Month: November 2021

Opasno je imati svoje mišljenje

Ovih smo dana svi na svojoj koži osjetili kako je opasno imati svoje mišljenje i javno ga iznijeti. Dugo se nisam usudila taknuti gorućih društvenih tema, upravo iz razloga – da ne uzburkam zle duhove koji jedva čekaju napasti nekoga tko ne misli isto što i oni. No, svi smo mi dio ovog vremena i društva i s vremenom čovjeku postane glupo stalno stajati po strani dok drugi otvoreno iskazuju svoje stavove o aktualnim temama, ne mareći za moguće napade i sukobe.

Moji roditelji, prijatelji i susjedi mi vele – “drži se ljubavi, o njoj piši, o svemu piši, samo ne o koroni, to je danas postala jako opasna tema”. Takve savjete, eto, dobivam, istovremeno ih propuštajući kroz uši, da nastave svoj put.Korona je, dakle, nešto o čemu je postalo opasno i govoriti i pisati. Da. Baš opasno. Tako kažu upućeni.

Možemo, dakle, o svemu, ali ne i o koroni, a ako i progovaramo o koroni – to treba biti strogo u skladu s režimskim izvješćima, rekli bismo – (ne)vjerodostojno.No, ja o koroni niti ne pišem, niti sam ikada pisala. Moja struka nije medicina već humanističke znanosti. Oduvijek sam pisala samo o ponašanju našeg društva, pa tako i sada u ova, kako kažu upućeni, novonormalna pandemijska vremena.

Ljudi umiru. Odlaze. Nažalost. I, rađaju se. Dolaze. Jedni ljudi su u strahu od opasnog virusa koji se nezaustavljivo širi. Drugi ljudi su u strahu od raznih eksperimentalnih cjepiva. Hoće li se naši strahovi susresti negdje na pola puta? Ili će nas ti isti strahovi zauvijek podijeliti? Jedni su obilježeni covid potvrdama, ponašajući se kao Jankec koji se ne brine zbog toga kaj bu mu cug pobegel jer mu je karta v žepu, a drugi ih žele ukinuti pod svaku cijenu smatrajući ih protuustavnima, diskriminatornima te ulaženjem u nečiju privatnost i zdravstveni karton. Jednom stranom ulice hodaju cijepljeni, drugom stranom ulice, u suprotnom smjeru od njih – necijepljeni ljudi. Navodno i jedni i drugi šire zarazu. Među preminulima ima i jednih i drugih.

Nažalost. To su statistike. To su poruke znanstvenika s područja medicine.Nikada do sada nismo se tako brzo i bezumno podijelili. Nevjerojatno je kako su pojedini ljudi ostrašćeni u branjenju svojih stavova, čak i pod cijenu brutalnog prekidanja dugogodišnjih prijateljstava. Psovke pršte na sve strane, sklopljene slušalice padaju kao zrele kruške s obiteljskih i prijateljskih stabala, blokiraju se dojučerašnji prijatelji na društvenim nrežama, odfrendavaju jedni druge kao od šale, pljuju jedni po drugima bez pardona.

Očekuje se od svih nas da budemo bespogovorno odgovorni prema onima koji su se već toliko puta do sada pokazali neodgovornima prema nama, jel tako? Svemu tome danas svjedočimo.Pitam se – zašto bismo svi morali isto misliti? Onako poželjno i podobno. Zašto? To je onda jednoumlje koje podsjeća na neka dobro nam poznata mračna vremena prije ove tzv. demokracije. I ona prva mračna vremena. I ona druga. Zna se koja.

Znači, nije nam više dozvoljeno misliti svojim glavom, niti govoriti o onome što nam se događa i kako to doživljavamo.Prekrasno, zar ne? Ako se usudiš pisnuti, razapet će te. Zato, piši o ljubavi, o jesenjem lišću i kišama, samo piši, ali u covid nam ne diraj, ima tko može i smije o tome danonoćno i nadasve vjerodostojno pisati i govoriti – onaj tko je za to jako dobro plaćen.

Pa, da. Obični smrtnici mogu samo staviti povez preko očiju, zaštitnu masku preko lica i stati u red za novu dozu cjepiva. I, tako u nedogled i nepovrat naših dana na Zemlji.Često znam reći – kada ne znaš o čemu se zapravo iza kulisa radi – odgovor je uvijek isti – novac.

