„Sve što trebamo odlučiti je što ćemo učiniti s vremenom koje nam je dano.“ J. R. R. Tolkien
Što to doista znači – imati osjećaj za druge ljude? Koliko smo u stanju vidjeti svijet očima drugog čovjeka, osluškivati ga ušima drugog čovjeka, osjećati nešto srcem drugog čovjeka? Empatija je osjećaj koji je toliko plemenit, a ipak toliko rijedak.
Roger Federer svima je poznat kao jedan od najboljih tenisača svih vremena, a nešto je manje poznato da je Federer i jedan od najvećih humanitaraca na svijetu. Putem njegove humanitarne zaklade pod nazivom Roger Federer Foundation koju je osnovao danas već davne 2003. godine, Roger već godinama vrlo dostojanstveno i u tišini pomaže siromašnoj djeci diljem svijeta, poglavito u Švicarskoj i Africi. Pomaže obespravljenoj djeci, jer ga to ispunjava neopisivim zadovoljstvom. Taj veličanstveni osjećaj da je nekome pomogao, da nekome pomaže čini ga toliko sretnim, da će i ubuduće pomagati potrebitoj djeci cijelog svijeta.
Osjećaj za druge ljude koji krasi Rogerovo plemenito srce nešto je što nas mora zadiviti i natjerati nas da se zapitamo – zašto i drugi svjetski priznati sportaši i ostali uspješni ljudi koji bi bez ikakvih problema mogli dio svojih resursa podijeliti s potrebitima, ne krenu njegovim stopama?
Po Rogerovim riječima njegova zaklada dnevno ulaže oko šest milijuna dolara za pomoć socijalno ugroženoj djeci koje trenutno, po medijskim izvještajima, ima preko milijun, s posebnim naglaskom na društvenu integraciju putem edukacije i sporta, čime se djeci čije im obitelji to ne mogu priuštiti omogućava bolja startna pozicija u životu s koje će se njihove lađe lakše moći otisnuti u more svakodnevnih životnih borbi za opstanak.
Kada dođe među djecu kojoj pomaže, Roger se obično šali na svoj račun, govoreći kako mu nije niti najmanje važno to što većina djece kojoj njegova zaklada pomaže možda uopće ne zna tko je on, jer ono što je njemu u cijeloj toj priči jedino važno je sreća na licima te djece koja su, kako je jednom izjavio “budućnost svih nas”.
Rijetki su ljudi kao što je Kralj bijelog sporta – Roger Federer koji je vrijeme svoga života koje mu je dano odlučio iskoristiti na najplemenitiji mogući način. Humanost i pomaganje potrebitima za njega je super stvar i cijeloga će života nastaviti činiti ovaj svijet boljim mjestom za sve, a ne samo za neke.
Ako ne pomognemo drugima, ako ne znamo, kada život to od nas zatraži – vidjeti svijet očima drugog čovjeka, osluškivati svijet oko nas ušima drugog čovjeka te ako naše srce nije u stanju osjetiti nešto što netko proživljava, to je kao da niti ne živimo. Što će nam život ako njegove trenutke ne trošimo na dobra djela i na istinsku empatiju?
Roger Federer vrlo je odgovorno pristupio svojoj ulozi čovjeka. Za njega biti čovjekom ne znači samo postojati u sadašnjem trenutku i u svojem vlastitom životu, već dotaknuti i oplemeniti budućnost svojom humanošću te postojati i u životima drugih ljudi oplemenjujući ih svojim velikim srcem punim ljubavi za sve ljude svijeta.
Bogatstvo i veličina ne očituju se u onome što imamo, već u onome što dajemo drugima i u onome što smo spremni podijeliti s drugim ljudima. Ako smo u prilici nekome pomoći na bilo koji način, učinimo to i osjetit ćemo kako nas obuzima neki poseban osjećaj sreće, blaženstva i zadovoljstva koji je u biti nemoguće opisati riječima.
Blagoslovljen je onaj koji iz dubine srca istinski pomaže drugima ne očekujući baš ništa zauzvrat. Svatko tko je ikome ikada u životu pomogao na ovaj ili onaj način zna što znači – imati osjećaj za druge ljude. Zato, kada na instagram profilu neke wagsice sljedeći put vidimo neki skupocjeni odjevni predmet ili modni dodatak, pomislimo samo koliko bi gladne djece samo taj jedan odjevni predmet ili modni dodatak mogao nahraniti.
Svaka čast našim sportašima koji su se ugledali na Rogera Federera. Jedan od njih je naš nogometaš Vedran Ćorluka koji zajedno sa svojom suprugom, poznatom pjevačicom Frankom Batelić Ćorluka također pomaže siromašnoj djeci. Njima možemo pridružiti još neke druge sportske vedete. Među prvima bi tu svoje mjesto našli Goran Ivanišević, Mario Mandžukić, Luka Modrić, Ivan Rakitić i drugi.
Nisu samo blagdani vrijeme u kojem ćemo okrenuti neki humanitarni telefon kako bismo sudjelovali u nekoj humanitarnoj akciji i time opravdali našu inertnost na polju humanitarnog aktivizma tijekom ostatka godine. Ti trenuci u kojima možemo nekome pomoći tu su svaki dan tijekom cijele godine, svake godine.
Nedavno sam pročitala u novinama kako je jedan samozatajni socijalno osviješteni poduzetnik velikodušno darovao Caritasovim korisnicima zalihe kave za punih mjesec dana. Koje li lijepe geste. Eto, i naši bogataši ipak ponekad imaju osjećaj za druge, makar to bilo samo u obliku zaliha kave za mjesec dana, u ovo blagdansko doba. Lijepo je to znati – da su oni koji imaju više nego što im je potrebno, spremni to podijeliti s drugima, makar to bila samo zaliha kave za mjesec dana. I to je nešto.
Nije to samo plaćeni PR kako bismo mogli pomisliti i kako je tu gestu s naslova oglašivačke struke komentirao jedan moj poznanik iz svijeta marketinga. To bi bilo stvarno jeftino, dati Caritasu malo kave i putem objave o tome dobiti prigodu za samopromociju u medijima. Ne vjerujem da je tome tako. Optimistična sam. Vjerujem da je taj poduzetnik istinski u sebi iznenada osjetio jaki zov humanosti i svaka mu čast što ga je poslušao i odazvao mu se. Velika je to stvar.
Malim koracima svakim danom kao društvo učimo sve humanije hodati. Krećemo se prema naprijed u smjeru humanijeg društva. Zrno po zrno – pogača, cigla po cigla – palača, rekao bi narod. Palača humanosti polako, ali sigurno počinje se graditi. Sjetimo se kako se cijela Hrvatska ujedinila kako bismo pomogli u liječenju male djevojčice Mile Rončević.
Pokazali smo da možemo i znamo biti ujedinjeni u humanosti već više puta do sada, što je doista predivno. Zašto poučeni tim plemenitim osjećajem za druge i nošeni vjetrom istinske empatije ne bismo tijekom cijele godine bili socijalno osviješteni, a ne samo u ovo blagdansko vrijeme? I, uopće nije važno da to netko sazna. Dovoljno je da to znamo mi sami i da su nam srca na mjestu.
Licemjerno je biti povremeni humanitarac. Znam, reći ćete – Roger Federer si to može priuštiti. Ali, možemo i mi. Svatko može nekome pomoći na neki način, makar to bio i tanjur tople juhe, zašto ne? I taj jedan tanjur juhe još uvijek je više od nijednog, zar ne?