Civilizirano ponašanje ponekad znači i prihvatiti nečije laži. Žalosno, ali istinito. Koliko nam se puta znalo dogoditi da pričamo s nekim tko nam laže u lice, a mi šutke prihvaćamo njegove laži?
Došlo je neko novo vrijeme. Gle čuda. Hrvatska se konačno malo odmara od ustajalih podjela na lijeve i desne jer su mediji već duže vrijeme zaokupljeni temom globalne pandemije.
Ideš tako kroz život, korak po korak i veseli te ta spoznaja, taj osjećaj da ovim svijetom koračaju i oni dobri, plemeniti ljudi, koji su svjesni naše povezanosti i koji vjeruju u bolji svijet.
Je li bolje biti pod svaku cijenu nalik drugim ljudima ili pod svaku cijenu biti različit od ostalih ljudi? Što je bolje: biti svoj ili biti svačiji? I, je li biti svoj zapravo znači biti ničiji?
Umjesto programa gospodarskog oporavka koji je uvijek sve samo to ne, naši političari trebali bi podastrijeti nam crno na bijelo njihov program gospodarske propasti naše zemlje.
Dehumanizirano postojanje u međumrežju postaje sinonim humanog postojanja kao takvog, što je pomalo zastrašujuće. Humano postojanje traži svoju potvrdu na mreži.
Količine grabežljivosti predatora s vremenom se ne mijenjaju, već se samo mijenjaju oblici i načini na koje se predatori mogu što bolje prilagoditi vremenu u kojem se grabež provodi.
Svakoga jutra kada se probudim kažem svome životu: „Hvala ti, živote moj, na još jednom novom jutru. Hvala ti na svakom sretnom trenutku, i onom manjem od najmanjeg.
Nemojmo odraslošću graditi zidove oko sebe, jer će nam zbog tih zidova početi faliti iskrena interakcija s drugim ljudima, a naš će se život s vremenom pretvoriti u crno-bijeli film bez boja.
