Month: May 2020

“Na sve strane, svakim putem, neke crne, teške maske. Gdje su duše, gdje su misli? Na sve strane samo maske. Kao u nekoj zamci laži uzalud se duh koprca. Među brojem tih masaka, gdje je pravo ljudsko lice, gdje je prava Božja duša? Moja majka nije majka, moje sestre nisu sestre, a muškarci počivaju u hladnoći i u vlazi. Gore nego tmaste magle tuđe maske tište, tište. A putnik se drumom pita: Je li ovo tijelo moje? Ova prazna, laka hrpa? I, nije li duša samo sjenka i sablast s koprenom?” Tako je napisao Tin Ujević u svojoj pjesmi “Maske”, tragajući za ljudskim licem među tolikim maskama koje su ga okruživale.

Shakespeare se nije šalio kada je napisao da je svijet pozornica na kojoj svatko od nas igra neku svoju ulogu. Pitanje je – koliko volimo te naše uloge koje imamo? Jesmo li ih sami birali ili su nam ih dodijelili drugi? Igramo li ih sa strašću, sa srcem, s voljom ili zato što moramo, odnosno zato što negdje piše da moramo?

Koliko ima ljudi s kojima su naša lica doista naša, autentična i ona prava? Svatko ih od nas poznaje. Njima nas srca vuku. Da, lijepo je znati da postoje ljudi koji ne mare za maske, već žele pred sobom vidjeti čovjeka. Ti su ljudi naše najbolje moguće i najpoticajnije društvo. S njima je sve dobro, raspjevano i opušteno. S njima je sve moguće.

Maske nam se obično same od sebe pojavljuju na licima kada smo u društvu onih ljudi koji nam iz nekog razloga ne odgovaraju, kada osjećamo da netko zrači negativno, kada nas netko uznemirava želeći nam zlo i narušavajući naš osobni mir te povlačeći, onako usput, za rukav našu dobrotu. Tada se, sasvim očekivano, da ne kažem instinktivno, štitimo od te loše energije, glumeći nespretno neku ljubaznost, a čekajući istodobno prvu šansu za bijeg.

Kada osjetimo neku, bilo kakvu negativnost, ne možemo više biti opušteni, niti sasvim svoji. Dobar odgoj često nas čini glumcima i to katkad vrlo lošim glumcima. Tu glumu obično ćemo opravdati riječima kako se ne želimo nikome zamjeriti, pa čak ni onome tko je evidentno toksičan po nas. No, u takvim situacijama, kada smo suočeni sa zlom u svim njegovim oblicima, ne bismo se smjeli mučiti glumom, jer jedino što nam preostaje i što možemo učiniti, ako želimo zadržati pravo na naše lice, naš obraz i naš osobni mir je – bijeg.

Zlo nažalost postoji kao i dobro. No, s godinama me nekako sve manje fasciniraju ljudska zloća, zavist, zloba, a sve više dobrota, altruizam, ljubav prema bližnjemu. Dozvoljavam ljudima i okolnostima da me još jedino ugodno mogu iznenaditi. Više nemam ni sekunde vremena za nekoga tko mi želi oduzeti mir na bilo koji način ili me neugodno iznenaditi. Prihvaćam samo ugodna iznenađenja na koja spremno reagiram, a ona neugodna puštam da prođu kraj mene bez ikakve reakcije i odu što prije što dalje od mene, u nepovrat.

Ako mi ususret dolazi neki dobar čovjek s plemenitim ciljem, pun poštovanja, to osobito cijenim, jer znam da se neću morati skrivati iza odglumljene ljubaznosti, već ću moći otvorena srca i uma pozdraviti taj susret iskrenim osmijehom. Maske su ponekad nužnost (ili bolje reći – nužno zlo), ponekad štit. A, kad smo već kod glume, nije ni gluma za svakoga u bilo kojem trenutku. Treba i to znati. Težak je to posao, čak i kada je u pitanju tek civilizacijska norma. Treba biti raspoložen za pozornicu. I, eto, upravo zato što smo svi mi ponekad primorani nešto nekome odglumiti, ne osuđujem niti najmanje maske koje su okruživale Tina Ujevića, kao ni bilo koga kome se svakodnevno pojavljuju na licu. Ipak, ne bismo smjeli robovati civilizacijskim normama ako to činimo na račun našeg osobnog integriteta i unutarnjeg mira. No, to je izgleda život.

Tinu zahvaljujem na predivnoj pjesmi u kojoj je pokazao koliko dobro poznaje ljude i svu raskoš njihovih uloga. Samo potvrđujem Tinu da je bio u pravu. Eto, ni danas nije puno drugačije. Unatoč tom trendu nošenja svakojakih maski, smatram da s pravim licem ne možemo i nikada nećemo pogriješiti. Putovi kojima ćemo kročiti bez maski i popratnih maskirnih uniformi možda će nam biti teži (zapravo, sigurno će nam biti teži), ali će nam zato životno putovanje biti puno mira, slobode i autentičnih doživljaja koji će biti usklađeni s našim duhom…

Neiskrenost vreba na svakom koraku izazivajući svakim novim ukazanjem našu iskrenost u kojoj želimo nastaviti živjeti. Budimo ustrajni. Radimo na sebi.

Budimo sretni i zahvalni svakom novom danu u kojem smo ostali ustrajni na putu traženja istine, njegovanja pravih vrijednosti i očuvanja našeg duha. Kada čistog i iskrenog srca putujemo kroz život, tada dajemo primjer drugima kako je moguće očuvati nezamaskirano lice unatoč neiskrenosti koja nas okružuje. Ljubavlju prema prema sebi i drugima svatko može lakše doći do izvora svoje iskonske životne radosti i svakim novim danom biti što autentičniji.

