Učinimo naše susrete i druženja u virtualnom svijetu ugodnima i lijepima, kao što to činimo kada se na ulici srdačno pozdravljamo. Svaka je lijepa gesta, pa tako i ona najmanja, jedan naš korak ka boljem svijetu, kako stvarnom, tako i virtualnom. Još jednom vam od srca hvala na vašoj posjeti. Dobrodošli!
Civilizirano ponašanje ponekad znači i prihvatiti nečije laži. Žalosno, ali istinito. Koliko nam se puta znalo dogoditi da pričamo s nekim tko nam laže u lice, a mi šutke prihvaćamo njegove laži?
Došlo je neko novo vrijeme. Gle čuda. Hrvatska se konačno malo odmara od ustajalih podjela na lijeve i desne jer su mediji već duže vrijeme zaokupljeni temom globalne pandemije.
Ideš tako kroz život, korak po korak i veseli te ta spoznaja, taj osjećaj da ovim svijetom koračaju i oni dobri, plemeniti ljudi, koji su svjesni naše povezanosti i koji vjeruju u bolji svijet.
Je li bolje biti pod svaku cijenu nalik drugim ljudima ili pod svaku cijenu biti različit od ostalih ljudi? Što je bolje: biti svoj ili biti svačiji? I, je li biti svoj zapravo znači biti ničiji?
Umjesto programa gospodarskog oporavka koji je uvijek sve samo to ne, naši političari trebali bi podastrijeti nam crno na bijelo njihov program gospodarske propasti naše zemlje.
Dehumanizirano postojanje u međumrežju postaje sinonim humanog postojanja kao takvog, što je pomalo zastrašujuće. Humano postojanje traži svoju potvrdu na mreži.
Količine grabežljivosti predatora s vremenom se ne mijenjaju, već se samo mijenjaju oblici i načini na koje se predatori mogu što bolje prilagoditi vremenu u kojem se grabež provodi.
Svakoga jutra kada se probudim kažem svome životu: „Hvala ti, živote moj, na još jednom novom jutru. Hvala ti na svakom sretnom trenutku, i onom manjem od najmanjeg.
Nemojmo odraslošću graditi zidove oko sebe, jer će nam zbog tih zidova početi faliti iskrena interakcija s drugim ljudima, a naš će se život s vremenom pretvoriti u crno-bijeli film bez boja.
Dođeš na Facebook i nema ti profila, pa se pitaš – ubijaju li naše profile nasumičnim odabirom neki algoritmi ili imamo nekog neprijatelja za kojeg niti ne znamo.
Malo kiše, malo sunca, malo nebeskih suza, malo toplih osmijeha za sva naša lica. Promijeniti tok naših misli. Osmisliti dan. Slaviti ga. Slaviti život. To je potrebno činiti svakoga dana.
Svake godine kada se približava datum mog rođendana obuzme me neka sjeta. Rođendani su dani koji obilježavaju kraj jednog razdoblja i početak nekog novog koje je tek pred nama.
Često se pitam – konzumiramo li naše vrijeme na ovome svijetu ili ono konzumira nas? Važno je to pitanje i iz dana u dan sve me više okupira. Koliko smo svjesni važnosti svakoga trenutka?
Kao što su dobri ljudi svjesni svoje dobrote, tako su i zli svjesni svoga zla. Nešto slično pakosnim trolovima koji siju svoje otrove u virtualnom prostoru čine trolovi u našem stvarnom životu.
Ovih dana svjedočimo prosvjedima diljem svijeta. Ti prosvjedi nisu toliko popraćeni u mainstream medijima koliko na društvenim mrežama na kojima se objave o istima često i cenzuriraju.
Živim. Prilagođavam se svakom trenutku. Niti jedan trenutak ne propuštam kroz prste kao pijesak kako bi otišao u nepovrat jer svaki je od njih jedan grumen zlata,
Neviđeno je kako neki sustav preko noći može ljude okrenuti jedne protiv drugih i pretvoriti ih u zvijeri. Je li to neki unutarnji poriv za istrebljenjem koji spava u ljudima?
Sada odjednom svi razmišljaju o tome koliko su nam važni pozdravi, rukovanja, zagrljaji, poljupci. Više od toga važno je upitati se što za sve nas zapravo znači bliskost.
Jezik je živ. Konstantno se prilagođava i mijenja u skladu s ljudima i vremenom. Mrežna komunikacija uči nas novim izrazima koje do jučer nismo poznavali.
Kako je divno svjedočiti bilo kojem susretu dobra i zla i znati kako je i nakon tog susreta dobro još jednom ostalo neokaljano i čisto. Najveći je izazov ostati priseban i miran kad se suočiš sa zlom.
Virtualan prostor je prostor koji u biti ne postoji, već samo oponaša postojanje. Simulira apsolutno sve. Provocira. A, opipljiv je samo digitalnim prstima.
