasični punjač kojim slučajem nije pri ruci. Energija je njihova hrana. Baterija je njihov želudac koji stalno mora biti pun kako bi naš robot mogao funkcionirati. Tržište dodataka za naše male dragocjene prijatelje iz dana u dan također sve više raste stalno proširujući svoju ponudu.

Tu su futrole i maske prilagođene svim godišnjim dobima, zaštitne folije, punjači, naljepnice protiv zračenja, raznobojne stylo olovke za pisanje, sve nam je to odjednom nasušno potrebno. A, sve je to i nešto bez čega smo nekada i znali i mogli živjeti, ali digitalno doba istreniralo nas je da budemo ovisnici o tehnološkim pomagalima do te mjere da danas više nismo u stanju živjeti bez njih.

Kako se uvjeriti u tu našu ovisnost o digitalnoj umreženosti na svakom koraku? Probajmo naći neku nepoznatu ulicu bez pretraživanja Google Maps navigacije. Probajmo se voziti od točke A do točke B bez globalnog položajnog sustava, popularnog GPS-a. Probajmo isplanirati naš godišnji odmor bez booking.com-a ili neke druge aplikacije za organizaciju putovanja i rezervaciju smještaja. Probajmo rezervirati mjesto u nekom popularnom restoranu bez aplikacija koje su osmišljene za udovoljavanje našim gurmanskim užicima. Kako ćemo pozvati taksi bez mobitela? Ili hitnu pomoć u ključnom trenutku? Vatrogasce? Policiju? Naše najbliže? Današnjim je generacijama neshvatljivo da je nekada bilo moguće živjeti bez mobitela.

Komunicirali smo jedni s drugima gledajući jedni druge u oči. Osmjehivali smo se jedni drugima na autobusnim stanicama, jer nije bilo ničega što bi nam odvlačilo pozornost. Slali smo jedni drugima pisma, telefonirali, nalazili se jedni s drugima licem u lice, a ne na društvenim mrežama. Bili smo jedni drugima ljudi. Bili smo jedni drugima prijatelji, a ne roboti. Dok nije bilo mobitela – gledali smo puno više jedni drugima u oči, a naše su oči nešto najsvetije – one su ogledalo naših duša.

I, ne samo da smo površno gledali jedni druge, već smo uistinu i vidjeli i primjećivali ljude oko sebe s osmijehom na licu, poklanjajući jedni drugima osjećaj međusobne pripadnosti i poštovanja te smo samim time, to vidim tek danas s vremenskim odmakom, imali znatno više osjećaja jedni za druge nego što to imamo danas.

Snalazili bismo se u svakom gradu bez ikakvih navigacija. Zaustavljali bismo taksiste mašući rukom i oni bi nas uvijek primijetili, jer su i oni gledali u prolaznike, a ne kao danas kada samo gledaju u svoje tablete pričvršćene na kontrolnu ploču auta. A, znali smo i jednostavno odšetati do obližnjeg taksi stajališta kada bismo trebali prijevoz. Bila je tu prije sveopće digitalicacije i mogućnost telefonskog poziva taksija, bilo kojeg majstora, dostave, kao i telefonska mogućnost dobivanja kako općih, tako i specifičnih informacija i to nam je svima bilo sasvim dovoljno.

I, rijetko smo jedni drugima kasnili na dogovore, jer nije bilo načina da nekome dojaviš da ćeš kasniti. U skladu s tadašnjim komunikacijskim mogućnostima bili smo primorani bolje planirati svoje vrijeme. Bili smo puno odgovorniji jedni prema drugima i samim time puno odaniji i iskreniji. A, danas smo, kako se čini iz priloženog, najiskreniji jedino prema našim mobitelima. Jedino oni znaju istinu o tome koje smo sadržaje pretraživali na internetu, čiji smo poziv odbili, a čiji prihvatili, koga smo blokirali, a koga obilježili kao favorita itd. Jedino mobiteli znaju da smo možda samo pustili da nečiji poziv tupo odzvoni bez našeg odgovora, kako bismo kasnije rekli pozivatelju da mu se ispričavamo na nejavljanju, jer nam je mobitel bio na silentu.

