Ima li smisla slaviti Dan državnosti?

 u Kolumne

Iza nas je još jedan Dan državnosti. Većina je ljudi na taj dan na društvenim mrežama uredno ovjesila zastave, baš kao što smo to nekada činili na našim prozorima i balkonima. Iz godine u godinu, viđamo sve manje zastava u stvarnom svijetu.  Pitam se – zbog čega? Kao da ljudima nije do slavlja. Neki od njih čak niti ne znaju što se slavi kada dođe neki važan datum. Što se to događa? Izgleda da se i datumi trebaju znati promovirati, a po meni je najbolja promocija državnih datuma upravo – dobar život ljudi.

Kako je predivna naša zemlja, naša Hrvatska. No, pitam se – u kojoj je mjeri ona zapravo naša? Sjetimo se vode. Ona je izvor života. Sjetimo se naših najvećih izvora pitke vode (Jamnica, Lipik, Sveti Rok, Cetina…) I, upitajmo se – upravljamo li mi tim izvorima? Jesu li ti izvori u našim rukama? Ili su možda u rukama vlasnika iz Češke, SAD-a, Saudijske Arabije… Imamo li pravo baš sve promatrati očima tržišta, pa tako i naše prirodne resurse koje bismo trebali znati pametno koristiti kao zalog za našu budućnost i kao sigurnost za preživljavanje u vrlo nesigurnim i neizvjesnim vremenima koja su, kako se čini, pred nama.

Eh, kada bismo barem uz zastavu i himnu imali i sve bogate resurse naše domovine u našim rukama. Kada bismo barem imali svu moć odlučivanja o našoj sudbini bez patronata onih koji ne misle na naše dobro već isključivo na svoj profit. I, kada kažem – u našim rukama, mislim na ruke sviju nas, a ne na ruke korumpiranih pojedinaca. Privatizacija nije šala. Pogotovo ne bi smjela biti olako shvaćena u nedovoljno osviještenim sredinama u gospodarskom i sociološkom smislu, a takva je, nažalost ova naša sredina. Takvim odlukama treba pristupati ozbiljno, stručno i odgovorno. No, ovdje se ni u kojem slučaju tim važnim odlukama nije tako pristupalo. Donosile su se i donose se još uvijek svakojake odluke koje se tiču svih nas, a brojne od njih su više nego loše po cjelokupno društvo.

Kako je predivna naša zemlja, naša Hrvatska… Kako su divni naši ljudi. Kako smo samo kreativni i puni ideja. Kako bismo lijepo mogli osmisliti ovaj raj na zemlji na način da to bude sigurna luka sviju nas, ali i oaza za odmor naših dragih gostiju, zar ne? Znam da se slažete sa mnom. Kako bih voljela da je doista naša ta “snaga zlatnog žita”, da su doista naše te “oči boje mora”, kao u poznatoj nam domoljubnoj pjesmi iz 1991. godine pod naslovom “Moja Domovina” autora Zrinka Tutića i Rajka Dujmića. Nije se u tom naslovu slučajno našla ta posvojna zamjenica. O, ne. Naime, u vrijeme nastanka te pjesme, svi smo mi vjerovali da će naša zemlja doista i biti naša, da ćemo je svi mi moći obrađivati i živjeti od njezinih divnih plodova.

Opak je taj idealizam. Kada se osvijestiš, doleti ti u glavu kao bumerang. Zato moju Hrvatsku danas prisvajam barem riječima. Imam puno pravo na tu posvojnu zamjenicu. Na njezine slavne datume srce me zaboli kada ju vidim kao nečiji business. Jer upravo u te dane nekako oštrije vidim stvarnu sliku države kao takve i sve mi postane još jasnije, sve ono što nije dobro i što bi, podrazumijeva se, moglo biti puno, puno bolje.

Da, bila bi naša predivna zemlja još i ljepša kada bi doista bila naša u punom i doslovnom smislu te riječi. Voljela bih da je naša zemlja – domovina koju svi mi volimo, koju svim srcem čuvamo i gradimo jer je naša i samo naša, naše srce i naš dom u kojem je svima lijepo i toplo i u kojem nitko nije gladan.

