Prisutnost

Promatram ih. Dobri trenuci života nasuprot lošima i obratno. Ravnoteža postojanja. Putovanje koje te čas umara, a čas ti daje snagu. Uzburkano more puno je naših želja. Čekaju da ih netko primijeti. Jutro, to predivno rađanje nas u jutru i jutra u nama. Budimo se. Otvaramo oči. Novi je dan pred nama, svijetao, pun nade i novih planova. Podne, ta ugodna sredina dana koji ima još puno sati za nas. U podne dan je darežljiviji u dijeljenju sati no nešto kasnije. Predvečerje. Bezimeno je. Nenametljivo dolazi i odlazi još tiše. Periferija dana. Razlomljene misli koje nisu stigle postati djela. Reminiscencija. Sve rjeđe gledamo na sat, sve dublje u sebe. A zatim smiraj večeri kada zidni sat preuzima primat ručnom. Zar već? Noć kao duboko skrivena škrinja naših snova već je tu. Stigla je ogrnuta purpurnim plaštem pod velom tajni. Čeka na nas. Kao i mekani jastuk čiste savjesti na kojem ćemo usnuti. Mi bismo da noć još malo pričeka na nas. Samo još jedan pogled. Još pokoja riječ prije sna.

Zvjezdano nebo. Život. Raskrižja na kojima stojimo zamišljeni. Umorni od tolikih misli, ponekad poželimo biti oslobođeni od njih. Katkad je taj život brutalno neugodan. Katkad neočekivano ugodan. Život je gorko-sladak, ugodno-neugodan. I čudan i jednostavan istodobno. Nešto je kao zločesti dečko u kojeg si zaljubljena, a koji odjednom postane dobar, kada shvatiš da je samo tvoj. Pun je i prazan. Prazan je i pun. Ovisi o našem kutu gledanja. Promatramo li ga očima drugih ljudi ili našim unutarnjim očima, očima naše duše i one iskonske ljubavi prema životu? Život. Taj neobičan trenutak prolaznosti, ali i trenutak koji traje. Prolazi li ili traje, to će svakoga novog trenutka ovisiti samo o nama. Prepuštajući se prolaznosti, opijamo se ugodnom odsutnošću, svjesno dižući ruke od prisutnosti, jer prisutnost je znak vjere u vječnost i trajanje…

Život. Nepredvidljiv je. Prevrtljiv. Kao i vrijeme. Ali, neka nas to ne zavara, neka nas ne obeshrabri. Ne. Godišnja doba nisu nemilosrdna. Divna su. U nama su. Tješe nas svojom transcendentalnom kreativnošću. Život je lijep kao zaborav na usnulom travnjaku, kao cvijet koji ne zna da će uvenuti, kao sunce koje ne mari za zalaske. Jer, važno je živjeti, trajati u trenutku, biti prisutan u svakome od njih, a ne odsutan.

Odsustvo iz vlastitoga života je, na kraju krajeva, cijena komocije popularno zvane ‘zona komfora’ koju moramo skupo  platiti. Zašto bismo ponavljali iste greške više puta i dozvoljavali istim ljudima da nas više puta izdaju? Zašto bismo umjetno stvorenu ugodu u prijevodu tumačili kao jedini ispravan put? Iz te umjetno stvorene sigurne zone treba bježati glavom bez obzira. Rutina je rezultat masovne hipnoze koja eutanazira kreativnost. Svakodnevno se treba boriti protiv nje. Na sve moguće načine, metodom pokušaja i pogrešaka, metodom vlastite kože, kako god nam dođe. I, naše greške neće više biti greške jer ćemo znati da smo dali sve od sebe, da smo živjeli, da smo pokušali ostaviti iza sebe svijet koji je bolji od onog u kojem smo se rodili.

Nešto uvijek može biti učinjeno drugačije od očekivanog. Baš uvijek. U zoni komfora sve je već unaprijed isplanirano i predodređeno. Mjesto je to na kojem dopuštamo našim mislima nepotrebna lutanja, a našem vremenu nepotrebno zaustavljanje na peronima bez naših vlakova i nekog samo našeg voznog reda. U zoni komfora dopuštamo si odsutnost duha nasuprot prisutnosti istoga. Odsutnost nas samih iz našega života često znači prisutnost onih ljudi koji umjesto nas žele krojiti naš život. Zaustavljanje na takvim peronima može biti vrlo opasno, a još opasnije ukrcavanje na vlakove koji voze tko zna kud…