Danas je moguće vidjeti tko nas zove, odbiti nečiji poziv, blokirati pozivatelja, ne javiti se, a sve to u biti dodatno narušava međuljudske odnose. Dok nije bilo svih tih opcija, ljudi su bili puno tolerantniji jedni prema drugima. Nismo mogli znati tko nas zove kada bi zazvonio telefon i bilo je na neki način uzbudljivo čuti kako zvoni telefon. Taj faktor iznenađenja imao je svojih čari. Ako je s druge strane žice bio netko s kime nismo baš željeli razgovarati, morali bismo se prilagoditi situaciji i pristojno odraditi razgovor.

Društvene mreže učinile su nas teškim ovisnicima o digitalnom dijeljenju svega i svačega, čavrljanju, lajkanju, dislajkanju, trolanju i komentiranju u realnom vremenu. Uvjerimo se i sami koliko smo ovisni o svemu navedenome. Popularna izreka našeg doba kaže da ako nešto nije objavljeno na društvenim mrežama kao da i ne postoji.

Probajmo zato, čisto eksperimenta radi – učiniti nešto što apsolutno nitko neće znati, nešto što nas veseli i u čemu ćemo uživati, ali o čemu baš nikome ništa nećemo javiti, niti pozivom, niti porukom, niti slikom, niti video isječkom, niti objavom na društvenim mrežama. To će biti najbolji test razine naše ovisnosti o digitalnoj komunikaciji.

Je li danas itko od nas sposoban uživati u Dubaiju bez da Dubai bude kulisa naših objava na Facebooku? Može li naša godišnjica braka biti jednako romantična i lijepa bez objave na društvenim mrežama koja će prikupiti dovoljno lajkova, tih danas najpoželjnijih mjerila naše društvenosti i obljubljenosti? Možemo li uživati u nekom koncertu bez potrebe da izvadimo mobitel iz džepa kako bismo njime glumili krijesnice u mraku Arene i snimali uzavrelu atmosferu te potom te snimke slali svima koje poznajemo svim mogućim komunikacijskim kanalima? Jesmo li u mogućnosti ručati u nekom finom restoranu bez slikanja svakog slijeda radi prestižne objave na Instagramu? Koliko dugo možemo izdržati bez promjene našeg statusa na društvenim mrežama?

Prava su pitanja sljedeća: Jesmo li u digitalnom vremenu u kojem živimo uistinu bili u Dubaiju ako to nitko ne zna? Jesmo li doista u braku ako naš brak nema svoj Instagram profil i zavidan broj sljedbenika uvijek spremnih na nesebično lajkanje i sladunjavo komplimentiranje naših virtualnih osobnosti? Je li uopće bilo tog finog ručka u najpoznatijem restoranu ako te delicije nitko nije vidio i oduševljeno komentirao? I – postojimo li uopće ako dugo to nikome nismo digitalnim putem dojavili?

U životu će nam se često dogoditi da donesemo neke trajne odluke zbog nekog našeg trenutnog raspoloženja ili nečijeg savjeta kojega smo ishitreno poslušali. Ako je odluka koju smo u određenom trenutku donijeli dobra, zbog nje ćemo se osjećati dobro i to će biti znak da smo dobro odlučili i da smo donijeli pravu odluku.
No, ukoliko nam neka odluka donosi gorak okus ili nas ispunjava nekim neobjašnjivim nemirom, tada ona nije dobra i kasnije ćemo se kajati što smo je donijeli.

Svaka naša odluka usmjerava naš život u nekom novom smjeru i ne bismo ih smjeli olako donositi, ne razmišljajući o posljedicama koje će one imati na nas i na one koje volimo. Jer, svaka odluka koju donosimo uvijek ima neke posljedice, bile one dobre ili loše. Potrudimo se stoga da budu dobre.