Njegujmo odnose s onim ljudima s kojima se naše lice nikada nije imalo potrebu pretvoriti u masku. Čuvajmo dobro taj sveti popis imena s kojima je sve moguće, pa tako i bijeg od sveopćeg maskenbala. Svatko od nas zna koja su to imena koja su bliska našem najsretnijem i najautentičnijem licu koje tako lijepo pristaje našem imenu.

Razmišljajući o prijateljstvu, jednog sam se dana upitala što bi o njemu rekli oni ljudi koje smatram prijateljima i koje cijenim i volim zbog njihovih djela i svega onoga što njihovi životi predstavljaju. Na moje pitanje o prijateljstvu oni su već unaprijed bili dali svoje odgovore. Svatko od njih po riječ, dvije na tu temu i bit će kao da sam sjedila zajedno s njima  za nekim bezvremenskim okruglim stolom i slušala što mi imaju za reći.

Oscar Wilde prvi je progovorio. Cinik, kakav jest, odmah je rekao: Dobar prijatelj neće ti zabiti nož u leđa, već će ti ga zabiti u prsa. Po njemu dobar prijatelj nije ono za što se predstavlja, već netko tko će ti, gledajući te u lice, nanijeti nepravdu. Onaj tko ti prilazi sprijeda i kojega olako puštaš u svoj život, po njemu je najopasniji. Nisam se mogla složiti s njim, jer imam nekoliko uistinu dobrih prijatelja. Ne puno, ali ih imam. No, vidjevši moje negodovanje, Oscar mi je ironično rekao – „Svatko može suosjećati s patnjama prijatelja, ali rijetko se tko može saživjeti s prijateljevim uspjehom.“ Istina je da ljudi lakše slušaju o tuđim nevoljama, nego što slušaju o tuđim uspjesima. I sama sam se nebrojeno puta u to uvjerila. Dok pričaš o nekim problemima, ljudi naprosto uživaju, a kada, ne daj Bože, pričaš o nečem lijepom što ti se događa, ljudi će ili skrenuti temu, ili se potpuno isključiti da te ne čuju, ili se odjednom primiti mobitela, cigarete ili bilo čega što će im pomoći da lakše odslušaju o nečem lijepom što ti se događa. Znajući da Oscar u tom smislu samo izgovara ono što je većini teško priznati, okrenula sam se nekome tko će me nakon Oscarova brutalnog cinizma vratiti onom naivnom i vedrom gledanju na život i ljude s kojima živimo.

Odmah do njega sjedio je Mahatma Gandhi. Vječni mirotvorac  i optimist koji vjeruje u ono dobro u ljudima. Na njegovu se licu pojavio blagi, umirujući osmijeh, a onda mi je rekao: „Svakim novim prijateljstvom, mi postavljamo čvrste temelje mira na kojima će izrasti novi, bolji svijet.“ Istina je. Svatko od nas na svoj način izgrađuje taj svijet svaki put kada stekne novog prijatelja, rekoh mu, a on je nastavio: „Svakom mišlju, jednom po jednom, svakim našim dobrim dijelom, jednom po jednom, svakim našim dahom svi mi zajedno izgrađujemo kraljevstvo nenasilja koje je jedini istinski dom duha prave ljudskosti.“ Te njegove riječi djelovale su na mene kao melem. Vidjevši kako ga smireno gledam, Gandhi je još dodao: „I, nemojmo težiti tome da se s našim prijateljima slažemo u svemu. Prijateljstvo koje inzistira na slaganju ne može se zvati prijateljstvom. U prijateljstvu moramo moći podnijeti teret iskrenih razlika u našim stavovima i naših mogućih razmimoilaženja u njima, koliko god nam to bilo teško.“

Vidjevši na meni da još uvijek razmišljam o riječima Oscara Wildea koje su me možda nešto jače pogodile, jer sam baš nedavno bila doživjela jedno razočaranje od strane jednog prijatelja koji je bio živi primjer onoga što je Oscar bio rekao – da ti dobar prijatelj ponekad gleda u oči prije nego što će ti podmetnuti nogu, prevariti te, povrijediti te ili ti nešto slagati za razliku od onih manje dobrih koji će ti to isto učiniti iza leđa, Mark Twain me pozvao da sjednem kraj njega, jer da mi želi nešto prišapnuti. Došla sam do njega, primila ga za rame i približila mu se kako bi mi mogao reći to što je htio. „Kloni se ljudi koji te guše i koji na bilo koji način umanjuju tvoju vrijednost i koji te na bilo koji način demotiviraju na tvome životnom putu. Čuvaj se onih koji gaze po tvojim ambicijama. Mali ljudi to oduvijek čine. Jedino veliki ljudi čine da se u njihovu društvu osjećamo kako i mi sami možemo biti veliki.“ Znala sam točno na što misli. Kimnula sam glavom u znak odobravanja i obećala i njemu i sebi da više nikada neću pridavati važnost tim sitnim dušama koji svoje živote troše kako bi drugima činili zlo. Zlo nije i ne smije nikome biti inspiracija. Samo dobro nas može istinski inspirirati.

