Razmišljajući o prijateljstvu, jednog sam se dana upitala što bi o njemu rekli oni ljudi koje smatram prijateljima i koje cijenim i volim zbog njihovih djela i svega onoga što njihovi životi predstavljaju. Na moje pitanje o prijateljstvu oni su već unaprijed bili dali svoje odgovore. Svatko od njih po riječ, dvije na tu temu i bit će kao da sam sjedila zajedno s njima za nekim bezvremenskim okruglim stolom i slušala što mi imaju za reći.
Oscar Wilde prvi je progovorio. Cinik, kakav jest, odmah je rekao: Dobar prijatelj neće ti zabiti nož u leđa, već će ti ga zabiti u prsa. Po njemu dobar prijatelj nije ono za što se predstavlja, već netko tko će ti, gledajući te u lice, nanijeti nepravdu. Onaj tko ti prilazi sprijeda i kojega olako puštaš u svoj život, po njemu je najopasniji. Nisam se mogla složiti s njim, jer imam nekoliko uistinu dobrih prijatelja. Ne puno, ali ih imam. No, vidjevši moje negodovanje, Oscar mi je ironično rekao – „Svatko može suosjećati s patnjama prijatelja, ali rijetko se tko može saživjeti s prijateljevim uspjehom.“ Istina je da ljudi lakše slušaju o tuđim nevoljama, nego što slušaju o tuđim uspjesima. I sama sam se nebrojeno puta u to uvjerila. Dok pričaš o nekim problemima, ljudi naprosto uživaju, a kada, ne daj Bože, pričaš o nečem lijepom što ti se događa, ljudi će ili skrenuti temu, ili se potpuno isključiti da te ne čuju, ili se odjednom primiti mobitela, cigarete ili bilo čega što će im pomoći da lakše odslušaju o nečem lijepom što ti se događa. Znajući da Oscar u tom smislu samo izgovara ono što je većini teško priznati, okrenula sam se nekome tko će me nakon Oscarova brutalnog cinizma vratiti onom naivnom i vedrom gledanju na život i ljude s kojima živimo.
Odmah do njega sjedio je Mahatma Gandhi. Vječni mirotvorac i optimist koji vjeruje u ono dobro u ljudima. Na njegovu se licu pojavio blagi, umirujući osmijeh, a onda mi je rekao: „Svakim novim prijateljstvom, mi postavljamo čvrste temelje mira na kojima će izrasti novi, bolji svijet.“ Istina je. Svatko od nas na svoj način izgrađuje taj svijet svaki put kada stekne novog prijatelja, rekoh mu, a on je nastavio: „Svakom mišlju, jednom po jednom, svakim našim dobrim dijelom, jednom po jednom, svakim našim dahom svi mi zajedno izgrađujemo kraljevstvo nenasilja koje je jedini istinski dom duha prave ljudskosti.“ Te njegove riječi djelovale su na mene kao melem. Vidjevši kako ga smireno gledam, Gandhi je još dodao: „I, nemojmo težiti tome da se s našim prijateljima slažemo u svemu. Prijateljstvo koje inzistira na slaganju ne može se zvati prijateljstvom. U prijateljstvu moramo moći podnijeti teret iskrenih razlika u našim stavovima i naših mogućih razmimoilaženja u njima, koliko god nam to bilo teško.“
Vidjevši na meni da još uvijek razmišljam o riječima Oscara Wildea koje su me možda nešto jače pogodile, jer sam baš nedavno bila doživjela jedno razočaranje od strane jednog prijatelja koji je bio živi primjer onoga što je Oscar bio rekao – da ti dobar prijatelj ponekad gleda u oči prije nego što će ti podmetnuti nogu, prevariti te, povrijediti te ili ti nešto slagati za razliku od onih manje dobrih koji će ti to isto učiniti iza leđa, Mark Twain me pozvao da sjednem kraj njega, jer da mi želi nešto prišapnuti. Došla sam do njega, primila ga za rame i približila mu se kako bi mi mogao reći to što je htio. „Kloni se ljudi koji te guše i koji na bilo koji način umanjuju tvoju vrijednost i koji te na bilo koji način demotiviraju na tvome životnom putu. Čuvaj se onih koji gaze po tvojim ambicijama. Mali ljudi to oduvijek čine. Jedino veliki ljudi čine da se u njihovu društvu osjećamo kako i mi sami možemo biti veliki.“ Znala sam točno na što misli. Kimnula sam glavom u znak odobravanja i obećala i njemu i sebi da više nikada neću pridavati važnost tim sitnim dušama koji svoje živote troše kako bi drugima činili zlo. Zlo nije i ne smije nikome biti inspiracija. Samo dobro nas može istinski inspirirati.
