Facebook terorizam

Kako se osjećamo kada se u virtualnom svijetu netko poigrava s našim virtualnim životima? Upravo mi se to nedavno dogodilo. Profil mi je nestajao više puta, bio je ugašen, morala sam mijenjati šifre, blokirali su me, onemogućavali mi objave u grupama i tako dalje.

Algoritmi, dakle, upravljaju našim virtualnim životima. Tako kažu oni koji se u to razumiju. Horor. Rađamo se i umiremo po odluci nekih algoritama. Neki drugi upućeni programeri ti kažu – nisu to algoritmi, već ljudi koji te prijavljuju iz čiste pakosti. Dođeš na Facebook i nema ti profila, pa se pitaš – ubijaju li naše profile nasumičnim odabirom neki algoritmi ili imamo nekog neprijatelja za kojeg niti ne znamo. Dodat ću – ili neprijateljicu. Nikad ne možemo znati o kome se radi i tko nam to čini zlo, tako da je svako nagađanje o kome bi se moglo raditi čisto  gubljenje vremena. Nakon svake nove virtualne smrti slijedi nova virtualna reinkarnacija, novo buđenje profila iz mrtvih, novo javljanje prijateljima da smo virtualno živi, da nismo nestali, da nikoga nismo blokirali, već da je sustav na temelju tko zna čega ili zbog tko zna koga blokirao nas.

I dobiješ tako na početku dana neku robotiziranu poruku da ti je profil ugašen radi tvoje sigurnosti te u kojoj te obavještavaju da si blokiran u objavama. Osjećaš se razočarano i zbunjeno jer ništa loše nisi učinio, niti objavio nešto što bi ikome moglo zasmetati. I, što je najgore od svega, nemaš mogućnost reagiranja u obliku nekog odgovora nekome i dokazivanja da ni na koji način nisi kršio standarde zajednice. Nemaš mogućnost komunikacije s nekim živim bićem koje bi na humani način pristupilo tebi kao klijentu ili korisniku i razgovaralo s tobom, dalo ti odgovore na neka pitanja i mogućnost da dokažeš kako informacije koje su dobili nisu točne. A, s robotima mi se ne razgovara.

Jadno je to o čemu god se radilo. Volim kada netko pod svojim imenom i prezimenom i voli i mrzi, a ovo je krajnje podmuklo, ovaj Facebook terorizam pod maskom, ove neutemeljene prijave koje rezultiraju blokadama, bez obzira radilo se ovdje o robotu ili nekom čovjeku – robotu bez duše. No, život uvijek ide dalje s još većom motivacijom i još većom ljubavlju prema životu, prema prirodi i dobrim i dragim ljudima.

A Facebook bi kao tvrtka morao ozbiljno razmisliti o zadovoljavanju želja i potreba svojih korisnika, jer to je temelj uspjeha svake tvrtke koja drži do sebe. Jer u konačnici – Facebook je taj koji na svima nama zarađuje. Svaki naš klik, lajk, komentar, gif, svaka naša objava na toj mreži, jedan je dolar u džepu dioničara te moćne korporacije. Ne bismo li kao korisnici te mreže trebali biti usluženi kako dolikuje društveno odgovornim tvrtkama? Samo primjećujem i pišem im javno, kao što sam im napisala i u anketi koju su mi neki dan poslali: Gospodo, ne valja vam posao… Pita li se ikad itko kako se osjećamo mi koji smo žrtve virtualnog terorizma? Jesmo li dobro? Što je s nama? Kako sve to podnosimo? Tu smo. Ne damo se. Živi smo. Dišemo. Stvaramo nove vrijednosti. Život je lijep unatoč demonima.

Ljudska zloba je bezgranična i neka nam kao takva bude nepresušni izvor inspiracije za nove sretne trenutke. Zloba se sama hrani. Zlobni ljudi hrane se nanoseći bol drugim ljudima i uživaju kada uspiju nekoga ražalostiti ili naljutiti. Naše su emocionalne reakcije njihova hrana. Naš unutarnji mir, njihov je poraz. Ali, jači smo od toga i zlobu pobjeđujemo svakim novim sretnim trenutkom. Tada zloba tuguje. Tužna je jer nam je poslužila kao inspiracija za traganje za nekom našom novom srećom, za našom novom radošću, za nečim što nas ispunjava. Doista, svakim me danom sve više motiviraju razne pakosti koje doživljavamo od naših „prijatelja“.

Kad se samo sjetim svojih mlađih dana i mojih suza koje su klizile niz moje lice zbog ljudske zlobe i lažnih prijatelja, dođe mi da odletim natrag u to vrijeme, zagrlim tu uplakanu djevojku i kažem joj da ne mari za to. Ali, ne mogu to. Mogu samo danas sa smiješkom reći samoj sebi – idemo u novi trenutak pametniji i sretniji. Što stariji bivamo, to smo manje vremena spremni pokloniti bilo kakvim negativnostima. Svakim danom sve je manje vremena za loše i zamagljene procjene ljudi i amnestije njihovih postupaka, točnije – za loše izgovore kojima se opravdavaju nečiji postupci, za lažne prijatelje i kozmetiku kojom ćemo u ime starih dobrih vremena ili staža kojim je blagoslovljeno neko prijateljstvo uljepšati nešto što naprosto nije niti pristojno, a ni lijepo. Svakim danom sve smo svjesniji da sve što se događa moramo nazvati pravim imenom kako bismo mogli mirno krenuti dalje. Svaki trenutak našega života je dragocjen. U svakom novom trenutku sve smo svjesniji njegove dragocjenosti. S vremenom čovjek ogugla na neke stvari koje su ga prije znale dirati. Tako jednostavno mora biti. Taj osjećaj donosi jedino vrijeme. Taj osjećaj da te nečija pakost nije uzdrmala, već nasmijala te čak i inspirirala za nova kreativna ostvarenja. Na taj nas način život osnažuje. Nitko nas ne uči snazi bolje od života. Život je naš najveći učitelj. A taj učitelj nam iz dana u dan sve glasnije govori kako je svaki čovjek najbolji prijatelj samome sebi i kako u tome nema ništa loše. Kada smo samima sebi najbolji prijatelji, tada imamo neviđeno jaki imunitet na sve negativnosti s kojima se susrećemo tijekom života. Taj isti imunitet pomoći će nam da na životnome putu prepoznamo prave, dobre ljude i prilike koje zrcale s našom dušom.