Obzir

 u Kolumne

Nakon što sam objavila tekst o empatiji, nekoliko me je prijatelja u šali u kojoj uvijek ima pola istine, dobronamjerno pitalo:  „Pa jel’ ti vidiš gdje mi živimo i u kakvom vremenu živimo? Kakva empatija? Nitko ni za koga više nema suosjećanja. Pa tu susjed susjeda mrzi, svaka druga obitelj posvađana je zbog imovine, a prijatelj je nešto apstraktno, neki relikt nekih davnih vremena, jer ta je riječ u međuvremenu promijenila značenje i prijateljem se danas smatra samo netko od koga imamo neku korist. O kakvoj onda mi empatiji govorimo i kome mi to uopće pričamo? Ovdje kod nas ljudi ti jedva čekaju podmetnuti nogu, a ne suosjećati s tobom…“

Takvih rečenica sam se već naslušala toliko puta. One su mi samo potvrda da nešto doista nije kako treba u okruženju u kojem živimo.

Sve me to duboko dira i ne želim se samo tako pomiriti s tim da ovaj svijet funkcionira ovako kako funkcionira. Upravo se zbog toga u posljednje vrijeme sve češće pitam – koliko zapravo  imamo obzira jedni prema drugima i ako ga imamo sve manje, zbog čega je tome tako?

Pitamo se – pa kako će ljudi biti suosjećajni jedni prema drugima kada su postali toliko okrutni jedni prema drugima – na ulicama, u školama, u sredstvima javnog prijevoza, na radnim mjestima, u medijima, na društvenim mrežama?

Ljudi kao da su putem izgubili svoj obraz i postali krajnje bezobrazni u svakom pogledu. Izgubili su onaj temeljni osjećaj za druge koji nazivamo obzirom i postali bezobzirni. Upravo je taj temeljni obzir prema drugim ljudima koji bismo morali imati usađen u sebi, najbolji i jedini pravi put prema istinskoj empatiji.

Ako nema te temeljne obzirnosti, ne može biti ni empatije. Zato sam i odlučila ovoga puta staviti naglasak upravo na obzir, jer on je ta karika koja nedostaje našem vremenu i prostoru da budu humaniji.

Mudri Konfucije je odavno rekao kako je upravo obzir temelj dobrog života i dobrog društva. Netko tko je ljubazan prema drugom čovjeku crpi svoju ljubaznost iz svoje urođene obzirnosti. Obziran čovjek najviše doprinosi ozdravljenju svakog društva. Samo malo uviđavnosti može u trenu učiniti čuda. Obzir ili nedostatak istog, upravo je zbog toga najbolje mjerilo kvalitete društvenog uređenja u kojem živimo.

Kada tog obzira u tako velikoj mjeri nedostaje kao u našem društvu u kojem caruje sebičnost, tada moramo zabrinuti. Kada čovjek prestaje primjećivati ljude oko sebe i biti svjestan njihova postojanja, to je znak potpunog gubitka ljudske uviđavnosti i definitivno znak za uzbunu, jer svatko od nas zaslužuje biti primijećen i obzirno tretiran od strane drugih ljudi.

Promrzla starija gospođa koja u studenoj noći spava u parku, gle čuda, uopće ne dira prolaznike zadubljene u zaslone svojih mobitela. Ne primjećuju je. Promatram ljude kako lišeni obzira svakodnevno hladno okreću glave od beskućnika i sakupljača plastične ambalaže.

Svatko zbrinjava sebe, makar to bilo na vrlo očitu štetu svih drugih. kapitalizam je takav. Kako bi netko nešto dobio, netko to isto mora izgubiti. To je vrlo okrutna i nemilosrdna igra pobjednika i gubitnika. Pobjednici i gubitnici su jedine kategorije koje ta prljava i nemilosrdna igra u kojoj svi sudjelujemo ima. U tu smo igru svi mi samim svojim postojanjem uvučeni, bez da nas je itko pitao želimo li uopće u njoj sudjelovati.

Ako je neka igra toliko nemilosrdna, zaključuju mnogi, onda milost nije oružje s kojim neki suvremeni ratnik može dobiti neku bitku, već upravo nedostatak te iste milosti.

Svakodnevno je u tijeku ta igra pobjednika i gubitnika. Igra se na milost i nemilost. Izaberi stranu. Hoćeš li biti nemilosrdni pobjednik ili milosrdni gubitnik? Ne možeš biti nešto između, nešto treće, niti možeš samostalno odlučiti da ti se ta društvena igra ne sviđa i da ju više nećeš i ne želiš igrati, niti sudjelovati u njoj.

