Neugodna ucjena cjepivom

Kako je lijepo poznavati ugodne ljude. Zašto kažem ugodne? Zato što su to oni ljudi u čijem se društvu osjećamo baš tako – ugodno. I, da, upravo mi je ugoda postala glavno mjerilo za druženje s nekim i ta mi je formula preko noći uljepšala život i učinila ga puno jednostavnijim. Družim se tako samo s onim ljudima u čijem se društvu osjećam ugodno.

Sve one druge, neugodne ljude koji čine sve kako bismo se u njihovu društvu osjećali neugodno, izbjegavam u širokom luku. Smiješno mi je kada netko dobronamjerno pokušava amnestirati pakost i zloću pojedinih ljudi, govoreći – nisu oni toga svjesni, nisu oni to tako mislili, možda su nesretni, možda su poremećeni, možda ovo, možda ono… Ma, dosta mi je tih izgovora za pakosne ljude koji svjesno i namjerno čine drugima zlo. Ne. Nisu nimalo bezazleni. Zlo se ne čini nesvjesno i slučajno, nenamjerno. Ako nam netko svjesno želi i čini zlo, to ćemo osjetiti kao nelagodu i instinktivno ćemo se maknuti što dalje od te osobe, zar ne?

Kao što su dobri ljudi svjesni svoje dobrote, tako su i zli svjesni svoga zla. Nešto slično pakosnim trolovima koji siju svoje otrove u virtualnom prostoru čine trolovi u našem stvarnom životu. Tračaju druge ljude, podmeću noge jedni drugima, smišljaju razne pakosti kako bi naudili drugima. Dobar čovjek u kojemu živi dobro od jutra do navečer ima potrebu tu dobrotu podijeliti s drugim ljudima. Svaka minuta života mu je čista dobrota. U društvu dobrote uvijek je ugodno. U društvu zla osjetit ćemo jezu i nelagodu i to je znak da moramo pobjeći glavom bez obzira.

Ne zanimaju me neugodne istine. Draže su mi čak i slatke laži, jer su ugodne, jer čine da se osjećamo dobro, a osjećaji su ono što nas definira u duhovnom i zdravstvenom smislu. Što će meni i mom organizmu neka negativnost donijeti? Samo stres i posljedično pogoršanje zdravlja. Zato me ne zanimaju loše vijesti, čudne, nedefinirane energije sustava koji manipulira masama, ne zanima me ništa i nitko tko u svojoj bočici nosi otrov kojim me želi otrovati na ovaj ili onaj način. I energije nas truju. I te kako.

Često razmišljam o pojmu ljudskog šljama i otpada. Za mene je najveći otpad zlo u ljudima. Ono nije bajka. Ono postoji i može biti opasno za čovječanstvo ako se ne detektira na vrijeme.

Godine 1938. časopis TIME proglasio je jednu vrlo neugodnu osobu u čijem se društvu rijetko tko osjećao ugodno osobom godine. Ta osoba godine bio je ni manje ni više nego Adolf Hitler. Eto kako lako može biti zavesti uspavane mase ljudi. Hipnotizirati ih obećanjima. Kako je lako uvjeriti ljude u nešto s nekim svojim skrivenim ciljevima. Pričati im jedno, a planirati tko zna što. Kako su moć i manipulacija jednostavni kada imaš dobar marketing. Kako je lako prikriti zlo koje se valja iza nekih bajkovitih obećanja.

Ljudi u kojima živi zlo učinit će sve da budu društveno priznati. Njima su slava i moć oduvijek bili primamljivi, dok ljudima koji su većim dijelom dobri to ne predstavlja toliku važnost.

Biti persona grata, omiljena, cijenjena i društveno priznata osoba nije tako teško uz dobru promidžbu. Zašto biti persona non grata (nepoćudna, neprihvatljiva)? Kome još treba ta etiketa koja nam zatvara sva vrata? Tako razmišlja većina ljudi. Žele dobiti onu etiketu koja će im jamčiti sigurnost i društvenu prihvaćenost.

Čudna su vremena. Zla rabota zlih ljudi oduvijek je bila podijeliti ljude u skupine poželjnih i nepoželjnih. U svakoj epohi to se činilo na druge načine. Danas, eto, moćnici ucjenjuju ljude tim cjepivima. Zbog i u ime čega ili bolje pitati u ime čije zarade to čine? Nevjerojatno, ali istinito. Ljudi kao hipnotizirani pristaju na tu ucjenu, na tu trampu, na tu prodaju svoje slobode, na to žigosanje kako bi dobili etiketu društvenih odlikaša. Ostalima preostaje etiketa društvenog otpada, zar ne?

Etiketa društvene uključenosti, pa samim time i prihvaćenosti nešto je čemu ljudi uglavnom teže i zato je tako lako navesti ih na slijepu poslušnost. Malo zastrašivanja i ljudi kao ovce idu svi u istom smjeru. A COVID potvrde postale su sinonimom suvremene društvene uključenosti za one koji ih imaju i shodno tome društvene isključenosti za one koji ih nemaju. Vlasnici COVID potvrda su od strane sustavne mašinerije etiketiranja proglašeni društveno ukalupljenima i dobrima, a oni koji ih nemaju društveno izbačenima, neposlušnima i na neki način zlima. Nije to na glas rečeno, ali je rečeno između redova.

