Zlo kao jedini preduvjet za dobro plaćeni posao
Često se događa da ti netko čini zlo iza leđa, a ti nemaš pojma o tome. No, kada ti netko čini zlo iza leđa, a ti dobiješ čvrsti dokaz za to, crno na bijelo, tada ostaneš paf i ne možeš vjerovati da je želja za činjenjem zla u nekome toliko jaka, da se čak spreman i potpisati na tu svoju sramotu i ostavljati za sobom pisane tragove. Koje li prljavštine. Da, ima i toga. Nema toga što danas netko neće učiniti samo zato jer je plaćen da to čini, odnosno zato što mu je njegov ili njezin šef ili organizacija naredila da to čini. To je toliko jadno, da takve ljude možeš samo žaliti. Novac je doista čudo – pretvara ljude u beskrupulozne zlotvore.
Referiram se, podrazumijeva se, na suvremene aparatčike. Nekada su tako nazivali partijske dužnosnike i birokrate u bivšim socijalističkim državama. Aparatčici su bespogovorno bili vjerni svom partijskom aparatu jer ih je taj aparat štitio i činio privilegiranima, što im je davalo osjećaj neviđene moći koju su u pravilu zloupotrebljavali na štetu svih drugih ljudi koji nisu bili plaćenici, ni poslušnici sustava, već samo slučajno rođeni u zemljama u kojima su aparatčici operirali. Zlouporaba moći je krajnje sramotna po svakoga tko se u bilo kojem vremenu tako ponaša, pa tako i u ovom današnjem. Jer sama činjenica da te netko plaća, pogotovo ako se radi o sustavu i da zbog toga imaš osjećaj neke moći koju ćeš koristiti kako bi maltretirao i ponižavao druge ljude i činio im zlo, samo pokazuje na što si sve spreman, koliko nisko možeš pasti i kakav si šuplji čovjek.
Aparatčici su najgori tipovi ljudi. Uhode, špijuni, licemjeri, glumci, izdajice, prevaranti, prevrtljivci, kameleoni. To su oni. Opasno je imati ih koliko za prijatelje, toliko i za neprijatelje kojih imaju na pretek. Krajnje su to nemoralni, zli i bezobrazni ljudi bez imalo ljudskosti, bez imalo srama, bez imalo empatije, bez imalo savjesti ili bilo čega što bi ih činilo ljudima. Hladnokrvni su i bezdušni. Nemilosrdni. Beskrupulozni. Prodali bi se za par kuna. Polijepili su cijene po sebi otkad znaju za sebe i jedino što ih zanima je koliko će novaca imati u rukama na kraju dana. Njih kao kruh trebaju politički sustavi u kojima je svako nezavisno, kritičko mišljenje zabranjeno i krajnje nepoželjno te ih upošljavaju kako bi u ime sustava ugušili svaku slobodu mišljenja i izražavanja te istu sankcionirali. Metode kojima se služe nepoznanica su običnom puku, sve dok slučajno ne saznamo za pokoju od njih.
Kada do tebe dođe informacija o djelovanju suvremenih aparatčika, naravno da ti se to gadi, bez obzira što znaš da ima svakojakih spodoba na ovome svijetu. Ipak, svaki put se pomalo začudiš. Onako, na jedan mali trenutak, pa poslije žališ za tim trenutkom u kojem si se zamislio nad zlom, jer takvi zlotvori nisu vrijedni naših trenutaka.
Zlo je nažalost jedini smisao života zlim ljudima, kao što je dobro smisao života dobrim ljudima. Zli se jutrom bude s mišlju kako bi nekome napakostili i onda krenu sa svojim zlodjelima kroz dan, uživajući u tome da su nekome nanijeli štetu. No, ta šteta koju nanose drugima je teret s kojim kasnije putuju kroz život. Taj teret ih stalno prati kao najmračnija sjena. Obavija ih mračna energija i kada si kraj njih tu ćeš energiju osjetiti i poželjeti se udaljiti od njih. Iz tih ljudi isparavaju sve pakosti koje su nekada nekome načinili i to se osjeti. Kada to osjetiš, znaš da su vjerojatno napakostili i tebi na ovaj ili onaj način i da će to ponovno učiniti, pa se pitaš – što li radim pokraj ovakve osobe?
