Caveat viator
Koliko će još puta ljubav na ovome svijetu biti opravdana mržnjom? Zar pripadnost nekoj naciji, vjeri, interesu, kultu ili ideologiji nužno mora značiti antagonizam prema nekoj drugoj naciji, vjeri, interesu, kultu ili ideologiji? Zbog čega ljudi ponekad tako površno shvaćaju sintagmu crno-bijelog svijeta, kao da žele biti lišeni mogućnosti pronalaženja nečeg crnog u svemu bijelom i obratno – nečeg bijelog u svemu crnome? Ne govori li nam upravo ta mogućnost da je stopostotna valorizacija nekoga ili nečega kao supstance bez mana ili bez vrlina naprosto nemoguća? Jer stvari je oduvijek bilo moguće sagledati sa svih strana u svrhu pronalaženja neke zlatne sredine – negdje između bjeline i crnine. Lijepo je znati da na svijetu živi ipak mnogo više dobrih ljudi koji će učiniti sve da sebi, ali i svakome suputniku njegovu životnu crtu uljepšaju najljepšim bojama i svjetlošću. A, valjda ravnoteže radi, uvijek, na žalost, ima i onih ljudi koji će učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi nekom drugom čovjeku, pa samim time i sebi, na ovaj ili onaj način tu životnu crtu učinili kraćom, tamnijom, trnovitijom i tužnijom. U klasičnoj šumi dobra i zla treba znati prepoznati stabla dobrote i kloniti se otrovnih šumskih plodova i uboda opasnih bodlji.
Najvažnije je uvijek imati pri ruci rječnik dobra i zla. Čovjek u svim životnim fazama obično misli kako je sada napokon upoznao dobro i zlo i kako sada zauvijek može biti miran i odložiti spomenuti rječnik, no zapravo nikada nije tako i nikada do kraja ne možeš biti siguran u to tko je tko u toj šumi dobra i zla. Upoznavanje s dobrom i zlom traje cijeloga života. Upravo kada pomislimo da znamo prepoznati dobrotu i zloću, one se zakamufliraju i poprime neki novi oblik. Sjetimo se samo koliko puta smo se u životu znali ugodno iznenaditi gestom čovjeka koji nam u prvi mah možda nije bio baš simpatičan te koliko puta smo se razočarali postupcima ljudi u kojima smo vidjeli sve najbolje i za koje smo mislili da su oličenje čiste dobrote? Isto tako, količina pozitivne i negativne energije koja zrači iz svakog čovjeka varira tijekom njegova života i obično ovisi o nizu okolnosti u kojima se ta osoba u datom trenutku nalazi. Netko tko je u biti velikim dijelom dobar čovjek, a trenutno proživljava krizno razdoblje teško će moći zračiti pozitivnom energijom, što, normalno, ne znači da će njegova energija i njegova djela automatski morati postati negativni, iako ni to nije isključeno. I čovjeku koji je u većoj mjeri zao nego što je dobar, može se dogoditi trenutak neizmjerne životne sreće koja će ga možda, barem na kratko, učiniti dobrim čovjekom, lansirati ga na pozornicu pršteće pozitivne energije te ga inspirirati za dobra djela i omogućiti mu širenje pozitivnih vibracija.
Čini se, na sreću koliko i na žalost, kako dobro i zlo ne mogu jedno bez drugoga, jer stalno se međusobno isprepliću i pretapaju. Na tom vjekovnom putu kroz šumu dobra i zla niti malo nam, kao ni našim precima, neće pomoći elitizam bez pokrića, diskriminacija bilo koga iz bilo kojeg razloga, neutemeljene predrasude, klasne razlike, nepravde, ratovi, ideologije i tome slično. Sve spomenuto samo će intenzivirati našu krivu procjenu, krivu kategorizaciju i sasvim krivo smještanje ljudi i događaja te povijesnog i kulturnog nasljeđa u ladice dobra i zla. Činjenica da svaka medalja ima dvije strane uvijek će nam u jednakoj mjeri zakomplicirati željenu nam generalizaciju. Ali, ljudi unatoč svemu tome vole smještati sve pojmove u posebne ladice koje su označene plusevima i minusima. Potrebna su nam zastranjivanja, podjele, boje, razlike, ljestvice, brojevi, stupnjevi, statistički podaci… Jednoznačnost pobjeđuje višeznačnost.