Vrijeme možemo kvalitetno i učinkovito zaustaviti samo ako smo doista sastavni dio njega. Ako smo to doista mi u njemu. Kada zavolimo sve naše trenutke i nas u njima, tada ih više ne uzimamo zdravo za gotovo kao ni sami sebe, niti ih poklanjamo bilo kome, kao ni sebe. Kada smo prisutni u našem životu, tada naše misli slobodno i mirno teku u smjeru onoga što nazivamo smislom života. Često gradimo brane našim rijekama na mjestima na kojima našim rijekama brane ne trebaju, samo kako bi sve ostalo onako kako jest. Jesmo li u pravu kada to činimo? Svatko od nas najbolje zna što je najbolje za nju ili njega. I, kada smo već kod toga – je li uopće važno biti u pravu? Ili nam je važno da budemo autentični i svoji i da živimo onakav život kakav mi želimo nasuprot životu kakvog nam nameće društvo u kojem živimo?

Koliko smo prisutni u svakome trenutku? Upitajmo se to svakog dana. Jer, bez našega prisustva u našem životu, naš život ne može ići niti korak dalje. On će ići dalje, ali ti koraci neće biti oni pravi ako nismo prisutni u svakome od njih. Lutanje misaonim prostranstvima dok naš život i svaki njegov trenutak čeka na nas neće nas odvesti nikamo, već nas samo udaljiti od dostizanja naših životnih ciljeva.

Nije li nam svima cilj živjeti sretan život? Ne želimo li svi imati kraj sebe nekoga tko će nas pitati kako smo. To je jedno od temeljnih pitanja u međuljudskim odnosima. Ono mi oduvijek pomaže spoznati tko je preda mnom. Kada dolazi iz srca, tada ‘kako si’ odzvanja i u našem srcu. Kada te netko dugo ne pita za zdravlje, to znači da ga u biti niti ne zanima kako si i to je izvrstan znak za bijeg ususret nekome tko će nas pitati za zdravlje. Zašto ovo pišem? Jer nisu nebitni suputnici koji nas prate na našem životnom putu. I te kako su bitni. Birajmo one suputnike koji pune naše baterije, koji nas inspiriraju i motiviraju, a klonimo se onih koji će rezati svaku granu na koju se oslonimo.

Narod kaže kako vrana vrani oči ne vadi, a svi znamo da ljudi nisu vrane. Zato i kažem – zbilja je lijepo poznavati ljude koji imaju osobine vrana. Nisam rob stereotipa. Nije nužno svaku narodnu mudrost upotrijebiti i shvatiti onako kako su nas učili. Upravo suprotno. Koji put bismo trebali stvari namjerno izvaditi iz ustajalog konteksta i pogledati ih na neki nov način. Zato mi je vrana i pala na pamet. Doista sam se referirala na životinjski svijet i sve ono što vrana vrani neće učiniti, a čovjek čovjeku hoće. Narod kaže kako će onaj tko pod drugim jamu kopa sam u nju i upasti. Ne znam. Vjerojatno hoće na ovaj ili onaj način. No, jedno je sigurno – tko pod drugim jamu kopa, učinit će bez imalo kajanja sve što je u njegovoj moći da taj netko u nju i upadne. A, taj netko može biti svatko od nas. Zamke su svuda oko nas. Upravo nam je zato toliko potrebna naša prisebnost i prisutnost u svakome trenutku. Postavljači zamki samo čekaju naš trenutak nepažnje koji će iskoristiti da nam napakoste. Zato, ostanimo budni. Sanjajmo naše snove budni. Preskočimo prepreke, zaobiđimo zamke i nastavimo slijediti svoj put, korak po korak uz prave i pomno izabrane suputnike, što dalje od energetskih vampira.

I zato – pjesniče, ti koji ispisuješ predivne stihove po pergamentu, rukom kao najljepšim drevnim guščjim perom, prelijepim rukopisom, uz svijeću koja se lagano topi, pažljivo birajući riječi, dok ih ne pustiš da se otmu kontroli i potpuno razbježe, piši svoje stihove i uživaj. Filozofe, ti koji pomažeš ljudima koristiti aplikaciju zvanu ‘mozak’, mudruj do besvijesti u vjeri kako je tvoja mudrost potrebna svijetu. Nije uzalud Morgan Freeman u ironičnoj šali rekao da bi ljudi možda i naučili koristiti mozak kada bi on bio aplikacija. Jer danas postoje aplikacije za sve, a ljudi su se u potpunosti oslonili na tehnologiju. Čak i previše. Do te mjere da niti sobom više ne znaju upravljati ako njihov sustav nije opremljen aplikacijama.