Slobodno tržište predstavlja anarhiju podivljalih pohlepnika koji svojom pohlepom doprinose neravnomjernoj raspodjeli dobara generirajući sve veće siromaštvo.
Svi visoko pozicionirani ljudi redovito odmahuju rukom, govoreći: „Ne postoji svjetska vlada, niti novi svjetski poredak. A trebali bismo ih zauzvrat pitati zašto onda uporno to negiraju?
Zašto se oslanjati na većinu ako znamo da ono što većina ljudi voli gledati, slušati ili lajkati u virtualnom prostoru ne mora biti ono najbolje od svega što se u nekom području nudi?
Da, mnoge sam vrijedne životne lekcije naučila upravo od mog vjernog mopsa Arija. Jedna od njih je i ta da baš svatko ima svoju priču koju vrijedi čuti.
Zajedništvo s drugim ljudima pruža nam neopisiv osjećaj sreće. U tom zajedništvu i dobrom raspoloženju koje ide pod ruku s njim hranimo se osjećajem ispunjenja i unutarnjeg mira.
Često razmišljam o tome kako u moru ljudi prepoznati možemo samo nekoga koga već odavno poznajemo, nekoga s kime se je naša duša već ranije susretala, putujući kroz vjekove.
Probajmo se sjetiti nečega čega se teško itko može sjetiti, ali nečega što jednostavno svi mi znamo. Naša prva komunikacija pri dolasku na ovaj svijet počinje dodirom.
Često razmišljam o ljepoti i našem uvriježenom poimanju iste te gotovo uvijek dolazim do zaključka – da je ljepota nešto sasvim suprotno onom površnom pojmu vanjske ljepote.
Svi tako olako svakog petka želimo jedni drugima lijep i ugodan vikend. Lijep je to običaj. No, razmislimo malo o tome što je zapravo vikend i kome pripada, a kome je oduzet.
Svijet je još ne tako davno cijenio potpuno druge vrijednosti i bio posve drugačiji od ovoga u kojemu mi danas živimo. Mnoga arheološka nalazišta diljem svijeta vjerodostojno svjedoče o tome.
Sveopće medijsko razmetanje izvrsnošću, navelo me je na dublje promišljanje o njoj i onome što ona danas znači. Na što prvo pomislimo kada se spomene izvrsnost?
Obmana je dio naše stvarnosti. Izvorna osobnost svakog čovjeka sve se češće nadomješta brojnim umjetno stvorenim osobnostima, kao živim spomenicima tržišnog fundamentalizma.
Dok zadubljeno promatramo zaslone naših mobitela, još jedan dan je tu. To zvuči tako malo, no, puno je to, jer sve važno što nam se u životu događa – događa se u jednom jedinom danu.
Mediji su tu da nas informiraju, da nas nečemu novom nauče, da nas zabave te da nam, ako to već ne mogu uvijek, onda barem ponekad – kažu istinu, a ne da nam ispiru mozgove.
Drago mi je da „La Linea“ (1971.-1986.) još uvijek živi u mnogim sjećanjima. Obožavala sam taj crtić. Dobro se sjećam vremena kada je taj crtić bio prikazivan na našoj televiziji.
Ići ukorak s vremenom… Biti ispred ili iza vremena. Nikada ga ne gubiti… Imati dovoljno vremena za ovo ili ono ili ga nemati? Kako kada i kako za koga.
Iz dana u dan u moje misli dolazi uzajamnost. Osoba po osoba iz kruga moje bliskosti dolazi mi pred oči te u mislima previrem po našim sjećanjima vođena uzajamnošću kao mjerilom.
Život je lijep kao zaborav na usnulom travnjaku, kao cvijet koji ne zna da će uvenuti, kao sunce koje ne mari za zalaske. Jedino što je važno je biti prisutan u svakom trenutku.
Riječi. Spajaju nas koliko i razdvajaju. Kako kada. U trenu mogu izliječiti ranjeno srce, ali ga i slomiti. Za čas mogu izgraditi predivne mostove, ali i neprobojne zidove.
Iz dana u dan se pitam - gdje je nestala filozofija? Filozofija se povukla u usko specijalizirane časopise i akademske krugove. No, ona pripada svima, a ne samo onima koji si ju prisvajaju.
Što je danas istina, a što laž? Tko to sa sigurnošću može odrediti? Baš nitko. Jedina istina na koju se čovjek danas može osloniti je njegova osobna istina.
Razmišljam o tome kako često banaliziramo riječ mir, kako uzimamo mir zdravo za gotovo, kako ga uopće ne cijenimo dovoljno. Uživati u miru, to je nešto prekrasno.
Hipnotizirani smo novcem. Začarani smo njegovom moći. Njegovi smo robovi. A, mogli bismo i bez njega. I bilo bi nam lijepo svima. Naglašavam – svima, a ne samo nekima.
