Može li stroj nadmudriti čovjeka?
Kako se čovjek osjeća dok razgovara s automatom, robotom? U najmanju ruku čudno. Slično se osjećamo i kada dobijemo automatsku sms ili email poruku od neke tvrtke kojoj se obraćamo. U velikoj većini slučajeva osjećamo se kao da pričamo sami sa sobom ili kao da se dopisujemo sami sa sobom. Najgore je dobiti ‘no reply’ email – elektronsku poštu na koju nemamo mogućnost odgovoriti.
Za sada smo još u prijelaznoj fazi komuniciranja s automatima putem pritiskanja raznih tipki dok za nekih pola sata ne dobijemo operatera nekog sustava, a to čekanje zna potrajati i duže. Čuje se glas: „Za privatne korisnike pritisnite jedan, za poslovne korisnike birajte dva“ i tako čekamo satima da nam se s druge žice strane ukaže stvaran čovjek, a ne stroj.
Kada napokon dobijemo čovjeka, osjećamo neko olakšanje, imamo osjećaj kako će nas netko ipak čuti, kako će nas netko razumjeti i pomoći nam u rješavanju nekog našeg problema. S pravom se pitamo – hoće li nam budućnost ponuditi stvarnog čovjeka za komunikaciju ili ćemo o svemu morati komunicirati sa strojevima, odnosno računalima koja će nas putem algoritama poznavati bolje od nas samih, govoreći nam što je najbolje za nas i donoseći odluke umjesto nas, uzimajući u obzir naše zdravstveno stanje i sve moguće informacije koje nadzorni sustav digitalnog doba ima o nama.
Čovjek u jednom videu koji se širi društvenim mrežama, dočarava nam to vrijeme nadzora digitalnog stroja nad čovjekom. Djeluje zbunjeno dok priča s robotom s druge strane žice. Taj robot zna sve o njemu. Novi svijet je, čini se, ovdje i zastrašujući je. Čovjek bi doista, kao i u ovom skeču u kojem je čovjek poželio pobjeći od tehnologije i sam poželio pobjeći i od Googlea i od Facebooka na neki pusti otok, van dometa digitalnog svijeta u kojemu smo apsolutno svi zarobljeni na ovaj ili onaj način.
Toliko smo se oslonili na algoritme da ni samima sebi bez njih više ne vjerujemo. Kada se samo sjetimo vremena kada smo živjeli bez njih i kada smo o svemu morali sami odlučivati, bez oslanjanja na tehnologiju. S razlogom smo zabrinuti. Jer strojevi nikada, baš nikada neće biti ljudi, koliko god se graditelji novoga svijeta trudili uvjeriti nas u suprotno. Nekako mi se čini da je naša fascinacija kompjuterima bila ljepša i ugodnija dok smo ih voljeli s vremenske distance, dok smo o njima maštali u filmovima i pjesmama.
Osamdesetih godina prošloga stoljeća s kompjuterima smo se susretali ponajviše u pjesmama, bili su tada još daleko od nas i bilo nam je sasvim dobro i bez njih. Godine 1984. domaće glazbene ljestvice osvajala je pjesma glazbene skupine Denis & Denis „Program tvog kompjutera“, a vrhovima svjetskih top ljestvica zavladala je pjesma iz popularnog filma „Electric Dreams“ Philip Oakey & Giorgio Moroder – „Together in Electric Dreams“. Kako smo kao djeca voljeli i taj film i te pjesme i kompjutere koje smo zamišljali kao naše najbolje prijatelje, kao oživjele strojeve koji su uvijek tu, nama na usluzi, spremni pomoći nam.
No, kada smo iskusili razornu moć tih istih kompjutera, kada smo osjetili njihov prvi nadzor, a kasnije i njihovu želju nad potpunim preuzimanjem moći i dominacijom nad nama, osjetili smo se prevareno, tako da je svaki naš novi boravak u njihovoj blizini u nama budio neku novu nesigurnost, dok smo o njima postepeno mijenjali mišljenje, sa svakom novom lozinkom koju smo morali utipkati, sa svakim novim upisivanjem naših osobnih podataka u neki obrazac, ali istodobno svjesni činjenice da bez njih zapravo više i ne možemo, jer se cijeli sustav digitalizirao i bez računala više ne možemo zamisliti ovaj svijet. Svi smo sada u programu tih kompjutera, naši su električni snovi oživjeli i probudili nas iz računalnog sna ubacivši nas u računalnu stvarnost u kojoj smo zauvijek izgubili onu nevinu, nenadziranu, slobodnu stvarnost lišenu virtualnog i digitalnog matrixa koji, razumije se, uvijek može imati alternativu, ali ta alternativa ima i svoju cijenu koju nije svatko od nas spreman platiti…
