Ispiranje mozgova

 u Kolumne

Što je danas istina, a što laž? Tko to sa sigurnošću može odrediti? Baš nitko. Jedina istina na koju se čovjek danas može osloniti je njegova osobna istina – ona koja živi u svakome od nas. Sve ostale istine mogu i ne moraju biti ono za što se predstavljaju. Kada se stopimo s našom osobnom istinom, sve ostale istine ne diraju nas previše, kao ni laži. Možemo ih slušati s jednakim mirom u duši, bez da nas dotaknu ili pomaku u bilo koju stranu. Kada živimo našu osobnu istinu, nitko i ništa nas neće omesti u koračanju stazama kojima nas samo naš duh može voditi. Kada je svatko od nas u ruhu svoga duha, tada u zajedništvu jedni s drugima možemo otkrivati univerzalne istine. Do tih univerzalnih istina doći ćemo kada se oslobodimo ega i dozvolimo našem duhu lepršavu plovidbu komunikacijskim valovima u kojima se duhovno prepoznajemo. Kada je svatko od nas do kraja upoznao i zavolio sebe, može slobodno komunicirati s drugim ljudima, jer ne postoji način da zaboravi ono što je spoznao i osjetio. Tek s tom ljubavlju prema sebi koja nema veze s egom, nego isključivo s duhom, možemo krenuti dalje bez straha od gubitka sebe.

Dok pišem ove riječi, u misli mi dolazi Željko Malnar (12. travnja 1944. – 9. srpnja 2013. godine), naš legendarni novinar, svjetski putnik i gorljivi anti-političar. U jednom od svojih brojnih tekstova osvrnuo se i na filozofiju koju je obožavao. Zašto baš filozofiju? Zato što je filozofija jedan od najboljih putova kojima svi mi otkrivamo svoj duh koji je i naša dubina i naša visina istodobno. „Filozofiranje jest potreba da se nađe put do samoga sebe i da se pomogne sebi samome.“ Pozivajući se na Jaspersove riječi – „Ono što sam osvješćivanjem stekao sam za sebe, to kao da nije stečeno. Ono, pak, što se stekne u komunikaciji, to jest prava spoznaja, jer istina počinje u dvoje.“, Željko nas je želio potaknuti na komunikaciju. Vjerovao je u komunikaciju više od svega. „I filozofija traži komunikaciju. Ona traži da čovjek napusti prkosno potvrđivanje sebe.“, napisao je. Nije važno težiti za potvrđivanjem sebe, već spoznajom. Često se sjetim tih njegovih savjeta. Prisjetimo ga se sa zahvalnošću za sve što nam je poklonio. Nesebično je s nama za cijeloga života dijelio i mudrost, i smijeh, ponekad i suze, ali i brojne savjete za preživljavanje u ovom društvu koje se u biti teško može nazvati društvom, jer to pokušava biti, ali mu ne ide baš najbolje. No, Željko Malnar nikada nas nije poticao na ozbiljan pristup životu, već upravo suprotno, na onaj neozbiljan. Govorio nam je:
„Djeco, život je samo šala. Tko ga ozbiljno shvati, taj popuši.“ Eto kako je razmišljao. A tako je i živio, potičući i druge da tako žive. Sretna mu i mirna plovidba vječnim prostranstvima. Sjećamo ga se i danas, sedam godina nakon njegova odlaska na vječni počinak, uz osmijeh, kako bi on i htio, jer nije htio da ovaj život sa svim njegovim vrlinama i manama shvatimo preozbiljno. Poslušali smo ga. Ne shvaćamo ništa preozbiljno, ali što stariji bivamo, to bivamo svjesniji da nije uvijek lako smijati se svim tim ironičnim šalama kojima nas život obasipa.

Zašto sve ovo pišem? Zato što nam mediji i dalje svakodnevno pokušavaju ispirati mozgove. To mi nije nimalo drago, jer vidim da u većini slučajeva vrlo uspješno postižu svoje zacrtane ciljeve sveopće indoktrinacije, kako na lokalnoj, tako i na globalnoj razini.