U digitalnom prostranstvu svakodnevno tražimo nekoga tko će razumjeti naše odbjegle misli, rođene najčešće upravo u odsustvu naše mentalne prisutnosti. Potvrda da nismo jedini u bilo čemu ljudima je oduvijek bila potrebna. Sve je to ljudski. Ne možemo stalno biti prisutni, moramo si ponekad dozvoliti taj mali luksuz odsutnosti koja će glumiti prisutnost. No, nije dobro kada to traje predugo. Jer, prisutnost je nešto drugo. Nije u ugodnoj zoni odsutnosti. U nama je i u trenutku koji upravo prolazi. Prolazi li taj trenutak zvani život kraj nas ili traje u nama i s nama u njemu?

Srodne duše postoje. Nisu i ne moraju nužno biti u krvnom srodstvu. To su oni ljudi koji zajedno mogu misliti na glas, čije se misli nadovezuju same po sebi i čija je tišina prepuna telepatskih poruka. To će nam srodstvo duša u životu značiti puno više od krvnog srodstva. Srodne duše bit će naši najvjerniji životni suputnici i najveći motivatori.

Pravedniče, ti koji uočavaš sve nepravde svijeta i daješ im ime, ne posustaj na svome putu zbog ljudi koji ti podmeću nogu, već ustraj zbog onih koji te vole i vjeruju u tebe. I, ono najvažnije – ti budi taj koji vjeruje u sebe i koji voli sebe. Ljubav prema sebi nikada nije bila na optuženičkoj klupi sebičnosti. To je samo znak da znaš gdje ljubav počinje. Ratniče, ti koji se ne bojiš bitaka kada te srce vodi, ratuj s mržnjom ovoga svijeta kako bi je iskorijenio i pretvorio u ljubav. Revolucionaru bezvremenski, ti, dušo plemenita, nemoj misliti da se plemenitost plaća u svijetu u kojem caruju lopovi i kriminalci. Ali to ne znači da posla za tebe nema. Ima. I te kako. Ostani plemenit. Lopovima usprkos.

Mađioničaru bez pozornice, ti koji sve svoje trikove vježbaš u potkrovlju stare djedove kuće čekajući dan kada ćeš svoju izabranicu vezati svojim ljubavnim lancima kako bi je potom poljupcima odvezao, ne zatvaraj se, ne skrivaj se od sebe, otkrij svoje trikove svijetu. Plemiću prerušeni u prosjaka, od svijeta neshvaćeni u strasnom galopu na svom vrancu što dalje od svoga velebnog dvorca, priznaj da si željan duhovnog bogatstva.

Pričinjava li ti se voda u pustinji, žedan si, putniče. Gusaru, ti kralju svih oluja s povezom preko usta koja dugo nisu ljubila, preko očiju koje su zaboravile vidjeti sve ono dobro i lijepo u svijetu oko nas, preko ušiju koje dugo nisu čule lijepu riječ, oslobodi se tih okova i budi i ti iznova rođen svakim novim jutrom – golih očiju, ušiju i usta. Zatvoreniče s lisicama posrnulog svijeta oko tvojih prekrasnih, čistih, bezgrešnih ruku koje žele graditi bolji svijet, nije ti mjesto u zatvoru vlastita uma, već na krilima neumornog vjetra slobode..

Dobrotvoru strasni, ti koji bi svakog žednog čovjeka napojio i svakom čovjeku bio dom, utjeha i nada, znaj da si rijedak kao runolist i znaj cijeniti sebe i svoje ljudske vrijednosti. Postoji netko tko nas uvijek sluša. To je naš unutarnji glas. Kako je lijepo znati da nas taj glas može čuti. I po danu i u gluhoj noći dok svi spavaju. Može nas uvijek i vidjeti jer ne boravi samo u nama nego i oko nas. Nedavno mi je šapnuo: “Tvoje sam unutarnje oko, oko tvoga oka, duša tvoje duše…” 

Jesi, moje si unutarnje oko, oko moga oka, duša moje duše. Tišinu pretvaramo u glas, glas u tišinu, nevidljivo u vidljivo i obratno, bez nepotrebnih pitanja i odgovora – mi postojimo jedno u drugom. Ti si ja i ja sam ti, živote moj, ne dam te nikome. Hvala ti što me stalno iznova pozivaš natrag u svaki naš trenutak. Hvala ti što nisi fatamorgana. Probudio si me iz sna i napojio sokovima koje svatko od nas zaslužuje, pa tako i ja. Tako si mi lijep, a ja zaslužujem lijep život. Dok me ljubiš, osmijeh je ponovno na mom licu. Prisutnost je tako ugodna. Naša prisutnost u našem životu. Moja prisutnost u tebi i tvoja u meni, živote hiroviti, ali samo moj. Ljubim te. Zatvaram oči kako bih te osjetila još i više.