Ne bismo smjeli olako slušati savjete onih ljudi koji nikada nisu bili u našim cipelama, kako se često voli reći. Indijanska poslovica kaže: “Ne prosuđuj ni o kojem čovjeku dok nisi barem jednu milju hodao u njegovim cipelama.” Dodala bih: ne savjetuj čovjeka ako nisi bio u njegovim cipelama, niti primaj savjete od nekoga tko nije hodao u tvojima i živio tvoj život.

Koliko uistinu volimo savjete? Koliko su nam savjeti korisni? Jedno je sigurno – važno je tko je osoba koja nas savjetuje. Ako je to netko nama veoma drag i blizak, netko tko nas poznaje u dušu, rado ćemo ga poslušati. No, zna se dogoditi i to da nam se potpuno nepoznata osoba u pravom trenutku ukaže na životnom putu i kaže nam upravo one čarobne riječi koje trebamo čuti poput neophodnog nam ključa kojim ćemo otključati sljedeća vrata na putu naših životnih spoznaja. Može nam se dogoditi AHA trenutak u kojem ćemo zahvaljujući nečijim mudrim riječima lakše u sebi rasvijetliti ono što zapravo već znamo, samo možda nismo svjesni da to znamo, pa nam je potreban nečiji poticaj i motivacija od strane drugog čovjeka kako bismo do kraja progledali i objektivno sagledali određenu situaciju.

Ponekad ćemo od nekoga dobiti savjet bez da smo ga išta pitali. I, tko zna da li će nam to odgovarati. Nepozvani savjetnici su ponekad, iako ne uvijek, poput nepozvanih gostiju u dnevnom boravku našega života. Iako nas, velim, mogu i vrlo ugodno iznenaditi.

Ovisi o kojoj se osobi radi i u kojem se životnom trenutku nalazimo. A, ponekad ćemo sami pitati nekoga za savjet i na kraju taj savjet možda uopće nećemo poslušati. Tko zna? Jedno je sigurno, a to je da živimo u vremenu u kojem mnogi ljudi žive od savjetovanja drugih ljudi, što znači da su savjeti između ostalog postali vrlo unosan posao.

Da li stoga olako davati ljudima savjete ili ne? Da li s jednakom lakoćom slušati nečije savjete ili ne? Da li nam oni pomažu ili odmažu?

Onaj čovjek koji nas savjetuje ne živi naš život i nije nikada posve bio u našim cipelama. Lako je riječima obuti tuđe cipele, ali rijetki su ljudi koji se, dok pokušavaju nekome udijeliti savjet, doista mogu uživjeti u nečiju situaciju i doista biti u nečijim cipelama.

Ipak, budimo iskreni, svaki čovjek, unatoč svim savjetima koje dobiva, najviše sluša samoga sebe, bio on toga svjestan ili ne. Ne kaže se uzalud da je šutnja najbolji odgovor na svako postavljeno pitanje, a da je osmijeh najbolja reakcija na sve ugodne i one manje ugodne situacije.

Savjetima se služimo samo kako bismo provjerili ili potvrdili odluke koje smo u biti u sebi već donijeli. A dobar savjet najbolje je i najugodnije poslušati i usvojiti.
No, u prijevodu to znači znati reći HVALA, ali budimo svoji i slušajmo svoj unutarnji glas, jer on je naš najbolji savjetnik kojega ćemo ikada imati. I zasiguno najpouzdaniji. On je s nama tijekom cijeloga našeg životnog puta i nikada nam neće okrenuti leđa i nestati. On će zauvijek biti tu. Naš unutarnji glas jedini zna što je najbolje za svakoga od nas. On je jedini koji cijeloga života zajedno s nama svim srcem živi u našim cipelama.