Ljudi očito vole da im netko tko si uzima pravo na to, ispire mozak. Svakoga dana se u to iznova uvjerim. Godine prolaze i to ispiranje mozgova ne prestaje. Jučer ovaj, danas onaj režim. Sasvim je svejedno koji. Uvijek imamo nekog tlačitelja i nekog potlačenog. Ništa novo. Škare su u rukama onih koji misle umjesto nas i koji od naših malih nogu pokušavaju prekrojiti lepršave oblačiće naših misli. I tako, ako se prepustimo tim škarama, s godinama nužno oblačići naših misli imaju sve manje slobode. Nikada nisam voljela politiku, jer na vrlo podmukao način pretvara prijatelje u neprijatelje i pomaže profiterima i kameleonima da žive na račun puka, naroda, građana ili kako je već politički korektno reći. Uvijek netko na poziciji moći određuje ljudima što će o čemu misliti kako bi bili podobni i prilagođeni trenutku. No, prilagoditi se podobnoj većini često znači izdati sebe. Dati nekome da ti ispire mozak? Dozvoliti nekome da ti prekraja misli? Zbog čega? Još možemo donekle razumjeti ljude koji žive od toga da lažu samima sebi i drugima. Kako da ih krivimo kada je podobnost jedini način preživljavanja koji poznaju. Bez podobnosti ih ne bi ni bilo. Teško ih je i slušati i gledati, ali svi znamo zašto se tako ponašaju i zašto se tako olako odriču vlastitih mozgova. Ali, one ljude koji od demagogije nemaju baš ništa, a bave se njome, ulazeći u neke rasprave s tobožnjim neistomišljenicima te pokušavajući na svakom koraku nekoga, onako usput, indoktrinirati nikada neću moći razumjeti. Srećom, još uvijek ima dovoljno ljudi kojima nitko nije uspio zabraniti da misle svojom glavom. Srećom.

Sjetimo se ponašanja ljudi za vrijeme izbora. Glasači pojedinih stranaka ponašaju se kao isprogramirani roboti, kao istrenirani vojnici. Hipnotizirano kreću u smjeru glasačkih mjesta kako bi zaokružili one liste i ona imena koja im je odredila njihova stranka. Glasači stranaka podsjećaju me na radnike u tvornici sardina iz skeča maestralnog i nikad zaboravljenog Davea Allena. Tako mi izgledaju. Pogledajmo ih samo, kako su poslušni. Programirani glasači marljivo izlaze na izbore. Svi kao jedan. Svi za jednog, jedan za sve. Kao mušketiri. Hodaju uvijek istim, ujednačenim korakom, uvijek u istom smjeru, gotovo da zalijepljeni jedni za druge, oponašajući gusjenicu koračaju ulicama u smjeru glasačkih mjesta. Glasaju za sebe i svoj život. Ništa ih drugo ne zanima. Zanima ih jedino vlastito preživljavanje i fotelje u nekim izmišljenim uredima koje će ih dočekati nakon izbora ili koje će sačuvati, jer ih već odavno imaju. Jedini ljudi koji izlaze na izbore su ljudi koji od tih izbora nešto očekuju. Ostale ljude izbori se već odavno ne tiču. Tko još vjeruje u prazna politička obećanja i parole? Nitko živ. Svakome je jasno o čemu se tu radi. No, političare ta spoznaja ne sprječava u njihovoj nakani da nastave sa svojim plitkim ispiranjem mozgova onih koji još naivno vjeruju da bi ih se njihova pusta obećanja mogla ticati.

Svaka pozicija u društvu zahtijeva određene kvalifikacije, kakve god one bile. Sjetimo se ovom prigodom jednog od najboljih skečeva svih vremena na temu beskorisnosti političkog ustoličavanja (čitaj: uhljebljivanja) i jednako beskorisnih i gotovo bizarnih institucija i funkcija koje idu ukorak s njima. Sjetimo se, dakle, skeča pod nazivom „Ministarstvo smiješnog hoda“ iz bogate kolekcije skečeva legendarnih Pythona Grahama Chapmana, Erica Idlea, Terryja Gilliama, Terryja Jonesa, Johna Cleesea i Michaela Palina. Ovaj skeč govori sve, ne samo o tobožnjim funkcijama koje, to svi znamo, služe isključivo za uhljebljivanje umreženih pojedinaca, nego i o tobožnjim kvalifikacijama koje se traže od kandidata za te pozicije, kao uostalom i o nazivima institucija u kojima se ti zaslužni pojedinci uhljebljuju.

