Čarobna moć jednostavnosti

Zahvalnost. Zahvalnost na svakom trenutku života. To je ono što trebamo osjećati u svakom trenutku, a ne uzimati zdravo za gotovo svaki udah, svaki izdah. Jedan od njih može biti zadnji svakome od nas. Svi oni ljudi koji bahato idu kroz život trebali bi se toga sjetiti barem jednom dnevno i odmah bi postali nešto skromniji i pristupačniji.

Sve u bilo kojem trenutku može zauvijek nestati. Sama pomisao na to trebala bi nas osvijestiti za udah dobrog i skromnog života punog zahvalnosti što uopće postojimo i što smo tu gdje jesmo.

Hvala ti, živote moj, na još jednom novom jutru. Hvala ti na svakom sretnom trenutku, i onom manjem od najmanjeg. Ne tražim ništa od tebe, a ti mi svakodnevno poklanjaš nove divne darove, nove spoznaje, nove trenutke radosti i mira. Dajem ti sve. Sve što je moje, tvoje je. Zaslužuješ cijelu mene. Moj si najveći dar kojem se svaki dan jednako veselim, koliko god gorkih trenutaka ima, ali uvijek bude i onih lijepih koji nas krijepe.  

Ništa ne vrijedi bez ljubavi. Baš ništa. Ta mi misao prolazi kroz glavu dok pišem ove riječi. Čovjek bez ljubavi nije sretan, ne može biti. A ljubav može biti sve ako tako odlučimo. Kada smo otvoreni za ljubav, ona je tu. Dovoljno je samo živjeti ljubav. Biti ljubav. Tako je malo potrebno da čovjek bude sretan.

Ipak, neki još uvijek misle da se sreća može kupiti. Ne može. Ona se osjeća. Ona se živi. Ona se ne kupuje.

Često u šetnji po kvartu promatram luksuzne vile opasane zidinama, visokim ogradama, živicama, opremljene najmodernijim nadzornim kamerama, bodljikavim žicama. Shvaćamo poruku. Svojim zdanjima vlasnici tih zdanja cijelom svijetu žele reći koliko imaju novaca i koliko su materijalno opterećeni. Namjerno pišem opterećeni – jer pretjerano materijalno bogatstvo je opterećenje tim ljudima. Oni misle da su bogati, a zapravo su opterećeni. Materija je njihov najveći teret. Svakodnevno kupuju novi komadić sreće koja to nije. Jer, sreća se ne kupuje. Ona živi u nama. Ako je nema u nama, neće je biti niti u jednoj trgovini lažnom srećom.

Najveće bogatstvo je duhovno bogatstvo koje je, podrazumijeva se, u suprotnosti s materijalnim. To, naravno, ne znači da duhovno bogat čovjek treba biti siromašan i da mora spavati pod vedrim nebom, da mora biti obespravljen – bez prava na rad i život dostojan čovjeka. Ne. Svaki čovjek u ovozemaljskom putovanju trebao bi imati podjednaka prava na raspolaganje resursima. Ništa drugo.

Neravnomjerna raspodjela dobara proizvodi razdor među ljudima koji nikome ne donosi ništa dobro. Neravnomjerna raspodjela resursa od prijatelja radi neprijatelje, od poznanika nepoznanike, od susjeda rivale. No, nismo došli ovdje na svijet da se natječemo jedni s drugima tko će više ili manje imati, već smo došli proživjeti jedno predivno iskustvo, naša je duša poželjela sletjeti na Zemlju i osjetiti dah vjetra, šum morskih valova, pomirisati poljsko cvijeće, ogrnuti se svim godišnjim dobima i njihovim čarima.

Materijalno prebogati ljudi najbolje nas svojim ponašanjem poučavaju svemu onome što počiva u ljudima, a što je potpuno krivi pristup životu. S ulične strane sve je manje prozora na zdanjima preko noći obogaćenih skorojevića. To je novi alijenacijski arhitektonski trend koji mi je vrlo odbojan. Dapače, gdjegdje prozora na tim zdanjima – kockama uopće niti nema. Svi prozori moćnika okrenuti su prema vrtnoj strani na kojoj neće morati gledati prolaznike. Okreću leđa susjedima i prolaznicima. Doslovno. Žele svima pokazati koliko su okrenuti sebi i koliko ih ne zanimaju drugi ljudi.

