Svatko ima svoju priču
„Ako tražite prijatelja, primijetit ćete da su prijatelji vrlo rijetki. Ako, pak, odlučite biti nekome prijatelj, naći ćete ih svugdje.“ Zig Ziglar
Da, mnoge sam vrijedne životne lekcije naučila upravo od mog vjernog mopsa Arija. Jedna od njih je i ta da baš svatko ima svoju priču koju vrijedi čuti. I, svatko želi da se čuje njegova ili njezina priča. Imati pravog iskrenog prijatelja pored sebe istinski je blagoslov, jer će on ili ona uvijek znati strpljivo saslušati našu priču, kakva god ona bila u određenom trenutku života.
Kada imamo nekog posebnog u životu tko je uvijek spreman čuti našu priču, imamo sve. Često su upravo naši psi, kao naši najvjerniji pratitelji ujedno i naši najvjerniji slušatelji, puni razumijevanja za nas u svakome trenutku života. Oni nas slušaju dušom, srcem, oni nas osjećaju svim svojim bićem. Sve u svemu, čim tom nekome posebnom u našem životu ispričamo našu priču, obično se odmah počnemo osjećati bolje, zar ne? Jesmo li to primijetili? Ako jesmo, onda znamo da su nam najbolji prijatelji naši najveći iscjelitelji. To isto smo i mi njima. Kada god nekome damo dragocjeni dar naše prisutnosti i volje da ga saslušamo i čujemo njegovu ili njezinu priču svim svojim srcem, mi činimo čin iscjeljenja, podižemo duh toj osobi i omogućujemo njemu ili njoj da podigne svoju samosvijest. Od svakoga se može naučiti nešto prekrasno. Baš od svakoga. Svaka pojedina priča zaslužuje da je se čuje i primijeti.
Sretna sam što sam uz sebe imala najboljeg mogućeg slušatelja i pratitelja. Svaki trenutak našeg zajedništva bio je poseban i dragocjen. Moj je Ari znao osjetiti svaku moju emociju, pročitati svaku moju misao i prepoznati raspoloženje u kojem sam u određenom trenutku bila. Osjećao je sve što sam prolazila u određenom trenutku, stavljajući moje osjećaje i moju sreću ispred njegove vlastite, kao što sam i ja njega uvijek stavljala ispred sebe. Ari je uvijek želio znati kako se osjećam u određenom trenutku. Osjećali smo jedno drugo. Kao što je on osjećao mene, ja sam osjećala njega. Fascinirala me snaga njegove ljubavi. Oduvijek je želio znati da se osjećam dobro. Nesebično mi je poklanjao svo svoje vrijeme i svoje slatko prisustvo u svakom djeliću našeg vremena, uvijek voljan da me sasluša, uvijek spreman da me vidi, uvijek voljan da pogleda duboko u moje srce i dušu, uvijek spreman da me u potpunosti razumije, uvijek spreman osjetiti ono što sam osjećala, kao što sam i ja uvijek bila spremna osjetiti ono što je on osjećao.
Svima nam je poznata stara poslovica Johna Heywooda (1546.) – „Nitko nije toliko slijep
kao što su oni koji ne žele vidjeti“. Nalikuje biblijskom stihu, Jeremija 5:21 – „Čujte ovo, ludi i bezumni narode, koji imate oči, a ne vidite, koji imate uši, a ne čujete.“
Izreka Thomasa Chalkleya iz 1713. godine imala je sličan smisao: „Nitko nije toliko slijep kao oni koji ne žele vidjeti. U najvećoj zabludi su oni ljudi koji odluče zanemariti ono što već znaju.“
Jonathan Swift već je spomenutu misao također upotrijebio na svoj način davne 1738. godine: „Ne postoji netko tko je toliko slijep kao što su oni koji ne žele vidjeti.“
– „Nitko nije toliko gluh kao onaj koji ne želi čuti. Nitko nije toliko slijep kao onaj koji ne želi vidjeti.“ Matthew Henry
Zašto ovdje spominjem ovu poznatu biblijsku izreku? Zato jer postoje samo dvije vrste slušatelja: oni koji su nas spremni saslušati i zaista čuti ono što im govorimo i oni drugi koji se samo prave da nas slušaju, dok zapravo ne čuju ništa što im govorimo. Tako postoje i dvije vrste promatrača: oni koji su nas spremni pogledati i stvarno nas vidjeti i oni ostali koji se samo prave da nas gledaju, dok nas zapravo uopće ne vide.