Svi znamo da postoji onaj jedan trenutak u kojem svaka igra nekome prestaje biti zabavna, a taj netko je obično onaj koji u toj igri trenutno gubi. Taj se trenutak u društvenoj igri našeg vremena već velikom broju ljudi dogodio, ali se unatoč tome ta prljava igra nastavlja. To je igra koja jednoj grupi ljudi daje puno previše, puno više nego što im je potrebno na štetu svih ostalih koji na ovaj ili onaj način u toj, njima nimalo zabavnoj igri, gube. Niti jedna igra koja uključuje bilo kakav oblik natjecanja, a takva je većina igara, nikada nije i ne može dovijeka biti zabavna svim sudionicima iste. Ponekad čak i onima koji su predodređeni biti pobjednicima može dosaditi društvena igra koju svakodnevno igraju. Njima ona može dosaditi kada prestaju imati, po njihovu sudu, dostojne protivnike.

Kada su se okrutni vladari raznih epoha zabavljali bičujući svoje podređene, u jednom bi trenutku to njima prestalo biti zabavno. To je bio trenutak kada bi maltretiran čovjek čije bi rastrgano meso visjelo po njemu držeći se malim komadićima kože za tijelo i čija bi krv sukljala iz njegovih rana, iscrpljen od boli izgubio svijest i nemoćno klonuo.

Solomon Northup, autor memoara “12 godina ropstva” iz davne 1853. godine u vrijeme pisanja istih nije znao da će njegovi memoari jednoga dana poslužiti kao scenarij za nagrađivani istoimeni film, istinitu povijesnu i vrlo potresnu dramu iz 2013. godine. Svi se jako dobro sjećamo tog fantastičnog filma snimljenog prema istinitom događaju, o jednom nedužnom čovjeku koji ni kriv ni dužan biva uvučen u prljavu društvenu igru svoga vremena u kojoj od strane okrutne povijesti dobiva ulogu gubitnika – mučenika. Solomon je bio Afroamerikanac rođen u državi New York, a godine 1841. biva otet u Washingtonu i prodan u ropstvo. U svojim je potresnim memoarima opisao svojih 12 strašnih godina koje je proživio u stravičnim mukama radeći kap rob na plantažama Louisiane.

U tih 12 godina na svojoj je koži nebrojeno puta osjetio svu okrutnost, bešćutnost i krajnju bezobzirnost i neljudskost svojih samozvanih robovlasnika, tih prljavih povijesnih igrača koji su svoju materijalnu korist nemilosrdno i bez imalo srama crpili iz jeftine radne snage na čijim su krvavim leđima temeljili svoj lagodan život. Britanski redatelj Steve Rodney McQueen bio je duboko dirnut tom pričom o stravičnim uvjetima u kojima su živjeli robovi u Americi te je u njoj pronašao inspiraciju za svoj film istovjetnog naziva “12 godina ropstva”, očito nošen plemenitom idejom da nazivom svog filmskog ostvarenja popularizira i izvorno književno djelo po kojem je film i snimljen i potakne ljude na čitanje tog vrijednog djela. John Ridley bio je scenarist ovog filmskog remek djela, a poznati glumac Brad Pitt koji je i sam glumio u filmu, jedan od producenata. Glavnu ulogu u filmu tumači Chiwetel Umeadi Ejiofor. Film je, sjetimo se, osvojio brojne prestižne nagrade: Oscara za najbolji film, Oscara za najbolji adaptirani scenarij te Oscara za najbolju sporednu ulogu (Lupita Nyong’o), a dobio je još i Zlatni globus za najbolji film te također vrlo cijenjenu britansku nagradu BAFTA za najbolj film i najbolju glavnu ulogu (Chiwetel Ejiofor).

Zašto je danas više nego ikada važno prisjetiti se bezobzirnog i krajnje neljudskog (čitaj: monstruoznog) ponašanja robovlasnika? Zato što je robovlasništvo bilo prvi izrabljivački i klasni oblik društvenog uređenja čiji su temelji bili upravo privatno vlasništvo i robovi čijim jeftinim radom su robovlasnici stjecali profit. Zvuči poznato, zar ne?

Od drevnih vremena kada su robove držali Sumerani, Egipćani, Grci i Rimljani, preko kasnijih vremena kada su Europljani i Amerikanci počeli trgovati robljem i također ih koristiti kao jeftinu radnu snagu za stjecanje svog profita, pa sve do dana današnjega, ropstvo nažalost još uvijek nije umrlo, unatoč činjenici da je zakonom zabranjeno na međunarodnoj razini.

