Nagradne igre nekad i sad
Kada izbrišeš, zaboraviš ili baciš nešto staro što iz ovog ili onog razloga smatraš nepotrebnim – oslobađaš prostor za nešto novo u svom životu, bilo da se radi o novom komadu namještaja, novom odjevnom predmetu u tvom ormaru ili nekoj novoj misli u tvojoj glavi.
Recycle Bin radi non-stop, ljudi obožavaju reciklirati svoj život u svim segmentima. Ljudi se od pamtivijeka žele regenerirati, iznova rađati, obnavljati, pomlađivati. Uvijek krećemo ispočetka, svakoga jutra s nekim najnovijim alatima. Traže se nove metode za sve, svi su u potrazi za najnovijim trendovima poslovanja, pa tako i za najnovijim trendovima u oglašavanju. Omamljenost praćenjem trendova pretvorilo je djelatnike u komunikacijskoj industriji u tragače za što suvremenijim metodama tržišnog komuniciranja kojima će, kako vjeruju, osuvremeniti svoje tržišno komuniciranje.
Tako su i nagradne igre kao najatraktivniji dio promotivnih aktivnosti svih brandova koji drže do sebe, doživjele svoje osuvremenjivanje. Kada malo razmislimo o njima, primijetit ćemo kako su u posljednje vrijeme skoro sve nagradne igre usko vezane uz naše tehnološke ljubimce i skoro sve nas upućuju da pošaljemo sms kod sa svoga računa ili, pak, sms poruku s ključnom riječju i našim podacima na neki broj telefona i potom čekamo izvješće o našem dobitku ili gubitku. Za one koji su nestrpljivi, tu su web stranice ili broj telefona na kojem će zvanjem ili putem sms-a moći saznati jesu li dobitnici ili gubitnici neke nagradne igre. No, ljudima se sve manje da slati te sms kodove i ne da im se baš čuvati račune, baš kao što im se ne da sms-ati svoje podatke s ključnom riječju neke nagradne igre. I tako većina nagradnih igara biva odrađena, ali na jedan digitalno-birokratski način, rekli bismo. Sve su norme zadovoljene, šifre su pristigle, dobitnici su izvučeni, njihova su imena objavljena na web stranicama tvrtke i u partnerskim medijima, nagrade su poslane dobitnicima, ali gdje je u svemu tome uzbuđenje? Gdje je u svemu tome strast?
Neki prodajni lanci svojim kupcima nude skupljanje bodova ili naljepnica, što je također svojevrsna igra (živaca), nakon čega (čitaj: nakon ogromne količine potrošenih novaca) mogu osvojiti popuste na kupnju određenih proizvoda ili neke nagrade. U ovom slučaju kupci se natječu s drugim kupcima u pukoj potrošnji – tko više potroši, osvaja više bodova… Ali, niti tu više nema onog zajedništva koje su imale nagradne igre nekad. Svatko je solo igrač, solo sakupljač bodova ili naljepnica, solo jahač kroz pustinju punu stvari i osamljenih ljudi. Svatko je sam protiv svih, umjesto da smo svi za jednog i jedan za sve…
Kada se danas prisjetim nagradnih igara prije digitalne ere ili možda bolje reći prije vremena sveopćeg egoizma koji je obuzeo ljude, čini mi se da su se u posljednje vrijeme nagradne igre sasvim neopravdano otuđile, da ne kažem dehumanizirale i pretjerano digitalizirale. Što možemo, i one su slika društva u kojem živimo, zar ne? No, mora li biti baš tako?
Oni koji se sjećaju nagradnih igara prije digitalne ere, sjetit će se da su nekada nagradne igre doista bile to što i sama riječ kaže – igre. Ljudi su se zajedno igrali i usput nešto osvajali, često su morali pokazati neku vještinu ili se natjecati kako bi osvojili neke sponzorske nagrade pri čemu su se beskrajno dobro zabavljali. Zajedništvo je bilo na prvome mjestu, a nagrade su bile na drugom. Osjećaj sreće i zajedništva je ono što je ljudima ostalo u sjećanju još dugo nakon osvojenih nagrada koje su završile negdje na policama ili u ladicama kao podsjetnici na ta nezaboravna druženja.
