Month: October 2020

Postoje ljudi koji sve znaju najbolje, pa tako i one stvari koje uopće ne znaju.

Postoje ljudi koji su uvijek u pravu, iako baš nikada nisu. Postoje ljudi koji se u sve miješaju, pa čak i u one stvari u koje se nikada ne bi smjeli miješati. Postoje ljudi koji žive tuđe živote, iako bi trebali živjeti neki svoj život. Postoje ljudi koji ne čekaju svoj red, nego uvijek idu preko reda, misleći kako je njihovo vrijeme dragocjenije od vremena drugih ljudi. Ima ljudi kojima ne smiješ ništa reći, jer će baš o svemu imati suprotno mišljenje, tek tako da ti kontriraju i smanje tvoj doživljaj. Ima ih. Ima lažnih prijatelja koji će te iskoristiti na sve moguće načine i kasnije zaboraviti na tvoja dobročinstva. Ima (ne)ljudi koji baš svakome tko im se nađe na putu žele na ovaj ili onaj način zagorčati život. Ima zločestih ljudi koji misle da samo njima treba biti dobro, a drugima neka slobodno bude loše, za to ih nije briga. Ima ih koji misle da se njima ništa loše ne može dogoditi, jer se loše stvari događaju samo naivnim dobričinama. Ima zlotvora koji svoju pokvarenost i korumpiranost definiraju kao snalažljivost, suprotstavljajući je nesnalažljivosti (čitaj: poštenju) onih koji nisu u stanju biti snalažljivi na njihov način. Svi smo ih upoznali i svi znamo da takvih neljudi ima.

Ali ima i onih ljudi koji ovaj svijet neumorno čine boljim i zbog njihova postojanja bismo trebali biti sretni. Za ostale nas ne bi trebala biti briga. Treba prestati slušati kojekakve ljude i nastaviti raditi po svom. Ničije mišljenje neće i ne može utjecati na naš život. I, nije svačija riječ jednako vrijedna spomena.

Riječi. Spajaju nas koliko i razdvajaju. Kako kada. U trenu mogu izliječiti ranjeno srce, ali ga i slomiti. Za čas mogu izgraditi predivne mostove, ali i neprobojne zidove. Dati nadu i srušiti snove. Sve to mogu riječi. A mi smo ti koji ih biramo. Biramo što ćemo reći i čije ćemo riječi uzeti u obzir…

Vrijedi li čuti nešto ili se oglušiti na to što smo upravo čuli? Ljudi će uvijek imati mišljenje o nečemu i željeti ga podijeliti s nama. Kroz život ćemo čuti koješta, svašta i štošta.

Neke stvari je dobro i korisno čuti, dok je neke druge bolje pustiti da samo prođu kroz naše uši, odnosno da što brže izađu van na drugo uho, s jednakom lakoćom s kojom su ušle na ono prvo.

Uši je dobro imati, ali i znati služiti se njima, upravljati njima, a najvažniji glas koji bismo trebali stalno osluškivati i znati čuti je naš unutarnji glas koji živi u svakome od nas. Ako ne čujemo taj glas i ne uspijevamo razabrati sve poruke koje nam odašilje, sve ostalo bit će samo zaglušujuća buka koja će nam smetati na putu kojim kročimo.

Svi mi imamo različita životna iskustva i u skladu s njima formiramo neke stavove u životu. Naše razumijevanje bilo koje situacije ovisi o našim iskustvima. Ljudi su ponekad ograničeni i smatraju kako je svatko tko nije kao oni loš. Naravno da nije, već je samo različit i ima drugačija životna iskustva. Loš je onaj čovjek koji na bilo koji način želi zagorčati nečiji život, a ne netko tko nije kao mi. A dobrotu će svatko od nas definirati na svoj način.

Ne dozvoli nikome da upravlja tvojim životom. Ima ih koji su pokušali upravljati mojim. I opstruirati moje zamisli, prepriječiti mi put, podmetnuti mi nogu, demotivirati me na bilo koji način, rušiti moje snove. Neka im je sretan put kamo god krenuli. Nisam već odavno na tom putu, već na putu svojega života. Svakome dopuštam da živi svoj život kako god želi i da živi svoje snove. Volim ljude koji vjeruju u sebe i onda kada nitko u njih ne vjeruje.

To su trenuci kada je ljubav čovjeka prema samome sebi najdjelotvornija. Svatko od nas bira svoj put. Nitko to ne smije činiti za nas. Puštam samo dobre ljude u svoju blizinu. Ima ih. Inspiriraju me i motiviraju kao i ja njih. Nedavno sam se obogatila za nekoliko predivnih novih ljudi. Nađu mi se na putu kada se najmanje nadam. Dobar je to osjećaj kada znaš da svoje vrijeme više nisi u stanju poklanjati onim ljudima koji su hodajuća prepreka svemu. Znam da više drugačije niti ne mogu. Dugujem sebi taj poklon mira. Nema ljepšeg poklona kojeg čovjek sebi može dati…

Sada znam – sve što nam se događa vuče ili na pozitivnu ili na negativnu stranu. Nema treće strane. Ono u čemu uživamo naš je raj, a ono što trpimo, podnosimo, činimo na silu ili ne volimo, a pravimo se da volimo – naš je pakao. Onaj unutarnji osjećaj koji imamo u svakom životnom trenutku odgovor je na svako pitanje koje se u nama javlja. Taj je osjećaj ili pozitivan ili negativan. Nema sredine. U sredini caruju kompromisi, izgovori, kazališne pozornice pune maski i glumaca. U sredini obitavaju licemjerje, laž, stereotipi, lažna tolerancija i hinjena humanost. To me ne zanima. Zanima me nečija srž. Osjećaj kojega imamo u svakom životnom trenutku može doista biti ili ugodan ili neugodan.

Nikada osrednji, bez okusa i mirisa. Poslušajmo ga i bit ćemo baš uvijek na sigurnom. Ali uvijek.

Naš život, to smo mi. To je svatko od nas. Svatko ima pravo na neki svoj život.

