Budi svoj

 In Kolumne

Je li većina uvijek u pravu? Naravno da nije. Znajući to, zašto onda uvijek odlazimo većini ljudi po glasove kako bismo odlučili tko će biti pobjednik nekog show-a, predsjednik neke države, vlade ili recimo dobitnik neke strukovne nagrade? Zašto se oslanjati na većinu ako znamo da ono što većina ljudi voli gledati, slušati ili lajkati u virtualnom prostoru ne mora biti ono najbolje od svega što se u nekom području nudi? Očito je komodifikacija svega i svačega dovela do konzumerističkog pristupa svemu, pa se poput rukom vođenih konzumenata oslanjamo na one proizvode i usluge te na one umjetničke, medijske i političke sadržaje koje voli većina konzumenata diljem svijeta, osjećajući se na taj način suverenim i ravnopravnim dijelom svijeta.

Je li sve što vidimo baš sasvim tako kako nam se čini ili je sve što vidimo zapravo optička varka? Ako, pak, naučimo optičke varke promatrati kao optičke istine, tada ćemo s lakoćom o svakoj osobi, pojavi ili stvari moći između redova pročitati pravu, istinitu priču, neovisno o tome što se o toj osobi, pojavi ili stvari isplanirano govori i piše. Zašto bismo promatrali ovaj svijet onim očima koje nam nameće sustav?

Svako društvo ima svoje zakonitosti. Ako želiš biti podoban, prilagođen, društveno prihvaćen, ti ćeš bezrezervno prihvatiti kolektivno utemeljeni poželjni način razmišljanja i gledanja na svijet. Od malih nas nogu uče kako izgledati, kako se oblačiti, kako govoriti, kako se ponašati, kakve stavove zastupati,… ako želimo biti uspješni. Govore nam što je poželjno reći, a što ne. Prijete nam da ćemo u protivnom, ako, ne daj Bože, odlučimo biti svoji, neprilagođeni većini, imati velikih problema u životu i radu. Svaki ukalupljeni pojedinac zna što je većini sveto, kao i što je većini svetogrđe. Većina ljudi je uvijek u pravu, čak i onda kada to nije, pa ljudi vole biti stopljeni u većini, promatrajući ovaj svijet u šablonama i pronalazeći svoja mjesta u tim šablonama. Društvo ne potiče djecu da budu kreativna, da teže originalnosti i raznolikosti, već im se šablonizirana vizija svijeta nameće kao ona najpodobnija i društveno najprihvatljivija.

Već u djetinjstvu se opraštamo od eventualne kreativnosti, jer bi nam ona u daljnjem životu, kako kažu stariji i upućeniji, mogla samo smetati. Što će vam kreativnost, zašto se isticati u gomili, kada je svega 10% ljudi na svijetu kreativno, misle ukalupljeni kafkijanski nastrojeni likovi bilo kojeg, pa i ovog našeg današnjeg ultra izbirokratiziranog sustava? Mi smo društveno uvjetovani da budemo poput malih čeličnih šarafa, čavala, matica, vijaka i zakovica. Svaki je čovjek jedan mali kotačić sustava koji već sutra može biti zamijenjen drugim. Zašto svaki sustav uvijek uspijeva u toj preventivnoj uvjetovanosti svojih građana da misle na ovaj ili onaj način – kako bi taj isti sustav, ovaj ili onaj, sasvim je svejedno, na miru mogao biti i ostati onakav kakav jest i kako bi njegovi pobornici mogli nastaviti uživati u svim blagodatima koje idu u paketu s njim? Zato što kraljevi i kraljice svakog sustava znaju da nevini pogled ne postoji i ne može postojati, osim kod vrlo male djece čiji je pogled na svijet potpuno nevin i još uvijek neopterećen informacijama o izvanjskom svijetu. Zato su moćnici tu da nas upute u tajne života i postojanja i da nam pokažu kako to naš mozak mora percipirati ovaj svijet. Svaki put kada ih poslušamo i pokažemo zavidnu uvjetovanost u viđenju svijeta, dobivamo dobru ocjenu u školi ili bolju plaću, dok nas, svaki put kada vidimo ovaj svijet nekim svojim neuvjetovanim očima, taj isti svijet grubo kažnjava lošim ocjenama, kritikama ili gubitkom radnih mjesta. Nisi zaposlen da misliš, već da izvršavaš svoje dužnosti koje ti kompanija daje, te riječi reći će ti danas gotovo svaki poslodavac željan profita. Ne želeći izgubiti radno mjesto, poslušat ćeš svoga poslodavca i nastaviti funkcionirati onako kako ti se kaže, doprinoseći tako daljnjoj indoktrinaciji novih generacija koje dolaze iza tebe i koje će, gledajući tebe, učiti kako je to poželjno razmišljati ukoliko žele uspjeti. I oni će, kao i ti u sebi znati: Sve što vidimo ili čujemo je neki znak, neka poruka koja ima svoje značenje. Svaki naš pogled na nekoga ili nešto na neki je svoj način opterećen našom prošlošću i našim sličnim dosadašnjim iskustvima koje podsjećaju na sadašnje. Društvo nas sustavno uči što i na koji način trebamo, smijemo i možemo vidjeti te pogotovo na koji je način to što gledamo poželjno vidjeti. Naše je viđenje svijeta kulturološki uvjetovano, ali što mi tu možemo. Nema nam druge nego misliti, vidjeti i čuti svijet u šablonama ako želimo opstati.

