Oči našeg vremena

Nakon svakog obračunskog razdoblja, tv prezenteri nas u plaćenim istraživanjima agencija za istraživanje tržišta obavještavaju o tome koliko smo bili poslušni kao potrošači. Kada ne trošimo dovoljno država i korporacije su ljuti na nas, jer nemaju dovoljno za svoje plaće. To statističko prenemaganje ljudima kao brojkama posebno je vidljivo u dane zbrajanja novčanog plijena nakon božićnog shoppinga kada ljudi zbrajaju nove dugove u koje su se uvalili, dok se s druge strane tržišno-komunikacijskog kanala čuje grohotan i zadovoljan smijeh tržišnih kraljeva.

Mjeseci brzo idu i uskoro će ponovno početi blagdanska groznica. Mi kao da danas više nismo ništa drugo nego statistički podatak o prodanoj robi ili usluzi na kraju svakog prodajnog razdoblja, koji tajnice donose kapitalistima na njihov stol, zajedno s ostalim poslovnim izvještajima raznih sektora, dnevnom poštom i raznim poslovnim publikacijama. Eto gdje osim u džepovima tih suvremenih careva završava naša vjera u Boga i velikodušna kupnja svega i svačega nepotrebnoga našim bližnjima. A ljudi kao ljudi, sretni su da ih se netko sjeti, makar i na taj statistički hladan način. Ti statistički grafikoni i valjci pružaju im onaj cesarićevski osjećaj da i njihova čokoladna mrvica pomaže „tkati“ tu statističku tortu.

No, bez naše lakovjernosti ne bi bilo ni kapitalizma, ni ove nove nevolje koja je na pomolu, a zove se novo i još veće siromaštvo i još veća zaduženost naivnog puka. Na tržištu interneta, svatko sam procjenjuje i valorizira sadržaje i robu koju kupuje. Svatko sam putuje tim nepreglednim globalnim prostranstvom. Bitno je imati osjećaj da nešto trebaš ili biti onaj koji proizvodi nešto što nekome treba. Svatko svakoga prodaje i kupuje. Zato je danas jako teško biti osoba koju nitko ne može niti kupiti niti prodati. Sve je tu – i struka i kvazi-struka, znanost i para-znanost, normalne i para-normalne pojave, lokalni i globalni mediji, pravi i virtualni identiteti, kultura i nekultura, govor ljubavi i govor mržnje, klasična i tradicionalna medicina, zakoni i rupe u tim istim zakonima, modni fašizam i modni anarhizam, sport i sportske kladionice, virtualne igre na sreću i nesreću, moral i perverzija, teorije uspješnosti globalnog kapitalizma i liberalne kapitalističke demokracije i teorije konspiracije novog svjetskog poretka i tržišnog fundamentalizma, sve religije svijeta posebno i New Age kao kombinacija elemenata svih njih – nešto kao duhovni život na tisuću načina s jednim nazivnikom, razne udruge i sekte, politika i narod, povijest i antipovijest, sve na istom mjestu, u stalnom protoku, u stalnoj prolaznosti i ispraznosti koja stvara iluziju trajnosti i moći sadašnjeg trenutka. Sadašnji trenutak postaje rijedak leptir kojega svatko želi uloviti prvi, kako bi ga drugi umreženici copy-paste tehnologijom iskopirali i parafrazirali. Na mreži se spominju i Svevišnji i onaj Najopakiji. Mišung najgore vrste. Melting pot je kao izraz kojim bismo to htjeli iskazati mala beba prema internetskom šizofrenično koncentriranom ništavilu svega i svačega. Nema pravog izraza.