Upućeni smo jedni na druge, ali ne i ovisni jedni o drugima. A za naš je život i te kako važno kako se mi osjećamo u svakome trenutku. Naš životni put je naš izbor. Darujmo jedni drugima mir i slobodu, a ne prigovore i prepreke. Nitko nas nije pitao za mišljenje o nečijem životu. Nečiji životni stil nije naša stvar. Svatko živi kako god želi, kako mora ili kako najbolje zna. Nije na nama da se u to miješamo. Pomognimo nekome na njegovu ili njezinu putu ako to možemo, ali ne odmažimo nikome. I, ne ustručavajmo se zatražiti pomoć kada nam je potrebna, to će nam pomoći da upoznamo ljude kojima smo okruženi.

A, onima koji nam svim silama odmažu zauvijek okrenimo leđa. I, recimo tada i sebi i svima drugima, u kojem god smjeru išli – sretan nam put.

Filozofija je često bez ikakvih opravdanja i argumenata podcijenjena i nedovoljno zastupljena u medijima. Humor također. Umjetnost također. Živa književnost. Nedostaju nam. Filozofija se povukla u usko specijalizirane časopise i akademske krugove. No, ona pripada svima, a ne samo onima koji si ju prisvajaju. Ljudi su i te kako željni filozofije. Humor kako se čini živi još samo na internetu. Nekada su ljudi pričali viceve, a danas umjesto viceva šaljemo jedni drugima memove i gifove ili vadimo mobitele iz džepova kako bismo umjesto pričanja viceva pokazali nekome neku foru na mobitelu.

Ne pričamo jedni s drugima, već samo gledamo u mobitele i smijemo se. Slike i video zapisi na zaslonima mobitela pričaju viceve umjesto nas. Hm. Nije li humor ipak najbolji kada se usmeno i uživo prenosi i kada se uz njega družimo i zajedno smijemo? Gdje je nestala umjetnost? Kada bismo morali sve objave s društvenih mreža kao jednog od najpopularnijih medija svrstati u, recimo, samo tri kategorije, mogli bismo reći da je virtualan svijet prepun humora, gluposti i mudrosti. Dakle, mudrost, glupost i humor najčešće su zastupljene kategorije svih objava, osim taštine koja je već sama po sebi uobičajena pojava na društvenim mrežama, pa je u ovom slučaju nezanimljiva i van svih kategorija. Ideološka prepucavanja su već odavno ismijana i dosadna, pa spadaju još samo u kontejner. Njima se mogu baviti samo oni koji za to bivaju plaćeni, a svi znamo tko su ti ljudi. No, ni njima se izgleda to više ne da. Radije bi sada za promjenu malo uživali u životu, pili fina vina, jeli sir i pršut, obilazili izletišta, stancije, konobe… Njihov je posao završio. Njihova je misija bila više nego uspješna. Rezultati su tu. Vrlo su vidljivi na svakom koraku.

Inače ne volim kategorizaciju, ali u ovom slučaju je namjerno navodim kao dokaz svima onima koji misle da mudrost i filozofija nemaju svoju ciljnu grupu. Imaju, i te kako. Legitimno je pravo svakog čovjeka da prati ono što mu se najviše sviđa i u čemu se najlakše prepoznaje. Budalaštine imaju svoje vjerne pratitelje. Humor ima svoju ciljnu grupu. A mudrost ima svoju. Svatko voli nešto drugo. To, naravno, ne mora nužno značiti da su svi oni koji se prepoznaju u budalaštinama budale, ili da su duhoviti svi oni koji se nečemu smiju, kao niti to da su filozofi i mudraci svi ljudi koji vole mudrosti. Nije ni važno tko je tu tko, već što ljudima treba i što najviše vole.

Pitam se – kada glupost može tako ponosno isijavati iz mainstream medija, zašto tamo ne bi bila i mudrost, pa i humor kada ima toliko ljudi koji to vole? Društvene mreže su upravo zbog toga, uz sve svoje nedostatke o kojima sada nećemo, odlična protuteža ostalim, tržišno nedovoljno osviještenim medijima koji misle da im uz, u prodajnom smislu već provjereno uspješnu glupost, filozofija i humor ne trebaju, već da će im hrpa svakodnevnih gluposti biti sasvim dovoljna.

Ciljna grupa gluposti kao kategorije uistinu je zavidna, jer najlakše je ciljati na indoktrinirano mnoštvo. No, još uvijek ima ljudi kojima glupost nije dovoljno stimulativna i koji traže nešto više, koliko na početku dana, toliko i kroz dan, pa tako i na kraju dana… Ono što je ipak najžalosnije od svega je to da su budalaštine jednako zastupljene u svim medijima i da dominiraju na svim komunikacijskim kanalima. Teško je izaći iz zone komfora. Jer, zna se – s budalaštinama se ne može pogriješiti. Na društvenim mrežama, ako ništa drugo, osim već dosadnih glupavih objava, neukusnog i nadasve neuspjelog humora, povijesnog revizionizma, cijelog polja prepunog narcisa i njihovih dnevničkih zapisa, prisutna je stvarno zavidna količina mudrosti (i to ne samo instant mudrosti) i dobrog i inteligentnog humora, kao i nevjerojatno lijepih umjetničkih ostvarenja, što mi je posebno drago. Poezijo moja, ima i tebe. I ti si tu, prisutno – skrivena od svih onih koji te ne vole i nadohvat ruke svima koji te vole. Kojeg li ugodnog iznenađenja. Literarni časopisi su čisti elitizam bez pokrića. Pravi pjesnici su tamo gdje bi im se čovjek najmanje nadao, kao i pravi umjetnici, filozofi, komičari. Ne dajte se zagušiti sveprisutnom glupošću, prijatelji… Stvarajte, maštajte, slikajte, skladajte, pišite… Netko će čuti vaš glas i to ne nužno netko od koga to očekujete. Živite stoga bez ikakvih očekivanja i neka vas život ugodno iznenadi kao što ćete vi prethodno iznenaditi njega…

Što je danas istina, a što laž? Tko to sa sigurnošću može odrediti? Baš nitko. Jedina istina na koju se čovjek danas može osloniti je njegova osobna istina – ona koja živi u svakome od nas. Sve ostale istine mogu i ne moraju biti ono za što se predstavljaju. Kada se stopimo s našom osobnom istinom, sve ostale istine ne diraju nas previše, kao ni laži. Možemo ih slušati s jednakim mirom u duši, bez da nas dotaknu ili pomaku u bilo koju stranu. Kada živimo našu osobnu istinu, nitko i ništa nas neće omesti u koračanju stazama kojima nas samo naš duh može voditi. Kada je svatko od nas u ruhu svoga duha, tada u zajedništvu jedni s drugima možemo otkrivati univerzalne istine. Do tih univerzalnih istina doći ćemo kada se oslobodimo ega i dozvolimo našem duhu lepršavu plovidbu komunikacijskim valovima u kojima se duhovno prepoznajemo. Kada je svatko od nas do kraja upoznao i zavolio sebe, može slobodno komunicirati s drugim ljudima, jer ne postoji način da zaboravi ono što je spoznao i osjetio. Tek s tom ljubavlju prema sebi koja nema veze s egom, nego isključivo s duhom, možemo krenuti dalje bez straha od gubitka sebe.