I sada dok ovo pišem netko negdje zbraja novac i zarađuje na našim covidom izazvanim mukama u društvenom smislu. Ta covid kriza probudila je ono najgore u ljudima. Političari su to očito htjeli. Željeli su iz nekog razloga izazvati tako lošu, da ne kažem katastrofalnu, društvenu klimu.

Takva je odluka donešena na globalnoj razini, a naši su političari štreberi kada su globalne naredbe njihovih nadređenih u pitanju.Corona propaganda podsjetila nas je da smo samo nepregledni brojevi, kodovi i šifre, a ne ljudi. Podsjetila nas je da preko noći možemo biti utrpani u neku statističku analizu, pogotovo posthumno.

Moćnici nas nikada nisu niti znali, niti željeli vidjeti kao ljude, već isključivo kao brojke i pogonsko gorivo za ostvarivanje svojih ciljeva. Oni su primatelji. Mi smo davatelji. Točka. Drugačije ne ide. No, doista je ružno kada čujemo da nas ti isti političari praktički nazivaju unutarnjim neprijateljima, parazitima, kukavicama i skupljačima političkih bodova. Nije lijepo gristi ruku koja te hrani, niti rezati granu na kojoj sjediš.

Trebalo je samo malo sjesti i saslušati glas naroda. Kad cug pobegne, Jankecu karta v žepu ne bu baš niš pomogla…Najgore je kada ne znaš što se zapravo oko tebe događa, iako ti se čini da ipak sve znaš. Slušaš, gledaš, čitaš, osluškuješ…informiraš se. I, onda se sjetiš da ništa ne mora biti onakvim kakvim ti se prikazuje. I tek onda te bude još više strah i preplavi te neki čudan osjećaj nesigurnosti…

Ali ljubav uvijek pobjeđuje svaki strah i zato ću o njoj doista i pisati, po želji onih koje je obuzeo neviđeni strah od tabu teme koja razara i kosi sve pred sobom, da joj ime ne spominjemo više…

Smrt Covid potvrdama, sloboda narodu!

Diljem svijeta u tijeku su masovni prosvjedi protiv diskriminatornih mjera koje ograničavaju temeljne ljudske slobode. I u Hrvatskoj je, uz cijeli niz prosvjeda u subotu, 20. studenog ove godine održan masovni skup na kojem je bilo između pedeset i šezdeset tisuća ljudi. Tog istog dana održan je povijesni skup u Beču, masovni bunt suvremenih zarobljenika protiv ugrožavanja njihovih temeljnih ljudskih prava od strane vladajuće kaste novovjekih robovlasnika. Navodno je na austrijskom skupu bilo oko sto tisuća ljudi. Mainstream mediji bi vjerojatno rekli – “okupilo se par stotina ljudi”, kao što bi za ljude na zagrebačkom Trgu rekli da su to ljudi koji čekaju tramvaj. To im je u krvi. No, neka te fotografije govore same za sebe, one su dio naše suvremene povijesti i neka svi poslušnici koji vrijeđaju svakoga tko ne misli kao oni vide koliko tu ljudi ima, koliko „rulje“ i „bagre“, kako suvremeni tlačitelji čija agresija ovih dana izlazi iz ormara nazivaju svoje neistomišljenike.

Teško je promatrati lakoću s kojom vladajuća kasta provodi svoju volju, ignorirajući očito nezadovoljstvo svoga naroda zbog svega što nam se događa.

Fotografija ovog masovnog prosvjeda snimljena iz zraka prikazuje Trg bana Josipa Jelačića prepun ljudi. Vladajući, dobro pogledajte tu fotografiju koja je dostupna na internetu. Na njoj je hrvatski narod koji se osjeća prevareno i izigrano od strane vas koji ste prihvatili svetu dužnost predstavljanja interesa hrvatskog naroda. Kako možete to ignorirati i ponašati se kao da svih tih ljudi nema? Na vašem mjestu bilo bi me sram.

Mi vas hranimo i oblačimo. Da. Mi. Kako možete jednosmjerno komunicirati s građanima koje zastupate ako znate da je komunikacija uvijek dvosmjerni proces? Kako vas nije sram donositi diskriminatorne mjere koje dijele ideološki ionako već raskomadano i stratifikacijski do kraja otuđeno društvo zbog nestanka srednjeg sloja i jaza između bogatih i siromašnih?

