Na kraju dana

 u Kolumne

Kako izgleda kraj svakog našeg dana? Jesmo li u posljednje vrijeme razmišljali o tome? Utonemo li u san na kraju dana bez ikakvog razmišljanja, uspavljuju li nas knjige pokraj kreveta, televizijski programi za masovnu hipnozu, tipkanje po zaslonu mobitela ili šaputanje na jastuku?

Svaki kraj dana završetak je jednog čuda kojemu smo svjedočili i, dapače, bili dio njega. Svake večeri još jedan dan je gotov i odlazi, nestajući zauvijek iz našega života. Nikada se više neće vratiti. Nikada se više neće ponoviti. Bio je kakav je bio. A bio je upravo onakav kakvim smo ga mi učinili da bude, kakvim smo ga mi osmislili, kakvim smo ga mi vidjeli i osjetili. Kakav je taj dan iza nas? Sviđa li nam se taj dan? Sviđamo li se mi samima sebi u tom danu? Na kraju dana, osvrnimo se malo na dan iza sebe. I, upitajmo se ponekad – koliko volimo i cijenimo svaki dan?

Kada smo ono prvi put čuli latinsku poslovicu – Carpe diem? Niti ne sjećam se više. Ali, znam da je to bilo u ranom djetinjstvu. Kao djeci, ta nam je poslovica bila nešto sasvim prirodno, kao da nam je bila u krvi. Jer, tada smo, dobro se sjećam, punim plućima živjeli njezinu snažnu poruku i koristili svaki trenutak u svakom danu za život u svoj njegovoj punini, za igru, smijeh i radost. Bavili smo se sportovima, glazbom, slikanjem, učenjem jezika, putovali svijetom, družili se, učili, bili marljivi u školi i vanškolskim aktivnostima. Svaka naša minuta bila je gore spomenuta latinska poslovica na djelu.

Carpe diem. Iskoristi dan. To je bila naša glavna misija. Tijekom godina odrastanja ta je snažna poruka bivala sve tiša u našoj podsvijesti, a mi smo si dozvoljavali povremeno skretanje s našeg puta kako bismo okusili život s druge strane, omirisali travu nekog tuđeg dvorišta, probali život koji nije naš. Nema čovjeka čija noga povremeno ne zaluta nekim krivim putem, putem koji nije namijenjen njegovim koracima. Svi smo slični po tom pitanju. Svi smo skloni povremenom odustajanju od naših snova i prepuštanju stihiji. Ali, pozvani smo ustati kada padnemo i vratiti se na pravi put kada s njega skrenemo, vratiti se našim snovima i našoj autentičnosti, probuditi se iz monotonije u koju nas ponekad život baca.

Koliko danas volimo tu staru latinsku poslovicu? Koliko je živimo? Koliko ona živi u nama? Kada samo jedan naš dan prođe bez da smo ga iskoristili na najbolji mogući način, pomislim u sebi kako nam je ta poslovica potrebna više nego ikad. Potrebna nam je da nas podsjeti na vrijednost svakog dana koji živimo. Dvije su to vrlo snažne riječi koje nam pričaju najtopliju i najistinitiju priču o životu bolje nego stotine drugih riječi. S te dvije riječi rečeno je sve što zapravo trebamo znati o životu. Te su dvije riječi najsnažnije upute za život koje ćemo ikada moći dobiti – carpe diem. Iskoristi dan. Živi život. Ti najbolje znaš kako. Znam i ja. Svatko od nas najbolje zna kako bi trebao izgledati njegov ili njezin idealan dan. Nitko to ne zna i ne može znati bolje od nas samih. Da, svakoga bismo se jutra trebali sjetiti da možemo sami osmisliti naš dan po mjeri naših snova.