Cijepljen čovjek tako danas automatski ima pravo biti persona grata, a necijepljen čovjek nekim COVID automatizmom postaje nepoćudna osoba – persona non grata. Građanske slobode i privatnost nestaju pred našim očima zahvaljujući moćnicima novog doba, osobama godine našeg doba koje nam se smiješe s naslovnica poslovnih časopisa i kojima su slava i moć na prvome mjestu te koji misle da mogu manipulirati masama prokušanim metodama – dobrim marketingom i pomno osmišljenim odnosima s javnošću.

Razlika između originalnog fašizma i ovog novog je u tome što su se nekad obilježavali nepoželjni ljudi, odnosno oni koje je ni krive ni dužne sustav takvima proglasio, a sada se, eto, obilježavaju odlikaši, štreberi, oni koji sa svoja dva prsta bodu oči profesorima, poželjni, podobni, poslušni, u prijevodu – privilegirani ljudi koji pristaju na sve kako bi bili sustavni poslušnici, društveni odlikaši i bili na strani normalnoga života dok drugima prepuštaju uživanje u novom nenormalnom. Persone grate su ljudi koje je najlakše kupiti. Persone non grate nešto teže, jer nisu na prodaju, čak i pod cijenu dobivanja etikete društvenog otpada.

No, pravi društveni otpad nikada u povijesti nije bio narod, već moćnici željni maltretiranja tog istog naroda koji ih hrani i oblači. Zar da uživamo u tome kao da smo neki mazohisti? Pa, nismo baš. Bar ne svi.

Zna se tko je otpad. Osjeti se to. A, što činimo s otpadom? Mičemo ga iz svog životnog prostora. To isto činimo s ljudima koji nam otvoreno žele i čine bilo kakvo, pa i najmanje zlo. Točka. Energetski otpad mora biti izbačen iz našega života. Čistimo život svaki dan. Težimo dobrim, ugodnim energijama koje nas iscjeljuju i ljudima koji su ugodni. I, vjerujmo našem unutarnjem glasu. Ako zbog bilo čega i bilo koga osjećamo neku nelagodu, to nije dobro i ne čini nam dobro. Dok gledam vijesti, ako su kojim slučajem na televiziji, osjećam nevjerojatnu nelagodu jer to nije informiranje već čisto manipuliranje. Odem van, u šetnju, izaberem si ugodno društvo i svijet je ponovno lijep. Sve je moguće, pa tako i ugodna istina u koju naivno vjerujem.

Da, i istina može biti ugodna kada smo u pravom društvu. Adolf Hitler i njemu slični ne mogu mi podvaliti svoju neugodnu istinu koliko god je dobro upakirali i izbrendirali. Zlo moramo znati prepoznati. Ono je neugodno jednako kao što je sve dobro ugodno i lijepo.
Za mene nije persona grata netko koga neki časopis proglasi uglednikom, osobom godine i odličnikom. Naprotiv, možda je baš suprotno, možda se radi o nepoćudnoj osobi željnoj osobne promocije s nekim skrivenim ciljevima koji se uvijek svode na porobljavanje i ponižavanje drugih, njemu podčinjenih ljudi.

Za mene je naugledniji i najpoželjniji čovjek netko kome nije stalo do te etikete jer ju je dobio samim svojim rođenjem i postojanjem na ovome svijetu kojega svim svojim bićem i svojom dobrotom i humanošću čini boljim mjestom za život svim ljudima i zato zaslužuje moje divljenje. Taj čovjek je svatko od nas koji zna prepoznati pravi put i razliku između dobra i zla kako bi u svakom životnom trenutku mogao izabrati dobro.

Svako vrijeme donosi sa sobom neke nove društvene podjele i neke nove poželjne i nepoželjne etikete. Ljudi će većinom prodati svoju dušu sustavu kako bi im taj sustav dao neku poželjnu etiketu koja otvara sva vrata. Etiketa društvenih odličnika dat će im pravo da s prezirom gledaju na sve one koji tu etiketu nemaju.

Doista je nevjerojatna lakoća s kojom ljudi etiketiraju jedni druge, ne znajući dovoljno jedni o drugima ili baš ništa o osobi s kojom komuniciraju etiketirajući je i smještajući je u neku ladicu bez imalo razmišljanja, onako, u sekundi. Jesmo li se ikada upitali – čemu služi to sramotno etiketiranje drugih ljudi? Što nam znači ta etiketa koju ćemo nekome prilijepiti? Zbog čega to ljudi čine jedni drugima?

Jedina istinska etiketa i jedina kojoj vjerujem je ona koju sami kreiramo našim srcima, našim mislima i našim djelima, a sve one druge koje nam daje društvo nisu autentične i kao takve me ne zanimaju.