Smijeh

 u Kolumne

Ovih dana život mi je poklonio nekoliko prigoda za neviđenu i gotovo iscjeljujuću količinu smijeha u društvu meni dragih i bliskih ljudi. Smijali smo se do suza i nismo se prestajali smijati satima.

Nakon tih par susreta koji su bili oplemenjeni smijehom i nakon kojih sam se osjećala preporođeno, svi drugi susreti u kojima nije bilo smijeha, odjednom su u mojim očima poprimili neki novi oblik.

Počela sam razmišljati o važnoj ulozi koju je smijeh odigrao u mome životu, prisjećajući se svih meni dragih ljudi koji su, svaki na svoj način ostavili vrijedan trag u mome dosadašnjem putovanju rijekom života.

Moji baka i nono s kojima sam odrastala i koje sam neizmjerno voljela, vječno su se sa mnom smijali. Od malena su me učili spoznati veseliju stranu svake životne situacije. Kada bi me učiteljica iz matematike naljutila, moj dragi nono Andrija samo bi sa mnom zasvirao klavir i nešto zapjevao, a sve s ciljem da opjevamo trenutni problem s matematikom i svemu se tome slatko nasmijemo.

Kada god bi me god vidjela zabrinutu, moja voljena baka Đurđa uvijek mi je govorila: “Smijala se ti ili plakala, isto ti dođe, zato je bolje smijati se. Sve će ionako proći. Život prolazi uz naš smijeh i suze. I, zato, kada god imaš priliku za smijeh, pronađi ga u sebi i daj mu šansu.” Svi ti radosni trenuci i danas žive u meni i pomažu mi prepoznati ljude čiji duh zrači bezvremenskom djetinjom radošću i situacije koje nude istinsku ugodu našem duhu.

Ne kaže se uzalud za nekoga da je duhovit, jer duhovitost je znak istinske, čiste, neokaljane  produhovljenosti. Ne vjerujem da postoji netko tko je produhovljen, a nije duhovit. Niti minute ne mogu slušati nečije predavanje, propovijed ili monolog, ako nije začinjen humorom.

Humor mi je uvijek bio presudan u izboru prijatelja, u prepoznavanju pravih ljudi i pronalaženju bliskih suradnika.

Netko s kime se nikada nismo od srca zajedno smijali ili barem nečemu zajedno nasmijali, zacijelo nije netko s kime bismo trebali provoditi naše vrijeme.

Zajednički smijeh s nekim je ples naših duša koje se smiju našim tjelesnim i materijalnim situacijama i trivijalnim problemima u koje nas život zapliće i koji nas trenutno zaokupljaju.

Moja najbolja prijateljica iz djetinjstva, Ana Marija i ja stalno smo se zajedno svemu, ali baš svemu smijale. Nije bilo te situacije koju nas dvije nismo znale obojiti humorom. Moram ovdje spomenuti i moga susjeda Marka s kojim sam također dijelila brojne nezaboravne sate i dane iskrenog, djetinjeg smijeha tijekom našeg odrastanja.

Moj cijeli razred u osnovnoj školi sačinjavali su tako dragi ljudi da teško mogu izdvojiti bilo čije ime, jer smo baš svi svakodnevno davali svoj doprinos smijehu kojim je bilo obojeno naše djetinjstvo. Inspiracija su nam, naravno, bile učiteljice i učitelji.

U srednjoj školi trenutke smijeha dijelila sam s pojedinim razrednim prijateljima i prijateljicama, s mojim dragim prijateljima iz kvarta te s još nekolicinom izabranih nasmiješenih lica.

Od svih profesora, najradije se sjetim našeg profesora Marića iz logike i filozofije koji mi je bio i drag i zanimljiv, upravo zato jer je svoje znanje prenosio opušteno, spontano i s osmijehom na licu.

Najsmješnija situacija s profesorom Marićem bila je kada smo svi predali isti test, s identičnim odgovirima prepisanima iz knjige, a on nam je podijelio ocjene od (nedovoljan) 1 do (odličan) 5, kako kome, što je nama bilo urnebesno smiješno. Mi smo mislili da smo zeznuli njega, a na kraju je on zeznuo nas.

Za vrijeme studija ponovno sam bila blagoslovljena s nekoliko ljudi s kojima sam osjetila svu blagotvornu moć smijeha.