Ljudi su ovisni o kategorizacijama ovog ili onog – bilo kojeg tipa – svega, svakoga i svačega. Želeći intenzivirati tu svoju ovisnost, ljudi po svoje mišljenje često odlaze u političke stranke, u neke ideologije, u vjerske knjige, tradicijske kodekse i tome slično. Einstein je imao pravo kada je izjavio da je mali broj ljudi koji ovaj svijet promatra svojim očima i koji ga promišlja svojim mozgom. Zakoni nam, ako im pristupimo kao predmetu u znanstvenom istraživanju društva, mogu ispričati nevjerojatno zanimljivu priču o društvu u odnosu na razna vremenska razdoblja. Kakvo društvo – takvi zakoni.
Kada ne bi bilo diskriminacije, tada nam ne bi trebao niti zakon o suzbijanju diskriminacije. Što će nam zakon o suzbijanju korupcije, ako korupcije nema? Svako zlo koje se pojavi, mora biti pokriveno nekim novim zakonom kao bijelim korektorom. Sukladno tome svako dobro djelo na ovome svijetu očito mora istog trena u vijestima dana biti popraćeno nekim crnim vijestima i statistikama. Bijela i crna kronika izmjenjuju se dok otvorenih očiju kročimo kroz šumu dobra i zla zvanu životom. Budimo oprezni na tom putu i pokušajmo poučeni savjetom Martina Luthera Kinga Jr.-a ljubavlju pretvoriti barem neke neprijatelje u prijatelje. Lošim danima najbolje prkosimo onda kada svjesno kreiramo dobre dane. Lošoj energiji poklonimo dobre vibracije. Sjetimo se Gandhijevih riječi i budimo ta promjena koju želimo vidjeti na djelu. Pokušajmo razumjeti definiciju nevidljivosti Ralpha Ellisona, te sve neopravdano nevidljive ljude pretvorimo u vidljive. Sve što nam se čini nevažnim, možda je najvažnije na svijetu. Sve što nam se čini nepremostivim, možda je najlakše premostiti. Možda je namrgođeno lice čovjeka zapravo lice našeg najboljeg budućeg prijatelja. Tko zna? Možda su usta iz kojih teku najslađe riječi zapravo najljući otrov našega životnog puta? Sve je možda upravo onakvo kakvim nam se čini, a možda i nije. Ne možemo biti sigurni. Sigurni možemo biti samo u činjenicu da smo uronjeni u život i njegove neiscrpne spoznajne tajne i zagonetke.
Nećemo niti malo pogriješiti ako se na tom spoznajnom putu trajno odreknemo svojih predrasuda. Henry David Thoreau bi se po tom pitanju odmah složio sa mnom, a tko zna po koliko pitanja se ne bismo uopće složili, ali upravo je ta različitost u pogledima na svijet ono što naše životne crtice čini toliko zanimljivima, a naše okruženje toliko osebujnim. Jednoznačno i jednosmjerno etiketiranje ljudi, događaja, pojava, fenomena, stvari i pojmova, jednostavno je nemoguće. I čovjek, i svijet, i sve pojave i stvari višeslojne su i vrlo složene kategorije. U protivnom, kada bi sve bilo tako jednostavno, mogli bismo govoriti samo o brojkama i statističkim prikazima naših dolazaka i odlazaka sa shakespearove pozornice koja život znači ususret Danteovoj Božanstvenoj komediji, a sve ostalo bilo bi nevažno.