Dok pišem ove riječi, u misli mi dolazi Željko Malnar (12. travnja 1944. – 9. srpnja 2013. godine), naš legendarni novinar, svjetski putnik i gorljivi anti-političar. U jednom od svojih brojnih tekstova osvrnuo se i na filozofiju koju je obožavao. Zašto baš filozofiju? Zato što je filozofija jedan od najboljih putova kojima svi mi otkrivamo svoj duh koji je i naša dubina i naša visina istodobno. „Filozofiranje jest potreba da se nađe put do samoga sebe i da se pomogne sebi samome.“ Pozivajući se na Jaspersove riječi – „Ono što sam osvješćivanjem stekao sam za sebe, to kao da nije stečeno. Ono, pak, što se stekne u komunikaciji, to jest prava spoznaja, jer istina počinje u dvoje.“, Željko nas je želio potaknuti na komunikaciju. Vjerovao je u komunikaciju više od svega. „I filozofija traži komunikaciju. Ona traži da čovjek napusti prkosno potvrđivanje sebe.“, napisao je. Nije važno težiti za potvrđivanjem sebe, već spoznajom. Često se sjetim tih njegovih savjeta. Prisjetimo ga se sa zahvalnošću za sve što nam je poklonio. Nesebično je s nama za cijeloga života dijelio i mudrost, i smijeh, ponekad i suze, ali i brojne savjete za preživljavanje u ovom društvu koje se u biti teško može nazvati društvom, jer to pokušava biti, ali mu ne ide baš najbolje. No, Željko Malnar nikada nas nije poticao na ozbiljan pristup životu, već upravo suprotno, na onaj neozbiljan. Govorio nam je:
„Djeco, život je samo šala. Tko ga ozbiljno shvati, taj popuši.“ Eto kako je razmišljao. A tako je i živio, potičući i druge da tako žive. Sretna mu i mirna plovidba vječnim prostranstvima. Sjećamo ga se i danas, sedam godina nakon njegova odlaska na vječni počinak, uz osmijeh, kako bi on i htio, jer nije htio da ovaj život sa svim njegovim vrlinama i manama shvatimo preozbiljno. Poslušali smo ga. Ne shvaćamo ništa preozbiljno, ali što stariji bivamo, to bivamo svjesniji da nije uvijek lako smijati se svim tim ironičnim šalama kojima nas život obasipa.

Zašto sve ovo pišem? Zato što nam mediji i dalje svakodnevno pokušavaju ispirati mozgove. To mi nije nimalo drago, jer vidim da u većini slučajeva vrlo uspješno postižu svoje zacrtane ciljeve sveopće indoktrinacije, kako na lokalnoj, tako i na globalnoj razini.

Ljudi očito vole da im netko tko si uzima pravo na to, ispire mozak. Svakoga dana se u to iznova uvjerim. Godine prolaze i to ispiranje mozgova ne prestaje. Jučer ovaj, danas onaj režim. Sasvim je svejedno koji. Uvijek imamo nekog tlačitelja i nekog potlačenog. Ništa novo. Škare su u rukama onih koji misle umjesto nas i koji od naših malih nogu pokušavaju prekrojiti lepršave oblačiće naših misli. I tako, ako se prepustimo tim škarama, s godinama nužno oblačići naših misli imaju sve manje slobode. Nikada nisam voljela politiku, jer na vrlo podmukao način pretvara prijatelje u neprijatelje i pomaže profiterima i kameleonima da žive na račun puka, naroda, građana ili kako je već politički korektno reći. Uvijek netko na poziciji moći određuje ljudima što će o čemu misliti kako bi bili podobni i prilagođeni trenutku. No, prilagoditi se podobnoj većini često znači izdati sebe. Dati nekome da ti ispire mozak? Dozvoliti nekome da ti prekraja misli? Zbog čega? Još možemo donekle razumjeti ljude koji žive od toga da lažu samima sebi i drugima. Kako da ih krivimo kada je podobnost jedini način preživljavanja koji poznaju. Bez podobnosti ih ne bi ni bilo. Teško ih je i slušati i gledati, ali svi znamo zašto se tako ponašaju i zašto se tako olako odriču vlastitih mozgova. Ali, one ljude koji od demagogije nemaju baš ništa, a bave se njome, ulazeći u neke rasprave s tobožnjim neistomišljenicima te pokušavajući na svakom koraku nekoga, onako usput, indoktrinirati nikada neću moći razumjeti. Srećom, još uvijek ima dovoljno ljudi kojima nitko nije uspio zabraniti da misle svojom glavom. Srećom.

Sjetimo se ponašanja ljudi za vrijeme izbora. Glasači pojedinih stranaka ponašaju se kao isprogramirani roboti, kao istrenirani vojnici. Hipnotizirano kreću u smjeru glasačkih mjesta kako bi zaokružili one liste i ona imena koja im je odredila njihova stranka. Glasači stranaka podsjećaju me na radnike u tvornici sardina iz skeča maestralnog i nikad zaboravljenog Davea Allena. Tako mi izgledaju. Pogledajmo ih samo, kako su poslušni. Programirani glasači marljivo izlaze na izbore. Svi kao jedan. Svi za jednog, jedan za sve. Kao mušketiri. Hodaju uvijek istim, ujednačenim korakom, uvijek u istom smjeru, gotovo da zalijepljeni jedni za druge, oponašajući gusjenicu koračaju ulicama u smjeru glasačkih mjesta. Glasaju za sebe i svoj život. Ništa ih drugo ne zanima. Zanima ih jedino vlastito preživljavanje i fotelje u nekim izmišljenim uredima koje će ih dočekati nakon izbora ili koje će sačuvati, jer ih već odavno imaju. Jedini ljudi koji izlaze na izbore su ljudi koji od tih izbora nešto očekuju. Ostale ljude izbori se već odavno ne tiču. Tko još vjeruje u prazna politička obećanja i parole? Nitko živ. Svakome je jasno o čemu se tu radi. No, političare ta spoznaja ne sprječava u njihovoj nakani da nastave sa svojim plitkim ispiranjem mozgova onih koji još naivno vjeruju da bi ih se njihova pusta obećanja mogla ticati.