U njemu su glasovi svih nama dragih ljudi. U njemu su naše uspomene i sjećanja. U njemu je nama omiljena glazba i nama dragi povjetarac. U njemu su kao u riznici sakupljeni svi naši osmjesi i suze te sakrivene sve naše tajne. U njemu žive svi naši strahovi i sve naše hrabrosti, svi naši usponi i padovi, sve naše pobjede i porazi. On je naš najbolji i najiskreniji vodič. Marko Tulije Ciceron bio je u pravu kada je rekao da nam nitko na svijetu ne može dati mudriji savjet od nas samih.

Pričajmo jedni s drugima, poslušajmo nečije mišljenje, podijelimo s ljudima naše stavove i naše emocije, a pri donošenju malih i velikih životnih odluka obratimo se s punim povjerenjem onom jedinom pravom savjetniku koji jedini zna kojim putem trebamo ići – našem unutarnjem glasu. Prevarili smo se ako nam se, dok smo pitali naš unutarnji glas za savjet i mišljenje, učinilo da čujemo samo tišinu… Ne, taj unutarnji glas nije tišina. Jer, ta je tišina ispunjena najmudrijim riječima koje samo otvorenim srcem i umom možemo istinski čuti i razumijeti.

Dovoljno je samo do kraja upoznati sebe i predati se sebi. Dovoljno je iskreno se obratiti sebi i reći sebi istinu o svemu. Nikada nemojmo lagati samima sebi, jer tada našim lažima zavaravamo naš unutarnji glas i ne možemo ga čuti.

Živeći u laži ostajemo zaglavljeni kao vlak u snijegu i ne možemo ići naprijed. Jedino istinom uspostavljamo kontakt s našim unutarnjim glasom i našom okolinom.
Jedino glas istine zna koji je put najbolji za nas. Ako se oglušimo na glas našeg unutarnjeg savjetnika, ići ćemo krivim putem i naši koraci neće moći ostaviti trag. Dante bi na to rekao: “Kada noga skrene s pravog puta, što brže hoda, to brže zaluta.” Pomognimo našim cipelama da budu jedno s našim koracima i ostave pravi trag. Pri svakom životnom koraku, sjetimo se da one to mogu činiti samo kada smo autentični, kada smo to doista mi u njima.

Kako bismo bili u stalnom kontaktu s našim najboljim savjetnikom, dovoljno je tako malo. Dovoljno je pružiti sebi ruku i konačno postati sam sebi najbolji prijatelj. Tada će nam svaka tišina biti najljepša na svijetu i više je se nećemo bojati, već ćemo jedva čekati ponovni susret s njom. Uvjerena sam da ćemo u njoj prepoznati sve one poruke koje su nam toliko potrebne kako bismo nastavili živjeti život ispunjen radošću i pravim zadovoljstvima.

Dragi prijatelji, zamislimo si na čas da Isus danas dođe među nas, u ovo naše čudno višeslojno društvo.
Zamislimo ga da je tu među nama kao čovjek, upravo onakav kakav jest, skroman, iskren, milosrdan, radišan, tolerantan, hrabar, otvoren, širokih pogleda i humanističkih vizija te uvijek spreman pomoći svakome čovjeku u njegovu ozdravljenju i produhovljenju.

Opće je poznato da Isus nije bio sklon striktnom legalizmu, već je više bio sklon duhovnosti i čvrstini te čistoći srca. Nije volio granice, niti je bio etnički ili nacionalno ograničen i opterećen uskogrudnošću, već je više zračio univerzalnim pogledima na svijet, neumorno učeći ljude kako trebaju voljeti, poštivati i tolerirati jedni druge.
Pitamo se – zašto je dobro baš danas prisjetiti se svega toga?

