Promatrajmo svijet našim srcima i u njemu ćemo pronaći poruke koje će nas dirnuti i koje će nam biti životno važne. Slušajmo svoj unutarnji glas, jer on će nam reći sve što trebamo znati.

Nije dovoljno slušati, treba čuti. Nije dovoljno gledati, treba vidjeti… Nije dovoljno pričati, treba reći. Nije dovoljno misliti, treba smisliti.

Elia Pekica Pagon, Nije dovoljno, U podnožju neba, 1999.

Putovati je kao sanjati, povratkom se probuditi.

Elia Pekica Pagon, Putovati, U podnožju neba, 1999.

Možda su platane mudrije od Platona. Možda i miris ima nos. Možda. Možda su i rijeke žedne.

Elia Pekica Pagon, Možda, Ljubavne pjesme, 1999.

Tišina neotvorenog dara usrećit će najviše onoga koji daruje svoje srce i šuti.

Elia Pekica Pagon, Darivanje, Ljubavne pjesme, 1999.

Ima li licemjernijeg ropstva od onoga u kojem ljudi jedva čekaju postati robovima? Ima li sumnjivije slobode od one od koje ljudi bježe glavom bez obzira? …

Elia Pekica Pagon, Nevidljivi zidovi, Manifest humanosti, 2015.

Na što zapravo mislimo kada govorimo o nečijem pravom licu? Odgovor je i više nego jasan – svi mi u tom moru „poželjnih“ društvenih maski zapravo tragamo za naličjem svakog od tih odglumljenih lica, za naličjem svake od tih maski, zar ne? Naličje je jedino pravo lice svakoga od nas, a rijetko se tko danas usuđuje to naličje imati kao lice.

Elia Pekica Pagon, Lice kao knjiga, Manifest humanosti, 2015.

Jedni mudraci govore da vrijeme postoji, drugi govore da ne postoji, a sveti Augustin bi na to dodao: „Što je vrijeme? Ako me nitko ne pita, znam; ako pokušam odgovoriti, ne znam.“ (Ispovijesti, 397.g) Neki se ljudi opterećuju vremenom i njegovim etiketama – dodajući te etikete i vlastitim životima i sjećanjima, a neki ljudi žive na takav način da svako vrijeme na sebi svojstven način učine lijepim i dobrim, jer je to jedno jedino vrijeme koje imaju. Vrijeme se ne može rezati škarama i odvajati, pa nakon toga lijepiti i montirati kako nekome paše.

Elia Pekica Pagon, Za ova dobra, dobra, dobra nova vremena, Manifest humanosti, 2015.

Pri svakom se učinjenom dobrom djelu, umjesto primanja zahvalnosti, prešutnim dogovorom cijeloga svijeta po običaju kaže „Pošalji dalje!“, što će reći – nastavi i ti činiti dobro nekome, bilo kome i krug dobrote uz našu će zajedničku pomoć obgrliti cijeli svijet.

Elia Pekica Pagon, Pravi čovjek, Manifest humanosti, 2015.

Prisiljeni smo konzumirati sve što nam je ponuđeno, iako ništa od toga nismo ni u ludilu naručili. Gdje je odjednom nestalo ono poznato pravilo da je gost, tj. kupac uvijek u pravu? Nismo li u tom slučaju svi mi kao kupci nezadovoljni proizvodima i uslugama društva koje uredno plaćamo? Jer, kada bi nas netko uistinu pitao što bismo željeli naručiti, tj. kakvo bismo životno okruženje željeli imati, to bi zasigurno bila jedna sasvim drugačija slika, jedna sasvim drugačija gozba, puna ljepote, mira, blagostanja, tolerancije i ljubavi, zar ne?

Elia Pekica Pagon, Gozba, Manifest humanosti, 2015.

Nije važno biti prvi, niti biti u prednosti pred drugima na ovaj ili onaj način, već je mnogo važnije pronaći formulu za odricanjem od silne želje za prednošću pred drugima i pronaći formulu za kreiranje zdravog, sretnog, ravnopravnog i skladnog društva u cjelini.

Elia Pekica Pagon, Prednost, Manifest humanosti, 2015.