Svaka pozicija u društvu zahtijeva određene kvalifikacije, kakve god one bile. Sjetimo se ovom prigodom jednog od najboljih skečeva svih vremena na temu beskorisnosti političkog ustoličavanja (čitaj: uhljebljivanja) i jednako beskorisnih i gotovo bizarnih institucija i funkcija koje idu ukorak s njima. Sjetimo se, dakle, skeča pod nazivom „Ministarstvo smiješnog hoda“ iz bogate kolekcije skečeva legendarnih Pythona Grahama Chapmana, Erica Idlea, Terryja Gilliama, Terryja Jonesa, Johna Cleesea i Michaela Palina. Ovaj skeč govori sve, ne samo o tobožnjim funkcijama koje, to svi znamo, služe isključivo za uhljebljivanje umreženih pojedinaca, nego i o tobožnjim kvalifikacijama koje se traže od kandidata za te pozicije, kao uostalom i o nazivima institucija u kojima se ti zaslužni pojedinci uhljebljuju.

Svaki novi izbori samo su još jedna realnosna emisija svih onih koji imaju fetiš na izborne liste, nestrpljivo iščekujući da se za njih nađe kakvo mjesto u tako visoko kvalificiranom društvu. Ako nam se kojim slučajem omakne da kažemo kako je sve to jedan cirkus, nismo ni svjesni da time vrijeđamo vrijedne cirkuske artiste koji svakodnevno marljivo vježbaju kako bi nam pružili malo zabave i smijeha. Nije to cirkus, već samo još jedan juriš uhljeba na pozicije koje će sve nas i opet skupo koštati. Sve je to socijalizam de luxe iliti socijalizam za izabrano društvo. Svi mi primorani smo plaćati taj žalostan igrokaz koji je sve samo ne smiješan.

Još kad čovjek nakon svakih novih izbora vidi ta primitivna slavlja iz stožera svih onih koji su se uspjeli domoći nekih fotelja i neviđeno veselje tih nekih bezveznjaka koji upadnu u Sabor ili Gradsku skupštinu odlukom nekog šefa stranke, to nije za gledati, čovjeku dođe zlo od toga. Kada vidimo to primitivno ponašanje, to silno kreveljenje i histerično postizborno ruganje tih izbornih ovisnika ostatku ljudi, uz neizostavne bakanalije, najskuplje gastronomske delicije, potoke alkohola i kičasto znakovlje, mora nam se smračiti pred očima. Jedan prijatelj mi je rekao – nemoj pisati o uhljebima. I njemu su se zgadili. Kome nisu? Ne pišem o njima. Pišem o svima nama, jer nas ti isti ljudi koje zovemo uhljebima guše i ugnjetavaju. Moraš se pitati – tko su ti ljudi koji se danas pijani bacaju po podu i lijepe si pršute po čelu, a sutra će odlučivati o našim životima? Svima ostalima preostaje ono što se kolokvijalno naziva kapitalizmom, ali u prijevodu to znači – prosjačenje, ako nismo kojim slučajem u bazenu državno – rođačkog kapitalizma ili ako nismo onaj dio privatnog sektora koji šalje fakture Državi. Ako smo samo obični poduzetnici, ako smo samo obični smrtnici iliti naivni samozaposlenici bez ustoličenih rođaka, koji naivno i bezglavo ulažu svoja sredstva u sustav koji ih nemilosrdno ugnjetava, ne znajući hoćemo li sutra imati za život, doista nam nije lako.

Uz sve to, tu su mediji, kao naši stalni životni pratitelji. O njima i previše ovisimo, na njih se oslanjamo, na njihova vrata često odlazimo po mišljenje. No, koji je medij danas za sebe može reći da je potpuno neovisan? Koji je od njih slobodan? Uvijek dolazimo do pitanja financiranja i onda polako, ali sigurno dolazimo do odgovora. Svaki je medij na neki način ovisan o nekome tko ga financira i uvijek netko negdje ima nekakav interes, a čim postoji bilo čiji interes, sloboda nestaje. Postavlja se pitanje – je li uopće moguće danas imati potpuno slobodan i neovisan medij? Možda i jest, ako se iz njega izostavi politika, ako je se u potpunosti zaobiđe, jer politiku najviše zanima indoktrinacija ljudi – to je jedina misija političara i jedino čime se zapravo bave. Kakvo opće dobro, kakav narod, sve što ih zanima samo je njihovo parazitiranje na račun svih nas i to treba napisati, to treba reći. Ničija osobna istina njih ne zanima. Nikakav duh, nikakav dobar i kvalitetan život za sve. Sve su to samo laži koje glume da su istine.

Televizija ili ne pitanje je sad. Život u kutiji. Od crno-bijele, preko prve u boji, pa sve do današnjih svemirskih varijanti. Od prvih glava u ekranu, dogurali smo do ekrana umjesto naših glava. No, ne zabrinjava nas to. Još uvijek nam treba televizija. Dom bez televizije? Nezamislivo. Uvijek je tu. Kutija koja govori i koja osamljenim ljudima nudi privid prisutnosti života u njihovu pustom životnom prostoru. Mnoštvo programa. I previše njih. Dok ih sve izlistaš, utoneš u san. Za svakog ponešto. Taman dovoljno da svatko u kućanstvu može gledati nešto drugo. Osamljenima pravi društvo, a obiteljske i druge zajednice ukućana otuđuje. A vijesti? Što s njima? I njih ima koliko ti srce želi. Kako te vijesti djeluju na nas? Da li nas ovih dana te vijesti razveseljavaju ili preplavljuju pesimizmom? Televizija. Guta naše vrijeme kao i svi ekrani. Informira nas (često i indoktrinira) i zabavlja (čitaj: uspavljuje), ali i ubija u pojam, kako kada. Upravljač je u našim rukama, kako televizijski, tako i onaj s kojim upravljamo našim životima.