Odgovor je vrlo jednostavan: zato jer je baš sve što svakodnevno tako olako ljudi koriste kao šuplje izgovore i loše argumente za bilo kakav separatizam ili diskriminaciju, protivno liku i djelu Isusa Krista. Isus nije razlikovao starost od mladosti, muški rod od ženskog, vjernike od poganih, jer je želio da baš svi ljudi imaju jednaka prava i uživaju jednako poštovanje od strane svojih suvremenika. Jedina razlika koju je volio naglašavati bila je razlika između dobra i zla. Kada nju spoznamo lakše ćemo putovati kroz život, izbjegavajući svako zlo, koji god oblik u danom trenutku poprimilo te idući ususret svakom dobru koje prepoznajemo i susrećemo na našem životnom putu.
Isus je imao vrlo snažnu emocionalnu inteligenciju te je bio izuzetno socijalno osjetljiv. Bio je mladi zanesenjak, idealist koji je volio sve ljude svijeta i vjerovao u svoje ideale, plativši svoju humanost vlastitim životom, samo zato jer je govorio ono što misli, zna i osjeća te samo zato što se to nije sviđalo tadašnjim moćnicima i oholim vladarima. Propovijedao je ljubav i samo ljubav. Koliko prema samome sebi, toliko i prema bližnjima.

Danas bi ga gotovo sigurno, po onim, svima dosadnim i glupim lijevo-desnim kriterijima, proglasili ljevičarem. Čim malo spomeneš socijalnu osviještenost i brigu za siromašne i na bilo koji drugi način obespravljene ljude, odmah si ljevičar. Da je živio u Lennonovo vrijeme, sigurna sam da bi mu bio prijatelj, a možda bi uz gitaru s njim i zapjevao legendarnu pjesmu “Imagine“.
Kako bismo lakše razumjeli Boga kao koncept, moramo najprije dozvoliti svakome čovjeku da ga zamišlja na svoj način. Bog je u biti nešto u što vjerujemo, nešto što nas pokreće, nešto što naš unutarnji svemir čini prekrasnim kraljevstvom nebeskim, tako da vjerujem da bezbožnika zapravo među nama niti nema. Jer, priznajmo si, svaki čovjek ima nekog svog Boga kojemu se u dubini srca obraća i u kojega vjeruje. To što je mnogim ljudima Bog Novac i što se tom Bogu najviše klanjaju ne znači da su oni ateisti, oni su samo svoje Božanstvo, svoga Boga prepoznali u Novcu.

Tako oni vide Boga, kiteći se zlatom i materijalnim bogatstvom, a to s našim dragim prijateljem Isusom veze nema. Jer, Isus nije držao do takvih, prolaznih vrijednosti, već isključivo do duhovnih, poručujući bogatima da ne okreću glave od siromašnih, već ih upućujući da ih primijete i da se ne oglušuju na njihove potrebe.
Bogatima je savjetovao da nije važno skupljanje materijalnih, već duhovnih bogatstava s kojima čovjek sabire sebi blago na nebu. I sam Isus, kao skroman radnik i tesar dao nam je do znanja da je svaki čovjekov trud i rad blagoslovljen i dobar za svakog čovjeka, koliko za njegovo mentalno, toliko i za njegovo duhovno zdravlje.
U radu čovjek dostiže osobnu sreću, skrbeći za sebe i svoje bližnje. Još ako čovjek ima prigodu raditi ono što voli, ima li veće sreće od toga? Isus je iznad svega volio život i ljude i svim srcem je htio prenijeti svoju gotovo djetinju poruku pokvarenom svijetu – da smo svi željni ljubavi i da bez ljubavi nikada nećemo osjetiti radost kraljevstva nebeskog, kako god ga zamišljali.

