Odmoriti misli

 u Kolumne

Svatko ima pravo na svoje mišljenje i viđenje svijeta. Svi mi imamo mišljenje o nečemu i volimo to mišljenje podijeliti jedni s drugima. Volimo imati isto, ali i različito mišljenje o nekoj gorućoj temi, slagati se jedni s drugima, raspravljati, suprotstavljati se jedni drugima. No, možda ta naša mišljenja ne bismo trebali shvaćati preozbiljno i misliti kako će zbog njih stati svijet, jer svijet se neće promijeniti u sekundi u kojoj smo nešto pomislili. Sjetimo se ponekad da naša mišljenja ne mijenjaju ovaj svijet sada i odmah. On jest kakav jest i mijenja se kada i kako mu dođe, neovisno o tome što netko misli o tome. Jedna od internetskih mudrosti upravo je slika Zemlje prije i poslije iznošenja naših mišljenja. Slike su identične.

Naše argumentirano iznošenje stavova može iznjedriti neke revolucionarne ideje koje će možda u konačnici podići svijest javnosti o nekom problemu, probuditi uspavane svijesti, promijeniti svijet na bolje, nikad se ne zna. Svaka je ideja prvotno bila misao. No, kada samo komentiramo teme koje nam mediji nabacuju, tada naši trenutni stavovi zasigurno neće promijeniti svijet. Neki će se od njih s vremenom možda materijalizirati i učiniti nešto za cjelokupno društvo, ali ne ide to preko noći. Spor je to proces.

Često mi se, naime, događa da mislim naglas, pa se s pravom pitam – je li pametno misliti naglas? Kada sve na što pomislimo, automatski i izgovorimo, obično se za takvo izražavanje kaže – „što na umu, to na drumu.“ No, ima i onih trenutaka kada mislimo na nešto što možda ne želimo reći, pa naše riječi samo pobjegnu u smjeru naših misli. A, narod tada kaže – „neće jezik nego pravo“. Ako naše riječi ne pobjegnu u smjeru naših misli, učinit će to naše geste ili radnje. Narodne mudrosti su prave riznice duha. Podsjećaju nas na sve ono što putem života zaboravljamo.

Ljudi često misle naglas i na društvenim mrežama, pitajući se pisanim putem – jesu li to oni ili njihov ego, je li mišljenje kao takvo stvar ega ili bismo ga se trebali u potpunosti riješiti kako bismo istinski postojali? Ljudi se svakodnevno na razne načine pitaju: Jesmo li to mi ili ne? Trebamo li uopće misliti ili ne? Postojimo li, dakle, samo ako mislimo ili ako ne mislimo apsolutno ništa? Svako novo pitanje nova je podloga za raspravu od nekoliko sati. Ljude muče ta pitanja. Ali, čovjek ne može prestati misliti. Svakoga dana kroz glavu nam prođe oko 60.000 misli. Tako će biti i dalje.

Čovjek misli. A, kada već misli, dobro je da to čini svojom glavom, a ne glavom sustava.

Na pamet mi kao asocijacija na temu ugrađenih nam stavova od strane sustava pada skeč Davea Allena o radnicima u tvornici sardina koji ujednačenim koracima svakog jutra hodaju prema tvornici u kojoj rade. Podsjećaju me na programirane glasače koji marljivo izlaze na izbore s unaprijed dobivenim naputcima o tome za koga glasati. Svi su kao jedan. Hipnotizirano koračaju uvijek istim, ujednačenim korakom, uvijek u istom smjeru – onom koji određuje sustav kojem se klanjaju i koji ih hrani.

Zašto toliko volimo tišinu noći? Svi mi, znani i neznani, svjesno prisutni ili svjesno odsutni, svjesni ili nesvjesni svega što se događa – u noćnoj tami imamo prigodu dobiti poklon ugodne samosvijesti. Svatko je od nas nekako najviše noću u svojim mislima ili snovima. Ali, svi smo mi zajedno u ovoj avanturi života. Borimo se za očuvanje zdravog razuma unatoč svemu što nam ga svakodnevno želi oduzeti. Svakim danom sve više volimo svoje trenutke tišine u kojima nevidljivim prstima dotičemo naše snove.