Charles Bukowski bio je pripit. Pušio je već ne znam koju cigaretu po redu, a ispred njega je bila boca whiskyja. Cijelo se vrijeme smijao. „Što je prijateljstvo doli dijeljenje naših predrasuda o našim iskustvima.“ Rekavši to, uzeo je čašu kako bi ispio još koji gutljaj njegova omiljenog pića. Ne, još će nešto reći: „Želiš li znati tko su ti  pravi prijatelji, pobrini se da dobiješ zatvorsku kaznu.“ Koliko ću gorkih istina danas čuti o prijateljstvu, pomislila sam u sebi. Jer, doista je tako. Svatko je od njih u pravu. Eto, sada me i Charles osvještava svojom britkošću, podsjećajući me na svu prozirnost i površnost međuljudskih odnosa. Gandhi se i dalje smješkao i blago me gledao, kao da ne mari za Charlesove riječi. Morala sam se nadovezati, ne samo mislima nego i riječima, poučena nekim svojim iskustvima. Kada si gore, svima si drag, svi žele biti u tvome društvu, kako bi dio tvoga uspjeha prešao na njih. A, kada si dole, situacija je nešto drugačija. Zato narod kaže – kada uspiješ, svi te se prijatelji sjete i svi odjednom znaju tko si. A, kada se, ne daj Bože, spotakneš i padneš, a to se svakome može dogoditi, tek tada znaš tko su ti pravi prijatelji.

Možda je osamljivanje jedino rješenje, pomislila sam i pogledala prema Nikoli Tesli iz čijih je očiju naglo zaiskrilo kada su nam se pogledi sreli. Kao da sam na tren vidjela munju. Nije čekao da ga itko išta pita, već je samo smirenim glasom rekao: „Inteligentni ljudi imaju manje prijatelja nego prosječni ljudi. Što ste pametniji, to ste izbirljiviji.“

U mislima, nakon ovih Teslinih riječi, na trenutak ustajem od stola i razmišljam o njemu, jednom od najvećih velikana s ovih naših prostora.

Tesla je bio genijalac i veliki usamljenik koji nije imao puno prijatelja. Osim Katharine McMahon Johnsnon, Roberta Underwooda Johnsona i Marka Twaina pokraj koga je sjedio i za mojim izmaštanim stolom, ne spominje se više nitko s kim je Tesla bio blizak. Da je kojim slučajem na facebooku, imao bi više virtualnih prijatelja nego što ih je imao u stvarnome životu. Još jedan mali dokaz da je Tesla živio daleko ispred svoga vremena. To što je za života imao vrlo malo sugovornika koji su mogli razumjeti njegovu genijalnost ne znači da ih nema u bezvremenskoj zoni u kojoj, neopterećeni vremenom – žive svi vremenski putnici. Bio je veliki čovjek, znanstvenik, inovator, jednom riječju – genijalac kojega su proglašavali čudakom i usamljenikom. Skroman, kakav je cijeloga života bio, kada bi ga netko nazvao izumiteljem, on bi mu u svom stilu uzvratio: „Nisam ja izumitelj, ja samo otkrivam stvari koje već postoje u prirodi oko nas.“ Sve što je za svoga života činio, činio je za dobrobit čovječanstva. Kada je preminuo došli su organi vlasti i pokupili sve njegove vrijedne zapise. Lešinari. Kako se uvijek skupljaju oko nečije smrti, kako im je privlačna nečija smrt. Kako pohlepno grabe sve čega se mogu dohvatiti i od čega bi se mogli okoristiti. Ali, dobro i skromno srce i genijalni um nikada ne umiru. Njihova je snaga iznad svakog lešinarenja. Lešinari mogu odnijeti njegove zapise, ali što im to vrijedi kada ih neće moći dešifrirati bez pomoći onoga čija ruka ih je ispisala. Grabežljivci i lopovi svih vrsta mogu nam oteti sve materijalno, ali ne i ono što svatko od nas jest i što ostaje dovijeka. Toliko voljeti čovječanstvo kao takvo, toliko željeti podijeliti s cijelim svijetom ono što smatraš korisnim za svijet, takvo što vrijedi više od bilo čega drugog. Netko poseban. Njegov duh. Njegova skromnost. Ono nešto što ne možemo objasniti, a osjećamo. To je bio Tesla. Materijalno bogatstvo i moć ga nikada nisu zanimale, kao niti sva moguća svjetovna  priznanja i nagrade. Baš zato što nije bio materijalist je i bio i ostao toliko poseban. Njegovo bogatstvo bilo je znatno drugačije od onoga što bi materijalisti smatrali bogatstvom. Njegov um je bio njegovo najveće bogatstvo koje je tako nesebično za cijeloga svoga života dijelio sa svijetom, želeći da njegovi izumi budu dostupni svim ljudima i to bez ikakve naknade, što nitko od materijalista nije mogao ni zamisliti. Jer, zna se tko uvijek prvi zasjedne na pozicije moći – oni koji su okrenuti zaradi i profitu, a ne dobrobiti cjelokupnog čovječanstva. Tako su i lešinari, uzevši zapise genijalnog uma, u njihovim ograničenim glavama vjerojatno mislili – da na taj način, zajedno s Teslinim papirima, uzimaju i njegov um. Ali, u njihovim rukama to su doista bili samo papiri. Jer, ljubav prema čovječanstvu nije nešto što svatko može provesti u djelo. A, pogotovo to ne mogu oni koji u svemu vide samo profit.

Ambrose Bierce, moj omiljeni literarni cinik iznenada me prekinuo u mom razmišljanju, vrativši me u priču o prijateljstvu, definirajući prijateljstvo kao „brod koji je dovoljno velik za dvoje kada je lijepo vrijeme, ali je zato samo za jednoga za vrijeme oluje.“ Znam, rijetki su pravi prijatelji. Rijetki su brodovi prijateljstva koji će preživjeti s nama sve životne oluje. U tim olujama mnogi ljudi zastrane. Promijene se. I, nikada više nisu isti. Oluje nas trajno mijenjaju.