Žalosna je spoznaja da zlo može nekome biti referenca za posao i da se na temelju nečije spremnosti za činjenje pakosti taj netko može zaposliti kao sustavni aparatčik i za to biti odlično plaćen. Užasno je vidjeti nekog poštenog i dobrog čovjeka koji ne bi mrava zgazio kako po kontejneru traži plastičnu ambalažu jer takvih je svakim danom sve više, a s druge strane znati da sustav plaća zlikovce da uništavaju živote običnim ljudima.
Baš me zanima – postoji li neka zemlja na svijetu u kojoj nečija dobrota može biti preduvjet za zapošljavanje od strane sustava i to kako bi ta osoba činila dobro društvu u kojem živi? Postoji li sustav koji plaća dobrotvore da iza leđa čine dobro ljudima? S pisanim tragom ili bez njega. Baš me zanima. Da li je moguće da se čovjek ugodno iznenadi djelima nekih aparatčika, da dobije u ruke pisani dokaz o njihovom zalaganju za naše dobro, samo zato jer brinu o nama i žele nam dobro u ime sustava? Odgovor znamo svi.
Dobar čovjek nikada ne traži naknadu za svoju dobrotu. Ona je u njemu. Ona je dio njega. I on svoju dobrotu ne prodaje nikome niti ga itko može platiti da čini išta drugo osim dobra. Dobar se čovjek jutrom budi i razmišlja o tome kako učiniti nešto dobro za ovaj svijet i sebe i nema vremena za zavist, zlobu i bavljenje nebitnim stvarima, a kamoli za činjenje bilo kakvih pakosti. Dobar čovjek uživa učiniti nešto dobro, on voli stvoriti novu vrijednost, kreirati nešto novo, voli maštati, voli idealizirati ovaj svijet, pa i pod cijenu vlastitog spoticanja na životnom putu. Nakon svakog pada, digne se, uspravi se i ide dalje s čvrstom vjerom u sebe, svoju unutarnju svjetlost i sve dobro na ovome svijetu i u ljudima.
Prepreka je oduvijek bilo i bit će ih. Ograda. Žica. Zamki. Klopki. Ljudi loših namjera. Čitali smo bajke. Uvijek je tu neka vještica koja će ti pokušati pomrsiti račune. Ali, na veliku žalost svih zlotvora, dobro ipak na kraju uvijek pobjeđuje. Baš uvijek. I uvijek je tu netko dobronamjeran koji ti u pravom trenutku vrati vjeru u ljude. Znajući to, nabaciš osmijeh, osunčaš lice svojim unutarnjim svjetlom i ideš dalje, listajući po bajkama iz djetinjstva, zaustavljajući se načas u onom trenutku kada princ ljubi Trnoružicu, a ona se polagano budi kako bi ponovno oživjela. Vreteno je sada daleko iza nje. Ljubavlju je zaštićena od zla. Sada je poljupcem probuđena i sretna.
Divan je osjećaj znati da imaš u rukama svoju bajku. Svoju jedinu bajku. Svoj život. Ideš dalje. Stranice života moraju ići dalje. Korak po korak. Kroz ovaj predivan život koji je upravo to, bajka. A, zli likovi su samo sastavni dio bajke zvane Život. Zlikovci će pokušati sve da tu bajku unište i zaprljaju svojim crnilom, ali bajka će uvijek ostati bajka. I, dobro će na kraju pobijediti. Nema tog zla koje može nadjačati dobro. Nema te tame koja može pobijediti svjetlost.