Svi želimo da nas netko zaista čuje i vidi i svi smo u stalnoj potrazi za pravim slušateljima i promatračima, stoga nas ne bi trebala iznenaditi popularnost ove poslovice koja nam toliko toga govori u samo nekoliko riječi.
Kao što sam već rekla, blagoslovljeni smo ako u životu imamo naše drage prijatelje tko god oni bili. Naši prijatelji su naš blagoslov. Ali, što ako ih nemamo? Što učiniti ako u blizini nemamo iskrenog prijatelja s kojim bismo mogli podijeliti naše priče? Kada u ljudima živi neka priča koja želi izaći na svjetlo dana, ljudi će uvijek pronaći način da je iznesu. Kada u blizini nema suosjećajnog slušatelja ili promatrača, ljudi će se zadovoljiti nekim drugim slušateljem i promatračem, nešto manje suosjećajnim ili u potpunosti lišenim suosjećanja i pokušati ispričati svoju priču bilo kome, misleći – bilo koji slušatelj je bolji od nijednog.
Jesmo li se ikada zapitali zašto pacijenti tako često, češće nego što je to potrebno, odlaze liječnicima? Pacijenti odlaze u posjet liječnicima uglavnom zato što im žele ispričati neku svoju priču, računajući na njihovo humano suosjećanje koje bi trebalo stajati u opisu njihova zanimanja, odnosno radnog mjesta. No, nemojmo biti toliko sigurni u to da ćemo u bolnicama uvijek naići na empatiju i razumijevanje. Mogli bismo sa sigurnošću reći da svi pacijenti dolaze liječnicima s određenom pričom o svojoj boli. I svi mi jako dobro znamo da se određena priča o nečijoj boli gotovo nikada ne odnosi samo na tu bol, već i na još nešto što je u pozadini te boli.
Bol kao glavni lik određene priče često ima skriveni plan – osloboditi napetost iz nečijeg života. Bol je samo metafora za tko zna što. Netko mudar jednom je zgodno rekao da je za svaku bol potreban svjedok, baš kao što svaka priča treba slušatelja ili čitatelja, jer bez svjedoka nečije boli, ne bi bilo ni suza na nečijem ramenu, baš kao što bez slušatelja, promatrača i čitatelja niti jedna priča ne bi imala smisla.
Pa, kako to pacijenti postaju izvrsni pripovjedači? Dovoljno im je da uđu u liječničku ordinaciju i u trenu se pretvore u izvrsne pripovjedače priča. Svaki pacijent nalikuje mi na redatelja nekog filma na audiciji dok čeka na svoj ulazak u liječničku ordinaciju. Svaki taj film u glavi svakog pacijenta jedan je život, možda nikome do sada ispričan. Sa svojim pričama u glavi svi nestrpljivo čekaju ispred ordinacije da ih medicinska sestra pozove unutra, kako bi njihova priča mogla započeti. Pacijenti jedva čekaju reći svom liječniku kako se osjećaju, kada je točno i kako njihova bol započela, kako im se i kada nešto dogodilo, itd. Ali, kao što svi znamo, moderni liječnici nisu vrlo razgovorljivi. Nije ih toliko briga za naše brojne priče. Nemaju vremena za njih. Bitno im je samo obaviti svoj posao. Umjesto da saslušaju i doista čuju sve što im svaki pacijent želi reći, oni samo žele svakom pacijentu dati svoj recept za neki lijek i viknuti: „Sljedeći, molim!“ To je sve. Ne možemo reći da možemo svjedočiti nekoj velikoj suosjećajnosti i prijateljskom ophođenju s ljudima u bolnicama. Tamo je svatko od nas samo broj, a ne čovjek. Nije baš lijepo promatrati ljude kao brojeve na mjestu na kojem se očekuje da će biti tretirani s empatijom. Bilo bi pametno da medicinsko osoblje općenito ima osobniji kontakt s pacijentima koji su vrlo osjetljivi i ranjivi i sigurno nisu raspoloženi da ih se tretira kao brojeve, već kao ljude.