Agatha Christie na to je moje glasno razmišljanje dodala – „Neki ljudi zbog teških životnih okolnosti mogu okrenuti leđa pravdi i postati ubojice.“ Žalosno, ali istinito. Tada prestaju biti ljudi i postaju zvijeri. Bivši ili bolje reći – nekadašnji ljudi, zar ne? „Da, svaki ubojica vjerojatno je nečiji stari prijatelj.“ Još iz vremena kada je bio čovjek… „Kada nam netko pokaže svoje pravo lice, vjerujmo mu.“, nadovezala se Maya Angelou. Nakon što nam netko otkrije kakav je, nema razloga da mu ne vjerujemo.

Aristotel je cijelo vrijeme šutio. Pogledala sam ga upitno, pitajući ga pogledom želi li i on nešto reći. Kimnuo mi je glavom u znak potvrdnog odgovora i rekao: „Svačiji prijatelj je ničiji prijatelj.“ Naravno, ne možeš biti prijatelj sa svima, Ali, što je za Vas prijateljstvo?- pitala sam ga, na što mi je on kao iz topa odgovorio: „Prijateljstvo je jedna duša koja prebiva u dva tijela.“ Bio je toliko siguran u svaku svoju riječ, kao da su to jedine postojeće istine. U biti i jesu, jer kada smo s nekim dragim prijateljem, osjećamo neviđenu ugodu. Taj spoj naših duša u prijateljstvu doista je čudesan. Samo s tim srodnim dušama istinski uživamo u prijateljstvu. Zato je Eleanor Roosevelt, čuvši govor mojih misli izjavila: „Mnogi će ljudi ući i izaći iz tvoga života, ali samo će najiskreniji prijatelji ostaviti tragove u tvome srcu.“ Koliko istine ima u tim riječima. Mnogi su ljudi samo prolaznici kroz naš život. To su oni koji se pojave, pa odjednom nestanu i kao da ih nikada nije niti bilo.

Na neki smo način svi mi prolaznici kroz nečije  živote, kao i drugi kroz naše. A, oni ljudi čiji tragovi ostaju zauvijek u našim srcima su oni čiju blizinu osjećamo i onda kada mislimo da nam nisu blizu, zato što žive u našim srcima izvan svih vremenskih ograničenja.

Odjednom se začulo pjevušenje. To ekscentrični glazbenik Jim Morrison u sebi upravo osluškuje glazbu svoje nove pjesme usput pjevušeći njezinu melodiju zatvorenih očiju, prije no što će joj dodati stihove. Dođoh do njega i lagano ga primim za rame. Pogledao me u čudu, kao da sam ga probudila iz sna. Reci mi, što za tebe znači prijatelj? „Za mene je prijatelj netko tko ti daje potpunu slobodu da budeš ono što jesi.“ Bit  ću mu prijateljica i ostaviti ga u njegovu stvaralačkom zanosu. Pjesnik. Promatram ga u mojim mislima. Promatram ga kako zatvorenih očiju stvara. Kantautor koji ne svira niti jedan instrument, ali uvijek čuje glazbu pojedine pjesme u svojoj glavi prije no što će ispisati njezine stihove. Redatelj dokumentaraca i kratkih filmova. Seks simbol. Još i to. Da stvar bude još zanimljivija. Seks uvijek pomaže u tome, jer je onaj poznati „faktor x“ svakome životopisu kao što je njegov. Za takve se ljude kaže da imaju ono nešto što ne možemo riječima iskazati, neku karizmu, neku  posebnu privlačnost. Jim Morrison? Što još – da, šaman koji vjeruje da u njemu žive duše Indijanaca. Buntovnik. Rock idol brojnih generacija. Kralj guštera. Ikona svoga vremena, ali i mnogih koja će uslijediti. Čovjek – mit. Enigma. Sanjar koji nikada niti na trenutak nije prestajao živjeti svoju poeziju izvan svih mogućih konvencija koje nije podnosio. Vječni dječak koji je prezirao vrijeme kao takvo. James Douglas Morrison jednom je prigodom izjavio kako svojom poezijom želi otvoriti vrata ljudske percepcije te osloboditi ljude svih stega i okova u kojima žive i okvira unutar kojih razmišljaju. Čini se da nije zaboravljen.

Albert Einstein zakasnio je na moj zamišljeni okrugli stol na temu prijateljstva. Javio mi se kada su svi drugi sudionici već bili otišli nakon što su izrekli svoje. Polako je sjeo za stol i poželio i on nešto reći na temu prijateljstva. Promatrala sam ga onako samog za tim stolom i onako zamišljenog. U mojim je mislima izgledao kao da svojim ponašanjem i cijelim svojim bićem oslikava svoje riječi. Tek kada je rekao što je imao za reći, shvatila sam zašto je tako jako zakasnio. Želio je biti sam za tim stolom kako bi lakše tragao za istinom i smislom života. U spoznajnom miru još u meni odzvanjaju njegove riječi. A, rekao mi je sljedeće: „Budi usamljenik. To će ti dati vremena da se pitaš, da tragaš za istinom. Imaj svetu znatiželju. Učini svoj život vrijednim življenja.“

Stvaralaštvo me oduvijek vraćalo u život i davalo mi neku posebnu snagu. Nikada se u mojoj kreativnoj samoći nisam osjećala usamljeno. Naprotiv. To je osjećaj nekog neobjašnjivog zajedništva s tko zna kime tko će jednoga dana čitati moje riječi u jednako ugodnoj samoći zajedništva sa mnom putem mojih riječi. Slovima možemo pobijediti vrijeme i biti u društvu s onima koje osjećamo svojima, bez obzira u kojem vremenu se dotičemo. Naše samoće to nisu. Naše su samoće naša najveća i najbogatija zajedništva. Naši prazni stolovi uvijek su puni onih koje želimo vidjeti za njima. S njima putujemo kroz život.

