Tajna zaboravljenog iskona
Lakomisleno prihvaćajući sve nove izume, čovjek se s vremenom navikava na život uz njihovu pomoć i počinje živjeti kao da više ne može bez njih, pa se s pravom pitamo: ide li ovaj svijet prema raju na Zemlji ili prema svom samouništenju?
Stalni tehnološki napredci živi su dokaz naše težnje savršenstvu, ali često vode i našem mogućem samouništenju. No, unatoč tom našem neprekidnom putovanju u budućnost, negdje u nama skriven je i svevremenski zapis naše gole ljudskosti, našeg iskona, svega onoga što mi jesmo bez svih tih suvenira suvremene civilizacije. Taj zapis nije povezan s vremenom, već sa samom biti našeg postojanja.
U trci s vremenom čovjek se odvaja od sebe i postaje netko drugi – lutka na koncu u tko zna čijim rukama, kako bi kasnije, uvidjevši zastrašujući karakter stalnog osuvremenjivanja, proveo cijeli svoj život ponovno otkrivajući izgubljenu nit tragom koje će ponovno upoznati sebe.
Odličan film na tu temu je film Cast away (Brodolom života) iz 2000. godine redatelja Roberta Zemeckisa u kojem glavnu ulogu (zaposlenika Fedexa Chucka Nolanda) igra izvrsni Tom Hanks, a koji je svojevrsna posveta Danielu Defoeu i njegovu legendarnom književnom djelu Robinson Crusoe, najpoznatijem na temu izolacije i ponovnog uspostavljanja čovjekove veze s prirodom. U samom početku filma Chuckov boravak na pustom otoku u južnom Pacifiku čini nam se kao zastrašujuća slika suvremenog čovjeka odvojenog od civilizacije i ostavljenog na milost i nemilost prirode koju kao da više ne poznaje, ali s vremenom se njegov boravak na tom otoku pretvara u skladan ples čovjeka i prirode, u savršenu komunikaciju prividnog osamljenika s pulsirajućom dušom svijeta. Kada čovjek dolazi u miru, priroda mu uvijek uzvraća na najbolji mogući način. Opstanak čovjeka tada više nije upitan. Nakon takvog iskustva čovjek je preporođen, svjestan svoje originalnosti i svježine i nikad više nije onaj isti, uspavani i sivim tonovima oslikani činovnik iz kakvog Kafkina romana.
Došao je trenutak kada čovječanstvo više ne može razmišljati ni o kakvom napretku ako taj napredak ne uključuje poštivanje prirodnih zakonitosti i očuvanje toliko potrebne povezanosti čovjeka s tim zakonitostima. Pogreške pojedinaca danas se itekako tiču svih nas u jednakoj mjeri bez obzira na kojim meridijanima i paralelama mi živjeli.
Svjetska klimatska kriza potaknula je mnoge poznate i uspješne ljude diljem svijeta da stave svoj status globalne prepoznatljivosti u službu prirode i spasa našeg planeta. Bivši potpredsjednik Amerike Al Gore jedan je od najistaknutijih zastupnika ideje o potrebi ujedinjavanja svih ljudi na svijetu sa svrhom rješavanja problema koji nam prijete zbog klimatskih promjena uzrokovanih globalnim zatopljenjem. Njegova humana kampanja za spas Zemlje pokrenuta 2006. godine kada je lansirao knjigu i dokumentarni film istog naziva – Neugodna istina, priskrbila mu je Nobelovu nagradu za mir 2007. godine. Prije devet godina, u mjesecu studenome 2009. godine izašla je iz tiska i njegova nova knjiga pod nazivom Our Choice: A Plan to Solve the Climate Crisis (Naš izbor: plan za rješavanje klimatske krize) u kojoj Al Gore predstavlja nove korake čovječanstva prema zelenijoj budućnosti. Na tom putu ka zelenijoj budućnosti Al Gore je 2013. godine odlučio postati vegan te kasnije izjavio kako se puno bolje osjeća zbog te važne životne odluke. Godine 2017. na Sundance Film Festivalu prikazan je njegov novi film pod nazivom An Inconvenient Sequel: Truth to Power (Neugodni nastavak: Istinom do moći) kojim nastavlja svoju borbu za bolji, zdraviji svijet i bolje klimatske uvjete, ne odustajući na svom putu da poveća svoj utjecaj na međunarodnu klimatsku politiku.
To je još jedan Al Goreov apel na buđenje naše svijesti o krhkosti našeg postojanja, o našoj, u pretjeranoj civilizaciji izgubljenoj, ali inače za sve nas toliko važnoj i neraskidivoj vezi s prirodom i o svemu onome što svatko od nas može učiniti kako bi promijenio ovaj svijet na bolje i shvatio još jednom kako ne možemo pobjeći od upućenosti jednih na druge, koliko god se svjetski moćnici trudili u izgradnji zidova globalnog otuđenja pod krinkom globalnog jedinstva. Zbog tih je zidova monopolistčkog egoizma i došlo do nepredvidljivih klimatskih promjena koje su nas dovele do neugodne istine. No, sada kad je već tako, svi smo prozvani kao krivci, jer smo kao pripadnici slijepog konzumerizma prihvatili niz proizvoda koji izravno narušavaju prirodan životni tijek i zdravlje našeg planeta. Zemlja nije supermarket ili shopping centar u kojemu bezglavo kupujemo svakojake štetne proizvode za zadovoljenje naših primarnih i sekundarnih potreba te potkrjepu našeg suvremenog stila života.
Planet je živ i dok on živi, živjet ćemo i mi. Svi smo jednako odgovorni za naš planet. Stoga, nije više važno tko je od nas prvi pokrenuo kakav zagađujući pogon, tko je od nas trošio više papira ili koristio više kemijskih i kozmetičkih sredstava, jer neugodna je istina doista naš zajednički izbor, izbor cjelokupnog neodgovornog čovječanstva.
Teško je mirno živjeti s tom spoznajom i ne moći učiniti nešto radikalno i veliko kako bismo stali na kraj svojeglavosti moćnih aktera globalizacije i našoj nepotrebnoj zagađujućoj komociji.
Možda ne možemo učiniti puno, ali možemo učiniti bar nešto. Ne omalovažavajmo to nešto i vjerujmo kako je i ta jedna ugašena žarulja ili bilo koji drugi kućni energetski potrošač kojega ćemo ugasiti, kako je ta vožnja biciklom umjesto autom – značajan doprinos spasu života na Zemlji. Hoće li čovjek u budućnosti svojim neiscrpnim dostignućima nadmašiti samoga sebe ili će ga ta ista dostignuća stajati glave?