Charles Bukowski bio je pripit. Pušio je već ne znam koju cigaretu po redu, a ispred njega je bila boca whiskyja. Cijelo se vrijeme smijao. „Što je prijateljstvo doli dijeljenje naših predrasuda o našim iskustvima.“ Rekavši to, uzeo je čašu kako bi ispio još koji gutljaj njegova omiljenog pića. Ne, još će nešto reći: „Želiš li znati tko su ti pravi prijatelji, pobrini se da dobiješ zatvorsku kaznu.“ Koliko ću gorkih istina danas čuti o prijateljstvu, pomislila sam u sebi. Jer, doista je tako. Svatko je od njih u pravu. Eto, sada me i Charles osvještava svojom britkošću, podsjećajući me na svu prozirnost i površnost međuljudskih odnosa. Gandhi se i dalje smješkao i blago me gledao, kao da ne mari za Charlesove riječi. Morala sam se nadovezati, ne samo mislima nego i riječima, poučena nekim svojim iskustvima. Kada si gore, svima si drag, svi žele biti u tvome društvu, kako bi dio tvoga uspjeha prešao na njih. A, kada si dole, situacija je nešto drugačija. Zato narod kaže – kada uspiješ, svi te se prijatelji sjete i svi odjednom znaju tko si. A, kada se, ne daj Bože, spotakneš i padneš, a to se svakome može dogoditi, tek tada znaš tko su ti pravi prijatelji.
Možda je osamljivanje jedino rješenje, pomislila sam i pogledala prema Nikoli Tesli iz čijih je očiju naglo zaiskrilo kada su nam se pogledi sreli. Kao da sam na tren vidjela munju. Nije čekao da ga itko išta pita, već je samo smirenim glasom rekao: „Inteligentni ljudi imaju manje prijatelja nego prosječni ljudi. Što ste pametniji, to ste izbirljiviji.“
U mislima, nakon ovih Teslinih riječi, na trenutak ustajem od stola i razmišljam o njemu, jednom od najvećih velikana s ovih naših prostora.
Tesla je bio genijalac i veliki usamljenik koji nije imao puno prijatelja. Osim Katharine McMahon Johnsnon, Roberta Underwooda Johnsona i Marka Twaina pokraj koga je sjedio i za mojim izmaštanim stolom, ne spominje se više nitko s kim je Tesla bio blizak. Da je kojim slučajem na facebooku, imao bi više virtualnih prijatelja nego što ih je imao u stvarnome životu. Još jedan mali dokaz da je Tesla živio daleko ispred svoga vremena. To što je za života imao vrlo malo sugovornika koji su mogli razumjeti njegovu genijalnost ne znači da ih nema u bezvremenskoj zoni u kojoj, neopterećeni vremenom – žive svi vremenski putnici. Bio je veliki čovjek, znanstvenik, inovator, jednom riječju – genijalac kojega su proglašavali čudakom i usamljenikom. Skroman, kakav je cijeloga života bio, kada bi ga netko nazvao izumiteljem, on bi mu u svom stilu uzvratio: „Nisam ja izumitelj, ja samo otkrivam stvari koje već postoje u prirodi oko nas.“ Sve što je za svoga života činio, činio je za dobrobit čovječanstva. Kada je preminuo došli su organi vlasti i pokupili sve njegove vrijedne zapise. Lešinari. Kako se uvijek skupljaju oko nečije smrti, kako im je privlačna nečija smrt. Kako pohlepno grabe sve čega se mogu dohvatiti i od čega bi se mogli okoristiti. Ali, dobro i skromno srce i genijalni um nikada ne umiru. Njihova je snaga iznad svakog lešinarenja. Lešinari mogu odnijeti njegove zapise, ali što im to vrijedi kada ih neće moći dešifrirati bez pomoći onoga čija ruka ih je ispisala. Grabežljivci i lopovi svih vrsta mogu nam oteti sve materijalno, ali ne i ono što svatko od nas jest i što ostaje dovijeka. Toliko voljeti čovječanstvo kao takvo, toliko željeti podijeliti s cijelim svijetom ono što smatraš korisnim za svijet, takvo što vrijedi više od bilo čega drugog. Netko poseban. Njegov duh. Njegova skromnost. Ono nešto što ne možemo objasniti, a osjećamo. To je bio Tesla. Materijalno bogatstvo i moć ga nikada nisu zanimale, kao niti sva moguća svjetovna priznanja i nagrade. Baš zato što nije bio materijalist je i bio i ostao toliko poseban. Njegovo bogatstvo bilo je znatno drugačije od onoga što bi materijalisti smatrali bogatstvom. Njegov um je bio njegovo najveće bogatstvo koje je tako nesebično za cijeloga svoga života dijelio sa svijetom, želeći da njegovi izumi budu dostupni svim ljudima i to bez ikakve naknade, što nitko od materijalista nije mogao ni zamisliti. Jer, zna se tko uvijek prvi zasjedne na pozicije moći – oni koji su okrenuti zaradi i profitu, a ne dobrobiti cjelokupnog čovječanstva. Tako su i lešinari, uzevši zapise genijalnog uma, u njihovim ograničenim glavama vjerojatno mislili – da na taj način, zajedno s Teslinim papirima, uzimaju i njegov um. Ali, u njihovim rukama to su doista bili samo papiri. Jer, ljubav prema čovječanstvu nije nešto što svatko može provesti u djelo. A, pogotovo to ne mogu oni koji u svemu vide samo profit.
