Čarobno zrcalo

Je li bolje biti pod svaku cijenu nalik drugim ljudima ili pod svaku cijenu biti različit od ostalih ljudi? Što je bolje: biti svoj ili biti svačiji? I, je li biti svoj zapravo znači biti ničiji?

Danas je skupo imati svoje mišljenje, jer puno se lakše slagati sa svima, osjećati ljude kao sunašca te im se osmjehivati poput suncokreta, zar ne? Znatno je profitabilnije i unosnije biti svačije zrcalo nego ne biti zrcalo nikome osim sebi samome. Postaje li se stoga „netko i nešto“ tehnikom nasmiješenog čarobnog zrcala iz bajke o Snjeguljici i sedam patuljaka braće Grimm, koje svakome govori  kako je baš ona ili on najljepši na svijetu ili tehnikom izricanja svoga pravog mišljenja bez obzira s kim smo trenutno u društvu?

Svatko tko je „netko i nešto“ na posjetnici, u svom će životopisu u jesen života priznati kako se na početku karijere morao ponijeti poput čarobnog zrcala zle Snjeguljičine maćehe. No, kao i zrcalo iz spomenute bajke, tako i svatko tko je netko i nešto kad-tad stasa u čovjeka koji ima pravo na svoje mišljenje. Mora li se čovjek doista za svoje mišljenje izboriti prokušanom tehnikom – istinskom Snjeguljičinom ljepotom osviještenog zrcala koje je napokon došlo do istine putem toliko puta izgovorenih umilnih laži? I, kako će u životu proći čovjek koji nije spreman na kompromise umilnih laži putem kojih će jednoga dana i on kupiti svoje pravo na istinu te je potom objaviti u autobiografiji napisanoj u poznim životnim godinama?

Ako je biti „netko i nešto“ zapravo legitimna dozvola za rasprodaju samoga sebe, počasna titula za obmanjivanje javnosti i prestižna diploma za vrhunsko laganje i izdaju samoga sebe i svojih stajališta u korist drugih ljudi, tada moramo sebi postaviti pitanje: hoćemo li onda izricanjem svojih  stavova koji ne pogoduju našim sugovornicima s vremenom postati „nitko i ništa“? Ako je tome tako, tada ta popularna titula koju je svojedobno putem svoje posjetnice lansirao književnik Predrag Raos postaje pravo revolucionarno dostignuće.

No, kako to da unatoč tome još uvijek ima više onih koji se štreberski trude biti „netko i nešto“? Razmišljajući o toj kategoriji ljudi, sve im se više „divim“. Bit će i crveni i crni, i anđeli i demoni, i moralisti i bitange, što god trenutačna situacija od njih traži, samo da se dokopaju te za njih prestižne titule zvane „netko i nešto“. Boje se okupljene svjetine na trgu koja neprestano čeka novu žrtvu za javni linč. Boje se prerano postati „nitko i ništa“. Biti „netko i nešto“ u tom smislu znači živjeti u strahu od vlastitog  mišljenja i vlastitoga stava, bježati sam od sebe kao vrag od tamjana te hrliti stalno u susret drugima kako bi reflektirali njihove osobnosti i (ne)djela u svrhu kupovanja vlastite netkoneštologije. Naše je vrijeme – vrijeme u kojem se umijeće laganja latentno promovira kao formula za dostizanje najvećeg uspjeha i najviših počasnih titula u svim poljima ljudskih djelatnosti.

Gospodin i gospođa „netko i nešto“, vjerujte mi, znaju jako dobro lagati, čak toliko dobro da često i sami sebi vjeruju. Dobiti u ruke posjetnicu na kojoj piše nečija ultra visoka funkcija u velikom broju slučajeva zapravo znači primiti njegovu ili njezinu potvrdu o umijeću laganja i obmanjivanja sebe i drugih. Najžalosnije je to što ta posjetnica najviše šteti netkoneštologu samome, a da on toga nije ni svjestan. On misli da je time što je lažima kupio svoje „visoko“ mjesto u društvu napravio sve u životu. No, kad-tad shvatit će koliko je nisko pao kada je odlučio sam sebe izdati.

Kad rijeka života proteče, taj isti čovjek će na kraju sâm benevolentno i bez imalo sustezanja izdati sva svoja prijašnja stajališta i uvjerenja i sve ljude koji su se tijekom godina ogledali u njemu kao u najčarobnijem zrcalu svoje uspješnosti krijepeći tako svoju taštinu te će javnosti, ali i sebi napokon obznaniti tko je on uistinu (iako ni to neće biti istina, već samo nova krinka za novi maskenbal), a u svojoj će biografiji napisati rečenicu tipa: „Nije istina da nisam u komunizmu bio vjernik, bio sam, samo nisam svoju vjeru javno prakticirao.“ Pitam se: što bi bilo s karijerom nekog takvog netkoneštologa da je kojim slučajem u bivšem sustavu priznao svoju vjersku pripadnost? Odgovor je vrlo jednostavan: preko noći bi postao ponosni vlasnik titule zvane „nitko i ništa“. Sada kad je napokon rekao „istinu“ koja odgovara trenutačnoj društvenoj klimi, još uvijek želi tom lažnom istinom kupiti novu „netkoneštologiju“ – onu koja odgovara našem vremenu. Neizmjerno simpatično, zar ne?

Konvertiti su od pamtivijeka bili najveći majstori kupovanja društvenih pozicija. Zastrašujući su to likovi, umjetno stvoreni kraljevi i kraljice, vazda bezlični i spremni na nove, nepredvidive poteze i skokove poput amorfnih šahovskih figura. Beskrupulozni su to ljudi kojima ostatak svijeta služi kao šahovska ploča na kojoj igraju svoju igru.

Skupo je danas biti netkoneštolog jer netkoneštologija je zapravo neminovna prodaja samoga sebe i svojih stajališta na tržištu globalnog političkog, gospodarskog, vjerskog i društvenog konvertitstva, ali to je, nažalost, još uvijek jeftinije od bavljenja drevnom nitkoništalogijom iliti kreiranja jedinstvenog samostojnog Zrcala u kojem se neće moći ogledati niti jedna moćna globalna čarobnica, ni čarobnjak i upitati ga: „Zrcalo moje, reci mi na svijetu najljepši, najbogatiji i najmoćniji  tko je?“