Maske

 u Kolumne

“Na sve stranesvakim putemneke crneteške maskeGdje su duše, gdje su misli? Na sve strane samo maskeKao u nekoj zamci laži uzalud se duh koprcaMeđu brojem tih masakagdje je pravo ljudsko lice, gdje je prava Božja duša? Moja majka nije majka, moje sestre nisu sestrea muškarci počivaju u hladnoći i u vlaziGore nego tmaste magle tuđe maske tište, tišteA putnik se drumom pita: Je li ovo tijelo moje? Ova prazna, laka hrpa? I, nije li duša samo sjenka i sablast s koprenom?” Tako je napisao Tin Ujević u svojoj pjesmi “Maske”, tragajući za ljudskim licem među tolikim maskama koje su ga okruživale.

Shakespeare se nije šalio kada je napisao da je svijet pozornica na kojoj svatko od nas igra neku svoju ulogu. Pitanje je – koliko volimo te naše uloge koje imamo? Jesmo li ih sami birali ili su nam ih dodijelili drugi? Igramo li ih sa strašću, sa srcem, s voljom ili zato što moramo, odnosno zato što negdje piše da moramo?

Koliko ima ljudi s kojima su naša lica doista naša, autentična i ona prava? Svatko ih od nas poznaje. Njima nas srca vuku. Da, lijepo je znati da postoje ljudi koji ne mare za maske, već žele pred sobom vidjeti čovjeka. Ti su ljudi naše najbolje moguće i najpoticajnije društvo. S njima je sve dobro, raspjevano i opušteno. S njima je sve moguće.

Maske nam se obično same od sebe pojavljuju na licima kada smo u društvu onih ljudi koji nam iz nekog razloga ne odgovaraju, kada osjećamo da netko zrači negativno, kada nas netko uznemirava želeći nam zlo i narušavajući naš osobni mir te povlačeći, onako usput, za rukav našu dobrotu. Tada se, sasvim očekivano, da ne kažem instinktivno, štitimo od te loše energije, glumeći nespretno neku ljubaznost, a čekajući istodobno prvu šansu za bijeg.

Kada osjetimo neku, bilo kakvu negativnost, ne možemo više biti opušteni, niti sasvim svoji. Dobar odgoj često nas čini glumcima i to katkad vrlo lošim glumcima. Tu glumu obično ćemo opravdati riječima kako se ne želimo nikome zamjeriti, pa čak ni onome tko je evidentno toksičan po nas. No, u takvim situacijama, kada smo suočeni sa zlom u svim njegovim oblicima, ne bismo se smjeli mučiti glumom, jer jedino što nam preostaje i što možemo učiniti, ako želimo zadržati pravo na naše lice, naš obraz i naš osobni mir je – bijeg.

Zlo nažalost postoji kao i dobro. No, s godinama me nekako sve manje fasciniraju ljudska zloća, zavist, zloba, a sve više dobrota, altruizam, ljubav prema bližnjemu. Dozvoljavam ljudima i okolnostima da me još jedino ugodno mogu iznenaditi. Više nemam ni sekunde vremena za nekoga tko mi želi oduzeti mir na bilo koji način ili me neugodno iznenaditi. Prihvaćam samo ugodna iznenađenja na koja spremno reagiram, a ona neugodna puštam da prođu kraj mene bez ikakve reakcije i odu što prije što dalje od mene, u nepovrat.

Ako mi ususret dolazi neki dobar čovjek s plemenitim ciljem, pun poštovanja, to osobito cijenim, jer znam da se neću morati skrivati iza odglumljene ljubaznosti, već ću moći otvorena srca i uma pozdraviti taj susret iskrenim osmijehom. Maske su ponekad nužnost (ili bolje reći – nužno zlo), ponekad štit. A, kad smo već kod glume, nije ni gluma za svakoga u bilo kojem trenutku. Treba i to znati. Težak je to posao, čak i kada je u pitanju tek civilizacijska norma. Treba biti raspoložen za pozornicu. I, eto, upravo zato što smo svi mi ponekad primorani nešto nekome odglumiti, ne osuđujem niti najmanje maske koje su okruživale Tina Ujevića, kao ni bilo koga kome se svakodnevno pojavljuju na licu. Ipak, ne bismo smjeli robovati civilizacijskim normama ako to činimo na račun našeg osobnog integriteta i unutarnjeg mira. No, to je izgleda život.

Tinu zahvaljujem na predivnoj pjesmi u kojoj je pokazao koliko dobro poznaje ljude i svu raskoš njihovih uloga. Samo potvrđujem Tinu da je bio u pravu. Eto, ni danas nije puno drugačije. Unatoč tom trendu nošenja svakojakih maski, smatram da s pravim licem ne možemo i nikada nećemo pogriješiti. Putovi kojima ćemo kročiti bez maski i popratnih maskirnih uniformi možda će nam biti teži (zapravo, sigurno će nam biti teži), ali će nam zato životno putovanje biti puno mira, slobode i autentičnih doživljaja koji će biti usklađeni s našim duhom…

Neiskrenost vreba na svakom koraku izazivajući svakim novim ukazanjem našu iskrenost u kojoj želimo nastaviti živjeti. Budimo ustrajni. Radimo na sebi.

Budimo sretni i zahvalni svakom novom danu u kojem smo ostali ustrajni na putu traženja istine, njegovanja pravih vrijednosti i očuvanja našeg duha. Kada čistog i iskrenog srca putujemo kroz život, tada dajemo primjer drugima kako je moguće očuvati nezamaskirano lice unatoč neiskrenosti koja nas okružuje. Ljubavlju prema prema sebi i drugima svatko može lakše doći do izvora svoje iskonske životne radosti i svakim novim danom biti što autentičniji.

Njegujmo odnose s onim ljudima s kojima se naše lice nikada nije imalo potrebu pretvoriti u masku. Čuvajmo dobro taj sveti popis imena s kojima je sve moguće, pa tako i bijeg od sveopćeg maskenbala. Svatko od nas zna koja su to imena koja su bliska našem najsretnijem i najautentičnijem licu koje tako lijepo pristaje našem imenu.

Nedavne objave
Kontaktirajte nas

Pošaljite nam mail i odgovorit ćemo u najkraćem roku!

Elia Pekica Pagon Prijateljstvo za okruglim stolomElia Pekica Pagon Oslikavanje snova