Jesmo li čudni zato što stvaramo? Jesmo li zbog toga čudaci, kako su zvali i Teslu, i Einsteina i Morrisona? Ne bismo smjeli nekoga prozvati čudakom samo zato što je takav kakav jest. Poseban, neprilagođen, drugačiji od ostalih. Nisu svi ljudi isti i normalno je da se međusobno razlikujemo. Ima onih ljudi koji se ne daju samo tako ukalupiti u većinu. Nikada se ne bih upustila u etiketiranje nekoga tko nije kao većina ljudi – čudakom. Možda su iz nečije perspektive čudaci upravo oni ljudi koji se ponašaju očekivano i koji su dio stada, dok su im normalni oni koji se ponašaju neočekivano. Biografski kontekst nije zanemariv. Dobro ga je uzeti u obzir. Ali, samo ako se radi o provjerenim podacima o, recimo, Einsteinovu IQ-u ili njegovoj introvertiranosti. No, biti usamljenik nije ništa čudno. Naprotiv, da nije bilo kreativnog usamljeništva brojnih autora, znanstvenika, izumitelja, ovaj bi svijet ostao bez toliko maestralnih djela i izuma.

Ne volim etiketiranja. Ne volim stereotipe. Tko danas uopće može reći što je normalno, a što „normalno“, što je čudno, a što „čudno“. Netko je ljudima usadio ideju normalnosti. Onda se dogodi neki prevrat i odjednom nešto drugo postane normalno, a ono što je do jučer bilo normalno postane abnormalno. Sada je, eto, postalo normalno nositi zaštitne maske koje do jučer nitko nije nosio. A, sada je to „novo normalno“. Michael Jackson bio je vječno ismijavan zbog maske na licu koju je posvuda nosio, a danas ga mediji objavljuju kao nekoga tko se cijeloga života pametno štitio maskom od zagađenog zraka i moguće zaraze nekim virusima. Kada sam svojedobno bila u Kini i posvuda vidjela ljude s maskama na licima, čudila sam se, a danas je tako i na našim ulicama. Nemojmo stoga preuranjeno tvrditi što je normalno, a što nešto manje normalno, da ne kažem nenormalno, jer već sutra ono što je danas normalno može postati nenormalno i obratno.

Nikada nije ni prerano, ni prekasno za otvaranje očiju. Netko će reći – rano je. Netko će reći – kasno je. No, nikada nije ni prerano, ni prekasno da se predamo živim snovima i počnemo živjeti život kakav želimo.

Prijatelji. To su obično ljudi koje poznajemo i koji nas poznaju. Ali, ima i onih prijatelja koje možda nikada nismo vidjeli, a čije nas riječi osvježavaju, okrepljuju i u čijem društvu istinski uživamo. Njih u svakome trenutku možemo zamisliti za stolom zajedno s nama u ugodnom razgovoru. Zašto ne?

Riječi koje najlakše pamtimo obično su riječi nama dragih ljudi izgovorene srcem. Riječi koje pamtimo su one zbog kojih se osjećamo dobro danima, mjesecima i godinama nakon što su izrečene. Riječi pune života. Ljubavi. One koje ostaju zauvijek. Prve izgovorene riječi djeteta. Zadnje izrečene riječi nekoga koga volimo. Jedno iskreno – volim te. Iz duše izrečeno – oprosti.

Riječi koje najviše pamtimo su one iza kojih stoje nečiji osjećaji, misli i djela. Iza kojih stoje stvarni ljudi koje možemo gledati u oči i vidjeti kako te riječi žive u njihovim i našim očima. Riječi koje pamtimo su riječi nama dragih ljudi koje su izgovorene srcem, ali i one koje su napisali ili izrekli nama dragi autori iz raznih povijesnih razdoblja. Iza njihovih su riječi također stajali osjećaji, misli i djela. Možda mislimo kako ih ne možemo gledati u oči, ali možemo putem njihovih riječi gledati izravno u njihovu dušu, a oči su ogledalo duše. Stoga i njih zapravo gledamo u oči, kao i oni nas iz neke druge dimenzije, ako nisu među živućim autorima.

Riječi. Važne su. Ne ispunjavajmo njima tišinu ako nisu one prave. Šutnja neka radije ostane puna neizgovorenih riječi, ako riječi koje smo namjeravali izgovoriti neće biti ugodne i lijepe onome tko bi ih čuo. Ne pišimo nekome poruku ako u njoj neće biti prave riječi. Izgovorena i napisana riječ imaju moć.

Riječi pravih prijatelja nešto znače svakome od nas. Ono što vrlo brzo zaboravljamo su prazne riječi onih koji nam ne žele dobro, pa samim time ni njihove riječi nemaju i ne mogu imati težinu.

I, kao što dugo pamtimo riječi nama dragih i bliskih ljudi, jednako tako dugo pamtimo i njihovu šutnju u trenucima u kojima su nam itekako trebale njihove riječi iza kojih bi stajali njihovi osjećaji, njihove misli i njihova djela, ali oni to nisu znali osjetiti. Zato je Martin Luther King u svom žaru za pravednošću i istinskom povezanošću i ravnopravnošću svih ljudi i izjavio: “Na kraju svega, nećemo se više sjećati riječi naših neprijatelja, već šutnje naših prijatelja.” Da, šutnja naših prijatelja ponekad zna biti ugodna, pogotovo kada šutimo zajedno. Ali, ponekad  zna boljeti.