Ambrose Bierce, moj omiljeni literarni cinik iznenada me prekinuo u mom razmišljanju, vrativši me u priču o prijateljstvu, definirajući prijateljstvo kao „brod koji je dovoljno velik za dvoje kada je lijepo vrijeme, ali je zato samo za jednoga za vrijeme oluje.“ Znam, rijetki su pravi prijatelji. Rijetki su brodovi prijateljstva koji će preživjeti s nama sve životne oluje. U tim olujama mnogi ljudi zastrane. Promijene se. I, nikada više nisu isti. Oluje nas trajno mijenjaju.
Agatha Christie na to je moje glasno razmišljanje dodala – „Neki ljudi zbog teških životnih okolnosti mogu okrenuti leđa pravdi i postati ubojice.“ Žalosno, ali istinito. Tada prestaju biti ljudi i postaju zvijeri. Bivši ili bolje reći – nekadašnji ljudi, zar ne? „Da, svaki ubojica vjerojatno je nečiji stari prijatelj.“ Još iz vremena kada je bio čovjek… „Kada nam netko pokaže svoje pravo lice, vjerujmo mu.“, nadovezala se Maya Angelou. Nakon što nam netko otkrije kakav je, nema razloga da mu ne vjerujemo.
Aristotel je cijelo vrijeme šutio. Pogledala sam ga upitno, pitajući ga pogledom želi li i on nešto reći. Kimnuo mi je glavom u znak potvrdnog odgovora i rekao: „Svačiji prijatelj je ničiji prijatelj.“ Naravno, ne možeš biti prijatelj sa svima, Ali, što je za Vas prijateljstvo?- pitala sam ga, na što mi je on kao iz topa odgovorio: „Prijateljstvo je jedna duša koja prebiva u dva tijela.“ Bio je toliko siguran u svaku svoju riječ, kao da su to jedine postojeće istine. U biti i jesu, jer kada smo s nekim dragim prijateljem, osjećamo neviđenu ugodu. Taj spoj naših duša u prijateljstvu doista je čudesan. Samo s tim srodnim dušama istinski uživamo u prijateljstvu. Zato je Eleanor Roosevelt, čuvši govor mojih misli izjavila: „Mnogi će ljudi ući i izaći iz tvoga života, ali samo će najiskreniji prijatelji ostaviti tragove u tvome srcu.“ Koliko istine ima u tim riječima. Mnogi su ljudi samo prolaznici kroz naš život. To su oni koji se pojave, pa odjednom nestanu i kao da ih nikada nije niti bilo.
Na neki smo način svi mi prolaznici kroz nečije živote, kao i drugi kroz naše. A, oni ljudi čiji tragovi ostaju zauvijek u našim srcima su oni čiju blizinu osjećamo i onda kada mislimo da nam nisu blizu, zato što žive u našim srcima izvan svih vremenskih ograničenja.