Pretpostavlja se da u današnjem svijetu u ropskim uvjetima živi čak oko 30 milijuna ljudi, dok 3 milijuna ljudi godišnje biva oteto kao što je to svojedobno bio i Solomon Northup te postaje nevinim žrtvama međunarodne trgovine ljudima, što zbog prostitucije, što zbog prisilnog robovskog rada, a o trgovini djecom da i ne govorimo. Da, to je vrijeme u kojem živimo – vrijeme u kojem čak ni zakoni ne mogu spriječiti ljude da bešćutno i dalje nastavljaju tretirati druge ljude kao robu koju mogu kupiti za vlastite potrebe i još k tome i izrabljivati.

Vrijeme je neviđene sebičnosti. Znajući sve to čemu svakodnevno svjedočimo, sve se manje čudimo tome da se ljudi na neki način boje biti obzirni. Boje se obzira, jer misle kako bi im obzir dao notu ljudskosti, ranjivosti i krhkosti koja nije popularna u darvinistički nastrojenim društvima. Imajući obzir, misle svi oni koji ga svjesno odbijaju imati, stali bi na stranu gubitnika (čitaj: suvremenih robova), a to svi oni koji sebe vide kao pobjednike (čitaj: suvremene robovlasnike) ni u kojem slučaju ne žele.

Obzir je danas očito vrlo opasna osobina koja, ako je netko i ima, obično ostaje sakrivena ispod, za uspjeh i pobjedu po današnjim kriterijima vrlo poželjnih kamenih lica i zaleđenih osmijeha. Eto, zašto danas svaki vrlo otvoreno i neskriveno uviđavan čovjek zaslužuje još veće divljenje sviju nas.

Divim se i klanjam svakom obzirnom čovjeku, jer je odlučio vjerovati u dobar život i dobro društvo, pa samim time i u bolji svijet, unatoč spoznaji kako je danas lakše ići linijom manjeg otpora i svrstati se u vojsku hladnih, kamenih i bezobzirnih lica željnih pobjede pohlepe i sebičnosti nad iskonskom ljudskošću i dobrotom.

Obzir ni danas, kao niti u doba bilo kojeg robovlasništva, nije u modi kao osobina koja nekome može donijeti uspjeh, takvo je uvriježeno mišljenje, i zato ta osobina mlade ljude izgleda uopće ne zanima. Oni ne čitaju knjige o uviđavnosti, već o uspjehu i brzom bogaćenju kao takvom. Najviše ih zanima novac i kako do njega doći što lakše i što brže. Obzir ne hoda mondenim modnim pistama, niti sjedi u VIP ložama ili separeima. Na tim mjestima ga mladi ljudi ne vide, a s obzirom na to da sebe zamišljaju i vide upravo na takvim i sličnim mjestima, vrlo spremno odlučuju ići putem bezobzirnosti, vjerujući kako će im upravo ta naglašena bezobzirnost donijeti brži uspon na društvenoj ljestvici i toliko željeni uspjeh (definiran normama našeg nemilosrdnog doba).

Ljudi su ljudima ogledala. Imitiraju jedni druge. Oponašaju ponašanje onih ljudi s kojima se poistovjećuju, a to su oduvijek bili tzv. uspješni ljudi (čitaj: bogati). Danas je materijalno bogatstvo, nažalost, ponovno postalo jedino mjerilo uspjeha. Nikoga ne zanima kako je nečije bogatstvo stečeno. Dovoljno da je netko bogat i mladi ljudi odmah žele biti kao taj čovjek koji je po isključivo materijalističkim kriterijima uspio. Ako je taj uspješan čovjek koji je danas jedini uzor većini mladih ljudi, a svi znamo da on to jest, kojim slučajem bezobziran, i novi će naraštaji automatski imitirati njegove obrasce ponašanja.

No, bez obzira na toliko poželjan obrazac ponašanja kao što je danas bezobzirnost, vjerujem da uistinu nije lako biti bezobziran i svakoga dana iznova oblačiti pohlepom okovano odijelo i skidati pred vlastitim ogledalom svaku trunku ljudskosti te stavljati na lice tu tešku kamenu masku potpune poslovne hladnoće, bešćutnosti, rezigniranosti, pa čak i okrutnosti, sličnu onoj koju su na svoja lica svakodnevno stavljali robovlasnici svih epoha. To mora da je težak posao. Zato je uspjeh nešto o čemu se toliko čita. Nije ljudima lako odreći se ljudskosti samo tako, odjednom i preko noći, pa su u stalnoj potrazi za literaturom koja će im u tome pomoći – da što brže dostignu svoje ciljeve, kako bi lišeni bilo kakvog obzira bili pobjednici, a ne gubitnici u igri zvanoj život ili bolje reći – preživljavanje u 21. stoljeću. Pravila te igre u biti su vrlo jednostavna i ne treba varati mlade ljude opsežnim knjigama, već im reći istinu o našem vremenu i toj prljavoj igri u koju smo svi mi, ne svojom voljom, uvučeni. Pobjednici su oni ljudi koji se najbrže mogu odreći svoje ljudskosti, a gubitnici svi oni kojima to ide malo teže.