Navučeni smo na razne serije, filmove, zabavno-glazbene emisije, kvizove, realnosne emisije, redovno i poslušno pratimo vijesti. Huxley je sve to bio predvidio. Senzacionalizam i trivijalnost zauzeli su sav medijski prostor, hraneći ljude besmislicama. Mediji nas polako, ali sigurno navikavaju na vrlo površan i upitan sustav vrijednosti. Analogni i digitalni signali postali su sastavni dio svakog mozga. Sve što kažu mediji, tako mora biti. Danas rat. Sutra virus. Maske. Jučer jedne. Danas druge. Ali, ništa bez maski. Život je maskenbal. Pitanje je dana kada će nas početi čipirati. Čak i dok spavamo, netko nas nadzire i djeluje na nas putem satelita. Ozračeni, cijepljeni protiv pravih istina, putujemo kroz život. Naša veza s prirodom se gubi, naši životi na taj način gube svaki smisao. Ako dozvoljavamo biti usklađeni s medijima i njihovim programima, udaljavamo se od našeg prirodnog biološkog ritma.

Sve me to podsjeća na masovnu hipnozu, a ljudi joj se dobrovoljno predaju. Programi koje smo spomenuli posebno su uspješni u tome, upravljajući našim životima, šuljajući se danonoćno po našoj podsvijesti, naravno, samo ako im to dozvolimo i ako pretjeramo u konzumaciji istih. Jer, jednom kada se u potpunosti predamo toj masovnoj hipnozi, više ne postojimo, ulazimo u taj ekran, u taj vječni san iza ekrana iz kojeg više nema izlaza na slobodu i budnost života. Postajemo njegovi vječni zarobljenici. No, sva sreća, upravljač je još uvijek u našim rukama. Mi biramo ropstvo koje glumi slobodu s jedne strane i slobodu za koju se kaže da nije ona prava, iako još uvijek jest. Ovdje, podrazumijeva se, ne mislim na slobodu govora koja u slobodnom prijevodu implicira ovisnost o medijima kojima ćemo uvježbavati tu istu slobodu, poglavito na društvenim mrežama, već na slobodu kao takvu, neovisnu o bilo čemu i bilo kojem tehnološkom izumu. Najbolje je postići umjerenost i u ropstvu koje glumi slobodu i u slobodi koja zarobljava naše misli zbog želje za stalnim izjašnjavanjem te pokušati pronaći slobodu koja je samo to i ništa više od toga – tihu i neizrecivu, neprimjetnu i prozirnu, onu koja je u najužoj vezi s našom osobnom istinom i našim duhom. Moguće je. Ona još uvijek postoji, unatoč svim lancima u koje su nas okovali prodavatelji svojih osobnih istina pod egidom tobožnjeg zajedništva. Ne zanimaju me njihove istine. I mi imamo svoje. Svatko od nas ima pravo na svoju istinu i sretan život. Nemojmo svoje glave stavljati na panj kako bi netko drugi od naših glava živio dobar život. Naše su glave samo naše i nismo dužni njima misliti ono što nam netko kaže da bismo trebali misliti. Još uvijek nije kasno da se probudimo iz sna. Još uvijek nije kasno za život kakav vrijedi živjeti i na koji ćemo biti ponosni.

Razmišljam o tome kako često banaliziramo riječ mir, kako uzimamo mir zdravo za gotovo, kako ga uopće ne cijenimo dovoljno. Uživati u miru, to je nešto prekrasno. Tek kada izgubimo svoj mir, kada ga netko ili nešto poremeti ili na bilo koji način naruši, tek onda obično shvatimo koliko nam mir zapravo znači. Svaki put kada nam je oduzeto pravo na mir, počinjemo sve jače osluškivati signale nemira, kako bismo ih mogli što lakše izbjeći kada sljedeći put zakucaju na naša vrata. Kada smo na bilo koji način uvučeni u stanje nemira, ne možemo donositi prave odluke, niti normalno funkcionirati. Sve što ima prizvuke nemira danas u sekundi odbacujem (što prije nisam činila), s izuzetkom slatkih životnih nemira, poput iskonske požude i strasti koja me uvijek može ispuniti dobrim raspoloženjem.

Strast i požuda jedini su pozitivan nemir kojega mogu pustiti u svoj život. Sve ostale nemire odbacujem, jer mi nisu niti najmanje potrebni. Živa je istina da je sve ono što nas košta našeg osobnog mira preskupo. No, tu istinu svatko od nas u životu izgleda mora platiti na svoj način. To je škola koju svatko od nas prolazi na svoj način.

Mir. Toliko je potreban svakome. Moj pokojni nono André znao mi je u djetinjstvu često govoriti o miru i o tome koliko je mir važan u životu svakog čovjeka. “Draga moja Ea, u životu ti je najvažnije sačuvati svoj mir i ne dozvoliti nikome da ti ga oduzme, zapamti što ti tvoj nono kaže..”, često mi je tako znao govoriti moj dragi nono, vječni čuvar moga mora, anđeo mog predivnog i bajkovitog djetinjstva. Bila sam premala i još uvijek nedovoljno pogođena životnim nemirima da bih ga mogla razumjeti. Dobro se sjećam svih njegovih riječi. S vremenom one odzvanjaju u meni sve jače i čujem ih u sebi sve bolje i bolje.

Moj nono je volio duge šetnje u prirodi i kontemplativnu samoću koja je bila sve samo ne samoća. Kada god bismo zajedno šetali, znao je putem zastati, usmjeriti pogled u daljinu i dugo šutjeti. Promatrala bih ga i u tim ga trenucima ništa nisam pitala kako to djeca obično čine u neograničenim količinama, obasipajući odrasle stalno nekim novim pitanjima. Šutjela sam zajedno s njim, držeći ga za ruku i instinktivno puštala njegovu dušu da govori s mojom bez riječi.