Zato je često odraslim ljudima savjetovao da ponovno budu kao mala djeca čija su srca čista i čije su misli bez bilo kakvih predrasuda.
Isus je bio i ostao prijatelj nad svim prijateljima, pronositelj čistog i nevinog svijetla, donositelj utjehe, radosnih vijesti i izliječenja, darovatelj toplih zagrljaja i iskrenih prijateljskih osmijeha, darovatelj čiste iskonske dobrote, skroman i pošten zanesenjak te nadasve jednostavan čovjek svoga doba, kao i svih ostalih vremenskih i bezvremenskih epoha.
Zamislimo ga takvog kakav je bio, kakav jest i kakav će zauvijek biti. Zamislimo ga danas među nama. Da li bi se i kako snašao u ovom našem društvu? Što bi Isus rekao kada bi svjedočio bogaćenju onih koji to čine u njegovo ime? Da li bi bio zaposlen ili u evidenciji nezaposlenih? Da li bi bio podoban ili nepodoban u očima današnjih vlasti i moćnika? S kime bi se družio? Gdje bi živio? Da li bi bio na društvenim mrežama koje su se pretvorile u propagandni servis širenja mržnje i netrpeljivosti među ljudima? Kako bi se odijevao? I – da li bi zastupao stavove onih koji obespravljuju ljude ili onih obespravljenih? Što bi rekao kada bi ušao u Crkvu podignutu Njemu u čast i tamo slušao politički govor umjesto Evanđelja?

A, kako bi ljudi našeg vremena i prostora prihvatili Isusa, ne znajući da je to onaj isti Isus kojemu se nedjeljom tako pokorno klanjaju? Bi li mu u tom slučaju vladari i vladarice, da ne kažem vlasnici našeg vremena i prostora (jer oni se upravo tako ponašaju) pomogli ako bi im kojim slučajem Isus pokucao na vrata u hladnoj zimskoj noći prerušen u gladnog, žednog i promrzlog prosjaka? Bi li mu dali da se ogrije i okrijepi u toplini njihovih prostranih, ali po Isusovim kriterijima vrlo hladnih domova?
Naravno da ne bi. Vjerojatno bi zvali policiju kada bi na nadzornim kamerama vidjeli nepoznatog čovjeka odjevenog u prozračnu bijelu lanenu haljinu. Jer, oni bježe od svakog nepoznatog čovjeka, pogotovo ako im se po stilu odijevanja čini siromašnim, bojeći se da siromaštvo ne prijeđe na njih.

A, gle čuda, strašno ih, osim ovozemaljskog kraljevstva zanima i dolazak u kraljevstvo nebesko. Njih duhovnost zanima tek na onome, ali ne i na ovome svijetu.
Bi li ti ljudi koji danas odlučuju o našim sudbinama dali Isusu da radi ono što voli i dali mu za to adekvatnu nagradu? Bi li mu dali krov nad glavom, ili ga nemilosrdno deložirali ako ne bi redovno plaćao račune? Odgovor znamo. Jer znamo kakav je Isus u svojoj biti, ali i kakvi su moćnici u svojoj biti.
Isus je prijatelj svih ljudi i nacija, svih živih bića i kao takav nije u ovoj priči pripadnik niti jedne jedine stranke, niti neke samozvane grupe ljudi, kumova i rođaka, koja, gle čuda, još uzima sebi za pravo misliti kako je Isus njihovo ekskluzivno vlasništvo.

No, Isus nije ničiji kum ili ortak, niti kapitalist, niti uhljeb (konačno, uhljebi njegova vremena su ga razapeli), već samo jedno veliko srce ispunjeno ljubavlju za sve ljude svijeta. Takav je Isus danas pred vratima svih naših srdaca. Umoran je, promrzao, žedan i gladan naše ljubavi prema njemu, prema sebi samima i jednih prema drugima.
Hoćemo li mu otvoriti vrata ili se praviti da ne čujemo kako netko uporno kuca i kuca na vrata svih naših srdaca i čeka od zime do zime – hoćemo li ga čuti i osjetiti u našim srcima ili ćemo nastaviti kičem i blještavilom adventskih komercijalnih čarolija komodificirati duh Isusova došašća?