Od predavača s Filozofskog fakulteta za vrijeme moga studija (profesorskog smjera anglistike i romanistike), čija su nadahnuta predavanja bila posebno začinjena duhom posebno su mi se urezali u pamćenje moji profesori Damir Kalogjera na anglistici i Mladen Machiedo na romanistici, kao i moj profesor iz psihologije, Želimir Pavlina čija su predavanja uvijek bila inspirativna, unatoč ratnim vremenima u kojima smo studirali. Većina ostalih profesora samo su, uz dužno poštovanje do časnih iznimaka, samo hladno odrađivali svoje nastavničke obveze.

Iz studentskih dana danas se najradije sjetim upravo onih epizoda u kojima sam se sa svojim tadašnjim društvom smijala.

Sjećam se jedne epizode s rukavicom koju smo nakon jedne proslave Nove godine, moji prijatelji i ja sasvim slučajno pretvorili u festival smijeha, odnosno u serijal s više urnebesno smiješnih epizoda. Ta serija bi se mogla zvati “Rukavica”, a o čemu se zapravo radilo, nije za javnost. Što je od te jedne rukavice nastalo i kakva se smiješna priča razvila oko nje, to je nevjerojatno i to dan danas prepričavamo kada se čujemo ili vidimo.

U meni su ostali zabilježeni nezaboravni trenuci veselja svih životnih razdoblja. S meni najbližim ljudima stalno sam se smijala do suza i svaki naš izlazak i provod bio je začinjen smijehom i prepričavan danima s istom, ako ne i još većom dozom smijeha.

Smijeh je oduvijek bio na svakodnevnom repertoaru u mome životu tijekom svih sati obrazovanja, tijekom višesatnih proba u muzičkoj i glumačkoj školi, pratio me na svim ljetovanjima i zimovanjima, kao i na svim brojnin putovanjima te u profesionalnim kontaktima.

Sjećam se rado svih ljudi s kojima sam zajedno promatrala život s one smješnije strane života.

Uz humor i smijeh čovjek lakše podnosi sve životne situacije, lakše uči, bolje radi, uspješnije svladava razne zadatke i sve više uči prepoznavati tu svjetliju, smješniju (čitaj: duhovniju) stranu života.

Prisjećam se danas svih ljudi s kojima sam osjetila istinsku radost življenja. Prolaze mi kroz glavu svi trenuci u raznim fazama života u kojima smo se zajedno smijali i sve više shvaćam kako je netko s kim se smiješ uvijek najbolji suputnik, partner, prijatelj, poznanik ili suradnik.   Ako se s nekim zajedno smijemo, uvijek će na tom izvoru biti vode za sve nas čije su se duše u tom smijehu pronašle. U protivnom, teško ćemo u duhovnoj pustinji koja nam se nudi naći oazu mira i istinske produhovljenosti, odnosno duhovne radosti.

Moja generacija rasla je uz apsurdan pajtonovski humor. Uz Leteći cirkus Montyja Pythona naučili smo tijekom godina uvidjeti svu uvrnutost ovog svijeta, svo licemjerje institucija i svu nemoć takozvanih moćnika te upoznali sudbinu malog, ali tako velikog čovjeka. Oni nikoga nisu štedjeli. Baš nikoga.

Svakoga su stavili na svoje mjesto, a sve nas koji smo znali razumjeti njihove poruke, obdarili su darom vječne životne radosti bez obzira na okolnosti. Hvala im na tom daru koji su nam ostavili u naslijeđe. Sa spoznajama Letećeg cirkusa Montyja Pythona, sve je lakše i podnijeti i doživjeti. I, putujući kroz život, uvijek znaš da se imaš pravo svemu slatko i od srca nasmijati.

Ljudi su željni smijeha. Svakodnevno jedni drugima sve više i više prosljeđujemo internetske memove nepoznatih autora sa svih strana svijeta. Te su šale svojevrstan društveni komentar i podsjetnik svima nama da uvijek postoji smješnija strana života i da se smijeha nikada nismo odrekli, što je divna spoznaja.

Stoga uvijek znajmo naći razloge za smijeh. U svakoj situaciji postoji nešto čemu se možemo nasmijati.

Psiholozi kažu da je smijeh najbolja terapija. Doktori nam, pak, govore da čovjek dok se smije obnavlja svoje zdravlje. Tko zna, možda će nam smijeh i produžiti život, nikad se ne zna. Ali jedno je sigurno, u svim našim danima u kojima se smijemo bit ćemo više živi i uspješniji, nego što bismo to bili bez smijeha.

Ako nečim možemo oplemeniti naše životne trenutke, to je zasigurno smijeh. Svaki dan bez smijeha je kao dan bez sunca.

Nedavne objave
Kontaktirajte nas

Pošaljite nam mail i odgovorit ćemo u najkraćem roku!