Ljudi postaju opasno ovisni o mrežama, svakoga trenutka mijenjajući svoj status na svojim profilima, pišući svojim sljedbenicima uhvaćenima u njihovu mrežu nepregledne nizove informacija, crtice iz svoga života iz minute u minutu: sad sam u tramvaju, šećem pesa i uživam, vidimo se na tekmi, poželite mi sreću na ispitu, danas je moj prvi dan u školi, sretan sam, upravo čekam rezultate intervjua, upalite taj i taj tv program, upravo je počeo odličan film, prekinula sam s dečkom, upomoć, Thailand je predivan, mrzim ponedjeljak i slično, uz neizbježne kratice OMG (oh, my God); LOL (laughing out loud) i druge. Taj besmisleni niz nabacanih crtica iz naših života nalikuje porukama poslanima sa Zemlje u svemir u nadi da još negdje ima života. Ako ga i ima, zar mislimo da bi ta bića mogla biti zainteresirana za sve te besmislene intimne detalje iz naših života? Kako uostalom znamo da bi nas oni uopće razumjeli? Internetom smo se još donedavno služili kao povremenim pomoćnim sredstvom u edukativnom i poslovnom smislu, a danas on postaje ne samo edukativna i poslovna nužnost, već i privatno neizbježna Knjiga našeg Opstanka. U 99 % slučajeva opisanih u znanstvenim istraživanjima na polju psihologije interneta s posebnim osvrtom na umrežavanje, u ljudima se, kako navode, javlja snažna i neutaživa želja za širenjem informacija o sebi, kao i primanjem informacija o drugima. Svi žele da netko prati njihov život, prateći istodobno živote drugih ljudi. Je li to međusobno praćenje naših života doista iskreno ili je ono samo pokazatelj našeg sveopćeg egzibicionizma?

Danas smo po često puta svjedoci definiranja nečijeg postojanja u odnosu na stupanj njegove ili njezine umreženosti. Nova definicija postojanja mogla bi glasiti: Dok se umrežavam, postojim. Kada se prestanem umrežavati, to je kao da ne postojim. Potaknuti tom novom definicijom postojanja – ljudi hrle svakodnevno slati svijetu dokaz o svom postojanju na međumrežju, jer u protivnom će, boje se, umrijeti u očima drugih ljudi i biti primorani nastaviti sa stvarnim životom, lišenim međumrežja – umreženim rječnikom rečeno – životom živih mrtvaca. Dehumanizirano postojanje u međumrežju postaje sinonim humanog postojanja kao takvog, što je pomalo zastrašujuće. No, u šali u kojoj uvijek ima istine, mogli bismo reći da je humano postojanje u doslovnom smislu danas moguće jedino izvan međumrežja, ali sveopće umreženištvo (čitaj: mrežno stanovništvo) zgrozilo bi se da čuje takvo što i odmah bi nas demantiralo – promovirajući humano postojanje koje mora imati svoju potvrdu na mreži.

S pravom smo danas zabrinuti zbog sve rjeđeg postojanja pravog, iskrenog prijateljstva među ljudima koje nije obojeno nekim umreženim interesom uslijed agresivnog i marketinški nam nametnutog postojanja androidnog i bešćutnog umrežavanja. Ljudi kao da jedni druge ne mogu vidjeti ni u virtualnom, ni u stvarnom svijetu, ako jedni druge zbog nečega ne trebaju. Sve sami trebatelji i trebanici. Dr Phil Mc Graw bi rekao: „Ljudi se danas dijele na davatelje i primatelje. Ili si onaj koji daje, ili onaj koji prima.“ Čudimo se tome? Zašto? Zar su nam strani oportunizam i utilitarizam? Nisu li oni sastavni dio, štoviše, glavni motiv suvremenog umrežavanja? Oči našeg vremena su oči koje vide samo onda kada imaju neki interes, u protivnom vid kao takav ne dolazi u obzir. Kako bi oči našeg vremena progledale i uši našeg vremena bolje čule nije potrebno čitati Crvenkapicu, već postaviti među ljude neki interes i odmah će se bolje čuti i vidjeti.

Idući tragom mreže, ljudi su danas otkrili mnoge stoljećima čuvane tajne. Ni alkemija više nije tajna. I njezine su zakonitosti danas dostupne svima. Sve što smo smatrali nemogućim, danas je moguće. Sve magije svijeta također se putem međumrežja nude ljudima, baš kao i svaka nelogičnost koja na međumrežju uspijeva promovirati svoju logiku i pronaći svoju publiku. Ljudi se sve teže odupiru traženju odgovora na još do jučer nemoguća pitanja svakodnevno posežući u pupak svijeta, u nepregledni mozak čovječanstva s mnogim imenima (Google, Yahoo, You Tube, Facebook, Twitter, Instagram…), ali s jednim te istim ciljem – da nas uvjeri u svoju natprirodnu moć. Alkemija (ne)vidljivosti danas je dostupna svakome. Formula je vrlo jednostavna – ako se želiš odmoriti od pretjerane vidljivosti i postati nevidljiv – nemoj nikome biti od koristi i gle čuda, odjednom te nitko neće vidjeti niti u virtualnom, niti u stvarnom svijetu. Ako, pak, želiš biti super vidljiv, potrudi se da budeš od koristi što većem broju ljudi i vidjet će te i kroz zidove, loviti te u sve moguće mreže, pronaći te u svakom, pa i najzabačenijem kutku svijeta.

