Danas se ljudima više ne da pričati o sebi kada upoznaju nekog novog, već jednostavno kažu: Izguglaj me i saznat ćeš sve o meni. Ili kažu: Više o meni možeš naći na web stranicama tim i tim….. Svi smo skloni izguglati nekoga koga smo tek upoznali. Jedva čekamo trenutak rastanka od te osobe koju smo netom upoznali kako bismo mogli grozničavo u tražilicu upisati ime te osobe izgarajući od želje da saznamo tko je on ili ona zapravo… Ponašamo se kao da ćemo tek nakon guglanja znati na čemu smo, ne obraćajući nimalo pažnje na naš osobni doživljaj te osobe. Jer, Google zna tko smo svi mi zapravo. On ne mari za priče koje će svatko od nas pričati sam o sebi, zar ne? A, ako tu osobu kojim slučajem ne možemo pronaći posredstvom omiljenog nam pretraživača, našem čuđenju nema kraja. Razočarani se pitamo – Kakav je to način, kako to da tu osobu svemoćni Google ne pronalazi? To je jako sumnjivo… Naša fascinacija svim mogućim tajnim službama ovoga svijeta učinila je od svih nas male i velike tajne agente u potrazi za informacijama o osobama koje susrećemo, a Google je postao naš glavni alat u svim mogućim potragama. Suvremeni trend dijeljenja svoje privatnosti s ostatkom svijeta velikog dijela čovječanstva dodijelio je onim drugim ljudima koji to iz ovih ili onih razloga ne čine ulogu nevidljivih, gotovo nepostojećih ljudi. Ponašamo se kao da netko postoji samo ako ga možemo izguglati…
Ljudima se više ne da razmišljati niti o stvarima koje misle da znaju, niti o stvarima koje su nekada znali, pa se sve više prepuštaju svim čarima zaborava, kao da je postalo pomodno biti zaboravan, jer svi znaju da Google danonoćno misli umjesto njih. Nikome se ne da sjetiti niti naslova omiljene im knjige, niti nekog citata, niti neke povijesne činjenice, niti glavnih glumaca nekog filma, jer sve će im to, kada im zatreba, reći Google. Ne sjećam se kada je netko u posljednje vrijeme o nečemu razmislio prije no što će to njegovo ili njezino razmišljanje uroditi nekom informacijom iz bogate datoteke njegove ili njezine pospremljene memorije. Nema potrebe razmišljati, kada možemo pogledom na Google razmišljati, zar ne? Čekaj da pogledam – postala je najčešća rečenica u razgovoru u kojem se od nas očekuje neka točna i provjerena informacija, a vađenje pametnog telefona i razgibavanje našeg palca i kažiprsta desne ruke po njegovu zaslonu postala je vrlo učestala gesta suvremenog „razmišljanja“ (čitaj: guglanja).
Google je ljudima omogućio da se odmore od bilo kakvog znanja ili razmišljanja. Google u trenu odgovara svim našim znatiželjama i čini nas pomalo lijenima i komotnima u zadovoljavanju te naše znatiželje koja nas je još donedavno tjerala u knjižnice i na putovanja diljem svijeta. Znanstvenici nas uzalud upozoravaju da pretjerana ovisnost o digitalnom razmišljanju uzrokuje tzv. digitalnu amneziju… No, ta upozorenja uopće ne izazivaju strah kod ljudi. Svi samo sliježu ramenima i nastavljaju guglati. U takvom vremenu živimo, reći će. Još malo pa će ljudi umjesto mozga imati ugrađenu Google tražilicu u koju će po potrebi samo upisati traženi pojam i u trenu dobiti povratnu informaciju.
Ponekad prihvaćano promjene koje neminovno dolaze s napretkom tehnologije niti ne sluteći koliko to mijenja i nas same, i naš pogled na svijet i ljude koji nas okružuju, pa samim time i naše odnose s ljudima. Ovisnost o tehnološkim pomagalima uvelike utječe na naše razmišljanje, na način na koji učimo, na naše ponašanje te na naša sjećanja koja samom pohranom u naša računala i pametne telefone kao da prestaju postojati, jer ono čega se ne trebaš sjećati (jer si to pohranio) vrlo ćeš lako zaboraviti, zar ne? Nije stoga ni čudo što se ljudi koji izgube svoj mobitel u kojemu su pohranjeni svi njihovi osobni podaci i važni kontakti osjećaju kao da su ostali bez glave. Kada se pokušaju prisjetiti nečijeg broja telefona, jednostavno ga se ne mogu sjetiti… Tako obezglavljeni, hitaju na Google kako bi ponovno prikupili sve one informacije koje su netragom nestale kako bi ih pohranili u neki novi mobitel. Google je kao neki digitalni čarobnjak iz Oza kojemu se obraćamo sa svim svojim problemima, željama, potrebama, snovima i dilemama. Toliko se prepuštamo tom digitalnom razmišljanju, da nismo ni svjesni posljedica koje će takav način „razmišljanja“ dugoročno imati na mozak čovjeka, na ponašanje ljudi u budućnosti te samim time i na društveno ustrojstvo svijeta.
Ako je vjerovati Albertu Einsteinu koji je ustvrdio da koristimo svega 10 % mozga, dok 90 % čeka neku buduću evoluciju ljudske vrste koja bi, ukoliko to želi, mogla postati puno učinkovitija kada počne koristiti više mozga nego što to trenutno čini, tada nisam baš sigurna koliko je digitalna amnezija blagotvorna za naš put prema mozgovnoj evoluciji. Kao da unatoč napretku tehnologije idemo unatrag, a ne unaprijed. Stavljamo mozak na spavanje prepuštajući se čarima digitalnog promišljanja svijeta. Iz dana u dan programeri rade na unaprijeđenju digitalnih usluga kako bi naša digitalna vizija svijeta bila što potpunija. Ali, morali bismo znati da ta digitalna vizija svijeta nikada neće biti potpuna i stvarna. Jer, Google još uvijek ne može umjesto nas donositi zaključke, niti će ikada moći umjesto nas kritički razmišljati, kao što se nikada neće baviti spoznajama. On će nas uvijek samo informirati, zato nemojmo tom informiranju dopustiti da u potpunosti zamijeni naše misli i sjećanja, da nas ulijeni u našem traganju za nekim nama važnim informacijama, kao niti da umjesto nas donosi neke umjetne zaključke o tim istim mislima i sjećanjima, o svijetu u kojem živimo, ili o ljudima koje susrećemo. Zašto bismo baš uvijek morali ići linijom manjeg otpora?
Imajmo vremena biti ljudi, čuti nečiju priču i osjetiti nečiju osobnost neovisno o tome što o toj osobi kaže Google. Imajmo vremena za žive boje, zvukove, okuse i mirise koji nas okružuju. Imajmo vremena rukama dodirnuti svijet oko nas, ali isto tako imajmo vremena nevidljivim prstima dotaknuti i onaj svijet u nama. Imajmo vremena sami saznati o kakvom se proizvodu ili usluzi, gradu ili državi, filmu ili knjizi radi, neovisno o pretraživačima. Neovisnošću o tražilicama koje su postale alat za digitalno razmišljanje i sveopćem digitalnom pohranjivanju naših životnih trenutaka, dokazat ćemo sami sebi i drugima da još uvijek nismo u potpunosti zarobljeni, da još uvijek nismo do kraja dehumanizirano društvo ljudi – robota s pretraživačima umjesto mozgova koji barataju s gomilama informacija koje više ne znaju i ne mogu povezati.