Glavno mjerilo? Novac. Glavni kriterij? Opet novac. Novcem se danas kupuje apsolutno sve, pa se tako uz sramotno pravo na nečiju bezobzirnost svakodnevno, baš kao u filmu „Zgodna žena“ kupuje i nečija lažna ljubaznost i obzirnost. Ali, što će nam nečija odglumljena obzirnost i ljubaznost? Pa, nismo u kazalištu. Odbijam platiti bilo čiju, pa i najmanju obzirnost. To nije nešto što bismo trebali plaćati, već bismo takvi trebali biti sami po sebi, jer znam da smo svi mi još uvijek ispod svih tih nepreglednih maski još uvijek ljudi.

Empatija? Da! Obzir? Da!  Ljubav? Da! Ljudskost? Da! Pravo prijateljstvo? Da! Milosrđe? Apsolutno. O svemu tome treba ponovno pisati kao u Konfucijevo vrijeme. Trebamo to činiti svjesno i namjerno, s demonstrativnim ciljem izgradnje boljeg društva u koje ne smijemo prestati vjerovati. Iza tih hladnih maski “pobjednika” također su ljudska lica koja godinama nitko nije istinski vidio, niti doživio. To su u biti nesretni ljudi koji su žrtvovali svoja lica, lica svoje ljudskosti i suosjećanja u korist profita kojeg kao i robovlasnici stječu na krvavim leđima svih nas.

Recimo i to da su se svi oni ljudi koji su tako spremno na svoja lica navukli te teške maske bešćutnosti i bezobzirnosti i sami odrekli uviđavnosti od strane drugih ljudi. Ponašaju se kao da su sami sebi dovoljni i kao da im nije potrebna obzirnost drugih ljudi. To njih ne zanima, jer sve kupuju novcem. Ako žele osmijeh i ljubaznost nekog suvremenog roba, oni će taj lažni i isforsirani osmijeh i tu hinjenu ljubaznost jednostavno kupiti kada im ustreba. To je ona scena kada u filmu “Zgodna žena” Richard Gere zaštitnički ulijeće u trgovinu u kojoj njegova partnerica u filmu, Julia Roberts bira garderobu koju će joj on pokroviteljski kupiti. Tada on pozamašnom svotom novaca u trenu kupuje ljubaznost svih prodavača te trgovine koji se njegovoj odabranici u tom času počinju bacati pod noge i tretirati je kao kraljicu, a njezin zadovoljan osmijeh govori nam kako je kupovina ljubaznosti od strane njezinog sponzora bila vrlo uspješna.

Da, ta igra kupljenih osmijeha i obzirnosti koju moramo platiti, mnogima je već odavno prestala biti zabavna. Ali nije još prestala biti zabavna moćnicima. Oni se još uvijek zabavljaju i kupuju osmijehe robova našeg doba. Za njih zabava prestaje tek onda kada vide mrtvog gladijatora u areni. Zato treba pisati i govoriti o temeljnim ljudskim vrijednostima koje, kada je uspjeh u pitanju, kao da su nekim nepisanim zakonom zabranjene. Trebamo na glas željeti i poklanjati ljubav, prijateljstvo, lijepe riječi, lijepe želje. Trebali bismo promovirati ljubaznost, obzirnost, empatiju, altruizam nasuprot oholosti, bezobzirnosti, sebičnosti i škrtosti. Sve te i još brojne druge prave ljudske vrijednosti svima nam trebaju, unatoč i usprkos svim tim strašnim gore spomenutim spoznajama o tome da moraš platiti nečiji osmijeh.

U potrošačkom društvu punom otuđenih i osamljenih ljudi, masa svijeta svakodnevno odlazi kupovati stvari koje im ne trebaju u trgovačke centre u kojima će im se neki trgovac osmjehnuti dok budu plaćali robu koju su kupili. Nakon tog kratkog trenutka u kojem su uživali u nečijoj kupljenoj, pa samim time i umjetno izazvanoj uljudnosti, pobjednici društvene igre našeg vremena ostaju sami sa svojim vrećicama te se upućuju svojim kućama u kojima će se međusobno ignorirati sa svojim ukućanima zahvaljujući pametnim telefonima u kojima uporno pokušavaju pronaći sebe i dokaz o svojem postojanju, ne znajući da su se već odavno izgubili. Pogađate, to je bio trenutak u kojem su na svoja lica odlučili navući teške maske hladnoće i oholosti.