Dobro pamtim te trenutke u kojima mi je moj dragi nono šutnjom pričao o životu. Danas kada i sama često gledam u daljinu poput njega i zamišljeno uživam u glasnoj tišini vjetra, sjetim se tada tih naših posebnih trenutaka u kojima smo moj voljeni nono i ja zajedno upoznavali mir i tišinu neizgovorenih riječi. U tom miru uvijek sam najviše uživala s njim i s mojom pokojnom bakom Đurđom, prepuštajući se tišini koja mi uvijek spremno donosi njihove riječi pune istinske ljubavi.

Kažu da je šutnja odmor duše. Istina je. U šutnji se tako lijepo odmaramo. Najugodnija je kada smo uz nekoga koga volimo i tko nas voli. Naše se duše u šutnji dotiču, pročišćavaju, obnavljajući se. Nakon šutnje i naše su riječi svježije. Jesmo li svjesni toga? U tišini se prepuštamo našoj unutarnjoj higijeni, higijeni naših duša. Nemojmo to nikada zaboraviti.

Danas i te kako dobro znam o čemu mi je nono pričao i razumijem ga u potpunosti. Svakoga dana razumijem ga sve više i sve jače u meni odzvanjaju sve njegove riječi. Mir je nešto najljepše što možemo pokloniti i sebi i drugima.

U miru naša srca kucaju ljepše. U miru naše misli slobodno lete nebeskim prostranstvima kao najljepše rajske ptice. U miru naše duše slobodno dišu. U miru donosimo najbolje životne odluke. U miru sa sobom i drugim ljudima. Pomireni sa sobom i svijetom. Spokojni i sretni.

Ne znam zašto je tome tako, ali životni mir izgleda počinjemo istinski cijeniti tek onda kada na svojoj koži i u svojoj duši više puta osjetimo sve razorne “čari” ovozemaljskih nemira i njihovih vrlih i marnih promicatelja.
Narod je u pravu kada kaže da je sve što nas košta našeg unutarnjeg mira preskupo, baš sve. Često tu narodnu mudrost ponavljam u sebi, ali i na sav glas kako bih se prisjetila da nitko nije vrijedan mog osobnog mira i da nema te situacije zbog koje ću žrtvovati svoj mir i dozvoliti nekome ili nečemu da ga pretvori u nemir.

Svakog tko bi pokušao unijeti nemir u život mog nona, on bi ga na fini način udaljio od sebe. Imao je puno pravo zaštititi sebe i svoju obitelj od takvih ljudi. „Jedan miran dan, to je sve za što živim.“, znao je reći. Jedan dan. Možemo na taj dan gledati kao i na cijeli jedan život. Jedan miran život. Moj je nono cijenio svaki dan koji bi od početka do kraja proveo u miru i uvečer bi nakon svakog takvog dana tako spokojno legao u krevet s knjigom u ruci i zadovoljnim izrazom lica punim blaženog mira. Znao je jako dobro tko mu u život donosi mir, a tko nemir. Znao je kako u svakom trenutku pokloniti mir i sebi i drugima, ali i kako se zaštititi od nemira u sebi i oko sebe. Vjerovao je u moć mira, jer je mir vezan uz sve one prave vrijednosti, uz dobrotu, skromnost, ljubav, zahvalnost, ljubaznost, pristojnost, jednom riječju ljudskost koja je zadovoljna sama sobom i dovoljna sama sebi. Kada smo doista ljudi, tada u nama stanuje mir. Nemir pripada neljudima.

Stvari su u biti vrlo jednostavne, kada ih znamo nazvati pravim imenom. Moj mi je nono poklonio toliko mira u kojem je bilo toliko ljubavi, da nema tih riječi kojima bih mu mogla zahvaliti na tom vrijednom životnom poklonu. Taj će mir zauvijek živjeti u meni. Kada sam mirna i kada cijenim i čuvam svoj unutarnji mir, moj je nono ponosan na mene i spokojan, jer zna da sam jako dobro čula sve njegove riječi koje mi je govorio i dok bismo pričali, i dok bismo zajedno šutjeli.

Donositelji mira više su nego dobrodošli u moj život, a donositelji nemira, zar je potrebno reći, nisu. Neke životne lekcije naučimo rano u životu, ali ih tek nešto kasnije u životu do kraja počinjemo razumijevati. Riječ mir uvijek me vraća mom najdražem nonu i mojoj najdražoj baki u zagrljaj i u predivne trenutke u kojima smo ga zajedno uživali.

Ostajem vjerna ljubavi. Jer ljubav prema bližnjima i drugim ljudima put je prema miru. Koliko u našim srcima, toliko i u srcu svijeta. I ovome je svijetu toliko puta bio ponuđen nemir, kao pokušaj narušavanja njegova mira, ali on je uvijek znao da mu je najviše od svega potreban mir. Baš kao i svakome od nas. Znajmo stoga pronaći mir u sebi, kako bismo ga mogli pokloniti i drugim ljudima.

Hvala ti, najdraži moj nono. Imao si pravo, mir nam je svima toliko potreban. On nam otkriva čudesne svjetove koje nikada ne bismo upoznali da mu se nismo u potpunosti predali. Hvala ti što si me naučio kako se ulazi u taj čudesni svijet mira. Kada ga jednom upoznaš, još više prezireš svaki nemir. Neizmjerno volim i bakulinu i tebe, noneko moj. Naš mir i naša ljubav imaju posebno mjesto u mom srcu u kojem stanuje moja najveća sreća.

Zauvijek ćete biti moja tišina koja mi govori najljepše i najtoplije riječi.

Svakoga dana parkirališta trgovačkih centara, tih suvremenih oaza konzumerizma, prepuna su automobila. Nema  se. A, troši se na veliko. Gledajući kroz dan (čitaj od početka do kraja radnog vremena trgovačkih centara) na ta grandiozna parkirališta iz ptičje perspektive, lako nam se može učiniti da se ljudi po cijele dane bave mišlju na što bi danas ili sutra mogli potrošiti novac. Koje li brige. Ne’š ti brige, što bi rekli Dalmatinci. Kada njihovi limeni ljubimci nisu na parkiralištima trgovačkih centara, ne dajmo se zavarati – lovci našeg doba guglaju, surfaju, naručuju artikle,  kupuju online. Važno je da se ulove na neki mamac. Nakon toga, kada zagrizu, sve ide samo od sebe nekim uvriježenim konzumerističkim automatizmom. Važno je da novac cirkulira. Ne smije niti na trenutak patiti od zastoja cirkulacije.