Kako vas nije sram uvoditi segregaciju kao “novo normalno” (čitaj: nenormalno)? Tko je od vas nas građane ikada išta pitao u vezi vaših samovoljnih odluka koje su vam pristigle iz centara moći čije ste poslušne sluge? Tko je ovaj narod pitao – slažemo li se mi uopće s vašim famoznim “mjerama”? Reći ću vam – očito ima jako puno ljudi koji se ne slažu s vama. Ali narod nitko ništa ne pita. Od nas se traži poslušnost. Od nas se traži bespogovorna šutnja.

Ucjenjujete. Prijetite nama, svojim građanima. Zar se tako voli svoj narod? Zar ucjenama i prijetnjama? Zanima vas samo naš novac. Svi mi moramo uredno svaki mjesec platiti struju, vodu, plin, pričuvu, telefon, porez, parkiranje, prijevoz, sve to i puno više od toga kako bi vi imali luksuzan život, dok obespravljenima preostaju kontejneri, pučke kuhinje, Crveni križ, Caritas itd.

Odjednom se u vama probudila velika briga za ljude? Nakon što ste egzistencijalno upropastili tolike ljude i ostavili ih da trunu na ulici. Nevjerojatno. Nešto nam sada odjednom besplatno želite udijeliti? Zar koru kruha? To sigurno ne, u to ne sumnjam, već nas želite ograničavati u kretanju, zatvarati u kuće, zabranjivati nam pristup institucijama i raznim drugim objektima, kažnjavati nas ako vas ne slušamo, obilježavati nas kao stoku i procjepljivati nas eksperimentalnim supstancama protiv naše volje.

“Cjepivo” koje predstavljate kao “nužnost” će nas po vama spasiti od svih nevolja. Dajte, molim vas. Ima ljudi koji se žele cijepiti i onih koji to ne žele. Ima ljudi koji antigenske i PCR testove smatraju invazivnima i koji bi se radije testirali nekim nježnijim putem zbog niza nuspojava i nelagoda koje im ti testovi izazivaju. I svatko od nas ima svoje ljudske, moralne, zdravstvene, vjerske i druge, tko zna kakve razloge za stavove prema cjepivima i testovima i to trebamo poštivati. Svatko treba imati pravo na izbor, a jedino pravo koje nam vi nudite je pravo na poslušnost i prisilnu pokornost. Od nas se traži submisivnost pod svaku cijenu. Vaša dominacija je doista impresivna. Uživate li u njoj? Narod nije u cijelosti submisivan i dio ljudi očito ne doživljava vrhunce pod vašim bičem. Zar ćemo morati živjeti u paralelnim svjetovima? Izgraditi zidove koji će dijeliti obilježene i one koji to nisu?

Čije interese vi uopće zastupate? Ili prestanite s vašom samovoljom ili prepustite nekome drugome, tko voli svoj narod, da mu služi. Jer, da, u opisu vaših radnih mjesta je da služite ovom narodu i to časno – bez ikakve naknade, jer je narod gladan, a ne da ga besramno tlačite. Sram vas bilo. Plaće biste, da imate imalo ljudskosti, mogli primati tek kada bi Država bila uređena i kada bi bilo kruha za sve. Tek nakon naroda biste vi došli na red. Tek kada biste ispunili svoju svetu dužnost – stavljanja osmijeha na svako lice koje danas nažalost tužno i zabrinuto hoda našim ulicama.

Vašom samobitnošću i gluhoćom nad vapajem građana za promjenama, pokazuje se sva vaša sebičnost i pohlepa. Svojim nedjelovanjem u rješavanju ove krize učinili ste od pojedinih ljudi prave monstrume koji bi najradije razapeli svakoga tko ne misli kao oni. Na sve strane pršte uvrede, ljudi se svađaju između sebe, upiru prstima jedni u druge, krive neistomišljenike za smrt svojih bližnjih. Dakle, nalazimo se usred jednog kaosa koji je izazvan upravo lošim i nevjerodostojnim komunikacijskim strategijama vladajućih i strmoglavim gubljenjem kredibiliteta Stožera koji je cijelo vrijeme medijski isturen kao nekakav Generalštab u ovom korona cirkusu.

Zar je moralo biti baš tako? Zar niste mogli ponuditi neku opciju koja bi bila pomirljiva za cjelokupno društvo, na primjer – da se oni ljudi koji se ne žele cijepiti pismenim putem obvežu da će sami platiti eventualno liječenje od korone ako do toga dođe, a ostali koji se žele cijepiti da ostvare svoje pravo na liječenje u sklopu zdravstvenog osiguranja?

