Iluzija ili stvarnost?

 In Kolumne

Dok gledamo najpoznatije djelo Renéa Magrittea – obično se pitamo: Je li ovo lula ili ne? Je li umjetnik htio da je na toj slici vidimo ili nije? Ili je možda htio da na njoj vidimo nešto sasvim drugo? Možda nas je tom svojom poznatom rečenicom „Ceci n’est pas une pipe“ koja je sastavni dio slike htio potaknuti da pokušamo na toj slici vidjeti sve samo ne lulu, iako slika prikazuje lulu, ali nam riječi njezina autora sugeriraju da to ipak nije lula. Možda je umjetnik htio upravo to – da svatko od nas u toj slici nađe ono nešto što samo on vidi u njoj.

Lula ili ne? Pitanje je sad. Predodžba, slika, iluzija ili poticaj na razmišljanje? To zasigurno nije lula koju netko može pućkati. Hoćemo li je onda vidjeti na toj slici ili ne? Hoćemo li poslušati njezina autora ii ne? Kojim ćemo putem krenuti u otkrivanju njezina smisla? Ovisi o nama samima. Svatko od nas ionako uvijek vidi ono što želi vidjeti u svakoj životnoj situaciji i nekako imam osjećaj da je umjetnik aludirao upravo na to, vraćajući nam našu slobodu promišljanja, vraćajući nam naše unutarnje oči kojima bismo trebali promatrati svijet.

Da, dobro je vidjeti ono što želimo vidjeti i ono što u svakom trenutku samo mi vidimo. To je onaj samo naš pogled na svaku sliku svijeta. Umjetnost je tu da nas potiče na razmišljanje, da širi naše horizonte, a ne da nam nešto nameće, zar ne? Magritte nas oslobađa obveze da na njegovoj slici vidimo lulu, iako ju je na istoj naslikao, zato nam i sugerira da to što mislimo da je lula zapravo i nije lula.

Riječi i slike ne moraju nužno odražavati objekte koje vidimo, kao što ni objekti ne moraju biti pupčanom vrpcom vezani za riječi i slike koje ih predstavljaju. Sve je u kontradikciji i prepušteno našim mislima. Svijet je prepun paradoksa. Ništa ne mora, ali istodobno i može biti onakvim kakvim se čini. Riječ ne mora i može biti slika. Slika ne mora i može biti riječ. Objekt ne ovisi ni o slici, ni o riječi, a opet mogu zajedno postojati, ne ugrožavajući jedni druge, već naprotiv, pomažući jedni drugima u prikazu skladnog nesklada. Umjetnost je svijet bez zadanih pravila i to je ono što umjetnike najviše raduje. Na tom se polju njihove duše opuštaju, dajući si oduška i poigravajući se s našom predodžbom, koliko o našem unutarnjem svijetu, toliko i o svijetu koji nas okružuje.

Sve je prepušteno umjetničkoj slobodi i slobodi našeg doživljaja. René Magritte, kojega su često ljudi pitali upravo o njegovoj poznatoj slici, rekao je kako to zasigurno nije lula koju netko može napuniti, već samo slika koja prikazuje lulu, iako će svatko vidjeti ono što će vidjeti na toj slici. To je umjetnik i želio i hvala mu na tome. Zato je i napisao da to nije lula. „Da sam na svojoj slici kojim slučajem napisao: Ovo je lula, lagao bih.“, rekao je. O jednom od njegovih najprepoznatljivijih djela (ulje na platnu iz 1929. godine) koje je Magritte nazvao „Varka slika“, dok ju je javnost upamtila po gore spomenutom nazivu koji korespondira natpisu koji stoji na njoj „Ovo nije lula“, najbolje govori djelo samo.

Poznata Magritteova lula koja to istovremeno i jest i nije, poziva nas u čudesan svijet nadrealizma u kojem sve počinje iznova i u kojem ne postoji svijet kakvog poznajemo, već onakav kakvog još nikada prije nismo vidjeli, ponekad šokantan, ponekad čudesno bajkovit, a često vrlo blizak našim neobjašnjivim snovima punim oksimorona, onih u kojima u neskladnom skladu biva spojeno nespojivo. Riječima velikog umjetnika: „Biti nadrealist znači izbrisati iz svoga sjećanja sve ono što smo vidjeli te biti u stalnoj potrazi za nečim nikada dosad viđenim.“ Jer, Magritte je lijepo rekao: „Glavni cilj umjetnosti je misterij.“. Na nama je da se prepustimo tom misteriju.

Recent Posts
Kontaktirajte nas

Pošaljite nam mail i odgovorit ćemo u najkraćem roku!

Svatko ima svoju priču