Ambrose Bierce dao je najbolji mogući komentar ovom fenomenu kada je sreću definirao kao „ugodan osjećaj koji se javlja u ljudima pri promišljanju o bijedi drugih ljudi“, a stres kao „bolest koju čovjek dobije nakon što se suoči s prijateljevim uspjehom“. I, dok tako svaka tužna priča uvijek s lakoćom nalazi svoju publiku, s druge, pak, strane, sretne priče uvijek s lakoćom ostaju lebdjeti negdje u zraku poput osamljenih ptica i kao da ih nitko na ovome svijetu ne želi ni gledati, ni slušati, ako u sebi nemaju elemente iznenadnih i šokantnih obrata.

Elia Pekica Pagon, Tržište životnih priča, Manifest humanosti, 2015.

Odjednom, kao da smo utjehu pronašli pod čarobnim bezvremenskim kišobranom, pod kojim jednako brzo mogu oživjeti i stopiti se u jedno i prošlost, i sadašnjost i budućnost.

Elia Pekica Pagon, Komedija zabune, Oči našeg vremena, 2016.

Naše je vrijeme – vrijeme u kojem se umijeće laganja latentno promovira kao formula za dostizanje najvećeg uspjeha i najviših počasnih titula u svim poljima ljudske djelatnosti. 

Elia Pekica Pagon, Čarobno zrcalo, Oči našeg vremena, 2016.

Oči našeg vremena su oči koje vide samo onda kada imaju neki interes, u protivnom vid kao takav ne dolazi u obzir. Kako bi oči našeg vremena progledale i uši našeg vremena bolje čule nije potrebno čitati Crvenkapicu, već postaviti među ljude neki interes i odmah će se bolje čuti i vidjeti.

Elia Pekica Pagon, Oči našeg vremena, Oči našeg vremena, 2016.

Sloboda govora nije sloboda iskazivanja mržnje prema drugom i drugačijem čovjeku. 

Elia Pekica Pagon, Oči našeg vremena, Oči našeg vremena, 2016.

Zar ćemo nastaviti gledati u naše pametne telefone umjesto da jedni drugima gledamo u oči? Tko nam je to rekao da prestanemo vjerovati kako još nije kasno da pogledamo u oči našeg vremena?

Elia Pekica Pagon, Oči našeg vremena, Oči našeg vremena, 2016.

Svjetlost dobrote je svugdje oko nas i u nama samima u sve dane i na svakom mjestu, samo ako mi to želimo i ako znamo pronaći svoj put do naše produhovljenosti. Dobar, plemenit čovjek za mene je bio i ostao jedini pravi, istinski vjernik, bio on pripadnik neke religije ili ne.

Elia Pekica Pagon, Praznovjerje našeg doba, Oči našeg vremena, 2016.

Our inspiration, imagination and creativity can make us enjoy our solitude and have the time of our lives. Embrace solitude and learn to enjoy it. Get to know yourself.

Elia Pekica Pagon, Edelweiss, The Wisdom of Aramis, 2018.

With the flower of love in our hearts, we start seeing the beauty in all things and recognizing the simple things as the most amazing miracles with hidden messages addressed to our soul.

Elia Pekica Pagon, A Zen Approach to Life, The Wisdom of Aramis, 2018.

Take your time to enjoy your inner peace. Regain your power. Treasure your peaceful moments as the most precious blessings. Inner peace is the beginning of everything else.

Elia Pekica Pagon, There Is Nothing Natural About Stress, The Wisdom of Aramis, 2018.

Our inner interpretation of a certain situation is far more important than the outward situation as such. Our thoughts and emotions are the ones which define our experiences.

Elia Pekica Pagon, At the Crossroads, The Wisdom of Aramis, 2018.

It’s so much more important to be than to have. It’s so much better to dream than to have a goal. Our soul is our only true possession. Our dreams are our only true goals.

Elia Pekica Pagon, Aimlessness and Purposefulness, The Wisdom of Aramis, 2018.

Enjoy the silence. Let it inspire you and you will hear its sacred words.

Elia Pekica Pagon, The Meaningful Silence, The Wisdom of Aramis, 2018.

As long as we keep asking questions, we are fully alive.

Elia Pekica Pagon, The Apple Tree, The Wisdom of Aramis, 2018.

We come across many things in life, but only those that catch our hearts are the ones we remember forever.