Svima nam je negdje u dubini jasno da bismo kao ljudi bili puno sretniji kada bismo naučili i promatrati i osluškivati svijet oko nas na svoj način, kako bismo potom mogli i vidjeti i čuti one poruke koje će nama biti od važnosti. Svi sanjamo o tome kako bi lijepo bilo kada bi nam dopustili da vidimo i čujemo ovaj svijet na svoj, jedinstven način, a ne u tim nesretnim kalupima, čas jednima, čas drugima. Ali, ljudi su samo ljudi, nisu revolucionari, boje se mijenjati svijet. Žele dočekati sutrašnji dan na svojem radnom mjestu, jer su možda u dužničkom ropstvu i prehranjuju brojnu obitelj. 

Rijetki i vrlo samozatajni revolucionari našeg doba (drugačiji ne mogu ni biti) potiho savjetuju mladima na kojima svijet ostaje:

Ne bojte se biti originalni, kreativni, svoji! Kreativnost i autentičnost ne bole, već oslobađaju! Upitajte se: tko to određuje šablone promatranja sebe i svijeta, šablone razmišljanja? Zašto bi lijepo bilo ono što je većini lijepo, ili ono za što netko odluči da je lijepo? Upitajte se: nije li upravo neprilagođen, neshvaćen, neukalupljen čovjek onaj jedini koji je danas slobodan od okova šablona, pravila, normi i kalupova? …nadajući se kako će mlađi naraštaji biti hrabriji od svih onih ljudi koji su živjeli i djelovali prije njih i koji su u interesu pukog preživljavanja unaprijed prihvatili sramotne šablonizirane percepcije ovoga svijeta odbacujući pri tom sami sebe i neke odavno minule zvukove, slike i misli koje su u sebi morali doslovno ugušiti kako bi bili ukalupljeni u većinu.

Danas se ljudima lažno servira priča o nekakvom tobožnjem individualizmu, kako bi se između redaka gradio nekakav novi, izopačeni konzumeristički kolektivizam i formirala jeftina gotovo robovska i nadasve poslušna radna snaga u službi vrha piramide moći. Današnji sustav moći žarko želi izgraditi što nepravedniji svijet – onaj u kojemu zdravi, progresivni kolektivizam ne postoji, već samo onaj interesno i profitno orijentirani. Zdravi kolektivizam može postojati samo između slobodnomislećih ljudi, a takvih je svakim danom sve manje. Kolektivizam između ljudi čija je kolektivna svijest unaprijed skrojena, društveno uvjetovana i šablonizirana u skladu s poželjnim normama – vrlo je upitan i ima vrlo mračne ciljeve. Još nešto, kolektivizam nije isto što i pluralizam. Kolektivizam o kojem ovdje govorimo ima negativnu konotaciju, jer u sebi ima inkorporiranu ideju jednoumlja nekog kolektiviteta. A nešto za što se zalaže većina ne mora uopće biti dobro. Pluralizam bi značio da svi imamo pravo biti raznoliki i da svatko od nas ima pravo na svoje mišljenje, svoje viđenje svijeta i svoj životni stil… No, pluralizam je samo mit. Svaka originalnost i autentičnost unaprijed je ugušena i kažnjena. No, ti se ipak usudi biti drugačiji i vjeruj da će ovaj svijet, upravo zahvaljujući tebi i tebi sličnim ljudima već sutra biti bolji, sretniji i plemenitiji. Nemoj da te frustrira demokracija u kojoj se čini kako sve možemo reći, ali ne možemo ništa učiniti. Ne boj se socijalne isključenosti, jer, ponavljam, većina ne mora biti u pravu. Čitao si Alana Forda? Sjećaš se Grunfovih riječi: Bolje strateški uzmak, nego herojski poraz. Današnji svijet ponaša se kao da je poslušao njegov savjet. Ljudi unaprijed odustaju od bilo kakve borbe za bolji i pravedniji svijet. Ti pokušaj slijediti svoj unutarnji glas unatoč kalupima kojima te društvo zapljuskuje. Ne moraš skakati kroz prozor ako tvoji vršnjaci skaču kroz prozor. Ne moraš biti na Facebooku kako bi postojao, samo zato što većina tvojih vršnjaka upravo na toj mreži svakodnevno traži dokaz o svom postojanju. Poslušaj svoje mlado neiskvareno srce. I znaj, što budeš stariji, to ćeš postajati svjesniji kako je bolje žaliti za nečim što si učinio, nego za nečim što nisi. I nama su stariji to govorili, ali mnogi od nas ih nisu poslušali i mnoge stvari nisu učinili…, stvari za kojima danas žale. Joseph Campbell je zgodno rekao: Kada kročiš svojim životnim putem slušajući svoj unutarnji glas i slijedeći svoju unutarnju svjetlost, svemir te čuje i odjednom se svi zidovi počinju pretvarati u otvorena vrata.

Recent Posts
Kontaktirajte nas

Pošaljite nam mail i odgovorit ćemo u najkraćem roku!

#eliapekicapagon