Ustreptali polu-ljudi, polu-roboti pravi su ovisnici o profitno orijentiranom umrežavanju, pa onako zapetljani u kablove vlastitog umrežavanja i zagušeni u raspravama o stalnom nekim novim plodonosnim projektima, u šali vele kako neće ni s kim gubiti vrijeme na kavi ukoliko im ta osoba nije sinonim za neki projekt i neku zaradu koja dolazi u paketu s tim projektom. Oni osobu vjerojatno neće ni doživjeti, ni vidjeti prije no što im se ukaže prigoda za novom zaradom. Tek kada pred očima vide projekt, tek tada mogu vidjeti i osobu koja se nalazi pred njima. Kada im taj sinonim za zaradu proradi u glavi, kada im se lampica za virtualne cifre na bankovnim računima upali, tek tada su u mogućnosti istinski vidjeti neku osobu koja im sjedi ili stoji pred očima. Umreženici mentalno već naveliko funkcioniraju kao pravi roboti. Projekti su im poput neke šifre, lozinke s pomoću koje počinju raditi naučene radnje i reagirati na podražaje svojih sugovornika. Kapitalističke težnje spojene s kulturom virtualnog umrežavanja pokušavaju oblikovati društvo lišeno pravih emocija u kojem ljudi imaju simbole vrijednih valuta umjesto očiju.

Ljudi našeg vremena žive od projekta do projekta, a u pauzama interesnog umrežavanja i financijskih transakcija, svi oni poput pravih robota odlaze napuniti baterije za novu borbu sa svijetom. Tada odmaraju svoje umorne oči od gledanja u zaslone svojih tehnoloških pomagala i u ljude koje trebaju, odmaraju svoje umorne uši od slušanja svojih interesnih suumreženika, odmaraju svoje umorne prste od pletenja raznih mreža, razmišljajući i opet o novom umrežavanju i traženju novih informacija po mreži s pomoću kojih će zadovoljiti neki novi interes. I tako u nedogled.

Željeli smo slobodu umrežavanja i dobili smo je, kako bismo kasnije shvatili da tu slobodu netko nadzire i prati svaki naš korak. Umrežili smo se… i zarobili jedni druge i naš stvaran život u tim mrežama. To međumrežje nas je fasciniralo. Djelovalo je tako slobodno i nesputano. Zavarala nas je ta riječ – međumrežje. Mislili smo da je moguće proći kroz te silne mreže bez da i sami u njih upadnemo. Ali, to je bila samo varka, jer međumrežjem ne možeš krstariti, a da ne budeš i sam ulovljen u mrežu. Pišući blogove, kreirajući profile na društvenim mrežama i kreirajući svoje web stranice, mislili smo kako kreiramo jedan svoj umreženi svijet iz bajke, svijet u kojem je baš sve onako kako treba biti, onako kako bismo željeli da bude. Ali, ništa više nije i ne može biti samo naše. Niti naš bankovni računi, niti naše nekretnine, niti naše osiguranje, niti naš posao, niti naši profili na društvenim mrežama, ništa više nije samo naše, upravo zahvaljujući ulovljenosti svih naših podataka (pinova, lozinki iliti zaporki, šifri, jmbg-ova, oib-a kao naših osobnih bar kodova i raznih korisničkih računa) u razne mreže koje moćnici danonoćno nadziru. Ali i ne samo moćnici, jer ljudi su ljudima postali nadzornici. Svatko svakoga nadzire, a međusobnog povjerenja među ljudima kao da više nema. Zato svatko tko danas ne živi javno biva prozvan od strane umreženika kako nije fer da tako krije svoju privatnost…