Sjećam se nagradnih igara pojedinih domaćih i stranih tvrtki u kojima su se ljudi natjecali u pjevanju, plesu, napuhavanju balona, a bili su tu i zgodni kvizovi, tombole, pa iznenađenja za sve ljude koji su taj dan imali rođendane i tome slično. Bilo je to vrijeme kada su ljudi željeli biti bliski s drugim ljudima i kada je mjesto prodaje ili određeni event bio prigoda za dodatno zbližavanje prisutnih ljudi putem nagradnih igara. Tvrtkama – organizatorima promotivnih igara bilo je najvažnije da se ljudi zabavljaju kako bi taj doživljaj još dugo nosili u sebi kao dragu uspomenu. Ime njihova branda vezalo se za naše emocije i doživljaje. Nije bilo pametnih telefona, ni sms kodova. Postojali su ljudi. A, nagrade su se osvajale odmah – na licu mjesta, baš kao kada u lunaparku pogodiš plišanog medu nekom lopticom, kako bi s njim otišao kući s osmijehom na licu. Danas više nema toga zajedništva i smijeha, nema te igre. Umjesto ljudi koji su se igrali, danas postoje samo njihovi sms-ovi, a u fokusu više nije zajedništvo, kao niti igra, već isključivo neke materijalne nagrade. Osjećaj zajedništva zamijenio je osjećaj posjedovanja neke opipljive stvari u našoj ruci.
Novosti nam stižu gotovo iz minute u minutu. Svake je minute moguće nešto napraviti na nov način. Bolje. Pametnije. Brže… Ali, ponekad je dobro i učiniti nešto na stari dobri način, kako ne bismo pretjerali u tom vapaju za uvijek nečim novim, novijim, najnovijim i novijim od najnovijeg. Jer, nije baš sve što je novo samim time što je novo i najbolja zamjena za nešto staro. Ni u kom slučaju. Nešto novo može biti i produžetak nečeg starog ili nova verzija nečeg starog. I ne samo to, već i sve što je staro već sutra može ponovno biti proglašeno nečim novim. Slučaj retro slušalice za mobitele najbolje dokazuje tu tvrdnju. Požurili smo priljubljivati mobitele glavama, ne razmišljajući o štetnom utjecaju zračenja. Zatim je netko spomenuo zračenje i svi smo brže bolje u uši stavili male slušalice. A, kada smo pomislili da smo se zauvijek riješili klasičnih retro telefona, zapljusnuo nas je novi hit – retro slušalica za mobitele koja znatno smanjuje zračenje našeg tehnološkog ljubimca i podsjeća nas na neka ne baš tako davna vremena u kojem je ta telefonska slušalica simbolizirala produženu ruku našeg svakodnevnog druženja u stvarnom svijetu. Ta je slušalica možda najbolja metafora za priču o nečem novom što je u biti nešto staro, ali i o nečemu što je previše dobro da bi bilo prepušteno zaboravu i bačeno u Recycle Bin.
Igrajmo se kao nekad. Budimo zajedno. Ne otuđujmo se sms kodovima. To više nisu nagradne igre u kojima se igramo jedni s drugima, već su to „igre gladi“ osamljenih ratnika na vjetrometini sveopćeg konzumerizma.
Svi se vole igrati. Svi vole sanjati. Svi se volimo nadati i vjerovati da ćemo upravo mi biti ti koji će osvojiti vrijedne nagrade. Tako je u nagradnoj igri pod nazivom Find the Gold in Marlboro Country tvrtke Philip Morris 90′-ih godina prošloga stoljeća na Zagrebačkom velesajmu sudjelovao i prvi predsjednik Republike Hrvatske, doktor Franjo Tuđman pridruživši se u toj igri ostalim posjetiteljima Zagrebačkog Velesajma i nadajući se da će upravo on osvojiti glavnu nagradu – grumen zlata. Glavnu nagradu nije osvojio, ali je dobio prigodan dar kao sudionik nagradne igre. Jer, važno je sudjelovati, zar ne? Mene još i danas posebno veseli sjećanje na sjajnu atmosferu na štandu Philip Morrisa u američkom paviljonu na kojem sam u vrijeme spomenute promocije radila kao hostesa zajedno s kolegicom Biljanom iz Maribora. Svi sudionici uživali su u igri, nadali se i zabavljali se dobivajući atraktivne nagrade. Bilo je glazbe, plesa, pjesme, šale i druženja, a sms kodovi bili su još u dalekoj u budućnosti…
Već su stari Rimljani shvatili da je život igra (Kruha i igara!)… Igrajmo se i mi, ali na pravi način. Igrajmo se jedni s drugima, ne jedni protiv drugih… Da, važno je aktivno sudjelovati u igri zvanoj život, ali i omogućiti drugim ljudima da sudjeluju u toj istoj igri. I zato, sjetimo se ponekad da to naše sudjelovanje u igri ne znači sprječavanje drugih ljudi da sudjeluju u toj istoj igri… Previše je onih ljudi koji su krivo shvatili pravila igre suvremenog društva, previše je onih ljudi koji misle da igrati znači izbaciti druge igrače iz igre. Previše je onih ljudi koji misle da za njih vrijede neka posebna pravila igre, dok bi po njima za ostatak društva trebala vrijediti neka prizemna pravila te iste igre. No, nije tako. Igrati se možemo samo svi zajedno – pod istim humanim pravilima.