Odjednom se začulo pjevušenje. To ekscentrični glazbenik Jim Morrison u sebi upravo osluškuje glazbu svoje nove pjesme usput pjevušeći njezinu melodiju zatvorenih očiju, prije no što će joj dodati stihove. Dođoh do njega i lagano ga primim za rame. Pogledao me u čudu, kao da sam ga probudila iz sna. Reci mi, što za tebe znači prijatelj? „Za mene je prijatelj netko tko ti daje potpunu slobodu da budeš ono što jesi.“ Bit ću mu prijateljica i ostaviti ga u njegovu stvaralačkom zanosu. Pjesnik. Promatram ga u mojim mislima. Promatram ga kako zatvorenih očiju stvara. Kantautor koji ne svira niti jedan instrument, ali uvijek čuje glazbu pojedine pjesme u svojoj glavi prije no što će ispisati njezine stihove. Redatelj dokumentaraca i kratkih filmova. Seks simbol. Još i to. Da stvar bude još zanimljivija. Seks uvijek pomaže u tome, jer je onaj poznati „faktor x“ svakome životopisu kao što je njegov. Za takve se ljude kaže da imaju ono nešto što ne možemo riječima iskazati, neku karizmu, neku posebnu privlačnost. Jim Morrison? Što još – da, šaman koji vjeruje da u njemu žive duše Indijanaca. Buntovnik. Rock idol brojnih generacija. Kralj guštera. Ikona svoga vremena, ali i mnogih koja će uslijediti. Čovjek – mit. Enigma. Sanjar koji nikada niti na trenutak nije prestajao živjeti svoju poeziju izvan svih mogućih konvencija koje nije podnosio. Vječni dječak koji je prezirao vrijeme kao takvo. James Douglas Morrison jednom je prigodom izjavio kako svojom poezijom želi otvoriti vrata ljudske percepcije te osloboditi ljude svih stega i okova u kojima žive i okvira unutar kojih razmišljaju. Čini se da nije zaboravljen.
Albert Einstein zakasnio je na moj zamišljeni okrugli stol na temu prijateljstva. Javio mi se kada su svi drugi sudionici već bili otišli nakon što su izrekli svoje. Polako je sjeo za stol i poželio i on nešto reći na temu prijateljstva. Promatrala sam ga onako samog za tim stolom i onako zamišljenog. U mojim je mislima izgledao kao da svojim ponašanjem i cijelim svojim bićem oslikava svoje riječi. Tek kada je rekao što je imao za reći, shvatila sam zašto je tako jako zakasnio. Želio je biti sam za tim stolom kako bi lakše tragao za istinom i smislom života. U spoznajnom miru još u meni odzvanjaju njegove riječi. A, rekao mi je sljedeće: „Budi usamljenik. To će ti dati vremena da se pitaš, da tragaš za istinom. Imaj svetu znatiželju. Učini svoj život vrijednim življenja.“
Stvaralaštvo me oduvijek vraćalo u život i davalo mi neku posebnu snagu. Nikada se u mojoj kreativnoj samoći nisam osjećala usamljeno. Naprotiv. To je osjećaj nekog neobjašnjivog zajedništva s tko zna kime tko će jednoga dana čitati moje riječi u jednako ugodnoj samoći zajedništva sa mnom putem mojih riječi. Slovima možemo pobijediti vrijeme i biti u društvu s onima koje osjećamo svojima, bez obzira u kojem vremenu se dotičemo. Naše samoće to nisu. Naše su samoće naša najveća i najbogatija zajedništva. Naši prazni stolovi uvijek su puni onih koje želimo vidjeti za njima. S njima putujemo kroz život.
Jesmo li čudni zato što stvaramo? Jesmo li zbog toga čudaci, kako su zvali i Teslu, i Einsteina i Morrisona? Ne bismo smjeli nekoga prozvati čudakom samo zato što je takav kakav jest. Poseban, neprilagođen, drugačiji od ostalih. Nisu svi ljudi isti i normalno je da se međusobno razlikujemo. Ima onih ljudi koji se ne daju samo tako ukalupiti u većinu. Nikada se ne bih upustila u etiketiranje nekoga tko nije kao većina ljudi – čudakom. Možda su iz nečije perspektive čudaci upravo oni ljudi koji se ponašaju očekivano i koji su dio stada, dok su im normalni oni koji se ponašaju neočekivano. Biografski kontekst nije zanemariv. Dobro ga je uzeti u obzir. Ali, samo ako se radi o provjerenim podacima o, recimo, Einsteinovu IQ-u ili njegovoj introvertiranosti. No, biti usamljenik nije ništa čudno. Naprotiv, da nije bilo kreativnog usamljeništva brojnih autora, znanstvenika, izumitelja, ovaj bi svijet ostao bez toliko maestralnih djela i izuma.