Cirkulacija je ključ života ne samo ljudi nego očito i novca. No, ne brinimo, online shopping još uvijek nije uspio odviknuti ljude od kupovine uživo. Eto zašto sa sigurnošću možemo reći kako će s prvim sljedećim radnim danom sva ta parkirališta o kojima pričamo ponovno biti prepuna automobila. Koliko su danju ta parkirališta preplavljena ljudima, toliko su noću pusta, sablasno prazna i zastrašujuća mjesta bez ljudi. Zamislimo jedno takvo veliko parkiralište noću i jednog čovjeka kako šeće po njemu. Kakav osjećaj u nama izaziva taj prizor? Ugode ili nelagode?

Oduvijek mi je bilo zanimljivo zamišljati nešto što ljudima predstavlja neku “veliku vrijednost” ili tek omiljenu razbibrigu u situacijama kada to nešto odjednom silom prilika ili igrom slučaja, gubi svoju funkciju. Zanimljivo, shopping centri su mjesta na kojima možda najviše možemo svjedočiti fenomenu ‘usamljenog mnoštva’. Nitko tamo nikoga ne gleda niti želi vidjeti. Ne gledaju ljudi ljude, već artikle koje žele kupiti. Svatko je u potrazi za nekim svojim plijenom kojim će nakratko kupiti svoju lažnu sreću.

Ljudi kao lovci (da ne kažem ovce) krstare po tim ogromnim hangarima s kojekakvom robom, ne shvaćajući da su u cijeloj toj priči oni zapravo plijen ulovljen na mamac. Nevjerojatno je vidjeti to mnoštvo ljudi po trgovačkim centrima i pomisliti kako tamo nitko nikome nije ništa, kako nitko u toj usamljenoj gomili ne mari ni za koga, niti je, vjerojatno, itko ikome spreman pružiti ruku pomoći. Imaš osjećaj da se kojim slučajem netko u tom otuđenom mnoštvu sruši u nesvijest, da ga nitko ne bi ni pogledao, od silne fokusiranosti ljudi na artikle koje žele kupiti i imati u svom vlasništvu. Kada ljudi postanu kupci, kao da prestaju biti ljudi, kao da mogu biti samo kupci i ništa drugo. Čvrsto u rukama stišću svoje novčanike u kojima drže svoje kartice i novce, skenirajući očima artikle koje žele posjedovati. Novac pretvara ljude u monstrume. Otuđuje ih. Razdvaja prijatelje različitih društvenih (čitaj: materijalnih statusa). Novac je zlo.

Bilo bi i vode i hrane i posla za sve nas i bez novca. I bili bismo sretni. Ovako smo nesretni. Ne vidim lijek za čovječanstvo zatrovano novcem. Moć novca da učini moralne nakaze od ljudi naprosto je nevjerojatna. Čast izuzecima koji unatoč novcu ostaju normalni, skromni ljudi i koje novac nikada neće moći iskvariti. Većinu ipak hoće. Novac neće brutalno primitivne i bezobrazne ljude oplemeniti, upristojiti, kultivirati i odgojiti, već će ih učiniti još većim zvjerima i monstrumima.

Nedavno je u našoj blizini u kasnim večernjim satima kada smo svi već bili u krevetu bilo u tijeku slavlje kod jednog tajkuna u sklopu kojeg je eksplozivni vatromet uzbunio cijelo naše susjedstvo. Iznenada je počela takva neviđena buka popraćena bljeskovima, da su ljudi mislili da je nešto eksplodiralo, da je počeo novi jaki potres ili možda neki novi rat. Bilo je jako stresno u svakom slučaju. Veću i odvratniju buku nikada u životu nisam doživjela. Policija je zaprimila više poziva iz susjedstva uključujući i naš. Od eksplozivne buke nismo s policijom mogli ni razgovarati. Glasno smo govorili gdje smo i što se događa, ali sve što se moglo čuti bila je samo ta strašna i zaglušujuća buka. Prestrašno je kakve moralne nakaze novac radi od ljudi. Srčani bolesnici mogli su doslovno umrijeti od ovog šoka kojeg su tu večer doživjeli. Neka ih bude sram. Ali nije takve ljude sram, kakav sram. One koji misle da svijet postoji samo zbog njih nikada nije sram ni zbog čega, jer nemaju ni obraza ni srama. Oni novcem kupuju svoje pravo na bahatost na svim razinama. No, uzalud je šljamu sav novac. Šljam ostaje šljam. Sve je jasno kao dan. Novac nikoga ne oplemenjuje. Idiota će učiniti još većim idiotom, a dobrog čovjeka će zbuniti i učiniti nesigurnim i nesretnim. Nikad na zelenu granu s novcem. On je taj zbog kojeg se ratuje. On je taj zbog kojeg nastaje mržnja među ljudima. On nije donio ništa dobro ovome svijetu. U to sam se uvjerila mnogo puta.

Divnih ljudi uvijek ima i uvijek naiđu kada ih naše srce treba. U najnevjerojatnijim sam situacijama znala sresti dobre ljude i prepoznati ih u mnoštvu. Sretna sam zbog toga. Nije lako prepoznati čovjeka u bezličnom, ravnodušnom, hipnotiziranom, pohlepnom i razularenom mnoštvu.

Tužno je lice ovog posrnulog svijeta. Takva su vremena. Surova su to vremena u kojima su novci ljudima važniji od odnosa s drugim ljudima. Vremena su to u kojima su ljudima šareni artikli za kojima žude važniji od ljudi s kojima dijele i ovaj prostor i ovo vrijeme. Bilo bi patetično na kraju svega upitati se – nije li to žalosno? Patetično ili ne, ja se ipak pitam. Nisam naivna, samo se pitam, iako znam odgovor na to pitanje. To je žalosno. Ali, gle čuda, nitko ne plače. Emocije kao da su nestale s radara. Novac je i njih uspio izbrisati s ljudskih lica. Svima bih ga oduzela. Svima bih to zlo otela iz ruku i prepustila čovječanstvo životu na Zemlji kakav je bio u vrijeme prije novca. Snašli bi se ljudi i bez njega, sigurna sam u to. I bilo bi više iskrenih prijateljstava i sam život bio bi nam svima puno kvalitetniji.