Dakle, zašto niste ponudili necijepljenima koji se ne žele cijepiti opciju da se odreknu svojih prava na zdravstvenu skrb kada je korona u pitanju, iako uredno plaćaju zdravstveno osiguranje? Sigurna sam da bi mnogi ljudi pristali na to i bio bi mir. Ovako samo u ljudima budite ogorčenost s tim obilježavanjem ljudi i ograničavanjem ljudskih sloboda, što nije ništa drugo doli ucjena kojom ljude želite prisiliti na cijepljenje.

Glas razuma se ne nazire. Tenzije iz dana u dan rastu. Ljudi gube radna mjesta. Propada malo i srednje poduzetništvo. Ekonomija je u totalnom rasulu. Inflacija divlja kao nikada do sada. Privatni sektor je na respiratoru. Što reći o tome? Tko će od svega ovoga profitirati? Svaka kriza ima svoje dobitnike i svoje gubitnike, ne zaboravimo to. Zato se i pitamo – koji je cilj ovog upropaštavanja svijeta kakvog smo bili izgradili? Svaka medalja uvijek ima dvije strane. Baš uvijek. Neki bi rekli i tri. Zato mi je tako teško bespogovorno prihvatiti tu jednu stranu medalje koja nam se nudi kao jedna jedina i ona prava…“istinita“. Istina je pod navodnicima, da, jer u pravilu ta jedna strana medalje koja nam se nudi gotovo nikada nije istinita. Nažalost. Povijest se uvijek na ovaj ili onaj način ponavlja. Ne zaboravimo to.

Svi oni koji se ovih dana pomodno hrane mržnjom prema neistomišljenicima izlazeći iz ormara jedan po jedan, časteći svakoga tko ne misli kao oni svojim pogrdnim riječima, nazivajući svoje sugrađane, susjede i dojučerašnje prijatelje “ruljom” i “bagrom” te otvoreno želeći zlo, pa čak i smrt, svakome tko nije u njihovu taboru – teško probavljaju fotografije mnoštva ljudi diljem svijeta koji ne pristaju staviti se bespogovorno pod čizmu tlačitelja, već smatraju da se još uvijek može bolje i drugačije.

Ne spuštajmo se na razinu tih ljudi koji ovih čudnih dana s neviđenom lakoćom vrijeđaju bilo koga tko im se nađe na putu, iskazujući svu svoju nasilnost koja spava u njima i ne vrijeđajmo ih. Ne. Nikako. Dozvolimo im da nam se pokažu kakvi su i na što su sve spremni kada dođe do izvanredne situacije. Ostavimo njihove ružne riječi njima, jer njima i pripadaju, oni ih izgovaraju i time sebi prizivaju to što si prizivaju.

Poželimo uvijek i svima svako dobro, zdravlje i sreću. Baš svima. To je jedini pravi put. Ne prihvaćajmo njihove pozive u pakao u kojemu žive. Svaka medijska priča ima svoju drugu stranu. Neki bi rekli i treću. Zato je uvijek potrebno razmisliti – što se to zapravo događa i s kojim ciljem nam se nešto servira. Kada narod osjeti da se nešto čudno događa, da je zavladao kaos, tada dolazi do buđenja svijesti i prirodne potrebe ljudi za društvenim promjenama. Nismo jedini. Dapače. Diljem svijeta ljudi se ovih dana pitaju zašto su zarobljeni, dovedeni pred zid, stjerani u kut – što i kako dalje…

Ima li još nekoga tko voli svoj narod? Sigurna sam da ima. Želim da ga zajedno saslušamo. Želim stati uz te ljude i pomoći svome narodu da živi sretno. Ako su ova slova jedino što imam, savjest mi je mirna, svoje sam rekla bar ovim putem. Hrvatski narode, volim te, sretan i slobodan mi budi. I ponosan kakav si oduvijek bio. Smrt Covid potvrdama, sloboda narodu!

Američki san – iluzija ili stvarnost?

Često i danas znam čuti kako se ‘američki san’ provlači kroz naše svakodnevne razgovore, iako je taj san već odavno mrtav. Ipak, kao izraz se zadržao, za uspomenu na vrijeme postojanja fatamorgane zvane Amerika kao zemlje nepreglednih mogućnosti za sve ljude, kao zemlje neviđenog blagostanja i uspjeha, bajkovite zemlje nasmijanih ljudi s velikim obiteljima, lijepim kućicama i travnjacima, sigurnim poslovima, lijepim automobilima, prekrasno uređenim kvartovima, nasmijanim susjedima koji ti dolaze na vrata s kolačima kako bi ti zaželjeli dobrodošlicu u jedno od brojnih predgrađa, arhitektonski projektiranih mini rajeva u kojima se živi mirno i u skladu s prirodom te u velikoj ljubavi s cijelim susjedstvom.