Sve je to samo privid vlasništva i slobode s tajnom svrhom zarobljavanja cijelog čovječanstva i pretvaranja tzv. običnih ljudi u neobične, natprirodne ljude, sve samo ne prirodne, jednom riječju – digitalne zombije koji se ponašaju po unaprijed određenim obrascima. Suvremeni robovi bit će čipirani – na vrlo suvremen način žigosani poput prave stoke bez prava na slobodu izbora. Svaki od njih imat će svoju šifru i svoj serijski broj. Svaki od njih imat će svoju unaprijed određenu misiju u skladu s kojom će oblikovati svoje obrasce ponašanja i reagirati uvijek na isti način i uvijek na iste podražaje. Svaki od njih imat će unaprijed određen rok trajanja, svoj tor i svoje čipom određene životne i poslovne suputnike (čitaj: suČIPiranike), tobože „istomišljenike“. I tada će netko, kao i mnogo puta do sada u povijesti zarobljavanja, u ne tako dalekoj budućnosti ponovno sa svojim suČIPiranicima zapjevati, prije no što bude pogubljen (čitaj: izbrisan iz sustava postojanja i prebačen u sustav za recikliranje): „Ustajte, vi čipirano roblje, vi sužnji koje mori glad…..“

Nova internacionala će sve suČIPiranike, dojučerašnje suumreženike međusobno suprotstavljene s brojnim drugim suumreženicima, još jednom podsjetiti da naše postojanje nije niti rezignirano prolaženje kroz šumu raznovrsnih sadržaja bez isticanja svojih karakteristika i afiniteta, ali da to također nije niti prolaženje kroz tu istu šumu namećući svoja stajališta drugim ljudima, već da bi to naše raznoliko postojanje trebalo značiti suradnju svih ljudi sa zajedničkim ciljem – sveopćim blagostanjem čovječanstva kao takvog.

Ničije postojanje ne bi smjelo ugrožavati postojanje drugog čovjeka. Međumrežje bi, kada bi ljudi to doista željeli i bili svjesni toga, moglo biti moćno oružje u našim rukama – u suzbijanju gladi, bolesti, ratova i svega lošeg što truje naš planet. Moglo bi, kažem, ali zašto onda nije tako? Zašto internet tako često služi lošim energijama i lošim, da ne kažem pogubnim ciljevima? Sloboda govora nije sloboda iskazivanja mržnje prema drugom i drugačijem čovjeku. Sloboda umrežavanja ne bi smjela značiti toleranciju velikih vlasnika popularnih internetskih servisa za umrežavanje poput Facebooka i Twittera prema umrežavanju ljudi s opakim ciljevima po cijelo čovječanstvo.

Međuprostor koji postoji između nas, naših interesa i naših mreža nikada ne bi smio biti shvaćen kao beznačajan prostor gubitka vremena jer u njemu ne prepoznajemo neki interes, kao prostor bespotrebnog i nostalgičnog grupiranja iz kojeg želimo što prije pobjeći, kao prostor postrojavanja za neke nove bitke i zavade ili, ne daj Bože, kao prostor ograđivanja od svega što nas okružuje, već kao prostor našeg dijaloga i međusobne suradnje svih nas, koliko sličnih toliko i različitih ljudi, jednom riječju – raznolikih ljudi koji se međusobno mogu, ali i ne moraju trebati i to pod jednim osnovnim uvjetom – da jedni druge poštujemo i da jedni drugima želimo svako dobro.

Upitajmo se: jesmo li danas svjesni činjenice da svojom šutnjom o svemu ovome gore navedenom pristajemo na kreiranje jednog novog ropstva i novih zavada budućih generacija čije će oči, uši, ruke i srca, ako svi zajedno nastavimo ovim putem, biti u potpunosti u rukama i u službi moćnika koji će te iste oči, uši, ruke i srca htjeti lišiti bilo kakvih emocija? Zar doista mislimo kako više ne možemo spasiti naše oči i oči budućih generacija? Zar je doista prekasno za to? Zar ćemo nastaviti gledati u naše pametne telefone umjesto da jedni drugima gledamo u oči? Tko nam je to rekao da prestanemo vjerovati kako još nije kasno da pogledamo u oči našeg vremena i napokon učinimo to vrijeme živim?