Svi smo željni toga da nekome ispričamo svoje priče, pa se obraćamo liječnicima, kako bismo saznali da njih ne zanimaju naše priče. Samo nam žele dati naš recept i ići dalje. I to zasigurno frustrira sve moderne pacijente. Pitaju se – što da onda radimo s našim pričama? Kome da se obratimo? Neki ljudi posjećuju svećenike kako bi njima pričali svoje priče, a svećenici im samo daju precizan broj molitvi kojima će se navodno iskupiti za svoje grijehe. U tom su smislu molitve poput recepata. Ali, nisu sve naše priče pune grijeha i bolne, neke od njih samo su priče koje žive u nama i ne trebaju im ni recepti, ni molitve, samo im treba netko tko će ih čuti.
Naše priče nisu bolesti kojima trebaju recepti. Naravno da nisu. To su naše životne priče koje čekaju da ih se čuje.
Kada ni liječnik, ni svećenik neće uspjeti čuti našu priču, možda će netko od nas pokušati razgovarati sa svojim zubarom, a neki od nas će jednostavno otići u svoj omiljeni bar gdje će se uvijek naći netko koga poznajemo i tko će, nadajmo se, biti spreman čuti što imamo za reći. Netko će možda otići u kupovinu samo kako bi tamo porazgovarao s prodavačima čija ih je rječitost nekoć osposobljavala za posao i bila jedna od njihovih najboljih kvalifikacija u njihovim životopisima. Postoje i ljudi koji će sa svojim pričama otići frizeru, kozmetičaru ili brijaču, dok će neki uzeti prvi taksi samo kako bi porazgovarali s taksistom, jer svi znamo da rječitost i dobre komunikacijske sposobnosti moraju biti u opisu njihova posla.
Također, postoje milijuni opcija na mreži putem kojih možemo u bilo kojem trenutku olakšati dušu u nekoliko klikova. No, sve su to samo kompenzacije za pravo, istinsko prijateljstvo. Više vrijedi jedan pravi prijatelj od sto lažnih. Samo jedan. Onaj pravi. On je dovoljan.
Biti uz Arija i osjetiti njegovu prisutnost u svakom trenu bilo je veličanstveno. Bili smo uvijek prisutni jedno za drugo. Najveći i najdragocjeniji dar koji nekome možemo dati je naša prisutnost, naše vrijeme, naša pažnja, naša briga, naša potpuna predanost i naša ljubav. To što smo tu za nekoga, mi nekome dajemo najveći dar naše duboke i cjelovite prisutnosti i našeg najdubljeg razumijevanja. Divno je kada netko zna da smo tu za njega ili nju i da smo u potpunosti prisutni uz tu osobu – fizički, emocionalno, mentalno i duhovno. Biti tu za nekoga tako je sjajan osjećaj koji nas ispunjava nekom posebnom radošću. Biti tu za nekoga znači biti u potpunosti prisutan uz njega ili nju. Najveći dar kojega nekome možemo dati je dati cijeloga sebe nekome koga volimo. Biti tu jedno za drugo divan je osjećaj i najveći dar koji možemo dati jedni drugima. To je najbolji osjećaj ikad. A moj Ari i ja uvijek smo bili tu jedno za drugo do te mjere da nam ni riječi nisu bile potrebne, je smo komunicirali na jednoj višoj razini, onoj koja je više od riječi.