Isus je tu, među nama. Nikada nije niti otišao. Razapeli su ga oni kojima nije odgovarao njegov humani i moralni nauk. Isus je i danas tu. Ali, nije na onim mjestima na kojima mislimo da jest. On je tamo gdje su ljudi čija srca ga svakodnevno udomljuju. Obitava u srcima skromnih ljudi, u srcima jednostavnih ljudi punih empatije i razumijevanja za druge, u srcima siromašnih, bolesnih, obraćenih, prosvijetljenih, obespravljenih, osamljenih, zaboravljenih i na sto načina prevarenih i izigranih ljudi čija istina i čija priča naizgled nikoga ne zanima i čija priča ni na koji način ne odgovara čudnom vremenu i prostoru i još čudnijem društvu u kojem živimo. Prije ćemo ga prepoznati u srcima onih nevidljivih i neshvaćenih živih bića, nego napadno vidljivih.
Ljepota doma je jedno. A toplina doma nešto je sasvim drugo. Toplina ljubavi može nas zagrijati više od bilo čega. To je ono na što smo zaboravili uslijed nasilne komercijalizacije i grabeži vlasnika našeg vremena i prostora kojima je Isus samo površna priča i maska za sva nedjela koja čine pod njegovom maskom

Nije promrzao samo Isus. Svi smo promrzli bez istinske ljubavi. Isus je nesretan, kao i svi njegovi današnji istinski istomišljenici. Jer, sjetimo se i toga da je Isus iz Nazareta bio vrlo oštar kritičar moćnika i svojevrsnih vladara i vlasnika njegova vremena i prostora. “Ljubite jedni druge, kao što vas ja sve ljubim. I, ne činite drugima ono što ne biste voljeli da drugi čine vama, već ono što biste voljeli da vama čine.” Tako je govorio Isus iz Nazareta. A, tako progovara i danas kroz usta svih svojih istinskih sljedbenika i štovatelja koji vjeruju u kraljevstvo duha, u kraljevstvo nebesko nasuprot blještavilu ovozemaljskog kraljevstva novca.

Isus progovara i danas kroz usta i pera onih koji kao i on, govore ono što misle i osjećaju, bez straha od moćnika koji u njihovoj istini i danas kao u Isusovo vrijeme vide prijetnju njihovim lažima koje nam svakodnevno prodaju pod egidom jedine dozvoljene i zakonom propisane istine.

Gospodo moćnici, Isusov duh, na svu sreću, niste uspjeli razapeti. On je živ. Nikada ga niste ubili.
Oživjeli ste ga još više. Dokazao nam je i dokazuje nam iz dana u dan što je to dobrota, ako u nju vjeruješ, što je to vječnost, ako u nju vjeruješ.

Kada sretnem napuštenu životinju, promrzlu, žednu i gladnu, zagrlim je, nahranim i napojim. Ne pravim se da je nema, jer znam da je to Isus koji me očima te tužne životinje pita – jesam li u tvom srcu, draga Elia? Jesi, dragi Isuse i hvala ti što si tu.

U očima jednog napuštenog i zanemarenog psa koji me u posljednje vrijeme često obilazi prepoznajem sve ono o čemu je Isus govorio i odmah u sebi probuđujem ponašanje malog djeteta i isto takvo nevino poimanje svijeta u kojem živimo. Odjednom ne znam koliko je okrutan i pokvaren ovaj svijet i važna postaje i ostaje samo ljubav. Imao si i imaš pravo, dragi Isuse. Ljubav je jedino što je važno. Bez ljubavi ne postojimo u duhu vječnosti. Bio si i bit ćeš zauvijek moj najbolji prijatelj i najveća inspiracija. Viđam Te i osjećam svaki dan upravo tamo gdje Ti želiš – u mom srcu koje slijedim hodajući stazom života. I znam da na taj način ne mogu pogriješiti, jer slušajući moje srce u kojem živiš, slušam Tebe.