Paradoksalno je danas razmišljati o tome koliko ljudi mogu biti naivni i koliko jak utjecaj na ljude mogu imati filmski marketing i mediji općenito. Bez imalo uljepšavanja, danas mislim kako smo mi zapravo živjeli ‘američki san’, a da toga nismo bili ni svjesni. Naši su iseljenici, kada bi skupili novac za avionsku kartu dolazili u naše krajeve i čudom se čudili kako se ovdje lijepo  živjelo.

Susjed je bio više od susjeda, bio je pravi prijatelj i netko tko je praktički bio dio obitelji. Nismo imali potrebe niti za nadzornim kamerama, niti za alarmnim sustavima, niti za ičim što bi odavalo nepovjerenje prema ostalim sugrađanima. Pjesme i filmovi stizali su nam s malim zakašnjenjem, ali to doista nije bilo toliko bitno. Ne sjećam se da je ikome išta nedostajalo. Svi naši roditelji imali su solidne poslove, svi smo odlazili na ljetovanja i zimovanja i imali obiteljske automobile. Sport i rekreacija bili su dio naše svakodnevnice, a odlazak na izlete bio je stil života svake obitelji. Da, to je bio naš američki san – dostojanstven život za sve obitelji. Sloga. Mir. Prijateljstvo. U takvom smo okruženju odrastali.

Kasnije je došao rat. Ali, nismo prestali biti svoji. Niti tada nismo napustili svoj rodni kraj. I dalje smo voljeli svoj kraj, još i više nego prije i nikada nismo prestali vjerovati da je baš tu gdje jesmo – naš raj. Zašto bi, na kraju krajeva, negdje drugdje trava bila zelenija od ove naše? Nema tog marketinga koji bi me mogao u to uvjeriti. Svugdje je lijepo, ali najljepši je osjećaj biti svoj na svome, u svome rodnom kraju, u svojoj ulici, sresti svoje prijatelje s kojima si odrastao, razmijeniti s njima sjećanja na naše bezbrižno djetinjstvo.

Naša je ‘jeans generacija’ odrastala u vrijeme kada je američki san već bio na zalazu, iako su ga neki još uvijek naivno sanjali. No, istina je da nismo uopće čeznuli za Amerikom, naprotiv, bilo nam je sasvim dobro i doma. Bilo nam je fora putovati, ali to je bilo to. Bila su to mahom  turistička, studentska, kasnije i poslovna putovanja, ali vratiti se doma uvijek je bio posebno lijep osjećaj. Najgluplje od svega bilo mi je tražiti vizu. Koja je to bila glupost. Stotinu pitanja – imate li posao, imate li stabilnu vezu, koliko planirate ostati u Americi, koji je razlog vašeg odlaska u Ameriku…i tako dalje. Sada mi ne bi palo na pamet putovati u neku zemlju koja toliko ponižava ljude koji je žele posjetiti. Umjesto da su bili sretni da netko želi posjetiti njihovu zemlju, oni su još postavljali na stotinu pitanja kako bi se uvjerili da ćemo tu njihovu zemlju jednoga dana napustiti i vratiti se doma. Naravno da ćemo se vratiti doma. Neka budu bez brige. Lijepo je znati da tih viza više nema i da danas ljudi mogu normalno putovati u Ameriku ako to žele.

Za razliku od nas, generacija naših roditelja bila je opijena tim političkim mitom o američkim snu zbog kojeg su se mnogi mladi parovi toga vremena otisnuli put Amerike kao obećane zemlje. Bili su otišli trbuhom za kruhom u, kako se tada činilo – daleki svijet, a njihovim su roditeljima ostale fotografije za uspomenu na dane dok su svi bili za istim stolom i živjeli kao obitelj. Znala sam kao dijete posjećivati neke od roditelja tih po svijetu raseljenih obitelji čija su djeca zauvijek napustila ove prostore i trajno se nastanila u Americi ili Kanadi kako bi tamo stvarali svoje obitelji i gradili svoje karijere. Sjećam se tuge u očima tih ljudi dok su promatrali fotografije svoje djece u dalekom svijetu. Sigurna sam da bi svi oni bili sretniji da su te dane i godine proveli zajedno, a ne odvojeni jedni od drugih.