Između ‘imati’ i ‘biti’, većina ljudi želi imati jer u njihovim glavama je zapisano da što više ‘imaju’, to više ‘jesu’. U njihovim je glavama ‘imati’ jednako što i ‘biti’. Tu – u toj premisi osjećaju se najsigurnije. To su ljudi koji svim svojim bićem zagovaraju nejednakost među ljudima i koji uživaju imati, a još više od toga izgleda uživaju u tome da drugi nemaju sve to što oni imaju.

Uživaju u tome da si mogu priuštiti nešto što si netko drugi ne može priuštiti. Uživaju pri samoj pomisli na to da si to isto što oni imaju netko drugi ne može ni u snu priuštiti. Nije to ni dobro, ni lijepo. To je bolesno i nije nimalo ljudski i kolegijalno. Zaboravljaju da je sreća najljepša kada se dijeli s drugima. Zaboravljaju da je sreća drugog čovjeka i naša vlastita i obratno. Zastrašujuće je ući u logiku tih ljudi, jer tuđe nemanje po toj logici znači i tuđe nepostojanje. ‘Nemati’ znači ‘ne postojati’. Tako razmišlja većina globalista željnih upravljanja ovim okrutnim svijetom.

Bilo bi divno da si svaki čovjek može priuštiti ono što želi, da svi imamo podjednaka prava i mogućnosti, a ne da jedni imaju puno previše prava i mogućnosti da rade što god ih je volja, a da drugi moraju preživljavati od danas do sutra. Nejednakost među ljudima jednostavno je prevelika, a otuđenje je tužna nuspojava toga. Društvo u kojem živimo je kronično bolesno. I nema tog lijeka koji će to društvo ozdraviti. Ne vidim ga na obzoru. Nitko ne želi vidjeti da je zajedništvo nešto s čim svi dobivamo. Ljude ne zanima jednostavan pristup životu. Žele se natjecati s drugim ljudima, biti bolji od nekoga, bogatiji, sretniji. Zašto?

Prevelika količina novca očito čini ljude oholima, uplašenima i nepovjerljivima prema drugim ljudima te vrlo nesretnima i usamljenima, unatoč brojnim lažnim prijateljima kojima su okruženi i koji od njih očekuju neku materijalnu korist. Njihova im podsvijest govori o njihovu krivom pristupu životu, jer sve ono što je njima previše nekome nedostaje, to je jednostavno tako i to je loš temelj svakog društva. Svako društvo utemeljeno na nejednakosti nema perspektivu. Što će nekome pedeset praznih soba dok beskućnici spavaju po noćnim tramvajima i pod mostovima?

Količinu straha i nepovjerenja moćnika prema drugim ljudima vidjet ćemo po količini nadzornih kamera kojima su se okružili i kojima snimaju javnu površinu što mislim da nije niti dozvoljeno. Svaka ta nadzorna kamera jedan je izgubljeni iskreni prijatelj kojega oni nikada neće imati. Zaboravljaju da bi im više vrijedilo imati nekoga tko bi ih iskreno nazvao, samo da im čuje glas od bilo koje nadzorne kamere.

Gledam ta zdanja, razmišljajući o ljudima koji u njima žive i pitam se – koliko je ljubavi između tih zidina? Što će nekome svo materijalno bogatstvo ovoga svijeta, ako ne poznaje iskrenu ljubav, iskreno prijateljstvo i istinsku ljepotu života u zajedništvu s drugim ljudima?

Živote moj, želim te i beskrajno te volim. Zahvalna sam ti što si tako jednostavan i što si me naučio veseliti se malim stvarima i sitnicama koje život znače. Zahvaljujući tebi, živote moj, vidim sreću u lijepoj riječi, u poruci drage osobe, u društvu iskrenog prijatelja, lijepoj pjesmi, dašku ugodnog povjetarca, ugodnom mirisu prirode i lijepom i mirnom danu. U tim naizgled malim trenucima sreće ti, živote, najviše blistaš, kao i ja u tebi. U toj čarobnoj jednostavnosti krije se tajna života i sva njegova čudesna moć kojom svaki trenutak može pretvoriti u bajku. Sve drugo može i ne mora biti. Sve će ionako biti kako treba biti…