Priče naših lica
Koliko volimo svoje lice? Koliko ga uistinu poznajemo? I, koliko ono poznaje nas i sve naše tajne? Koliko se toga može iščitati iz svakog od naših lica? Kada razmišljam o licima, najčešće mi napamet padne ona poznata misao Jima Morrisona kako mu se najviše sviđa onaj čovjek čija se duša ocrtava na njegovu licu. Sigurna sam da je Jim Morrison parafrazirao velikog Mahatmu Gandhija koji je svojedobno ustvrdio kako je najljepše lice ono lice koje zrači istinom koja prodire iz dubine nečije duše, neovisno o njegovoj vanjštini. U potpunosti se slažem s obojicom.
Unatoč toj velikoj istini o ljepoti duše koja se ocrtava na nečijem licu, brojni ljudi se svakodnevno tako olako odriču svojih duša, uljepšavajući istodobno vanjštinu svojih lica plastičnim operativnim zahvatima i kozmetičkim proizvodima. Vanjski izgled, prvi dojam, to je ono do čega ljudi jako drže. No, i u trenutku stjecanja prvog dojma osjetit ćemo nečiju dušu ili nećemo. A, ako ne osjetimo nečiju dušu, nema te ljepote nečijeg lica koja će nam pomoći da nam to lice bude lijepo i privlačno. Lijepo je brinuti o svojoj vanjštini, ali tek onda kada smo pročistili i ispunili svjetlošću našu dušu.
Za mene lijepa može biti jedino duša koju vidim i osjećam na nečijem licu, koja zrači kroz nečije oči i apsolutno ništa više. Kada osjetim tu lijepu dušu, tada mi se automatski i nečije lice sa svim njegovim karakteristikama čini lijepim i intrigantnim, poput neke tajanstvene knjige koju bih rado čitala satima, danima. Čula bih tada rado sve priče koje mi to lice želi ispričati. Osjetila bih tada sve radosti i boli ispisane po tom licu. Lica bez duše nisu mi zanimljiva. To su lica koja kroz život idu bez emocija i nekog posebnog uživljavanja u neku situaciju. Takva lica ne mogu dugo gledati, jer ih se na neki način bojim. Ulijevaju u mene neki čudan strah. Zašto? Jer na tim licima ne piše apsolutno ništa. To su maske, a ne lica.
Prisutnost bezdušnosti uvijek je neugodna. U blizini bezdušnosti osjećamo u sebi neku čudnu hladnoću, onakvu kakvu jedino ravnodušnost može izazvati. Kako je oko nas, tako je i u nama. Bude nam zima oko duše. Samo na tren. Jer, radimo na tome da uvijek iznova budimo u sebi toplinu i ljubav. Hvala Bogu, duša se uvijek osjeti. Kada imamo pred sobom lice čovjeka s dušom, tada se cijeli njegov životni put ocrtava na njegovu licu i u društvu takvog čovjeka možemo se opustiti i osjećati se ugodno. To je za mene prava ljepota života, kada osjećam nečiju dušu. Tada mi je sve u vezi te osobe lijepo. Baš sve. Jer joj je duša lijepa.
Svojedobno mi je došla u ruke knjiga „The Wisdom of Your Face“ (Mudrost Vašeg lica) autorice Jean Haner. Autorica u ovoj knjizi približava drevnu kinesku mudrost čitanja lica svima onima koji se nikada do sada nisu bavili time, niti razmišljali o tome da bi na ljudskim licima moglo pisati puno toga i da je svako lice zapravo jedna knjiga, jedan roman, jedan život. Autorica ne gleda naša lica s estetskog aspekta, već isključivo s aspekta psihologije i duhovne mudrosti, što me posebno fasciniralo. Ta me knjiga toliko oduševila, da sam stupila u kontakt s autoricom Jean Haner i dogovorila intervju s njom. Bila je više nego spremna za suradnju, što mi je bilo posebno drago i s velikim je veseljem odgovorila na sva moja pitanja, a naš intervju objavljen je u mom najopsežnijem djelu “Na Diogenovu putu”.
Istina je. Naša su lica prepuna tajni i nikada ispričanih priča. To su one priče koje se ne govore svakome. One postoje duboko u nama. One su ispisane po našim licima. One su trajno nastanjene u našim očima. Svaki je naš pogled jedna priča koja šuti i čeka da bude pročitana. Priče naših lica su poput tajnih znakova koji žele biti otkriveni. Naša lica govore. Priče naših lica svuda su oko nas. Dovoljno su prisutne, a opet toliko skrivene. U iščekivanju su onih ljudi koji će ih znati pročitati i istinski razumjeti. Duše se obraćaju dušama. Dotiču se nevidljivim prstima. Ispisane su na našim licima. Žive u našim očima. Jesu li naša lica, naše oči, a samim time i naše duše spremne pročitati sve te priče i razumjeti ih? Jesmo li spremni ogledati se jedni u drugima, kao u zrcalima? Biti zrcala jedni drugima? Biti duše dušama?