Sve naše priče samo netko treba čuti i priznati. Sve što trebamo je par suosjećajnih ušiju da nas slušaju i u konačnici čuju ono što pokušavamo reći, par suosjećajnih očiju da nas gledaju i konačno vide sliku koju oslikavamo, nečiju dušu koja rezonira s našom i jedno iskreno srce koje će osjetiti točno ono što mi osjećamo u određenom trenutku.
A kako bi naše priče bile doista naše, trebali bismo mi sami biti autori naših priča, a ne netko drugi. Moramo podići svoju samosvijest i biti dovoljno hrabri da se izrazimo bez obzira s kim razgovaramo.
Nije važno što će drugi misliti o nama, već što ćemo mi misliti o sebi samima. Gledajući Arijeve tople oči i osjećajući snagu njegova iskrenog pogleda punog dobrote, oslobodila sam se stege mišljenja drugih ljudi i počela pričati priču svojega života bez straha od nečijeg mišljenja o bilo kojem poglavlju istoga, već naprotiv – s velikim ponosom na sve ono što sam do sada prošla i postigla. Nije mi više bilo važno što će netko misliti o meni. Tek kada se u potpunosti oslobodimo ovisnosti o mišljenjima drugih ljudi, možemo se u potpunosti izraziti i izreći naše priče. Svi smo mi samo ljudi i trebali bismo si dati slobodu i dozvoliti jedni drugima da budemo ljudi kako bi svatko mogao izreći svoju istinu, bez obzira kroz što prolazimo. Svačija priča čeka nekoga da je čuje i osjeti, kako bi dobila krila i odletjela slobodno put neba, kako bi se oslobodila ropstva šutnje, te tamnice koja nikome od nas ne treba.
Istina nas oslobađa svih okova i čini naše priče ljudskijima, prirodnijima i autentičnijima. Nije
važno hoće li netko odobriti ono što govorimo ili ne, važno je da mi pokažemo svima da svojim pričama ne tražimo nečije odobrenje, već samo da su te priče ono što mi jesmo – jedini ljudi koji ih mogu ispričati. Na kraju krajeva, zbog tih smo priča koje su u svojoj biti – naši životi ovdje i došli. Svi smo mi autori – pisci, slikari, režiseri, arhitekti, kompozitori simfonije svoga života. Zato, ne pokušavajmo nikome ugoditi svojim životnim pričama. Naše priče nisu tu kako bi nekome ugodile, već su tu kako bi ispunile svrhu naših duša. Društvo će nas uvijek natjerati da napišemo nešto što će biti društveno prihvatljivo u knjizi našega života i naši društveno uvjetovani glasovi stalno će nas vući k sebi, ali tada moramo samima sebi reći da ne moramo učiniti apsolutno ništa što nam ti glasovi govore, jer ti glasovi nisu naši vlastiti, već glasovi sustava u kojem živimo, bila to naša obitelj, naše društvo, religija, nacija, kultura,…
Evo me, istovremeno gledam dvije fotografije: jedna je fotografija predivnih mačaka koje bezbrižno dijele jedne s drugima svoje obrok, a druga je fotografija The Greenhouse, prekrasnog vrtnog kafića u Kohleru u Wisconsinu na kojoj su prazni stolovi i stolci oko njih. Obje fotografije su toliko moćne, jer govore o našoj urođenoj nam želji za zajedništvom, svaka od njih na svoj način. Biti zajedno s nekim najljepša je stvar na svijetu. Imati nekoga s kime ćemo podijeliti istinsku ljepotu zajedništva istinski je dar s nebesa. Čudesno je imati nekoga tko će nam ispričati svoju priču i istodobno biti voljan čuti našu priču. Iscjeljujuće je to iskustvo.
