Autori su naši prijatelji koji su uvijek tu, u našim srcima, spremni da nas na nešto podsjete, da nas nečemu novom nauče, da nas potaknu na razmišljanje o nečemu na što bez njih možda ne bismo niti pomislili.
Ovih smo se dana svi u velikom broju prisjetili naših omiljenih prijatelja. Kada ih poznajemo, znamo točno u kojem trenutku ćemo posegnuti za kojim od onih autora koje volimo. Ponekad želimo da nas opuste, ponekad da nas osnaže ili, pak, nasmiju, inspiriraju. Kako koji dan.
Ima i onih dana kada posežemo za potpuno drugačijim stavovima od naših, kako bismo vidjeli stvari na neki posve nov, drugačiji način. To su možda i najbolji dani. Jer, stavovi koji su nam ugrađeni od strane društva, kao i oni trenutni koji su uzročno-posljedični, odnosno uvjetovani, pa samim time i ograničeni vremenskim i prostornim okvirima, mogu biti potpuno krivi.
Nemojmo se nikada previše vezati za neke stavove, jer svakoga dana stojimo na nekom novom mjestu, baš kao što je i svaki dan potpuno nov, nikada viđen do sada. I mi smo u tom danu potpuno novi, kao što je svojedobno primijetila i Emily Dickinson. Jedino mijena stalna jest.
Brojni su autori koji govore kako se nikada u životu ne bismo smjeli prestati pitati o svemu, biti znatiželjni, kretati stalno ispočetka. Znak upitnika. Volim ga. Nije loš. Dobro je društvo. Poticajan je. Upitnik ne docira. On se vječno pita. Skeptici također. No, ima i onih autora koji u trenu svakom upitniku daju uskličnik, a svakom društveno utemeljenom i ukorijenjenom uskličniku upitnik.
To su, naravno, cinici. Na polici mojih dragih prijatelja ima jedan literarni cinik za kojim uvijek rado posežem, jer njegov cinizam nije iznikao iz nekih frustracija, već izravno iz njegova britkog uma. Ime mu je Ambrose Bierce. Ovaj američki pisac nije bez razloga prozvan najvećim literarnim cinikom, pa čak i mizantropom, zbog njegova nepatvorenog progovaranja o društvenom licemjerju i demaskiranja svih stereotipa, ukorijenjenih stavova i normi kojima često robujemo. Uvijek me nasmije i okrijepi svojim riječima, podsjećajući me na smiješnu stranu svake ozbiljnosti.
Kako on definira cinika, pa samim time i samoga sebe? Ambrose Bierce cinika opisuje kao “podlaca koji manjkavim vidom uočava stvari onakvima kakve jesu, a ne onakvima kakve bi trebale biti”, za razliku od većine ljudi, naravno. Biti lud po njemu znači “biti pogođen visokim stupnjem intelektualne neovisnosti”, a biti abnormalan znači “ne odgovarati standardu”. Astrologiju je definirao kao “znanost koja smatra da zvijezde određuju sudbinu svakog od nas, ali koja nam ne objašnjava način kojim bismo ih mogli razmjestiti na način koji bi nam odgovarao”. Budućnost opisuje kao “razdoblje u kojem će ljudi naše vrijeme zvati dobra stara vremena”.
Ambrose Bierce lišava nas svih okova i oslobađa naš um. S njim je sve onako kako jest, a ne kako bi trebalo biti ili kako bismo htjeli da bude. Naziva stvari pravim imenom i beskrajno nas nasmijava skidajući svakim svojim slovom sve maske koje uočava oko sebe. Moja je to omiljena crna ovčica na bijeloj polici s knjigama. Ambrose Bierce: “The Cynic’s Word Book” (“The Devil’s Dictionary”, u nas “Đavolji rječnik”). Prosuđivanje i usredotočena svjesnost na djelu. Rijetko viđen spoj. Uskličnik na upitniku i obratno. “Alga koja je srela ritam – algoritam”, kako bi rekao Bierce, šaleći se koliko na vlastiti račun, toliko i na svaku uniformiranost stereotipiziranog svijeta, njegovih često smiješnih normi i lažnog morala. Prava oaza autentičnosti u pustinji punoj prijetvornosti.
Uvijek postoji neki drugačiji pogled na stvari od onog za kojeg mislimo da je najbolji i jedini pravi. Nije važno biti u pravu. Važno je voljeti put kojim idemo. To je naš put i mi smo ti koji trebamo naučiti osjećati se dobro na tom putu i činiti one stvari koje će nam pomoći da se osjećamo bolje i budemo sretni. Jedan od tih načina je imati u rukama knjigu koja nas veseli. S autorom kojeg volimo u ruci nikada nismo sami, već u najboljem mogućem društvu.