Prostor zabranjene tišine

 In Kolumne

Toliko sam puta do sada već rekla ‘ne’ virtualnom prostoru. Nebrojeno puta. Ne znam zašto, ali oduvijek mi se taj prostor činio kao neko čudno mjesto, vazda osvijetljeno neonskim svjetlima ili pak vječno mračno, prepuno maskiranih i golih istina ili jednako tako maskiranih i ogoljelih laži. Virtualan prostor je prostor koji u biti ne postoji, već samo oponaša postojanje. Simulira apsolutno sve. Provocira. A, opipljiv je samo digitalnim prstima. Nemoguće ga je u cijelosti sagledati, jer je nepregledan, bezgraničan, i čudesan i nestvaran istodobno. Bježimo van iz tog prostora kada god nas preplaši njegova tmina, a onda mu se opet vraćamo, hodajući na prstima po njegovim mračnim hodnicima kada se zaželimo njegove umjetne svjetlosti, tražeći iznova i sebe i druge u njemu.

Koliko god mističan, nestvaran, zastrašujući i čudan bio, taj svijet postao je neizostavan dio našega života. Bez tog virtualnog, nepostojećeg svijeta danas je postalo nemoguće postojati. Paradoksalno je to da je postojanje u stvarnom svijetu postalo uvjetovano postojanjem u onom virtualnom. Sva rođenja, sve ljubavi, svi brakovi, prijateljstva, rođendani, svi tužni odlasci s ovoga svijeta danas moraju proći kroz virtualni filter. Zašto je tako? Ne znam. Nije ni važno, ali tako je. Oponašanje života. Imitacija postojanja. Bolji i lošiji svijet u jednom. Izokrenuta, poboljšana, izoštrena, zaustavljena, ali i uništena i zaboravljena stvarnost.

Svijet kakav je nekada bio, kakav bi mogao biti i kakav bismo htjeli da bude. Zamišljeni, izmaštani svijet. Uljepšana i unakažena povijest ruku pod ruku. Prenaglašena i ublažena istina, zamagljena i izoštrena laž, jedna kraj druge, klik do klika. Ogoljela i zapakirana laž, gola i odjevena istina, kao dvije ladice istog ormara. Utopija i distopija spojene u virtuali. Brzi vlakovi bez stanica. Digitalni prsti glume produžetke naših misli. Virtualni brzi vlakovi voze po  nevidljivim tračnicama koje se pišu i brišu kako kome dođe. U njih se ulazi i izlazi virtualnim putem, bez najave, kako kome dođe. Klik po klik. Nema puno opcija, ni vremena za reakciju. Tu su – bijeli palac gore na plavoj podlozi, bijelo srce na crvenoj podlozi, zagrljeno srce kao novitet, suza, čuđenje, ljutnja.

Emotikoni, emojiji i gifovi umjesto emocija. Virtualan svijet želi našu digitalnu reakciju na podražaj stvoren na umjetan način na skliskom terenu vječnog mraka i vječne svjetlosti. U tom prostoru sve postaje i moguće i nemoguće. Ništa je sve i sve je ništa. Mrak proždire svjetlost i obratno. U vječnom zagrljaju ognjena tmina i neonska, zasljepljujuća svjetlost. Čas nam se čini  da vrijeme stoji, čas nam se čini da vrijeme juri. Ima li ga uopće? Ili ga nema? Nema ga, kao ni nas u njemu, jednako koliko ima i njega i nas.

Kao da želimo da nas imajući nema ili nemajući ima. Prostor tik do ovog našeg stvarnog nestvaran je. Svi to znamo, ali volimo zamišljati kako je stvaran. Pretvara stvaran svijet u nestvaran, nudeći sebe kao jedinu stvarnost. Virtuala gumicom briše stvaran svijet, gutajući naše sate koje bismo mogli provesti u prirodi, a umjesto toga ih poklanjamo virtuali. Virtualan svijet nudi bijeg od stvarnog svijeta kakvog poznajemo. Nudi nam stvarnost koje nema. Ili je to možda neka nova stvarnost – ona jedina koje ima? Naše virtualne osobnosti žive neki svoj život. Naši poslovni projekti također. Preselili smo i stvaran život i svijet u virtualan prostor i što više ga naseljavamo, to nas manje ima u stvarnom svijetu. 

