Baveći se svakodnevno oglašivačkim kampanjama iz nama bliskog medijskog prostora, često zanemarujemo komentirati pojedine svjetske kampanje čije su izvedbe ponekad doista hvalevrijedni primjeri u kojem bismo smjeru i sami trebali ići u kreiranju određenih kampanja, ali ponekad i nespretni primjeri nedovoljnog razumijevanja suvremenih oglašivačkih trendova od kojih je online oglašavanje zasigurno jedan od najistaknutijih. Jedna od kampanja koja je u našem medijskom prostoru prošla neopaženo bila je i kampanja australskog lanca brze hrane Chicken Treat čiji je marketinški tim svojedobno došao na, po njima, revolucionarnu i fenomenalnu ideju odlučivši prepustiti vođenje svoga službenog Twitter profila ni manje ni više nego kokoši po imenu Betty – smjestivši je u zatvoren prostor s laptopom i objavljujući njezine nasumične napise na Twitter profilu spomenute tvrtke.
Ova informacija svim je ljubiteljima životinja već dovoljno zastrašujuća, no ono što nas još više zaprepašćuje je količina bezumnih komentara pratitelja toga Twitter profila u kojima izražavaju svoje oduševljenje ovom idejom i iskazujući svoje odobravanje ovom kontroverznom marketinškom potezu. Doduše, ima i utješnih komentara, poput onog jedne gospođe koja je napisala kako je zaprepaštena činjenicom da je ova tvrtka odlučila zaposliti jednu kokoš da promovira vlastitu smrt, ali pravo je pitanje – kako je uopće došlo do toga da jedna tvrtka ide tako nisko u svom tržišnom komuniciranju?
Ni ugledni mediji koji se bave industrijom oglašavanja, poput Adweeka, nisu se posebno uzrujavali zbog ove kampanje, već su samo objavili činjenično stanje – kako je laptop u kokošinjcu uvijek na raspolaganju kokoši po imenu Betty, kako je ona ušla u Guinnessovu knjigu rekorda kao prva tvitajuća kokoš i kako je ova kampanja postigla golemi publicitet. Betty, naravno, nije svjesna što se događa, pa tako ni činjenice da se tipkanjem po tastaturi obraća vrsti koja jede njenu vrstu.
Jedan je autor ironično napisao da njezine objave nisu ništa lošije od objava ostalih tvrtki na društvenim mrežama koje pišu ljudi. Pratitelji Twitter profila kojeg vodi kokoš Betty s nestrpljenjem očekuju svaku njezinu novu objavu, poput ove:
== JN9 5R HN IIORRTRRRRQO K,KKKK OUKP8————————– //////O //////////////////////////////——————- /// 7UG, Z ========= uu ======================================…
kojoj su se tzv. pratitelji posebno ismijavali, komentirajući, na primjer, kako Betty očito jako voli jednadžbe i misleći kako su pritom izrekli nešto urnebesno smiješno. Kreatori ove sulude kampanje i njezini štovatelji u nestrpljivom su iščekivanju „prve suvisle riječi koju će Betty napisati na engleskom jeziku“. Što će biti nakon toga, nikome nije poznato. Ali, do tada, sve dok ne napiše nešto „suvislo“ Betty će neumorno tvitati boreći se za svoj opstanak svojim za ljude nesuvislim porukama.
Trenuci u kojima se, kao djelatnici industrije oglašavanja, susretnemo s ovakvim primjerima tržišnog komuniciranja su trenuci u kojima bismo se trebali upitati – tko su naši kolege i kolegice kod nas i u svijetu i tko sve danas svojom „kreativnošću“ ima prigodu širiti svoju dvojbenu ideologiju putem oglašivačkih kampanja?
I, ne, nismo licemjeri ako primijetimo da ova kampanja nije niti humana, niti društveno odgovorna, niti korektna, jer, na kraju krajeva, ne jedu svi ljudi piletinu, zar ne?
Dovesti jadnu životinju u tu apsurdnu situaciju da je se zatvori u jedan prostor s laptopom kako bi služila za nakaradnu zabavu umreženim tviterašima, to je krajnje nehumano i pravi dokaz da je svjetina unatoč povijesnim lekcijama i danas ostala ona ista krvožedna svjetina željna nečijeg žrtvovanja. Ljudi se prepoznaju po onome što im je smiješno, pa se moramo upitati – kakvi su to ljudi kojima može biti smiješna Bettyna sudbina…
A, ona stara dobra izreka koja kaže da se za dobrim konjem praši ovdje ne vrijedi. Ova kampanja je, doduše, digla prašinu, ali ne zato što je dobra, već zato što je kontroverzna i zato što izaziva brojne i vrlo oprečne reakcije u ljudima. Zar ćemo stvarno ići tako daleko u borbi za osvajanjem što više internetskih klikova i povoditi se za onom poslovicom – samo neka se priča, pa makar i loše, kako bismo došli do što šire javnosti? I, zar ćemo domaće životinje uposliti da promoviraju vlastitu smrt, odnosno proizvode koji se njihovom žrtvom dobivaju?
Online komunikacija, odnosno društvene mreže kao najpopularnija platforma iste, ovaj su put ozbiljno zakazale i pokazale zabrinjavajuću površnost ljudskog uma pri korištenju njima.
Svaki chickentweet, kojemu se toliko smiju oni koji mu se smiju, jedna je mudra i vrlo suvisla izreka koju ti ljudi ne shvaćaju i neće nikada shvatiti niti moći dešifrirati, puno suvislija od bilo koje riječi iz postojećih rječnika…