A, šutnja nama dragih autora uvijek je puna predivnih riječi. Riječi nama dragih autora uvijek su nam nadohvati ruke, kao i njihove duše u kojima se naše duše mogu uvijek ogledati, kao u najbistrijem jezeru te u njihovu društvu možemo uvijek na neki nov način spoznati kako je prijateljstvo zapravo vrlo relativan pojam. Kao i usamljeništvo koje može biti najugodnije moguće zajedništvo. Kao i tišina koja ne boli, već nas ispunjava predivnim riječima. I kada smo u nekom društvu, pitanje je – je li to idealno društvo za nas. Kvantiteta nije isto što i kvaliteta. I kada nam se čini da smo sami, možda ipak nismo. Možda smo upravo tada u najboljem mogućem društvu.

Nevidljivi lanci lažne slobode koje zovemo preživljavanjem ili u naprednijoj verziji – životom svuda su oko nas. Nevidljivi zidovi u nama su i oko nas. Netko tko si uzima pravo odlučivati o sudbinama svih nas postavio ih je tamo kao temelje novog svijeta u kojem, eto, živimo. Izloženi smo konstantnoj manipulaciji. Medijska detoksikacija pomaže onima koji je uspijevaju sprovesti u djelo, a to su danas vrlo rijetki ljudi. Dovoljno je svega nekoliko dana bez friških vijesti kojima se sustavno i to vrlo provjerenim metodama ispiru naši mozgovi i odmah dolazi do buđenja naše svijesti.

Rezervati i koncentracijski logori novog doba imaju nevidljive bodljikave žice i svoja „nevidljiva“ pravila koja većina ljudi slijepo slijedi. U tim se logorima bez vidljivih ograda i granica ljudi istrebljuju na neke nove načine. Nekako mi se čini da se više niti ne pitamo na koje se sve načine to provodi. Svi sve znaju, a prave se da nemaju pojma ni o čemu. To nimalo ne čudi, jer je glupost već odavno postala nova pamet i, nažalost, obratno.

Unatoč svim spoznajama da je sve ovako kako jest, svi mi i dalje pognutih glava težimo za preživljavanjem dok nas nešto iz programa u kojem ili po kojem živimo ne pokosi. Ropstvo je to koje iz nama nepoznatih razloga volimo, jer ga moramo voljeti. Programirani smo da ga volimo. O svemu je tome Aldous Huxley u svoje vrijeme proročanski pisao, opisujući vrli, novi svijet budućnosti, točnije – ovaj današnji, iz njegove perspektive. Na kraju ispada da je bio i ostao naš suvremenik, i to jedan od naših najosvještenijih suvremenika. Huxley kao da je otputovao u prošlost ljudima ispričati kakav će biti svijet budućnosti. U prošlosti mu je očito bilo lijepo, budućnost je ionako poznavao bolje od nje same, pa je odlučio u prošlosti i ostati. A, budućnost koju je tako maestralno opisao još uvijek se nije u potpunosti razotkrila. Kada bismo njega mogli pitati zašto je otputovao u prošlost, on bi nas vjerojatno pokušao uvjeriti kako nitko od nas zapravo ne mora ići nikamo. Jer, na neki smo način svi mi već tamo kamo bismo htjeli otići. Eh, kada bismo barem toga bili svjesni.

Čitati Huxley-a nekad i danas. Nebo i zemlja. Kako vrijeme odmiče, pojedine istine zapisane njegovom rukom tih davnih dana djeluju pomalo zastrašujuće, jer im svakim danom prilazimo sve bliže i bliže. A, ono najzanimljivije izgleda tek slijedi. Kao i čežnja za ono malo opuštenih, nesavršeno – savršenih dana. Da ne znaš tko je nešto napisao, kao ni kada je to napisao, sigurno bi pomislio da je taj čovjek to napisao možda baš danas. Ali nije.

Ljudi koji žive ispred svoga vremena su ljudi budućnosti. Čitajući i promatrajući njihova djela na taj način, osjećamo ih kao najaktualnije suvremenike, a ne kao ljude iz prošlosti. Odjednom se pitamo – kako je netko u prošlosti mogao tako precizno opisati današnje vrijeme, dok neki, uvjetno rečeno – sadašnji ljudi uporno ostaju zarobljeni u prošlosti, lišavajući se na taj način realnog i objektivnog sagledavanja sadašnjosti koja neumorno putuje prema novoj budućnosti, onoj istoj što ju je još jučer netko bolje i jasnije vidio od bilo čijih očiju koje trenutno promatraju taj ‘vrli novi svijet’.

Vid kao takav, sam po sebi nije dovoljan. Uvid je već nešto što nam može pomoći na životnom putu. Aldous Huxley bio je moj prvi izbor kada sam svojedobno birala temu za diplomski rad i često mi se njegove riječi danas vraćaju u misli. Ne bez razloga. Oduvijek mi je bio užitak družiti se s njim. Njegova su djela kao vino. Ne zastarijevaju, već naprotiv, s vremenom bivaju sve pitkija i ukusnija.