Jedna internetska šala koju sam neki dan primila putem jednog od brojnih komunikacijskih kanala prikazuje mnoštvo ljudi okupljenih na nekom događanju. Na fotografiji se ne vidi o kojem se događanju radi, već se vidi samo publika i način na koji se danas prati gotovo svako događanje – pogađate – ne vlastitim očima, nego putem mobitela kojima obično fotografiramo i snimamo određene događaje. Na toj fotografiji svi osim jedne gospođe prate neki događaj putem svojih mobitela. A pitanje koje se postavlja glasi: pogodite tko jedini na ovoj fotografiji uistinu uživa u trenutku? Odgovor je jasan svakome tko vidi tu fotografiju. Jedina koja istinski uživa u trenutku je ta gospođa kojoj ne treba mobitel kako bi kroz njegov zaslon promatrala i snimala svijet oko sebe. Izraz njezina lica spokojan je i opušten. Njezin je pogled zadovoljan. Mirna je i opuštena. Nije opterećena drugim ljudima niti svojom objavom na društvenim mrežama. Uživa u trenutku bez mobitela koji na neki način predstavlja uteg našeg vremena.

Svi ostali ljudi na fotografiji imaju u svojim rukama pametne telefone i gledaju kroz njih što se oko njih događa, ali žele i sebe putem mobitela učiniti sastavnim dijelom toga događanja. Kako smo ispali? Kako se uklapamo? Kako će se ovo činiti našim mrežnim prijateljima? Hoće li se ovo svidjeti ljudima? Jesmo li dobro sve ovo snimili? Koliko ćemo lajkova dobiti za ove snimke? Sva se ta i još brojna druga pitanja roje u glavama virtualnih ljudi. Njihovi izrazi lica su napeti. Izgledaju zabrinuto. Uopće nisu opušteni. Ne znaš snimaju li sami sebe ili događaj, ali znaš da vjerojatno u svakome trenutku razmišljaju isključivo mozgovima onih ljudi koji će te njihove snimke gledati, a ne svojim vlastitim. Kao da bez mobitela ne bi mogli ni vidjeti što im je pred očima. Naši pametni telefoni postali su naše oči kojima promatramo svijet. Sve što očima vidimo, kao da i ne vidimo, ako to isto ne vidimo i ne snimimo našim telefonima. Zbog naše neizmjerne želje da s ostatkom svijeta podijelimo svaki trenutak svoga života, nismo ni svjesni da čineći to samima sebi svaki taj trenutak otimamo, poklanjajući ga virtuali. Jednom kada je svoj trenutak poklonio virtuali, samo iz želje da nešto podijeli s ostatkom svijeta ili da se nečim pohvali, kasno je poslije da čovjek za tim trenutkom žali. U njemu kao da ga nije ni bilo. A zauvijek je prošao. Otišao je u nepovrat. Progutala ga je tmina virtuale. Nestao je u zasljepljujućoj neonskoj svjetlosti virtualnog svijeta.

Virtualan prostor je prostor u kojem je zabranjeno šutjeti. Dapače. Svi su pozvani govoriti o tome što im je na umu, što trenutno čine, o čemu maštaju ili sanjaju. Ulazi se u našu podsvijest i svijest, čeprka po našem umu i drumu, ulazi se u našu psihu i naša srca, u naše domove, u naše živote, kako bi netko na svemu tome dobro zarađivao. Virtualan prostor je prostor glasne tišine, dapače – prostor zabranjene tišine – one koja te tjera da digitalnim prstima zboriš o svemu što ti padne na um. Svi smo ulovljeni u tu mrežu. Nema iznimaka. Ako ih ima, malo ih je. Jer cijeli je svijet digitalno selo.

Svaki trenutak u kojem se uspijemo oduprijeti zovu virtuale, samo je naš i vrijedan je življenja. U tom je trenutku istinska ljepota života. Čestitajmo sebi na svakom takvom trenutku, jer smo u njemu pobijedili trendove vremena u kojem živimo i pokazali i samima sebi i svijetu da sve još uvijek može biti drugačije ukoliko mi tako odlučimo. Sve ovisi samo o nama. Svaki je trenutak jedna nova odluka. Naša i samo naša. Virtualan svijet samo je još jedan proizvod našeg vremena. Nemojmo da nam taj proizvod, odnosno usluga otima sate našega života, pretvarajući ih u sablasnu tamu i zasljepljujuću, umjetnu svjetlost punu naših zauvijek minulih, izgubljenih trenutaka, naoko zaustavljenih i zabilježenih, a zapravo zapisanih u knjizi virtualnog zaborava.

Recent Posts
Kontaktirajte nas

Pošaljite nam mail i odgovorit ćemo u najkraćem roku!

#eliapekicapagon#eliapekicapagon