Mediji i mi

 u Kolumne

Mediji su tu da nas informiraju, da nas nečemu novom nauče, da nas zabave te da nam, ako to već ne mogu uvijek, onda barem ponekad – kažu istinu, a ne da nam na svakodnevnoj bazi ispiru mozgove i da nam uvijek propisuju neki novi pogodan način razmišljanja i ponašanja, kao što nam doktor propisuje neki lijek.

Ne znam zašto, ali kada god mi netko nešto priča, u sebi se pitam – zašto mi ta osoba to govori? S kojim ciljem? I, zašto mi to govori baš sada? I, zašto to govori baš meni? Kakvu poruku bih trebala iščitati iz toga što mi biva rečeno? Primorani smo pitati se ta ista pitanja svaki put kada konzumiramo bilo koji medijski sadržaj. Zašto nam se serviraju određene informacije? I, zašto baš nama? Zašto baš sada? Što bismo trebali iščitati iz tih medijskih poruka? Što tvorci tih poruka žele da pročitamo između redova?

Kada smo išli u školu i obrađivali lektiru, nismo baš imali slobodu tumačenja onoga što je pjesnik htio reći, već bi nam profesori uz pomoć knjiga marljivo usađivali jedino ispravno tumačenje nekog naslova. Niti na fakultetu nije bilo puno drugačije. Studij književnosti, a za vrijeme predavanja studenti šute, dok profesor sebi u brk tumači neko djelo. Čast hrabrim iznimkama i svim profesorima koji su nas učili da mislimo svojom glavom.

Knjige i profesori bili su tu da nam usade podoban način razmišljanja o bilo čemu i bilo kojem gradivu. No, što je pjesnik zapravo htio reći znaju samo on ili ona. A, kako čitamo stvari između redova, to bi, pak, trebala biti osobna stvar svakoga od nas. Obrazovni sustav je važan svakom sustavu. Moćnici vole biti okruženi poslušnicima. Poslušnici će uvijek najprije doći do pozicije s koje mogu poslušno djelovati u službi moći koja ih kupuje kao mandarine. Oni su sretni. Sustav je sretan. Svi su sretni osim onih ljudi koji su kronično nesretni, samo zato jer odbijaju odreći se mišljenja svojom glavom. Skupa je cijena imati svoje mišljenje o bilo čemu. Najbolje uvijek prolaze oni ljudi koji se s lakoćom odriču sebe u korist hedonizma.

Slična je situacija i u medijima. Oni su jako važna karika svakog sustava. Zato danas trebamo sa skepsom gledati na sve sadržaje koji nam se nude. Nemojmo prihvaćati neki propisani način tumačenja medijskih sadržaja. Nemojmo težiti podobnosti. Podobnost je eutanazija našeg duha, naše slobode i kreativnosti. Podobnošću stavljamo sebe na policu s koje nas bilo tko može kupiti.

Koliko danas uopće možemo vjerovati medijima? Ispunjavaju li oni svoju moralnu zadaću ili ne? Jesu li vjerodostojni ili potkupljivi? Bave li se informiranjem objektivno ili subjektivno? Serviraju li nam informacije nasumično ili selektivno? Jesu li im karte na stolu ili ispod stola? I, koliko ti isti “mainstream” mediji drže do svih nas kao svojih konzumenata, a koliko do sebe samih? Pitala sam se to oduvijek. Niti jedna informacija nije slučajno tu. Svaka od njih tu je s nekim ciljem. Prirodno je zapitati se – čijim?

Jim Morrison lijepo je rekao: “Tko kontrolira medije, kontrolira naš um”. Mediji su doista najmoćniji alat za manipulaciju masama. Zato nam ne bi smjelo biti svejedno kada u medijima rade poslušnici (čitaj: ljudi koji nemaju svoj stav ni o čemu, nego preuzimaju stavove svojih nadređenih) kao ni oni zadrti ljudi koji nikome ne daju pravo na stav koji se razlikuje od njihova osobnog stava. I jedna i druga krajnost jednako su opasne po cjelokupno društvo i nove generacije.

Svi jako dobro znamo da je George Orwell bio u pravu kada je napisao da će ljudi uvijek vjerovati onome što im mediji narede da vjeruju. Mnogi se ljudi opiru toj manipulaciji. Ali, sve je to samo dio nemoćnog folklora i tobožnje slobode izražavanja koja je prodana ljudima kao Trojanski konj demokracije. Nikada nije bilo veće cenzure i kontrole.

Sloboda je samo privid. A tehnologija napreduje zna se zbog i u ime koga. Naša konzumacija tehnologije samo je nuspojava napretka iste. Dok mi konzumiramo lažnu slobodu, mašina za proizvodnju masa i dalje neumorno radi na kvantiteti zanemarujući bilo kakvu kvalitetu. Bilo čiji um koji nije u masi biva prokazanim. Jer, s kvalitetom se ističeš, a to nije poželjno u medijskoj atmosferi masovne hipnoze (čitaj: uspavljivanja masovnih sljedbenika koji su tu kako bi kimali glavama i bili pogonsko gorivo tvornice najrazornijeg nihilizma). Svaki je čovjek danas pozvan biti medijem. Medij sam ja. Medij si ti. Mediji smo svi mi. Vjerujmo sebi kao mediju i oslikajmo ovo društvo i ovo vrijeme nekim svojim kistom.

Nedavne objave
Kontaktirajte nas

Pošaljite nam mail i odgovorit ćemo u najkraćem roku!

Tajna Ježeve kućiceTrenutak sreće