Ne volim etiketiranja. Ne volim stereotipe. Tko danas uopće može reći što je normalno, a što „normalno“, što je čudno, a što „čudno“. Netko je ljudima usadio ideju normalnosti. Onda se dogodi neki prevrat i odjednom nešto drugo postane normalno, a ono što je do jučer bilo normalno postane abnormalno. Sada je, eto, postalo normalno nositi zaštitne maske koje do jučer nitko nije nosio. A, sada je to „novo normalno“. Michael Jackson bio je vječno ismijavan zbog maske na licu koju je posvuda nosio, a danas ga mediji objavljuju kao nekoga tko se cijeloga života pametno štitio maskom od zagađenog zraka i moguće zaraze nekim virusima. Kada sam svojedobno bila u Kini i posvuda vidjela ljude s maskama na licima, čudila sam se, a danas je tako i na našim ulicama. Nemojmo stoga preuranjeno tvrditi što je normalno, a što nešto manje normalno, da ne kažem nenormalno, jer već sutra ono što je danas normalno može postati nenormalno i obratno.
Nikada nije ni prerano, ni prekasno za otvaranje očiju. Netko će reći – rano je. Netko će reći – kasno je. No, nikada nije ni prerano, ni prekasno da se predamo živim snovima i počnemo živjeti život kakav želimo.
Prijatelji. To su obično ljudi koje poznajemo i koji nas poznaju. Ali, ima i onih prijatelja koje možda nikada nismo vidjeli, a čije nas riječi osvježavaju, okrepljuju i u čijem društvu istinski uživamo. Njih u svakome trenutku možemo zamisliti za stolom zajedno s nama u ugodnom razgovoru. Zašto ne?
Riječi koje najlakše pamtimo obično su riječi nama dragih ljudi izgovorene srcem. Riječi koje pamtimo su one zbog kojih se osjećamo dobro danima, mjesecima i godinama nakon što su izrečene. Riječi pune života. Ljubavi. One koje ostaju zauvijek. Prve izgovorene riječi djeteta. Zadnje izrečene riječi nekoga koga volimo. Jedno iskreno – volim te. Iz duše izrečeno – oprosti.
Riječi koje najviše pamtimo su one iza kojih stoje nečiji osjećaji, misli i djela. Iza kojih stoje stvarni ljudi koje možemo gledati u oči i vidjeti kako te riječi žive u njihovim i našim očima. Riječi koje pamtimo su riječi nama dragih ljudi koje su izgovorene srcem, ali i one koje su napisali ili izrekli nama dragi autori iz raznih povijesnih razdoblja. Iza njihovih su riječi također stajali osjećaji, misli i djela. Možda mislimo kako ih ne možemo gledati u oči, ali možemo putem njihovih riječi gledati izravno u njihovu dušu, a oči su ogledalo duše. Stoga i njih zapravo gledamo u oči, kao i oni nas iz neke druge dimenzije, ako nisu među živućim autorima.
Riječi. Važne su. Ne ispunjavajmo njima tišinu ako nisu one prave. Šutnja neka radije ostane puna neizgovorenih riječi, ako riječi koje smo namjeravali izgovoriti neće biti ugodne i lijepe onome tko bi ih čuo. Ne pišimo nekome poruku ako u njoj neće biti prave riječi. Izgovorena i napisana riječ imaju moć.
Riječi pravih prijatelja nešto znače svakome od nas. Ono što vrlo brzo zaboravljamo su prazne riječi onih koji nam ne žele dobro, pa samim time ni njihove riječi nemaju i ne mogu imati težinu.
I, kao što dugo pamtimo riječi nama dragih i bliskih ljudi, jednako tako dugo pamtimo i njihovu šutnju u trenucima u kojima su nam itekako trebale njihove riječi iza kojih bi stajali njihovi osjećaji, njihove misli i njihova djela, ali oni to nisu znali osjetiti. Zato je Martin Luther King u svom žaru za pravednošću i istinskom povezanošću i ravnopravnošću svih ljudi i izjavio: “Na kraju svega, nećemo se više sjećati riječi naših neprijatelja, već šutnje naših prijatelja.” Da, šutnja naših prijatelja ponekad zna biti ugodna, pogotovo kada šutimo zajedno. Ali, ponekad zna boljeti.
A, šutnja nama dragih autora uvijek je puna predivnih riječi. Riječi nama dragih autora uvijek su nam nadohvati ruke, kao i njihove duše u kojima se naše duše mogu uvijek ogledati, kao u najbistrijem jezeru te u njihovu društvu možemo uvijek na neki nov način spoznati kako je prijateljstvo zapravo vrlo relativan pojam. Kao i usamljeništvo koje može biti najugodnije moguće zajedništvo. Kao i tišina koja ne boli, već nas ispunjava predivnim riječima. I kada smo u nekom društvu, pitanje je – je li to idealno društvo za nas. Kvantiteta nije isto što i kvaliteta. I kada nam se čini da smo sami, možda ipak nismo. Možda smo upravo tada u najboljem mogućem društvu.