Život je tekao dalje, dok se američki san topio sve više i više. A, onda je jednog dana Jasmin Stavros raširio ruke i zapjevao pjesmu o susretu sa starim prijateljem („Sreo sam prijatelja svog, sretnog k’o da me posl’o Bog“) koji živi u Americi gdje više nikoga ne poznaje, jer živi u otuđenom svijetu, fali mu rodni kraj, pita se gdje su svi njihovi prijatelji, pa kaže: „Dao bih sto Amerika, sve na svijetu ja bih dao, tek da sjednem na verandu, pa uz karte i bevandu brojim valove.“ E, da. Mit o američkom snu bio je tada, početkom devedesetih godina, kada je Jasmin zapjevao tu pjesmu, već odavno raskrinkan, a sintagma američkog sna u kolokvijalnom smislu danas služi još samo kao prikaz nečijeg osobnog ispunjenja na privatnom i poslovnom planu s visoko postavljenim i ispunjenim ciljevima.

Američki san kao mit bio je vrlo utjecajan na ostatak svijeta koji je glumio Amerikance u svemu. A, onda su se ljudi osvijestili i sjetili se kako bismo morali biti svoji, a ne glumiti nešto što nismo. A, što se tiče Amerikanaca, nisu ni Amerikanci ništa posebno, i oni su samo ljudi  kao i svi ostali, osim što je Amerika u jednom povijesnom razdoblju bila pojam ostatku svijeta, ali sve je to bio samo dobar marketing i dobar PR. Hollywood je tu puno pripomogao. Jer, istina o američkom snu bila je bitno drugačija – bande na ulicama, siromaštvo, zločini, otuđenje, život na kredit u nekvalitetnim kućama koje jadnici otplaćuju i u zagrobnom životu, zdravstvena skrb samo za one dubokog džepa, sirotinja koja može sanjati doktore, dakle – čista prevara, marketinški trik, fatamorgana iliti priviđenje bajkovitog života. Bez vlastite proizvodnje vlastitih proizvoda i svoje valute iza koje čvrsto stoji nacionalna banka, bez oslanjanja na vlastite resurse niti jedna zemlja na svijetu ne može više biti bajka.  

Sve mi je bilo jasno kada sam vidjela koliko beskućnika hara Los Angelesom, tražeći prenoćište. Lutaju gradom s velikim kartonima, gledajući gdje bi mogli prenoćiti. Mogli smo mi ovdje imati sasvim lijepi život, baš svi, da smo znali postavljati sposobne ljude na prava mjesta, a ne podobne ljude koji ne znaju ništa drugo osim – biti poslušni prema briselskim naredbama, makar pod cijenu gubitka našeg vlastitog identiteta i suvereniteta. Mogli smo mi puno toga. Mogli smo imati pravu bajku, ovdje u našem malom raju, skrivenom od svih otrova, daleko od te lažne bajke zvane Amerika koja je ipak nekako uspjela i dan danas, barem u govornom smislu, ostati sinonimom nečeg lijepog i bajkovitog. Često ćemo i danas čuti kako netko za nešto čemu se divi, kaže – to je Amerika!

Mogli smo zatvoriti vrata svemu negativnom i primiti se svega onog što je dobro za sve nas. Nismo smjeli dozvoliti rasprodaju nacionalnog blaga i prepustiti se dugovima. Mogli smo cijeniti sebe i naše vrijednosti i naplaćivati skupo sve ono što netko želi uzeti i kupiti od nas. Ne. Nama je bilo jednostavnije prepustiti se stihiji, odreći se domaće proizvodnje i naših proizvoda te kupovati strane proizvode sumnjive kvalitete. Ah, toliko toga bih još rekla, ali ovdje stajem. Lijepo je razmišljati kako je moglo biti. Često o tome razmišljam i sanjam. Ali, sretna sam i ponosna, jer još uvijek možemo sjesti na verandu i promatrati valove. Još uvijek susjed susjedu može dati malo šećera ako nekome nedostaje. Još uvijek možemo sresti ljude koji su uspjeli ostati ljudi i čija lica materijalizam nije pretvorio u čudovišta. Još nam dušu ovaj svijet nije uspio oduzeti. I sve ono lijepo što čuvamo u duši, svi naši običaji i snovi, sve naše uspomene i sjećanja, ako se tako još uvijek kaže, a kaže se, e, to je naša Amerika!