Svatko ima pravo na svoje viđenje svijeta. Ima ljudi, čuli ste za njih, koji misle da je Zemlja ravna ploča. Ali, na svu sreću, ima i onih koji smatraju i znaju da je još uvijek okrugla.

Kako god je svatko od nas vidi, nemojmo uvjeravati druge ljude u nešto u što oni ne vjeruju. Nema potrebe za tim. Ima ljudi kojima zdrav razum, logika ili bilo koja znanost ne znače baš ništa.

Prije me to znalo smetati. Danas više ne. Shvatila sam da je glupo gubiti vrijeme na rasprave s takvim ljudima. Neka ljudi žive u svijetu kakvom god žele, barem u svojoj mašti. Neka svatko misli što god hoće. Od ničijeg mišljenja naša nas glava neće boljeti, sve dok nas svojim mišljenjima ne počnu tući po glavi. Ovaj je svijet, kako neki kažu, svijet satkan od laži. Sve je unaprijed osmišljeno, uloge unaprijed dodijeljene. Netko zna što je istina, dok je netko namjerno negira. Trnovit je put do buđenja istine u svim ljudima. Problem je u tome što neki ljudi neistine pokušavaju nametnuti kao istine.

Ispada da je po svakome čovjeku istina nešto drugo, ako se oslonimo samo na mišljenja ljudi. Univerzalne istine su nešto drugo. Svatko ih od nas ili zna ili ne zna, ako govorimo isključivo o dokazanim činjenicama. A, naša su mišljenja ili vezana na istinu ili na negiranje iste. Kako kome odgovara. No, što učiniti kada su istine prekrivene plaštevima raznih laži? Tada se laži plasiraju kao istine, a prave istine skrivaju.

Medijska manipulacija nije ništa novo. Imamo je i u politici te također, kao i u obrazovnom sustavu. Na taj se način oblikuju mase – danas za ovaj, sutra za onaj sustav. Upravo to otvara prostor brojnim teorijama zavjera koje su ponekad smislenije od službeno plasiranih istina, jer imaju neke svoje argumente koji drže vodu. Ipak, jedno su fabricirane istine, a nešto sasvim drugo one opće koje nisu upitne. Ako znamo da na svakoj ruci imamo po pet prstiju, teorija zavjere bi mogla lansirati priču da zapravo imamo šest prstiju na svakoj ruci. Taj prst ne vidimo, rekli bi zagovornici te teze, ali on je, kao, ipak tu. Tada slijedi osnivanje Družbe šestog prsta i pripadajuće sljedbe. I tako se ljudi zabavljaju.

Niti su sve službene istine laži, niti su sve neslužbene istine vjerodostojne. O svakoj od njih imat ćemo neko svoje mišljenje. Teško je odrediti liniju razdvajanja između čovjeka i njegova mišljenja, između pravih i lažnih istina. Prigodnih i podobnih ima najviše. Jer, svi znamo da postoje službene i neslužbene istine. Linija razdvajanja je tamo gdje prestaje istina i počinje laž. Za svaki pojedini slučaj ta je linija na drugome mjestu, pa nam se zato čini da je ne možemo uhvatiti ni za glavu, ni za rep.

Galileo Galilei lijepo je rekao kako ne možemo nikoga naučiti nešto, već samo možemo pomoći ljudima da otkriju kako se svi odgovori zapravo nalaze u njima samima. Sve istine lako je razumjeti, govorio je Galileo Galilei, jednom kada ih otkrijemo. Stvar je u tome da ih moramo znati otkriti.

Istina. Zvuči tako jednostavno. A, opet toliko složeno. Šala. Zvuči kao nešto čemu bismo se htjeli nasmijati. No, ne smijemo li se najviše upravo stvarnosti u kojoj živimo? Kada netko priča vic, smijemo se onim momentima i situacijama u kojima se prepoznajemo.

