Ono što tražimo traži nas

 u Kolumne

Ponekad toga nismo niti svjesni, ali ono o čemu intenzivno razmišljamo na neki nam se način i događa. Moć naših misli nevjerojatna je. Nismo niti svjesni koliko toga svojim mislima svakodnevno privlačimo u naš život. Ništa što nam se događa ne događa se tek tako. Svatko je od nas kreator vlastitog životnog iskustva. Poznati pjesnik i filozof Rumi znao je o čemu govori kada je rekao da ono što tražimo traži nas. Magnetska privlačnost svih nas kojom privlačimo jedni druge i događaje u naše živote ima nevjerojatnu moć.

Nitko koga susrećemo nije tu bez razloga. Jesmo li svjesni toga? Svatko nam donosi neku za nas važnu poruku, baš kao što i mi ljudima koje susrećemo donosimo razne poruke koje u određenom trenutku trebaju čuti, bili mi toga svjesni ili ne. Pitanje je samo – hoćemo li prepoznati poruke koje su svuda oko nas? Hoćemo li proći kraj njih kao da su beznačajne ili ćemo ih shvatiti kao putokaze za dalje?

Kada zanemarujemo poruke koje smo svojim mislima privukli u naš život, ponašamo se poput neodgovornog vozača koji zanemaruje prometne znakove. A, svi znamo da ne možemo biti sudionici prometa ako zanemarujemo prometne znakove.

Od svih tih, nazovimo ih – prometnih znakova koji nam se svakodnevno pojavljuju na životnom putu, svi najviše volimo dobiti poticajne poruke koje nas vode ka našem cilju, a nešto manje volimo ponavljati lekciju koju već znamo i koju smo već naučili – kako na svijetu ima puno takozvanih nosača bočica s otrovom kojima stalno žele nekog novog otrovati. Svaki će naš susret tijekom dana biti – ili putokaz prema pobjedi svjetla i osmijeha ili zov na tamnu stranu postojanja kojega bismo mogli zvati i znakom za uzbunu. Vrlo je lako prepoznati o kakvom se znaku ili poruci radi. Na svijetu ima ljudi koji imaju eliksir života uvijek pri ruci, kojeg su u svakom času spremni podijeliti s drugima, ali ima i onih koji sa sobom nose bočicu otrova također velikodušno želeći udijeliti pokoji gutljaj svakome koga putem sretnu. Da, pogodili ste, sve je to kao u nekoj bajci – zvanoj život.

Zov svjetlosti ispunit će nas neobjašnjivom ugodom, potičući u nama kreativnu energiju i dobro raspoloženje, a zov tame u trenu će nas ispuniti neviđenom nelagodom i u nama potaknuti želju za bijegom od te negativne energije.

Naše su misli magnet koji privlači sve naše putokaze, sve poruke mudrosti, sve blagoslove svjetlosti, sva upozorenja, sve te za nas važne životne smjernice u svakom životnom trenutku.

Kada osvijestimo postojanje putokaza na našem životnom putu i utjecaj naših misli na sve što nam se događa, tada naše životno putovanje postaje puno ugodnije i ljepše, jer na sve ono lijepo što nam se događa počinjemo gledati kao na blagoslov, a na sve ono manje lijepo kao na životnu lekciju koja nas čini jačima i mudrijima.

Nosači bočica s otrovom nisu vrijedni niti sekunde našeg vremena. Zato im nemojmo  pridavati pozornost za kojom čeznu i kojom se energetski napajaju. Ti tzv. energetski vampiri su tu samo zbog ravnoteže, kako bismo lakše prepoznali sve nositelje eliksira vječnog života, sve marljive i skromne lučonoše, te divne i nesebične donositelje poruka ljubavi i mudrosti u naš život. Tama je tu kako bismo mogli prepoznati svjetlost.

Svi oni ljudi koji svakodnevno povezuju informacije koje s raznih strana dobivaju i znaju iz tih poveznica izvuči neke korisne zaključke iz kojih će se izroditi neka nova djela, svi oni koji nesebično spajaju ljude na međusobno zadovoljstvo, koji na sve moguće načine grade nove mostove novih  prijateljstava, ljubavi i suradnje, pronose svijetom svjetlost ljudskosti koju svi trebamo. Njihove poruke trebamo znati prepoznati i iskreno im se diviti. I, naravno – takvi biti. Sve ostalo je nevažno i zaslužuje biti zaboravljeno u trenu. Ništa na svijetu nije vrijedno naše patnje. Vrijedni su samo trenuci puni pozitivne, iscjeljujuće energije koje vrijedi sačuvati u riznici naših sjećanja. Pozitivna energija najbolje je gorivo života. Ona nas nosi u nove pobjede. A, svaka patnja ionako se kad – tad pretvara u energiju ozdravljenja. Ako smo u životu i patili, (ljudi smo, rijetko tko nije patio), barem znamo da nije bilo uzalud i da ćemo za tu patnju dobiti nagradu u obliku iscijeljenja.

