Ograda

 u Kolumne

Svakoga dana prolazim pokraj jedne zelene ograde pune simbolike i nekih prošlih i sadašnjih vremena. Pozdravlja me svakoga dana ta ograda – svjedokinja raznih razdoblja i režima i kao da mi želi reći: Nisam ja kriva što sam tu. Ta je ograda od dana kada je postavljena predstavljala isto – oduvijek je bila simbol odvojenosti ovih ili onih moćnika i vladara od naroda ovisno o diskursu vremena.

S jedne strane te ograde ili bolje reći unutar nje obitavali su i obitavaju moćnici, vladari, predsjednici, a izvan nje postojao je i postoji puk.
Rijetko koja ograda na svijetu tako zorno oslikava interesnu odvojenost i distanciranost političara od naroda. Unutar te ograde i danas kada živimo u demokraciji još uvijek stanuje moć, a nas sve ostale svakodnevno podsjeća na našu nemoć. Pogađate, radi se o svima nam dobro znanoj zelenoj ogradi uzduž kompleksa Predsjedničkih dvora na Pantovčaku koja je već nekoliko puta verbalno bila korištena u svrhe stjecanja političkih bodova. Popularno ili bolje reći populističkim tonovima obojeno obećanje – kako će narod iliti građani uskoro moći šetati tim velebnim parkom koji se prostire na čak 100.000 četvornih metara uvijek je donosilo simpatije građana svima onima koji su stolovali u nekadašnjoj Vili Zagorje, a danas Predsjedničkim dvorima.

Da je samo kojim slučajem 1990. godine bila usvojena ta izvrsna ideja da to velebno zdanje i cijeli taj kompleks bude Muzej suvremene umjetnosti, naši bi građani u paketu s tim Muzejom dobili nešto puno vrijednije od prigode za uživanjem u suvremenoj umjetnosti, a to je prigoda za ugodnim boravkom u prirodi. Ima li ičeg ljepšeg i zdravijeg od boravka na čistom zraku u jednom takvom predivnom parku kao što je park šume Pantovčak kojega već desetljećima žalosno i čeznutljivo promatramo kroz tu ogradu koju nitko nikada nije volio niti će je ikada voljeti, jer je tu da nas razdvaja od nečega što nam po svim društvenim i moralnim kriterijima pripada.

Iz godine u godinu promatram moje drage susjede i sugrađane moga grada kako se zajedno sa mnom guše i kašlju dok pokorno šećemo i joggiramo jedinom zonom koja nam je na raspolaganju, uzduž te ograde, mirno i građanski poslušno, uredno i svakodnevno punim plućima udišući otrovne ispušne plinove raznih zagađujućih prometala, umjesto da svi zajedno uživamo u tom predivnom i nažalost okupiranom parku.

Po tom parku apsolutno nitko ne šeće, jer to nitko osim službenika vlasti niti ne smije. Njegove su staze već desetljećima puste. Stoji tako naš park iza te zelene ograde tužan, napušten i osamljen bez svih nas. Toliko je željan nas ljudi, željan naših koraka.

Nismo li svi mi dio te prirode? Nije li ta priroda dio nas? I, kakve veze ta priroda ima s imovinsko – pravnim pitanjima u koje se jadno čovječanstvo zaplelo, s ljudskom težnjom za vlašću, s birokracijom koja nas sve zamara..? Hrast je hrast i u ovom i u onom režimu. Pitam se – zašto i čovjek nije poput hrasta? Zašto čovjek nije uvijek samo čovjek? Zašto je zbog vlastite pohlepe čovječanstvo pristalo na sustave koji nas guše i ponižavaju, postavljajući ograde između onih za koje se smatra da imaju pravo biti okruženi velikim parkovima prirode, braneći istodobno svekolikoj javnosti pristup istima?

I, ne, nije kriva ta ograda koja simbolički samim svojim postojanjem priča ovu nikada do kraja ispričanu priču jače od riječi. Krivi su oni koji su je postavili. Krivi su oni koji su osmislili svijet pun ograda između bilo kakvih vlasti i građana. A još više su krivi oni koji su se nastavili useljavati i ustoličavati unutar te i bilo koje druge ograde moći kunući se pri tom kako s njihovim ulaskom u taj tor moći dolaze neka bolja, modernija vremena i bolji, ravnopravniji svijet u kojem neće više biti tih zloglasnih ograda.
Dovoljno je upitati se – za koga bolja vremena i bolji svijet?

