Vip tor lifting
Promatrati svijet iz običnog mjesta u gledalištu ili iz vip lože, to ne može biti isto, uvjeren je onaj dio svijeta koji uporno pokušava čovječanstvo podijeliti na klase, staleže, kaste, slojeve… Ljudima nikada dosta tih podjela. Elitni kvartovi prkose sirotinjskim, selo i grad u stalnom su prijeporu, predgrađa slamaju otpor gradskih središta, srednji društveni sloj jednako je na udaru i s vrha i s dna piramide, nadpučani maltretiraju pučane na sebi svojstven način, a ne ostaju ni pučani njima dužni, ne dopuštajući im miran san. Ipak, sociologija je najbolja kada ju promatraš na djelu. To je bolje od bilo kakve teorije. Stjecajem životnih i poslovnih okolnosti često sam se znala naći u raznim situacijama u kojima sam zorno mogla vidjeti i doživjeti društvene podjele na djelu.
Iz svega što sam do sada vidjela i doživjela, zaključila sam da su raznobojne vip zone, šatori, lože, saloni i restorani najplodnija mjesta za promatranje svakojakih oblika društvene segregacije. Studenti sociologije po meni ne bi trebali provoditi svoje vrijeme isključivo na predavanjima, već bi trebali biti stalni gosti na domjencima na kojima se svakodnevno ljudi dijele na nekoliko osnovnih ili više vrlo sofisticiranih kategorija, od najniže, preko srednje i više srednje kategorije, pa sve do visoke, najviše i na kraju super visoke kategorije.
Ta gradacija u pristupu raznim gostima oduvijek mi je bila neprihvatljiva i posve neshvatljiva, a još mi je nevjerojatnija bila činjenica kako se ljudi s lakoćom odazivaju na događanja za vrijeme kojih će vrlo otvoreno biti izvrgnuti najbrutalnijoj segregaciji. Uvijek mi je bilo smiješno promatrati kako ljudi s raznobojnim plastičnim, gumenim, svilenim i tko zna kakvim sve ne akreditacijama nakon ulaza u prostor u kojem se održava neki turnir, domjenak, otvorenje, premijera i tome slično, odlaze u različitim smjerovima svojih poniženja. O tome ljudi nevoljko razmišljaju, jer obično je tema nekog događanja dovoljno jaka da svi nekako zanemaruju činjenicu da su samim svojim dolaskom na to događanje na vrlo ružan i ničim opravdan način obilježeni kao više ili manje vrijedni ljudi od ostalih. Za vrijeme te event segregacije na djelu, sasvim je normalno pred ulazom čuti sljedeće bizarne rečenice: U kojem si ti paviljonu?; Čekaj da vidim u kojem sam ja šatoru.; Ne mogu s tobom, ja nemam zlatnu, nego srebrnu akreditaciju.; Ja sam u plavoj zoni.; Ja sam u zelenoj.; Meni su dali ulaznicu za novinare s kojom mogu i u vip restoran.; Vidimo se onda kasnije u vip salonu,…
Na društveno prestižnim događanjima najviši tretman, osim neizostavnih sveprisutnih političkih parazita, obično dobivaju organizatori, fakturni partneri i sponzori nekog projekta. Nakon njih slijede predstavnici najvažnijih medija, pa ljudi iz struke, i, na kraju, probrani predstavnici javnosti. A, radnici nekog novootvorenog pogona ili tvornice uvijek dolaze na red tek kada strojevi krenu u pogon.
Koji put od organizatora dobijemo akreditaciju oko vrata, koji put nam unaprijed pošalju pozivnicu koja nam otvara sva vrata, koji put nam jave e mailom kada i gdje da dođemo i kome da se javimo, ponekad nam na ulazu udare i pečat na ruku ili nam, pak, oko ruke pričvrste plastičnu narukvicu u boji koja određuje naš status tijekom toga događanja.
Sjećam se kako su na jednom događanju tražili od svih uzvanika ruku na ulazu kako bi svakome udarili onoliko pečata koliko je zahtijevao status naše pozivnice. Bilo je to sramotno. Oko mene su šetali ljudi s jednom, dvije, tri, četiri ili pet zvjezdica otisnutih na našim rukama. S jednom si zvjezdicom mogao samo stajati, s dvije si mogao stajati u posebno ograđenom prostoru za ljude s dva pečata, s tri si mogao sjesti na pomoćne klupe, s četiri si mogao sjediti, ali ne i piti i jesti, a s pet si mogao ući u vip zonu, sjediti, jesti, piti, jednom riječju raditi što god hoćeš.
Pitam se: kako li se svatko od nas osjeća u trenutku dok nam na ulazu u neki magijom društvene segregacije začaran prostor istrenirana hostesa stavlja te smiješne plastične narukvice, ili dok nas žigoše kao stoku sitnog ili krupnog zuba nekim logotipom, pretvarajući nas u brandove spremne za police nemilosrdnih društvenih podjela? Ne baš bajno, pretpostavljam, ali, na žalost, mnogi će ljudi, bez obzira na sve to, pregorjeti sve i pretrpjeti sva poniženja kako bi ušli u neki samo za njih omeđen prostor. Sudeći po velikom interesu za vip prostore koji se javlja u ljudima pri svakom događanju, složit ćemo se da očito ima nešto neviđeno privlačno u činjenici da kao vip gosti ljudi mogu ući u neki prostor u koji drugi ljudi ne mogu.
Najzorniji i najsramotniji prikaz jednog takvog prostora doživjela sam za vrijeme jednog strukovnog događanja kojem je moj tadašnji časopis Epoha bio medijski partner. Čim sam u društvu mog supruga Branka stigla na domjenak, pomislila sam kako je sve odlično organizirano, sve dok nisam došla do malog, nekakvom zaštitnom trakom omeđenog prostora na sred velike dvorane po kojoj su hodali obični smrtnici. Bila je to traka nalik onima kojima se obično u muzejima priječi prilaz skupim eksponatima. Za vrijeme još jedne lekcije iz sociologije u praksi, Branko i ja promatrali smo ozarena lica ljudi dok su ulazili u taj smiješan tor pripremljen za vip-ovce, za koji smo i mi imali akreditacije, ali smo unatoč tome, odlučili ostati u društvu običnih smrtnika. U trenutku ulaženja u taj vip tor, ljudi kao da su postajali nadljudi, postajali su posve drugačiji, kao da im se mijenjao osobni opis zadobivajući neke tobože vip karakteristike. Djelovali su kao da im i srca ubrzano kucaju u tom za njih toliko važnom trenutku kada bi tim jednim, za njih toliko važnim korakom, zakoračili u društvo bogatih, moćnih, slavnih i uglednih ljudi. Doista je neviđeno koliko ljudima to znači.
Nevjerojatno je kako jedna naizgled obična traka može u jednom trenutku promijeniti čovjeka. Kakav je to ubrzani vip tor lifting i čemu on to služi? Čovječanstvo s vrha, sredine i dna piramide jednako je zabrinuto upravo zbog toga što gorespomenuta i njoj slične trake s titulom ograde postoje. Ali me čudi kako to da ih još nitko nije pokušao zauvijek srušiti i zakonom zabraniti? I, kako to da još nitko nije primijetio da su spomenute trake i ograde s kojima se susrećemo na raznim eventima svakim danom sve više prisutne i u našem svakodnevnom životu?