Koliko volimo svoje lice? Koliko ga uistinu poznajemo? I, koliko ono poznaje nas i sve naše tajne? Koliko se toga može iščitati iz svakog od naših lica? Naša lica govore. Poslušajmo njihov glas.
Svjetska je kulturna javnost ostala bez velikog umjetnika našeg vremena. U petak, 26. lipnja ove godine u svom domu u New Yorku preminuo je veliki američki dizajner i ilustrator Milton Glaser.
Lijepo je imati svoje mišljenje i to mišljenje podijeliti s drugim ljudima. No, lijepo je ponekad i odmoriti misli od svega i odmorenih misli krenuti dalje, u svježinu novog trenutka.
Facebook. To vječno uzburkano more živih ikona. Uvijek je tu. U našoj ruci, u našem džepu, u našoj torbi. Za našim stolom. U našem krevetu. Kako se snalazimo u toj igri?
Kada neka tvrtka govori o svojoj poslovnoj filozofiji, o svojoj komunikacijskoj strategiji, svojoj misiji i viziji, ona zapravo govori o tome koje poruke želi upisati u našu podsvijest.
“Pravi umjetnik nije onaj koji je inspiriran, već onaj koji inspirira druge” rekao je svojedobno legendarni Salvador Dalí. Svojim je kistom oslikavao svoje skrivene snove.
Gdje god se okrenemo, sa svih strana okruženi smo maskama. Tin Ujević se u svojoj pjesmi s pravom pitao: Gdje je pravo ljudske lice, gdje je prava Božja duša? Ni danas nije puno drugačije.
Razmišljajući o prijateljstvu, jednog sam se dana upitala što bi o njemu rekli oni ljudi čija djela cijenim i zbog kojih ih smatram svojim najboljim prijateljima.
Nevidljivi lanci lažne slobode koje zovemo preživljavanjem ili u naprednijoj verziji – životom svuda su oko nas. Nevidljivi zidovi u nama su i oko nas.
Autori su naši prijatelji koji su uvijek tu, u našim srcima, spremni da nas na nešto podsjete, da nas nečemu novom nauče, da nas potaknu na razmišljanje o nečemu.
Poruke o korona virusu koje mi ovih dana pristižu putem raznih komunikacijskih kanala dokazuju kako bilo koja dezinformacija u trenu može postati informacija i obratno.
Dragi gospon Potres, nije li bilo dosta tog Vašeg uznemiravanja i maltretiranja svih nas Zemljana, Vaših dragih podstanara, da ne kažem nadstanara? Nije li?
Svakoga jutra uz kavicu obično pregledavamo ladice našeg virtualnog životnog prostora. Sada, u ovoj krizom izazvanoj izolaciji virtualni svijet privlačniji nam je nego ikada prije.
Gledam kartu Hrvatske na kojoj su istaknuti naši gradovi s brojem ljudi zaraženih korona virusom. Podsjeća me na kartu kakvu obično gledamo u vrijeme praćenja izbornih rezultata.
Postojati znači biti. Biti znači imati pravo na svoj život. Živjeti znači imati mogućnost biti ono što uistinu jesmo, bez obzira na to svidjelo se to nekome ili ne.
Ovih dana život mi je poklonio nekoliko prigoda za neviđenu i gotovo iscjeljujuću količinu smijeha u društvu meni dragih i bliskih ljudi. Smijali smo se do suza.
Najgora stvar koju čovjek može napraviti u životu je zanemariti brigu o svome zdravlju. Ne bismo smjeli dozvoliti da nas svakodnevne obveze ometu u zdravom pristupu životu.
Prebiva li naš duh u našem tijelu ili je možda upravo suprotno - možda je naše tijelo nastanjeno u našem duhu? Hoćemo li dostići sreću putem uspjeha ili ćemo uspjeti ako smo sretni?
Nakon što sam objavila tekst o empatiji, nekoliko me je prijatelja u šali u kojoj uvijek ima pola istine, dobronamjerno pitalo da li vidim u kakvom vremenu i gdje mi živimo?
Ponekad toga nismo niti svjesni, ali ono o čemu intenzivno razmišljamo na neki nam se način i događa. Moć naših misli nevjerojatna je. Budimo svjesni te moći naših misli.
Što to doista znači - imati osjećaj za druge ljude? Koliko smo u stanju vidjeti svijet očima drugog čovjeka, osluškivati ga ušima drugog čovjeka, osjećati nešto srcem drugog čovjeka?
Živimo u digitalnom dobu koje nas iz dana u dan sve više motivira da sve što nam se događa, sve što činimo, što nas veseli ili žalosti želimo digitalnim putem podijeliti s drugim ljudima.