Usudimo se biti obzirni. Usudimo se biti ono što jesmo ispod svih tih maski koje nam ovo vrijeme nameće – usudimo se biti samo ljudi. Zar je to toliko teško i riskantno? Zar se temeljna ljudskost i ljubaznost moraju kupovati? Tko nam je zabranio ljudskost? Netko očito jest. Usudimo se pomisliti kako ovaj svijet može biti bolji, kako ne mora biti organiziran onako kako su ga osmislili oni koji uspjeh izjednačuju s neljudskošću. Zbog čega bi moralo biti tako? Kada je to neljudskost postala kriterij uspjeha ili prodajni argument bilo kojeg suvremenog igrača koji želi pod svaku cijenu samo pobjeđivati u društvenoj igri pobjednika i gubitnika, pa makar i pod cijenu vlastite obzirnosti?

Ljudskost i obzir nemaju cijenu i svi smo mi u svakom trenutku u mogućnosti biti obzirni jedni prema drugima u neviđenim količinama, neovisno o našoj platežnoj moći. Svi mi nešto želimo, ali nećemo to dobiti ako se ponašamo kao uplakana razmažena derišta, već ako shvatimo da prije svega ostaloga što u životu želimo raditi, najprije moramo biti ljudi.

I, nema razloga za bojazan od toga da će nas ljudskost koštati (čitaj: lišiti) uspjeha. Upravo suprotno. Ljudskost nema cijene. Ona je tu, besplatna je i dostupna je svima u svakom trenutku. Znam, lakše je pročitati ljudskost i ranjivost na licu Solomona Northupa nego na licima njegovih oholih ugnjetavača i izrabljivača. I, što sad? Zar ćemo se zbog toga odreći suosjećanja prema drugom čovjeku i stati na stranu izrabljivača i ugnjetavača našeg doba? Svi smo mi zajedno svjedoci vremena u kojem živimo. Nemojmo o tom vremenu lažno svjedočiti. Recimo o tom vremenu napokon istinu. Dosta je bilo laži.

Svi se boje biti Solomon. Boje se pokazati da mogu imati obzira i da znaju biti ljudi. Svi žele odati dojam lažnih veličina i nekakvih suvremenih gospodara. Furaju maske ispod kojih su njihova tužna ljudska lica. Pun ih je ovaj svijet. Cijeli je svijet jedan veliki maskenbal. Tin Ujević me stalno prati svojim stihovima, pa tako i sada dok pišem o bešćutnosti, hladnoći, licemjerju i bezobzirnosti našeg vremena. I, kao da mi na uho šapatom izriče svoje stihove: “Na sve strane, svakim putem, neke crne, teške maske. Gdje su duše? Gdje su misli? Na sve strane samo maske

Ne, obzir nije znak slabosti, već upravo suprotno – najveće unutarnje snage. Biti uviđavan i pun obzira u vrijeme kada se na sve strane promovira sebičnost, vlasništvo, moć i neravnomjerna i nadasve nepravedna raspodjela dobara kao nešto sasvim normalno, to je za mene znak najveće moguće hrabrosti. I zato i najmanja obzirna gesta bilo kojeg čovjeka zaslužuje naš aplauz i divljenje. Jer, sjetimo se, obzir nije u modi, nije popularan i ne donosi brzu materijalnu zaradu, ali je zato nešto s čime dobivamo orden ljudskosti i činimo ovaj svijet boljim. U to sam uvjerena. S obzirom, ljubaznošću i iskrenim osmijehom nećemo i ne možemo pogriješiti, već samo pokazati da nas ne zanimaju pravila te prljave igre suvremenog robovlasništva i da vjerujemo u svijet besplatnih osmijeha i besplatne ljudskosti. A, sve one koje zanima materijalna korist, gle čuda, kada su ljudi i kada su ljubazni i materijalna korist dolazi. Krive su knjige o uspjehu čitali. Prije svega treba biti čovjek, a onda sve ostalo. Bez toga ne ide. Ne zanimaju nas hladna, kamena lica, već svi čeznemo za toplinom iskrenog i dragog čovjeka bez maske, ogoljenog u svoj njegovoj humanoj jednostavnosti.

Nedavne objave
Kontaktirajte nas

Pošaljite nam mail i odgovorit ćemo u najkraćem roku!