Trenutak u vremenu

Kada smo kao čovječanstvo prvi put zakoračili u vrijeme, teško je odrediti, no pomireni s odbrojenom sudbinom našeg postojanja, skloni smo većinu naših životnih trenutaka podređivati upravo vremenu. Brojimo dane do nekog važnog događaja, brojimo i slavimo vlastite i tuđe rođendane, obljetnice, državne i korporativne praznike, vjerske blagdane, rezimirajući postignute uspjehe do tih važnih dana.

Pješčani sat ne napušta nas ni dok stojimo ispod tuša, jer naš um gotovo nikada ne prestaje misliti na sljedeću obvezu u našem planeru. Volimo živjeti osluškujući bilo našeg uma. Cogito ergo sum naša je glavna mantra dok kročimo poljima života.

Skulptura Mislilac Augustea Rodina najbolji je umjetnički prikaz čovjeka oslonjenog na vlastiti um. Rene Descartes, svjestan snage ljudskog uma u dalekom je 17. stoljeću, primjerice, smatrao da čovjek može biti siguran jedino u misao.

Kao protuteža našoj umnoj ovisnosti o vremenu već stoljećima sadašnji trenutak kao takav ne prestaje intrigirati ljude diljem svijeta. Život u sadašnjem trenutku trebao bi biti jednostavno rješenje za sve naše patnje, žudnje i stremljenja, a taj sadašnji trenutak možemo u potpunosti proživjeti jedino putem oslobađanja našeg uma od povezanosti s vremenom. Tek tada mogli bismo otkriti tu oslobađajuću magiju postojanja u sadašnjem trenutku.

Svatko će najprije pomisliti kako to nije ništa teško – prepustiti se pukom postojanju i ne misliti ništa, no vrlo brzo ćemo, analizirajući naš um doći do spoznaje kako nije baš lako pobjeći od 60.000 misli koje poput vlakova svakodnevno prolaze tračnicama našeg uma. Doista nije baš tako lako ukrotiti um i natjerati ga na odmor od neumornog i neprestanog rada.

Naš um je taj koji nas navodi na računanje i brojanje vremena, na svakodnevno organiziranje naših aktivnosti i pospremanje naših životnih spoznaja u ladice tog istog vremena kako bismo mogli posegnuti za njima kada nam budu ustrebale. Um i vrijeme postoje zajedno, jedno bez drugog jednostavno ne mogu postojati.

Kada bismo na trenutak zaboravili na vrijeme, tada bismo okusili radost postojanja i ukorjenjivanja u svaki novi sadašnji trenutak te zasigurno postali svjesniji svijeta koji nas okružuje, ali i vlastite moći i snage koji obitavaju negdje iznad naših misli, negdje pri vrhu hrama naše osobnosti.

Razmišljajući o umu, sjetila sam se jedne vrlo poučne misli Johna Miltona koja glasi:
“Um je mjesto samome sebi i sam po sebi može načiniti raj od pakla i pakao od raja.”
Kada govorimo o životu u sadašnjem trenutku, prisjetimo se da on ne predstavlja odvajanje čovjeka od njegova uma, jer čovjek se od vlastita uma teško može odvojiti, već, naprotiv, život u sadašnjem trenutku predstavlja našu sposobnost promatranja našeg uma s jednog mirnog mjesta u našem unutarnjem kraljevstvu. Čovjek živi oslonjen na svoj um 24 sata na dan, svaki dan, mehanički ponavljajući radnje s obzirom na znanje koje posjeduje, ali postoje trenuci u kojima možemo naš um ostaviti na miru, bez da ga se odričemo te dozvoliti njemu da nas ostavi na miru.

Mi smo ti mislitelji oslonjeni na um. Mi smo ti što trebamo njime upravljati, a ne da um upravlja nama. Čovjek je taj koji određuje što će, kako i kada misliti. Kada to shvatimo – počinjemo na drugačiji način koristiti naše misli. Tada shvaćamo da smo mi kormilari toga broda i ne dopuštamo mislima da poput olujnog mora ljuljaju brod našega života na sve strane.

Čovjek snagom svog uma, ako su mu misli pozitivne, može postići i motivaciju i uspjeh, jednako kao što može svojim negativnim razmišljanjem samog sebe natjerati na neuspjeh.

Snagom svježeg i pozitivnog uma možemo promijeniti svoj život na bolje, prestati s nekom navikom i slično. U svim tim našim počecima uspinjanja k novim uspjesima ili, pak, u prekidima s nekim navikama mi se i opet umno oslanjamo na vrijeme i vremenski određujemo početke novog života i novih, uvijek boljih životnih navika.

Počeci novih godina uvijek su najpopularniji u donošenju tih vremenskih odluka, baš kao i ponedjeljci u kojima se rađaju naše obnovljene osobnosti i u kojima počinjemo živjeti u skladu s donesenim odlukama. Bilo bi zgodno prolistati sve naše ponedjeljke i prve siječanjske dane kako bismo se uvjerili u važnost koju za nas ima vrijeme i u to koliko je naš um ovisan o njemu.

I ove ćemo godine, poučeni dosadašnjim godinama, rezimirati staru godinu, popisati sve njezine važnije događaje i zakoračiti u novo razdoblje, u Novu 2019. godinu, očekujući od nje novi životni polet za nove uspjehe i nove životne dosege. No, zapravo se ništa novo neće dogoditi, dogodit će se samo niz novih sadašnjih trenutaka koje ćemo i opet kalendarski obilježiti.

Dogodit će se još jedna budućnost, a oprostit ćemo se od još jedne prošlosti. Otvorit ćemo novu, sada još praznu ladicu postojanja kako bismo je ispunili našim novim individualnim i kolektivnim iskustvima i zatvorit ćemo staru – punu već proživljenih događaja. Živjet ćemo i opet prisjećajući se prošlosti i sanjajući budućnost, zanemarujući sadašnji trenutak koji doista svojom bezvremenskom snagom nudi najveću spoznaju od svih, a to je da pravo postojanje možda uopće nema veze s vremenom.

Svake sekunde jedan komadić vremena odvaja se od sadašnjosti i postaje prošlost. Jesmo li ga proživjeli onako kako bismo to htjeli – slaveći vlastito postojanje na najbolji mogući način?

Sjećam se svog povratka iz Kine i razmišljanja o ranojutarnjim vježbama Kineza u nepreglednim parkovima i objašnjenja našeg vodiča Haoa kako svaki pravi majstor tai chija, wing chuna i ostalih meditativno-borilačkih vještina, baš kao i svaki drugi čovjek mora znati osjetiti nevidljivo korijenje koje njegova stopala puštaju duboko ispod mjesta na kojem trenutno stoji kako bi se osjetio stabilnim. Jer, svaki je čovjek poput stabla i mora znati u svakom životnom trenutku ostati stabilan. To korijenje neće osjetiti čovjek čiji um je vrlo prometan, već samo onaj čovjek koji svakodnevno pročišćava svoj um od svega nepotrebnog i koji je naučio kontrolirati brze vlakove svojih misli poput iskusnog vlakovođe.

Osvijestimo korijenje svakog trenutka u kojem postojimo i poželimo svima koje volimo to isto. Henry David Thoreau bi se na ove moje riječi mogao nadovezati svojom predivnom porukom koja se tiče svih naših trenutaka u kojima ako želimo možemo osjetiti vječnost:
“Morate živjeti u sadašnjosti, zaploviti na svakom valu, pronalaziti svoju vječnost u svakom trenutku.”