Ne bismo smjeli ignorirati činjenice, jer, kao bi rekao Huxley – „Činjenice neće prestati postojati ako ih ignoriramo“.  Nikada nije kasno za uvid. Svaki novi trenutak je prigoda u kojoj možemo odlučiti progledati. Ne možemo mijenjati one ljude koji uništavaju ovaj svijet svojim pravilima i programima. Ali, možemo mijenjati sebe. „Mi smo taj jedini kutak svemira kojega možemo promijeniti“, tako je zapisao veliki Huxley. Mi, koji iskreno volimo i iskreno preispitujemo svoje postupke svake večeri pozvani smo na buđenje. Naše se oči čekaju. Naša su djela znatno potrebnija ovome umornom svijetu od djela onih koji se, kako bi Huxley rekao, iskreno kaju jedino zbog svojih dobrih djela.

Autori su naši prijatelji koji su uvijek tu, u našim srcima, spremni da nas na nešto podsjete, da nas nečemu novom nauče, da nas potaknu na razmišljanje o nečemu na što bez njih možda ne bismo niti pomislili.

Ovih smo se dana svi u velikom broju prisjetili naših omiljenih prijatelja. Kada ih poznajemo, znamo točno u kojem trenutku ćemo posegnuti za kojim od onih autora koje volimo. Ponekad želimo da nas opuste, ponekad da nas osnaže ili, pak, nasmiju, inspiriraju. Kako koji dan.

Ima i onih dana kada posežemo za potpuno drugačijim stavovima od naših, kako bismo vidjeli stvari na neki posve nov, drugačiji način. To su možda i najbolji dani. Jer, stavovi koji su nam ugrađeni od strane društva, kao i oni trenutni koji su uzročno-posljedični, odnosno uvjetovani, pa samim time i ograničeni vremenskim i prostornim okvirima, mogu biti potpuno krivi.

Nemojmo se nikada previše vezati za neke stavove, jer svakoga dana stojimo na nekom novom mjestu, baš kao što je i svaki dan potpuno nov, nikada viđen do sada. I mi smo u tom danu potpuno novi, kao što je svojedobno primijetila i Emily Dickinson. Jedino mijena stalna jest.

Brojni su autori koji govore kako se nikada u životu ne bismo smjeli prestati pitati o svemu, biti znatiželjni, kretati stalno ispočetka. Znak upitnika. Volim ga. Nije loš. Dobro je društvo. Poticajan je. Upitnik ne docira. On se vječno pita. Skeptici također. No, ima i onih autora koji u trenu svakom upitniku daju uskličnik, a svakom društveno utemeljenom i ukorijenjenom uskličniku upitnik.

To su, naravno, cinici. Na polici mojih dragih prijatelja ima jedan literarni cinik za kojim uvijek rado posežem, jer njegov cinizam nije iznikao iz nekih frustracija, već izravno iz njegova britkog uma. Ime mu je Ambrose Bierce. Ovaj američki pisac nije bez razloga prozvan najvećim literarnim cinikom, pa čak i mizantropom, zbog njegova nepatvorenog progovaranja o društvenom licemjerju i demaskiranja svih stereotipa, ukorijenjenih stavova i normi kojima često robujemo. Uvijek me nasmije i okrijepi svojim riječima, podsjećajući me na smiješnu stranu svake ozbiljnosti.

Kako on definira cinika, pa samim time i samoga sebe? Ambrose Bierce cinika opisuje kao “podlaca koji manjkavim vidom uočava stvari onakvima kakve jesu, a ne onakvima kakve bi trebale biti”, za razliku od većine ljudi, naravno. Biti lud po njemu znači “biti pogođen visokim stupnjem intelektualne neovisnosti”, a biti abnormalan znači “ne odgovarati standardu”. Astrologiju je definirao kao “znanost koja smatra da zvijezde određuju sudbinu svakog od nas, ali koja nam ne objašnjava način kojim bismo ih mogli razmjestiti na način koji bi nam odgovarao”. Budućnost opisuje kao “razdoblje u kojem će ljudi naše vrijeme zvati dobra stara vremena”.

Ambrose Bierce lišava nas svih okova i oslobađa naš um. S njim je sve onako kako jest, a ne kako bi trebalo biti ili kako bismo htjeli da bude. Naziva stvari pravim imenom i beskrajno nas nasmijava skidajući svakim svojim slovom sve maske koje uočava oko sebe. Moja je to omiljena crna ovčica na bijeloj polici s knjigama. Ambrose Bierce: “The Cynic’s Word Book” (“The Devil’s Dictionary”, u nas “Đavolji rječnik”). Prosuđivanje i usredotočena svjesnost na djelu. Rijetko viđen spoj. Uskličnik na upitniku i obratno. “Alga koja je srela ritam – algoritam”, kako bi rekao Bierce, šaleći se koliko na vlastiti račun, toliko i na svaku uniformiranost stereotipiziranog svijeta, njegovih često smiješnih normi i lažnog morala. Prava oaza autentičnosti u pustinji punoj prijetvornosti.

Uvijek postoji neki drugačiji pogled na stvari od onog za kojeg mislimo da je najbolji i jedini pravi. Nije važno biti u pravu. Važno je voljeti put kojim idemo. To je naš put i mi smo ti koji trebamo naučiti osjećati se dobro na tom putu i činiti one stvari koje će nam pomoći da se osjećamo bolje i budemo sretni. Jedan od tih načina je imati u rukama knjigu koja nas veseli. S autorom kojeg volimo u ruci nikada nismo sami, već u najboljem mogućem društvu.

Poruke o opasnom korona virusu koje mi ovih dana pristižu putem raznih komunikacijskih kanala dokazuju kako bilo koja dezinformacija u trenu može biti pretvorena u informaciju i obratno.