Na kraju svakog dana, baš nekako prije sna, obično se u sebi pitamo – kakav je bio dan iza nas? Jesmo li ga lijepo proveli? Jesmo li u danu iza nas bili dovoljno sretni? Jesmo li stigli obaviti sve ono što smo bili naumili obaviti u tom danu? Jesmo li možda mogli nešto učiniti bolje nego što smo to učinili? Jesmo li mogli dati ovom svijetu više od sebe nego što smo dali? Jesu li svi naši susreti, što u stvarnom, što u virtualnom svijetu,  tijekom proteklog dana bili ugodni? Koliki je bio naš doprinos tom osjećaju ugode u interakciji s drugim ljudima? Koliko smo vremena i osmijeha poklonili drugim ljudima? Koliko je drugih ljudi nama poklonilo svoje vrijeme i svoj osmijeh? Koliko smo vremena i energije u danu iza nas potrošili na krive stvari i krive trenutke umjesto da smo se usredotočili na ono što je važno i što nas puni pozitivnom energijom? Sve su to vrlo bitna pitanja koja se u nama javljaju na kraju svakog dana.

Jesmo li svima koje volimo u proteklom danu rekli koliko ih volimo? Koliko je mira bilo u danu iza nas? Koliko zahvalnosti? Dobro je prije sna prelistati sate minulog dana kao stranice knjige i pročitati što piše na tim stranicama. Tada postajemo svjesniji cijelog jednog dana i njegove veličine. Još nešto – kada počnemo s preispitivanjem sebe na kraju svakog dana, tada još više cijenimo dan koji je tek pred nama i već se unaprijed u mislima trudimo ispuniti sve njegove sate predivnim trenucima koje ćemo, kada se još jedan dan pretvori u noć, u mislima čitati i listati ih kao stranice knjige, ponovno preispitujući sebe nošeni težnjom da svi naši sati svakog novog dana budu vrijedni čitanja s ciljem opuštanja i obnavljanja – prije mirnog sna.

Čiste savjesti, tada ćemo još jednom zatvoriti oči i prepustiti se noćnoj simfoniji snova, puni nade u novo jutro i još jedne otvorene oči kojima, ukoliko tako odluči naše srce, možemo vidjeti sve ono dobro, koliko u nama, toliko i oko nas.

Na početku svakog dana pitajmo se – koliko smo sretni da je još jedan cijeli dan pred nama? A, na kraju svakog od njih, budimo zahvalni na svim njegovim lijepim trenucima koje smo proživjeli i upitajmo se – jesmo li dan koji ostavljamo za sobom proživjeli u skladu sa starom latinskom poslovicom koju smo bezrazložno bili potisnuli duboko u sebi na račun naših zauvijek izgubljenih trenutaka ili smo ga jednostavno protratili. Vratimo se našim korijenima. Vratimo se starim, davno naučenim poslovicama i dajmo šansu našoj djetinjoj ushićenosti zbog svakog novog trenutka koji živimo.

Ne banalizirajmo nešto tako vrijedno kao što je jedan dan. Jedan cijeli dan. Ne dajmo mu da bude kratak. Neka traje dugo. Učinimo sve da jedan naizgled običan dan bude – jedan predivan i čudesan dan. Dan je doista nešto čudesno. U jednom danu dolazimo na ovaj svijet i postajemo nečije dijete, kao što roditelji u tom jednom čarobnom danu postaju roditelji. U jednom danu postajemo nečiji prijatelj. U jednom se danu zaljubljujemo. U jednom danu postajemo supružnici. U jednom danu slavimo i obilježavamo uspjehe naših prošlih dana, mjeseci i godina, držeći napokon zasluženu diplomu ili nagradu za naš rad u određenoj struci u rukama. U jednom danu dobivamo posao iz naših snova. Jedan poseban dan obilježava sve ostale dane koliko iza nas, toliko i pred nama. U jednom danu može se preokrenuti čitav naš svijet.

Jedan dan je sve. Jedna knjiga. Jedan cijeli život. I, zato – iskoristimo dan onako kako mi znamo i kako je najbolje za nas kako bi nam noć pred nama bila zahvalna i meka poput jastuka čiste savjesti. Kada živimo naš dan u skladu sa svojim unutarnjim glasom, tada na kraju dana možemo mirno prelistati sve trenutke iza nas s osmijehom na licu, znajući da će i dan pred nama biti jednako ispunjen srećom i zadovoljstvom.

Nedavne objave
Kontaktirajte nas

Pošaljite nam mail i odgovorit ćemo u najkraćem roku!

Ima li smisla slaviti Dan državnosti?Moć pozitivne energije