Ako je odluka koju smo u određenom trenutku donijeli dobra, zbog nje ćemo se osjećati dobro i to će biti znak da smo dobro odlučili i da smo donijeli pravu odluku.
Zamislimo si na čas da Isus danas dođe među nas, u ovo naše čudno višeslojno društvo. Zamislimo da je tu među nama kao čovjek, upravo onakav kakav jest, skroman, iskren, milosrdan.
Dobro se sjećam, serija Naši i vaši isprva nam je svima bila smiješna, sve dok nismo na svojoj koži osjetili što to u praksi zapravo znači kada nisi nečiji.
Koliko će još puta ljubav na ovome svijetu biti opravdana mržnjom? Zar pripadnost nekoj naciji, vjeri, interesu ili ideologiji nužno mora značiti antagonizam prema nekom drugom?
Što znamo o tržištu kao takvom? Koliko nam je pojam tržišta uopće jasan? Zašto postavljam to pitanje? Razlog je vrlo jednostavan: zato jer je to pitanje danas pitanje svih pitanja.
Cilj globalizacijskih procesa i globalne elite je sveopća unifikacija i oduzimanje prava siromašnima na izlazak iz siromaštva, jer osiromašivanje siromašnih služi bogatima da budu još bogatiji.
Čovječanstvo se vrlo sustavno i, sudeći po medijskom prostoru, vrlo agresivno odgaja za globalnu ulogu robota – poslušnika. Klinike za ispiranje mozgova u stalnom su pogonu.
Svi smo mi vremenski putnici. Plovimo nepovratnom rijekom života u jednom smjeru nošeni nevidljivom rukom sudbine, ne znajući što nas čeka u sljedećem trenutku.
Promatrati svijet iz običnog mjesta u gledalištu ili iz vip lože, to ne može biti isto, uvjeren je onaj dio svijeta koji uporno pokušava čovječanstvo podijeliti na klase, staleže, kaste.
Prateći kampanje za EU izbore, ne možemo ne primijetiti kako nam se u gotovo svima njima EUforični političari trude svoju osobnu EUforiju prezentirati kao općenarodnu.
Razmišljajući o tome otkuda proizlazi socijalna osjetljivost, humanizam, osjećaj za druge, nameće mi se pitanje: može li se naučiti biti čovjekom ili se čovjekom može samo biti?
Dan Martina Luthera Kinga Jr. (MLK Day) američki je praznik koji se slavi svake godine trećeg ponedjeljka u siječnju, u vrijeme oko njegova rođendana (15. siječnja 1929.).
Kada smo prvi put zakoračili u vrijeme, teško je odrediti, no pomireni s odbrojenom sudbinom našeg postojanja, skloni smo većinu naših životnih trenutaka podređivati upravo vremenu.
Iz godine u godinu blagdansko ozračje sve je više iskomercijalizirano. Proizvođači i prodavači ulažu sve više sredstava u zavođenje potencijalnih kupaca.
Ljubav se prečesto definira kao osjećaj koji se može imati samo prema sebi sličnima i koji možemo dokazati ponajviše mržnjom i netrpeljivošću prema drugima i drugačijima.
Ljudi se vole natjecati, dobivati nagrade, uživati u osjećaju da su u nečemu bolji od nekog drugog. No, natjecati se protiv nekoga zapravo nema nikakvoga smisla i potpuno je apsurdno.
Lakomisleno prihvaćajući sve nove izume, čovjek se s vremenom navikava na život uz njihovu pomoć i počinje živjeti kao da više ne može bez njih, zaboravljajući da je nekada mogao.
Još od Babilonske kule naovamo ljudi su utopijski maštali o idealnom svijetu koji ne postoji. Aristotel i Platon još su se u antičko doba zabavljali temom idealnog društva.
Današnjim generacijama, to je nezamislivo, ali nekad je doista bilo tako: zima je bila zima, proljeće je bilo proljeće, ljeto je bilo ljeto, a jesen je bila jesen.
U hiperinformatiziranom vremenu u kojem živimo teško da za neku informaciju možemo reći da nije stara vijest ili već ispričana priča. Zatrpani smo starim i lažnim vijestima.
Baveći se svakodnevno oglašivačkim kampanjama iz nama bliskog medijskog prostora, često zanemarujemo komentirati pojedine svjetske kampanje čije su izvedbe maestralne.
Danas se ljudima više ne da pričati o sebi kada upoznaju nekoga, već jednostavno kažu: Izguglaj me i saznat ćeš sve o meni. Ili kažu: Više o meni pročitaj na mojim web stranicama.
Povijest će nakon svakog ratnog makeovera obavezno zabilježiti njezin izgled prije i poslije njega. Opasan je to i vrlo razoran makeover zbog kojega ne volimo ni povijest ni zemljopis.
Kontaktirajte nas
Pošaljite nam mail i odgovorit ćemo u najkraćem roku!