Svaki novi izbori samo su još jedna realnosna emisija svih onih koji imaju fetiš na izborne liste, nestrpljivo iščekujući da se za njih nađe kakvo mjesto u tako visoko kvalificiranom društvu. Ako nam se kojim slučajem omakne da kažemo kako je sve to jedan cirkus, nismo ni svjesni da time vrijeđamo vrijedne cirkuske artiste koji svakodnevno marljivo vježbaju kako bi nam pružili malo zabave i smijeha. Nije to cirkus, već samo još jedan juriš uhljeba na pozicije koje će sve nas i opet skupo koštati. Sve je to socijalizam de luxe iliti socijalizam za izabrano društvo. Svi mi primorani smo plaćati taj žalostan igrokaz koji je sve samo ne smiješan.

Još kad čovjek nakon svakih novih izbora vidi ta primitivna slavlja iz stožera svih onih koji su se uspjeli domoći nekih fotelja i neviđeno veselje tih nekih bezveznjaka koji upadnu u Sabor ili Gradsku skupštinu odlukom nekog šefa stranke, to nije za gledati, čovjeku dođe zlo od toga. Kada vidimo to primitivno ponašanje, to silno kreveljenje i histerično postizborno ruganje tih izbornih ovisnika ostatku ljudi, uz neizostavne bakanalije, najskuplje gastronomske delicije, potoke alkohola i kičasto znakovlje, mora nam se smračiti pred očima. Jedan prijatelj mi je rekao – nemoj pisati o uhljebima. I njemu su se zgadili. Kome nisu? Ne pišem o njima. Pišem o svima nama, jer nas ti isti ljudi koje zovemo uhljebima guše i ugnjetavaju. Moraš se pitati – tko su ti ljudi koji se danas pijani bacaju po podu i lijepe si pršute po čelu, a sutra će odlučivati o našim životima? Svima ostalima preostaje ono što se kolokvijalno naziva kapitalizmom, ali u prijevodu to znači – prosjačenje, ako nismo kojim slučajem u bazenu državno – rođačkog kapitalizma ili ako nismo onaj dio privatnog sektora koji šalje fakture Državi. Ako smo samo obični poduzetnici, ako smo samo obični smrtnici iliti naivni samozaposlenici bez ustoličenih rođaka, koji naivno i bezglavo ulažu svoja sredstva u sustav koji ih nemilosrdno ugnjetava, ne znajući hoćemo li sutra imati za život, doista nam nije lako.

Uz sve to, tu su mediji, kao naši stalni životni pratitelji. O njima i previše ovisimo, na njih se oslanjamo, na njihova vrata često odlazimo po mišljenje. No, koji je medij danas za sebe može reći da je potpuno neovisan? Koji je od njih slobodan? Uvijek dolazimo do pitanja financiranja i onda polako, ali sigurno dolazimo do odgovora. Svaki je medij na neki način ovisan o nekome tko ga financira i uvijek netko negdje ima nekakav interes, a čim postoji bilo čiji interes, sloboda nestaje. Postavlja se pitanje – je li uopće moguće danas imati potpuno slobodan i neovisan medij? Možda i jest, ako se iz njega izostavi politika, ako je se u potpunosti zaobiđe, jer politiku najviše zanima indoktrinacija ljudi – to je jedina misija političara i jedino čime se zapravo bave. Kakvo opće dobro, kakav narod, sve što ih zanima samo je njihovo parazitiranje na račun svih nas i to treba napisati, to treba reći. Ničija osobna istina njih ne zanima. Nikakav duh, nikakav dobar i kvalitetan život za sve. Sve su to samo laži koje glume da su istine.

