Kolumne

I onda shvatiš po ne znam koji put da mi, mali obični ljudi ne odlučujemo ni o čemu, već samo živimo po pravilima koja određuju moćnici.

Svaki političar prije svega trebao bi gledati interese svog naroda i svoje države, jer u protivnom samo postojanje država kao tvorevina gubi svoj smisao.

Kada doživimo neko razočaranje uvijek se pitamo – gdje je granica naše dobrote i griješimo li ako smo našu dobrotu poklonili krivoj osobi?

Privikavanje čovječanstva na gubitak privatnosti već se godinama odvija putem društvenih mreža na kojima ljudi svakodnevno dijele detalje iz svojih privatnih života.

Jednom kada shvatimo da svijet u kojem živimo nije normalan – život u tom svijetu postaje lakši, jer sva ona očekivanja koja bismo imali, nestaju.

Postoje ljudi koji su uvijek u pravu i onda kada zasigurno to nisu. S njima je teško izaći na kraj i naći zajednički jezik jer njihova je i prva i zadnja.

Svaki je čovjek-pauk danas već umrežen s ostatkom svijeta na razne načine: preko raznih fondova, odbora, centara, udruga, udruženja, podružnica...

Masovna hipnoza moćno je oružje kojem nažalost podliježe velik broj ljudi, a postiže se putem režimskih kontroliranih mainstream medija.

Kako ova država (ne) funkcionira vidljivo je na malim primjerima totalne dezorganizacije i dezorijentiranosti trenutnog nakaradnog sustava.

Ogooglali smo na sve. Ravnodušnost raste. Emocije nestaju. Ljudi jedni druge više ne primjećuju,. Svatko je od nas zadubljen u svoj mobitel. Čovjek više ne vidi drugog čovjeka.