Hipnotizirani smo novcem. Začarani smo njegovom moći. Njegovi smo robovi. A, mogli bismo bez njega. I bilo bi nam lijepo svima. Naglašavam – svima, a ne samo nekima koji misle da ovaj svijet pripada samo njima, razmećući se novcem na svakom koraku, maltretirajući susjede bukom, maltretirajući sudionike u prometu svojim prometnim prekršajima, kupujući nekretnine, vozila, plovila i letjelice kao čokolade i bombone, tretirajući na svakom koraku ljude slabije platežne moći kao manje vrijedne te krstareći iz čiste dokonosti po trgovačkim centrima kako bi demonstrirali drugima svoje pravo na vlasništvo raznih komadića ovog svijeta u tkanini, gumi, plastici, raznim tekućinama, plemenitim metalima i ostalim djelićima mozaika bolesnog materijalizma kojeg zagovaraju. Tako je to kada novac postane jedino mjerilo svih vrijednosti. Novac je najveći zid koji je ikada izgrađen među svim ljudima ovoga svijeta. Nitko od nas nije pošteđen njegove razorne moći. Zato ga prezirem.

Koliko volimo svoje lice? Koliko ga uistinu poznajemo? I, koliko ono poznaje nas i sve naše tajne? Koliko se toga može iščitati iz svakog od naših lica? Kada razmišljam o licima, najčešće mi napamet padne ona poznata misao Jima Morrisona kako mu se najviše sviđa onaj čovjek čija se duša ocrtava na njegovu licu. Sigurna sam da je Jim Morrison parafrazirao velikog Mahatmu Gandhija koji je svojedobno ustvrdio kako je najljepše lice ono lice koje zrači istinom koja prodire iz dubine nečije duše, neovisno o njegovoj vanjštini. U potpunosti se slažem s obojicom.

Unatoč toj velikoj istini o ljepoti duše koja se ocrtava na nečijem licu, brojni ljudi se svakodnevno tako olako odriču svojih duša, uljepšavajući istodobno vanjštinu svojih lica plastičnim operativnim zahvatima i kozmetičkim proizvodima. Vanjski izgled, prvi dojam, to je ono do čega ljudi jako drže. No, i u trenutku stjecanja prvog dojma osjetit ćemo nečiju dušu ili nećemo. A, ako ne osjetimo nečiju dušu, nema te ljepote nečijeg lica koja će nam pomoći da nam to lice bude lijepo i privlačno. Lijepo je brinuti o svojoj vanjštini, ali tek onda kada smo pročistili i ispunili svjetlošću našu dušu.

Za mene lijepa može biti jedino duša koju vidim i osjećam na nečijem licu, koja zrači kroz nečije oči i apsolutno ništa više. Kada osjetim tu lijepu dušu, tada mi se automatski i nečije lice sa svim njegovim karakteristikama čini lijepim i intrigantnim, poput neke tajanstvene knjige koju bih rado čitala satima, danima. Čula bih tada rado sve priče koje mi to lice želi ispričati. Osjetila bih tada sve radosti i boli ispisane po tom licu. Lica bez duše nisu mi zanimljiva. To su lica koja kroz život idu bez emocija i nekog posebnog uživljavanja u neku situaciju. Takva lica ne mogu dugo gledati, jer ih se na neki način bojim. Ulijevaju u mene neki čudan strah. Zašto? Jer na tim licima ne piše apsolutno ništa. To su maske, a ne lica.

Prisutnost bezdušnosti uvijek je neugodna. U blizini bezdušnosti osjećamo u sebi neku čudnu hladnoću, onakvu kakvu jedino ravnodušnost može izazvati. Kako je oko nas, tako je i u nama. Bude nam zima oko duše. Samo na tren. Jer, radimo na tome da uvijek iznova budimo u sebi toplinu i ljubav. Hvala Bogu, duša se uvijek osjeti. Kada imamo pred sobom lice čovjeka s dušom, tada se cijeli njegov životni put ocrtava na njegovu licu i u društvu takvog čovjeka možemo se opustiti i osjećati se ugodno. To je za mene prava ljepota života, kada osjećam nečiju dušu. Tada mi je sve u vezi te osobe lijepo. Baš sve. Jer joj je duša lijepa.

Svojedobno mi je došla u ruke knjiga „The Wisdom of Your Face“ (Mudrost Vašeg lica) autorice Jean Haner. Autorica u ovoj knjizi približava drevnu kinesku mudrost čitanja lica svima onima koji se nikada do sada nisu bavili time, niti razmišljali o tome da bi na ljudskim licima moglo pisati puno toga i da je svako lice zapravo jedna knjiga, jedan roman, jedan život. Autorica ne gleda naša lica s estetskog aspekta, već isključivo s aspekta psihologije i duhovne mudrosti, što me posebno fasciniralo. Ta me knjiga toliko oduševila, da sam stupila u kontakt s autoricom Jean Haner i dogovorila intervju s njom. Bila je više nego spremna za suradnju, što mi je bilo posebno drago i s velikim je veseljem odgovorila na sva moja pitanja, a naš intervju objavljen je u mom najopsežnijem djelu “Na Diogenovu putu”.

Istina je. Naša su lica prepuna tajni i nikada ispričanih priča. To su one priče koje se ne govore svakome. One postoje duboko u nama. One su ispisane po našim licima. One su trajno nastanjene u našim očima. Svaki je naš pogled jedna priča koja šuti i čeka da bude pročitana. Priče naših lica su poput tajnih znakova koji žele biti otkriveni. Naša lica govore. Priče naših lica svuda su oko nas. Dovoljno su prisutne, a opet toliko skrivene. U iščekivanju su onih ljudi koji će ih znati pročitati i istinski razumjeti. Duše se obraćaju dušama. Dotiču se nevidljivim prstima. Ispisane su na našim licima. Žive u našim očima. Jesu li naša lica, naše oči, a samim time i naše duše spremne pročitati sve te priče i razumjeti ih? Jesmo li spremni ogledati se jedni u drugima, kao u zrcalima? Biti zrcala jedni drugima? Biti duše dušama?