Koliko su nas puta već prevarili. Koliko smo već puta do sada čuli kako će novi wannabe Predsjednik ili Predsjednica napokon park-šumu Pantovčak ili barem dio iste otvoriti građanima i posjetiteljima našega glavnog grada? Nebrojeno puta. I, opet ništa. Čak je u zagrebačkoj Gradskoj skupštini bio izglasan Sporazum Grada Zagreba s Republikom Hrvatskom kako bi se dio kompleksa Predsjedničkih dvora dao u vlasništvo Gradu Zagrebu, s ciljem omogućavanja korištenja jednog određenog dijela šume Pantovčak svim građanima. Ukratko rečeno, dok su Republika Hrvatska i Grad Zagreb u procesu rješavanja tih imovinsko – pravnih odnosa, svi mi i dalje taj divan park promatramo preko ograde.

Nije stoga ni čudno da se danas s pravom pitamo – gdje je taj bolji svijet za ljude kojima se manipulira populističkim obećanjima i koji su tu samo kao glasačka mašina, samo kako bi glasali za sve one koji žele živjeti unutar svih mogućih ograda moći? Taj bolji svijet je očito unutar te ograde i svih ostalih ograda koje štite moćnike od doticaja s nemoćnicima. Taj bolji svijet kojega političari obećavaju svima, sada to napokon znaju svi, dostupan je samo njima. Kome to njima? To pitanje više nitko ne postavlja. Pa, znamo kome to njima – onima koji znaju i žele živjeti jedino i isključivo od politike, moći i vlasti.

Upravo zato je simpatični predsjednički (anti)kandidat Juričan kao slogan za svoj vrhunski politički performance u stilu Monty Pythona i uzeo tu uzrečicu – korupcija svima, a ne samo njima, demaskirajući naš korumpirani sustav do krajnjih granica i ukazujući onim ljudima koji su uspjeli razumjeti njegovu poruku, o čemu se tu zapravo cijelo vrijeme radi. Njegove koruptivne ture po zagrebačkom Adventu bile su posebno edukativne. Njima nam je pokazao kako se i kome te na kojim pozicijama i po kojem modelu dijele kućice po Adventu. Ali, važno je da naši turisti sve to ne znaju i da ih to, na svu sreću, niti ne zanima. Njima će ionako u našem gradu biti lijepo. Nama nešto manje, sa svim saznanjima kojima raspolažemo. Mnogi moji prijatelji u svojoj šetnji gradom tim kućevlasnicima koje nam je Juričan prezentirao u svojoj koruptivnoj šetnji, nisu ostavili niti jedne jedine kune.

Prolaze tako dani jedan za drugim. Idu za njima i tjedni, mjeseci, pa i godine. Evo, stigla su ih i desetljeća koja također prolaze bez naših koraka po velebnim parkovima moći.
Ovaj jedan u mom susjedstvu mi je posebno zanimljiv i drag, jer preko ograde čezne za mojim koracima dok godine prolaze, kao i ja za njim i njegovim gordim hrastovina i mirisnim borovima. Taj park i ja smo poput protagonista u nekom književnom djelu, filmu ili sapunici o zabranjenoj ljubavi. Jedno smo drugome zabranjeni, a volimo se. Tako smo blizu a opet tako daleko. Između nas je ograda koja nas dijeli, ali mi se unatoč njoj iz dana u dan volimo sve više i više.

Zanimljivo mi je kako profesionalni prosvjednici prosvjeduju zbog svega i svačega, ali nikad zbog te ograde na Pantovčaku, nikad da bi se netko sjetio da ljudima trebaju parkovi i parkovi ljudima i da je sramota i Grada Zagreba i Republike Hrvatske ne otvoriti već jednom vrata toga parka svim građanima Hrvatske, ali i našim dragim turistima. Sigurna sam da se ta imovinsko – pravna pitanja između Grada Zagreba i RH mogu brzo riješiti kada bi za to bilo imalo političke volje. Ne sjećam se da je itko ikada prosvjedovao protiv te ograde na Pantovčaku bez koje bi nam svima život bio zdraviji i ljepši. Kod nas uopće nema ili rijetko ima prosvjeda koji se tiču svih ljudi i nečega što nam je svima potrebno, kao što je, eto, svima potreban boravak u prirodi, bez obzira s koje strane političkog spektra bili. Upravo zbog toga su mi posebno iritantni bilo kakvi prosvjedi s ideološkim predznacima.