S bogatstvom resursa, Hrvatska bi i te kako mogla biti zemlja dostojnog života sviju nas, a ne samo izabranog društva koje bi bez problema rasprodalo svaki komadić naše zemlje da napuni svoje džepove. Hrvatska bi i te kako mogla biti majka koja svu svoju djecu jednako voli i koja nije potkupljiva jer joj svi mi dajemo našu ljubav, a ona nam je rado uzvraća.

I, da, sigurna sam u to da Hrvatska nikada nikome od svoje djece nije željela biti maćehom. Niti ne pomišljajmo na to. Ona nam se takvom samo čini jer su je kao majku prisvojili oni koji misle da nitko osim njih nema pravo korištenja posvojne zamjenice ispred njezina imena. Ali, prevarili su se. Tu smo. Još smo tu. Ne idemo nikamo, čak ni onda kada se čini da nekamo idemo, jer Hrvatska je uvijek u našim srcima. Ostajemo vjerni domu svom, kao što smo oduvijek i bili.

Evo nas. Ovdje smo. Dišemo i živimo u nadi da je bolji svijet moguć, pa tako i bolja Hrvatska – zemlja sretnih, nasmijanih ljudi. I moja, i tvoja, i njegova i njezina – naša Hrvatska s osmijesima na svim našim licima… Do tada, do tog dana iz sfere utopijskih nadanja, do dana u kojem ćemo moći vidjeti osmijehe na licima svih građana Hrvatske, s pravom se pitamo – ima li smisla slaviti državnost raskomadane i rasprodane nam zemlje u kojoj su brojna njena djeca ponižena i bačena na koljena?

Da zaključim – ili će Hrvatska biti zemlja koja će se slaviti iz srca i koju ćemo svi mi svojim dobrim životom slaviti u sve njezine važne datume, ili nema potrebe za bilo kojim datumom koji nešto obilježava i slavi. Slavlje je sreća. Slavlje je ushit. Slavlje nije ravnodušnost. Država, to smo svi mi i naša sreća. Ili ćemo svi mi biti ta država ili nećemo. Ili će nas se ticati sve što se događa ili neće. Ponavljam – država to smo svi mi. Ili svi ili nitko. Puno toga ovisi o nama samima i našoj svijesti da ništa ne mora biti ovako kako jest. Promjene su uvijek moguće. Evo mog optimizma, opet mi se vraća. Ne mogu protiv njega. Nije me napuštao niti tih tužnih devedesetih godina prošloga stoljeća.

Dobro se sjećam. Nije našoj generaciji svojedobno bila laka ta spoznaja da će nam devedesete uništiti mladost. Nije nam bilo svejedno. Svaki dan naše mladosti odlazio je u nepovrat dok smo u podrumima čekali povratak u naše mlade dane koji se više nikada neće ponoviti. Crni oblaci bili su se nadvili nad naše najljepše dane i godine. Sve te strahote događale su se baš u vrijeme našeg sazrijevanja, a mi smo samo bili željni dobre glazbe, radosti i poljubaca ispod krošanja stabala. Sve to bilo nam je oduzeto.

Da se barem nije dogodilo toliko loših stvari, toliko tragedija. Sjećam se dobro. Odrastali smo lišeni bilo kakvih podjela i nacionalizama, a onda je odjednom sve krenulo upravo u tom smjeru i svatko tko nekoga ne mrzi, osjećao se izgubljeno jer mržnja je nažalost tada bila glavno mjerilo za sve.

Kasnije, kako su godine krenule i kada smo vidjeli što se događa na ekonomskom i društvenom planu, suze su nam same od sebe krenule, ali bilo je kasno – pohlepa umreženih pojedinaca već je bila uzela maha. Zato danas i živimo za svaki dan, za svaki trenutak, jer su nam brojni trenuci iz prošlosti zauvijek oteti. Svakome čovjeku treba miran i dobar život. Ne trebaju mu ratovi. Ne treba mu prosjački štap samo zato što živi okružen lopovima. No, kako sam i rekla, optimizam je teško ugasiti unatoč svemu lošem što se događa. Još nije kasno da se sjetimo biti ljudi jedni prema drugima. Još nije kasno da prepoznamo raj u kojem živimo kao svoj i kao naš. Još nije kasno da spoznamo ljepotu zajedništva. Još imamo vremena za sreću

Nedavne objave
Kontaktirajte nas

Pošaljite nam mail i odgovorit ćemo u najkraćem roku!

DušobrižniciNa kraju dana