Elia Pekica Pagon, Coincidences, The Wisdom of Aramis, 2018.

Naš unutarnji svemir ne treba slušalice. Njega možemo čuti samo srcem.

Elia Pekica Pagon, La Linea, Putem duha, 2020.

Kako je divno svjedočiti bilo kojem susretu dobra i zla i znati kako je i nakon tog susreta dobro još jednom ostalo neokaljano i čisto. Najveći je izazov ostati priseban i miran kada se suočiš sa zlom. Zlo želi našu reakciju, bilo kakvu, barem jednu, možda i dvije ili još bolje – više njih. Svaka je naša emotivna reakcija kao jedna doza droge za bolesno zle ljude. Zlo u (ne)ljudima  stalno nas izaziva i iščekuje vidjeti kako ćemo reagirati, kako bi parazitiralo na našim reakcijama koje bi samo narušile naš unutarnji mir i oduzele nam dragocjeno vrijeme koje ne smijemo trošiti na loše ljude, već isključivo na one dobre i samim time vrijedne našeg vremena…

Elia Pekica Pagon, Dobro i zlo, Putem duha, 2020.

Tužno je lice ovog posrnulog svijeta. Takva su vremena. Surova su to vremena u kojima su novci ljudima važniji od odnosa s drugim ljudima. Vremena su to u kojima su ljudima šareni artikli za kojima žude važniji od ljudi s kojima dijele i ovaj prostor i ovo vrijeme. Bilo bi patetično na kraju svega upitati se – nije li to žalosno? Patetično ili ne, ja se ipak pitam. Nisam naivna, samo se pitam, iako znam odgovor na to pitanje. To je žalosno. Ali, gle čuda, nitko ne plače. Emocije kao da su nestale s radara. Novac je i njih uspio izbrisati s ljudskih lica. Svima bih ga oduzela. Svima bih to zlo otela iz ruku i prepustila čovječanstvo životu na Zemlji kakav je bio u vrijeme prije novca. Snašli bi se ljudi i bez njega, sigurna sam u to. I bilo bi više iskrenih prijateljstava i sam život bio bi nam svima puno kvalitetniji.

Elia Pekica Pagon, Novac između nas, Putem duha, 2020.

Nitko koga susrećemo nije tu bez razloga. Jesmo li svjesni toga? Svatko nam donosi neku za nas važnu poruku, baš kao što i mi ljudima koje susrećemo donosimo razne poruke koje u određenom trenutku trebaju čuti, bili mi toga svjesni ili ne. Pitanje je samo – hoćemo li prepoznati poruke koje su svuda oko nas? Hoćemo li proći kraj njih kao da su beznačajne ili ćemo ih shvatiti kao putokaze za dalje?

Elia Pekica Pagon, Ono što tražimo traži nas, Putem duha, 2020.

Roditelji našeg vremena u društvu s djetetom kojemu su kupili pametni telefon uzalud pokušavaju zadobiti njegovu pozornost, jer njegova je pozornost usmjerena prema zaslonu mobitela po kojem ne prestaje užurbano tipkati prstima. Ništa manja doza otuđenja nije niti među supružnicima digitalnog doba. I supružnici našeg vremena više ne gledaju jedni druge, već zaslijepljeno gledaju u svoje mobitele zagonetno se smješkajući, ne pobuđujući pri tom jedni u drugima ni trunku ljubomore, jer se zbog zadubljenosti u mobitele naprosto međusobno ne primjećuju. Slična je situacija s grupom ljudi, prijatelja i kolega svih dobnih skupina. Osvrnimo se oko sebe i primijetit ćemo uvijek istu scenu – skupinu ljudi koji su naizgled fizički zajedno, jer se nalaze u istoj skupini, ali su zato mentalno brojnim digitalnim miljama udaljeni jedni od drugih, jer su vidno opijeni sadržajem kojeg svim svojim bićem upijaju iz glavnog izvora životne energije i komunikacije – svojih pametnih telefona, svojih vjernih pratitelja i savjetnika.

Elia Pekica Pagon, Pogledi poklonjeni mobitelima, Putem duha, 2020.

Kontaktirajte nas

Pošaljite nam mail i odgovorit ćemo u najkraćem roku!