Televizija ili ne pitanje je sad. Život u kutiji. Od crno-bijele, preko prve u boji, pa sve do današnjih svemirskih varijanti. Od prvih glava u ekranu, dogurali smo do ekrana umjesto naših glava. No, ne zabrinjava nas to. Još uvijek nam treba televizija. Dom bez televizije? Nezamislivo. Uvijek je tu. Kutija koja govori i koja osamljenim ljudima nudi privid prisutnosti života u njihovu pustom životnom prostoru. Mnoštvo programa. I previše njih. Dok ih sve izlistaš, utoneš u san. Za svakog ponešto. Taman dovoljno da svatko u kućanstvu može gledati nešto drugo. Osamljenima pravi društvo, a obiteljske i druge zajednice ukućana otuđuje. A vijesti? Što s njima? I njih ima koliko ti srce želi. Kako te vijesti djeluju na nas? Da li nas ovih dana te vijesti razveseljavaju ili preplavljuju pesimizmom? Televizija. Guta naše vrijeme kao i svi ekrani. Informira nas (često i indoktrinira) i zabavlja (čitaj: uspavljuje), ali i ubija u pojam, kako kada. Upravljač je u našim rukama, kako televizijski, tako i onaj s kojim upravljamo našim životima.

Navučeni smo na razne serije, filmove, zabavno-glazbene emisije, kvizove, realnosne emisije, redovno i poslušno pratimo vijesti. Huxley je sve to bio predvidio. Senzacionalizam i trivijalnost zauzeli su sav medijski prostor, hraneći ljude besmislicama. Mediji nas polako, ali sigurno navikavaju na vrlo površan i upitan sustav vrijednosti. Analogni i digitalni signali postali su sastavni dio svakog mozga. Sve što kažu mediji, tako mora biti. Danas rat. Sutra virus. Maske. Jučer jedne. Danas druge. Ali, ništa bez maski. Život je maskenbal. Pitanje je dana kada će nas početi čipirati. Čak i dok spavamo, netko nas nadzire i djeluje na nas putem satelita. Ozračeni, cijepljeni protiv pravih istina, putujemo kroz život. Naša veza s prirodom se gubi, naši životi na taj način gube svaki smisao. Ako dozvoljavamo biti usklađeni s medijima i njihovim programima, udaljavamo se od našeg prirodnog biološkog ritma.

Sve me to podsjeća na masovnu hipnozu, a ljudi joj se dobrovoljno predaju. Programi koje smo spomenuli posebno su uspješni u tome, upravljajući našim životima, šuljajući se danonoćno po našoj podsvijesti, naravno, samo ako im to dozvolimo i ako pretjeramo u konzumaciji istih. Jer, jednom kada se u potpunosti predamo toj masovnoj hipnozi, više ne postojimo, ulazimo u taj ekran, u taj vječni san iza ekrana iz kojeg više nema izlaza na slobodu i budnost života. Postajemo njegovi vječni zarobljenici. No, sva sreća, upravljač je još uvijek u našim rukama. Mi biramo ropstvo koje glumi slobodu s jedne strane i slobodu za koju se kaže da nije ona prava, iako još uvijek jest. Ovdje, podrazumijeva se, ne mislim na slobodu govora koja u slobodnom prijevodu implicira ovisnost o medijima kojima ćemo uvježbavati tu istu slobodu, poglavito na društvenim mrežama, već na slobodu kao takvu, neovisnu o bilo čemu i bilo kojem tehnološkom izumu. Najbolje je postići umjerenost i u ropstvu koje glumi slobodu i u slobodi koja zarobljava naše misli zbog želje za stalnim izjašnjavanjem te pokušati pronaći slobodu koja je samo to i ništa više od toga – tihu i neizrecivu, neprimjetnu i prozirnu, onu koja je u najužoj vezi s našom osobnom istinom i našim duhom. Moguće je. Ona još uvijek postoji, unatoč svim lancima u koje su nas okovali prodavatelji svojih osobnih istina pod egidom tobožnjeg zajedništva. Ne zanimaju me njihove istine. I mi imamo svoje. Svatko od nas ima pravo na svoju istinu i sretan život. Nemojmo svoje glave stavljati na panj kako bi netko drugi od naših glava živio dobar život. Naše su glave samo naše i nismo dužni njima misliti ono što nam netko kaže da bismo trebali misliti. Još uvijek nije kasno da se probudimo iz sna. Još uvijek nije kasno za život kakav vrijedi živjeti i na koji ćemo biti ponosni.

Nedavne objave
Kontaktirajte nas

Pošaljite nam mail i odgovorit ćemo u najkraćem roku!

MirFilozofija