Muhammad Ali zgodno je primijetio kako šale kao takve zapravo ne postoje, jer je istina najsmješnija šala koja postoji.

Ako netko misli da su misli stvar ega i nešto čega se pod svaku cijenu trebamo riješiti kako bismo konačno otkrili pravu sreću, neka ne brine. Svatko tko ne želi misliti svojom glavom doista ne mora brinuti, netko će se već pobrinuti za njegovo mišljenje. Dežurni ispiratelji mozgova i svi oni koji su spremni ugraditi nam podobne mozgove na usluzi su nam od 0 do 24. Zato i kažem – nije dovoljno misliti. Važno je znati zašto mislimo to što mislimo, na čemu temeljimo naše misli, jesu li možda pod utjecajem našeg trenutnog raspoloženja ili su trajno nastanjene u nama i kao takve sastavni dio nas te se upitati u svakom trenutku – jesmo li to doista mi ili netko ili nešto progovara kroz nas?

Uzimajući obzir važnost koju misli imaju u našem životu, ali i količinu naših misli, smatram kako je i našim mislima ponekad potreban odmor. Svako od nas najbolje zna kako će odmoriti svoje misli kada za to dođe vrijeme. Najčešće to činimo vikendima kada se detoksiciramo od svega čime nam se puni glava tijekom radnih dana prepunih stresnih vijesti.

Vikend je idealno vrijeme za odmor od svih mogućih vijesti, za boravak u prirodi, za opuštanje, stvaranje, igru i maštanje. Mašti je potrebna sloboda. Ne voli bilo kakva ograničenja, pa čak ni ako se radi o stečenom znanju, jer ono nas također ponekad može ograničavati u slobodoumlju i preispitivanju svega što znamo, odnosno onoga što su nam oni koji o tome odlučuju rekli da je nužno znati. Zašto je tome tako? Obrazovni put čovjeka je dug. Na tom putu stječemo brojna korisna znanja, ali i ona koja nam možda neće uopće biti potrebna u životu. Naša je, pak, znatiželja vječno budna. Zbog nje najviše volimo one spoznaje do kojih sami dolazimo istražujući ono što nas istinski zanima. Uvijek želimo znati nešto više o predmetu našeg trenutnog ili trajnog zanimanja. No, nikada ni o čemu ne znamo dovoljno. Uvijek će se naći još ponešto što još možemo saznati. Nikada ne možemo znati baš sve o nečemu čime se trenutno ili životno bavimo. Volimo putem života zaboravljati one stvari koje smo naučili, a ne trebaju nam, kako bismo imali više prostora za ono što nas uistinu zanima. Obrazovni sustav ne bi smio biti jedini izvor našeg znanja, jer je gotovo uvijek u službi sustava, a ne u našoj osobnoj službi. Svako vrijeme ima neke svoje metode indoktrinacije. Nikada nismo u potpunosti zaštićeni od nje. Zato je najbolji put do pravih saznanja – osobni put spoznaje svakog čovjeka. Idući tim putem krojimo misli koje su doista naše misli, koje su sastavni dio našeg osobnog spoznajnog puta, utemeljene na našim osobnim saznanjima i iskustvima.

Kako bi nam taj put bio dostižan, ne preostaje nam ništa drugo osim povremenog oslobađanja od svega što smo sustavno programirani znati i misliti kako bismo se uklopili u lego kocke postojanja zvanog preživljavanje… To je najbolji mogući odmor za nas i naše misli. Nakon svakog takvog odmora naše će nam misli biti zahvalne, jer će biti bistrije, a i mi zajedno s njima.

Nedavne objave
Kontaktirajte nas

Pošaljite nam mail i odgovorit ćemo u najkraćem roku!

Elia Pekica Pagon FacebookElia Pekica Pagon Miltonovo srce nastavlja svoj put