Kome to ideološko prepucavanje još danas treba osim onima kojima je to vjerojatno izvor prihoda i lagodnog života? Baš nikome. Ne znam baš nikoga tko se bavi ideološkim pitanjima osim onih kojima je to kruh i to mi je dovoljna spoznaja. Dobro, ima onih koji su u stalnoj potrazi za novim neprijateljima, pa im je ideološko prepucavanje postalo stil života. Ali, sve manje ima ljudi koji nasjedaju na tu ideološku zamku koja nam je svima otela najbolje godine života, koja je tristo tisuća mladih i radno sposobnih ljudi otjerala iz zemlje i koja je veliki broj ljudi izvan svih ograda moći pretvorila u hodajuće upitnike koji se uzalud pitaju sve ono što se pitaju, hodajući nogostupom uz cestu i gušeći se zbog ispušnih plinova raznih vozila sve više i više, dok pokraj njih stoji predivan park opasan ogradom punom strašne i pomalo zastrašujuće simbolike.

Vremena se mijenjaju samo naizgled. Mijenjaju se samo biste, imena vladara, nazivi ulica i trgova, ali moć ostaje moć, a s njom i ta vječna želja za vlašću i lagodnim životom unutar ograda moći na račun građana koji moraju plaćati živote vladara, kako bi im oni zauzvrat ogradama branili pristup nečemu što im pripada. Na kraju krajeva, ni Grad Zagreb, ni Republika Hrvatska nisu privatne korporacije, već bismo i Grad Zagreb i RH trebali biti svi mi. Ali, svi znamo da nije tako. Svi mi znamo da smo tu samo kako bismo pokorno punili proračune Grada Zagreba i RH koji doista funkcioniraju kao privatne tvrtke koje brinu samo o svojim zaposlenicima.

Kada sam svojedobno putujući svijetom u Pekingu puna divljenja šetala nepreglednim kompleksom nekadašnje carske palače dinastija Ming i Qing zvane Zabranjeni grad, koja je danas jedan od najvećih muzeja na svijetu i prostire se na više od 720.000 četvornih metara, pomislila sam u sebi kako bi taj naziv puno bolje odgovarao kompleksu naših Predsjedničkih dvora čija je park-šuma nedostupna javnosti. Prava je šteta da se nešto što javnosti i turistima iz cijelog svijeta nije uopće zabranjeno zove Zabranjeni grad, jer unatoč tom nazivu, po tom nepreglednom i povijesno vrlo važnom muzejskom kompleksu danas možemo slobodno šetati i uživati satima. Iako, naravno, taj naziv i te kako ima svojih čari, jer on je tu kako bi nas podsjećao na stoljeća u kojima je Zabranjeni grad bio nešto nedokučivo običnim smrtnicima koji nisu smjeli ni pomisliti da bi zakoračili unutar njegovih zidina.

Sve u svemu, dvoje predsjedničkih kandidata u drugom krugu predsjedničkih izbora, Kolinda Grabar Kitarović i Zoran Milanović, imaju doista priliku života ispraviti tu strašnu nepravdu prema svima nama i otvoriti nam jednom zauvijek Vrata nebeskog mira Zabranjenog grada na Pantovčaku. Nadam se da je to ipak u njihovoj moći, da malo ubrzaju te imovinsko – pravne odnose između Grada Zagreba i RH. U protivnom, neka se naši vladari proglase carevima i neka podignu zid visok 10 metara između naše park-šume i nas, kako bismo prestali očima napajati našu žudnju za prirodnim zelenilom, mirom i čistim zrakom koji su nam tu, nadohvat ruke, a opet tako daleko.

Neka svima onima koji nam na bilo koji način onemogućavaju pristup park-šumi Pantovčak naš estradni umjetnik i bivši predsjednički kandidat Miroslav Škoro, koji je u kampanji svojim sloganima obećavao vratiti Hrvatsku narodu i za čije će se glasove dvoje kandidata boriti u drugom krugu, zapjeva pred vratima Predsjedničkih dvora: „Otvorˈte narodu kapiju, manˈte se debata, evo svih nas, došli smo do vrata. Pa nekˈ narod trči, nekˈ slobodno šeće, neće nama biti veće sreće.“

Nedavne objave
Kontaktirajte nas

Pošaljite nam mail i odgovorit ćemo u najkraćem roku!