Sjetimo se ponekad mudrih Rumijevih stihova. Sjetimo se da je naš život samo i isključivo naš put kojim kročimo sretnije ukoliko osluškujemo naš unutarnji glas, a nešto manje kvalitetno oglušujući se na isti. Nema potrebe za usporedbom s drugim ljudima. Nema potrebe za natjecanjem s bilo kim osim sa samim sobom. Tako je govorio i meni posebno dragi Lao Tzu. Jer, svaki je čovjek jedinstven i neponovljiv unikat, original. Nitko drugi nije mi niti itko od nas može biti itko drugi osim onaj koji jest. Način na koji se nečiji život odvija nema nikakve veze s mozaikom našega životnog puta osim u obliku neke za nas vrijedne poruke ili spoznaje. Budimo i dalje jedni drugima poruke, podsjetnici, donositelji svjetla, kreativne i poticajne energije, ali nikada nemojmo kopirati jedni druge, jer tada prestajemo biti autentični.

Ako želimo nekome nešto reći, neka to uvijek bude nešto lijepo. U protivnom je bolje šutjeti. Lijepim riječima poklanjamo ljubav i dobrotu jedni drugima. Lijepim smo riječima jedni drugima poticaj, utjeha i nada.

Imamo li kojim slučajem loš dan, neka on bude samo naš, ako nema u blizini naše najdraže bake uvijek spremne sjesti s nama i saslušati sve što nas muči. Moja mi je baka tako jednom mudro rekla – “Pametnije je s drugima dijeliti sretne dane. Tada smo sigurni da netko neće nešto upotrijebiti protiv nas kada on bude imao loš dan.Tin Ujević bi se na to nadovezao svojim stihovima: “Radost ću svoju priopćiti svijetu, ali bol moj neka ostane za me. Neka se braća ogriju na mome žaru, no tajnih suza ne povjeravam nikomu

Kada me je u siječnju 2007. godine samo naizgled zauvijek napustila moja najdraža bakulina Đurđa, moj neiscrpan izvor najvećih životnih mudrosti, shvatila sam da nitko na svijetu više nikada neće biti ona i da ću u budućnosti sve ono što sam kroz dugi niz godina dijelila s njom, od tog za mene najtežeg životnog trenutka, morati naučiti dijeliti s mojim unutarnjim svjetlom i osjećajima pohranjenima u riznici mojih najljepših sjećanja. Napokon sam, osluškujući svoj unutarnji glas i primjećujući poruke na koje sam putem nailazila, shvatila da nikada nije kraj, da kraja nema, da ne postoji i da me netko koga toliko volim i tko mene toliko voli ne može napustiti. Shvatila sam to i krenula dalje s osmijehom na licu, nošena svim onim porukama koje mi dolaze ususret od svjetle strane života te izbjegavajući sve one poruke s prizvukom tame, baš onako kako me učila i kako bi htjela da živim moja draga baka koja je bila najsretnija na svijetu kada sam bila sretna ja, njezina jedina unuka. I, zato, uvijek kada se osmjehnem, znam da se moja bakulina smiješi mnom, jer moja je sreća oduvijek bila njezina i obratno. Tako je i danas i tako će biti zauvijek. Bakin osmijeh bio je i ostao moj osmijeh. Kada god bi mi se ona blago i s toliko ljubavi osmjehnula, cijeli svijet bio je zajedno s nama veseo i sretan i sve je odjednom bilo moguće i nadohvat ruke, a nas dvije znale smo svaku tugu i patnju u trenu pretvoriti u životnu radost.

Upravo zbog toga danas cijenim jedino one susrete i događaje koji mi nude radost i poklanjaju pozitivnu, umirujuću te nadasve iscjeljujuću energiju. Sve ostalo nije važno i može nam biti škola. Važno je jedino ono što ostaje u srcu zapisano. Slijedeći svoje srce, slijedimo trag ljubavi, trag onih koji nas vole i koje mi volimo.

Nedavne objave
Kontaktirajte nas

Pošaljite nam mail i odgovorit ćemo u najkraćem roku!