U moru svih mogućih informacija koje nam pristižu iz minute u minutu, relevantne i utemeljene poruke iz provjerenih izvora mogu vrlo lako biti shvaćene neozbiljno, baš kao što i sasvim neutemeljene poruke brojnih internetskih nadriliječnika koji niču kao gljive poslije kiše mogu biti shvaćene ozbiljno. To je jako opasno.

Clickbait , breaking news i fake news taktike kojima se nekim, tobože važnim medicinskim prizvukom najavljuju objave u medijima u vrijeme ove globalne krize, sada nam nisu niti najmanje potrebne i nisu uopće fora.

Informacije su jedno, a dezinformacije nešto sasvim drugo. Mediji će još neko vrijeme morati pratiti ovu, za sve nas, vrlo važnu temu, ali ako to već činimo, budimo informativni, suosjećajni i odgovorni i ništa više od toga. Nemojmo težiti senzacionalizmu u vrijeme ove teške globalne krize.

Poseban su slučaj objave na društvenim mrežama i poruke, tzv. korona forvarduše koje nam iz minute u minutu pristižu na Viber, Whatsapp, Messenger i Signal. Što reći o tome?

Neki samozvani “stručnjak” za korona virus, u mahnitom lovu na ‘klikove’ i ‘lajkove’, može tako napisati, na primjer, da su (neimenovani) znanstvenici otkrili kako je dobro piti benzin, jer on ubija korona virus i pustiti tu opasnu i nimalo smiješnu dezinformaciju u virtualni prostor koji je i osmišljen da funkcionira zahvaljujući širenju informacija poput virusa – socijalnim kontaktom. I, što će ljudi koji to pročitaju u stanju panike učiniti? Tko zna, neki će ljudi možda u stanju panike stvarno istoga časa otići po zalihe benzina koji navodno ubija virus, drugi će ljudi automatski proslijediti nekome tu dezinformaciju, treći će je samo zanemariti, dok će razboriti istu prijaviti (ukoliko je to moguće).

Mrežna komunikacija koju je potaknula pandemija koronavirusom ukazuje na sve intenzivnije širenje sveopće panike, a to ni u kojem slučaju ne doprinosi našem mirnom i staloženom putovanju kroz ove dane.

Sada trebamo smoći snage i ostati mirni, sabrani, suosjećajni jedni prema drugima, solidarni i suzdržani u širenju neprovjerenih informacija.

Život bez panike je moguć, uz kontinuirano praćenje isključivo relevantnih vijesti iz provjerenih izvora. Ne nasjedajmo na viralne dezinformacije.

Digitalna povezanost ljudi može biti dobra i pomoći nam da se u izolaciji osjećamo bolje. To svakako. Ali, zavladala je panika, a ljudi u panici čitaju sve živo i te informacije sumanuto prenose dalje svojim kontaktima kao viruse.

Uz korona virus, sada je tu i virus panike koji se nezaustavljivo širi društvenim mrežama. Puno je tu upozorenja i savjeta, među kojima redovna hidracija zauzima prvo mjesto u borbi protiv korona virusa. Poruka je to jednog čovjeka na You Tube-u, proslijeđena mi od strane jedne poznanice. Moramo piti vodu svakih par minuta, kako virus ne bi ostao u plućima. Eto još jedne – moramo skidati cipele na ulazu u kuću, poruka je, pak, nekog milanskog liječnika proslijeđena mi prije nekoliko minuta na Whatsapp, jer na asfaltu se virus navodno zadržava devet dana. Nadalje, ne smijemo uzimati aspirin, ibuprofen, naproksen, voltaren, jedino paracetamol. I tako dalje.

Ne kažem da neke od tih informacija nisu korisne. Možda jesu. Tko će znati. Ali, bitan je izvor tih informacija. U protivnom smo u dezinformacijskom kaosu koji nam sada doista nije potreban.

Ljudima će se biti teško odviknuti od stila života kakvog poznajemo. Preko noći se sve promijenio. Konzumerizam je nestao s vidika. Kapitalizam je u suzama. Privatni sektor je na koljenima. Jedan prijatelj je nesretan, jer ne možemo na kavu, drugi se nervira jer ne može u teretanu, prijateljica jer ne može u shopping, druga na masažu, treća na daleki put. Prilagođavamo se novonastaloj situaciji.

Zabranjene su nam mnoge stvari. Socijalni kontakti su zabranjeno voće koje konzumiramo ili bolje reći kompenziramo digitalnim putem. Brinemo ne samo o zdravlju, već i o egzistenciji, svjesni posljedica koje će ova pandemija imati na globalnu ekonomiju.

Ali, gle, sunce je još tu. Vjerno nam je. Nije nas niti danas zaboravilo posjetiti. Ne možeš gledati u sunce i bojati se. Grije nas i tješi. Budimo zahvalni na svemu što imamo, na svakom trenutku života koji živimo.

Zamisli – živi smo. Srca nam kucaju. Dišemo. Osjetimo zahvalnost zbog toga. Imamo se pravo nadati svemu dobrom. Imamo pravo vjerovati u dobar ishod. Možemo sanjati do mile volje. Možemo se voljeti. Neizmjerno. Imamo pravo biti ljudi. Naša humanost nije u izolaciji. Ona je slobodna.

Biti čovjek. Kojeg li izazova. Novost je to na tržištu licemjerja, taštine, pohlepe i egoizma.

Kada sve zbrojim i oduzmem,  najdraža od svih poruka oduvijek mi je bila ta da na svijetu još uvijek postoji pokoji suosjećajan, razborit čovjek.