Što god smo radili, gdje god smo išli, biti zajedno za mene i mog Arija bila je najvažnija stvar na svijetu. Naše zajedništvo bilo je naša sreća. Čini se da su ljudi zaboravili o pravom značenju zajedništva, temeljeći svoj društveni život uglavnom na nekim uzajamnim interesima.
Diveći se fotografiji kafića The Greenhouse i njegovom prekrasnom ambijentu, pogled mi zastaje na praznim stolcima koji čekaju da se naše priče razotkriju. Zastajem na trenutak i počinjem razmišljati o našoj ljudskoj potrebi za druženjem i zajedništvom, pitajući se – što se to događa s otuđenim ljudima i zašto su životinje u nekim stvarima jednostavnije i pametnije od ljudi?
Pitanje koje bismo si ovdje trebali postaviti je sljedeće: Jesu li ovi stolci stvarno prazni ili su tu kako bi svojom prazninom umjesto nas izrazili našu urođenu, a društvenim otuđenjem na neki način u nama ugušenu želju i potrebu za druženjem i zajedništvom?
Sve ovisi o našem kutu gledanja, jer svi možemo u trenu zamisliti kako sjedimo na tim stolcima i dijelimo jedni s drugima naše priče, zar ne? Želimo li ih vidjeti prazne ili pune? Možda je njihova praznina njihova punina, jer ništa se može pretvoriti u sve u sekundi, ako izaberemo istinu umjesto laži, ako izaberemo svjetlost umjesto tame, ako je izaberemo ljubav umjesto straha i pravo prijateljstvo umjesto lažnog. Zamislimo sve naše drage članovi obitelji i bliske prijatelje koji sjede na tim stolcima zajedno s nama. Zamislimo sve nas kako otvaramo svoja srca jedni drugima i pričamo jedni drugima svoje priče ravno iz srca, a i slušamo ih srcima.
Proslavimo naše istinsko, ljudsko zajedništvo na prirodan način, baš kao što je to moj najdraži mops Ari slavio s ljubavlju svoje zajedništvo s Pablom, Mickeyjem, Šarkom, Vitom, Pikom, Pupijem i mnogim drugim svojim prijateljima. Imao ih je neizmjerno puno među svim živim bićima, životinjama i ljudima podjednako. Nije mu bilo važno ni koliko netko ima godina, ni kojoj živućoj vrsti pripada, ni kako izgleda, ni kojeg je materijalnog stanja, ni društvenog statusa. Jedino što ga je zanimalo bila je nečija duša, aura, ta njemu toliko važna energija ljubavi koja bi obavijala neko živo biće s kojim bi se družio. Da, Ari me više od bilo koga drugog podsjetio kako je lijepo imati nekoga za druženje, za boravak u prirodi, za osluškivanje vjetra i morskih valova, za meditaciju, za šalicu kave, za dijeljenje obroka ili samo čavrljanje. Ari me podsjetio koliko je važna nečija emocionalna prisutnost.
Duboka prisutnost. Empatija. Beskrajno razumijevanje. Najiskrenije moguće prijateljstvo. To je dar kojeg sam dobila od mog najdražeg Arija i uzvratila mu istom i još većom mjerom. Najljepši je to poklon kojega nikada ne bismo smjeli uzimati zdravo za gotovo i neizmjerno sam mu zahvalna za svu ljubav koju mi je u sve dane svoga života tako nesebično davao, kao i ja njemu. Ari, vratio si me mojoj izvornosti, podsjetio me da ostanem na svom putu, jer to je jedini pravi put kojim moram ići, svojim si mi pogledom svakoga dana to govorio. Učitelju moj, ljubavi moja, malo je reći – hvala ti.
Kada smo pisci vlastitih, autentičnih priča, kad smo ono što zapravo jesmo, svi možemo postati fantastični pripovjedači i s lakoćom i radošću sjediti ili šetati jedni s drugima kao pravi, iskreni prijatelji koji svoj društveni život ne temelje na nekim zajedničkim interesima, već na svojoj istinskoj želji za prirodnim druženjem i zajedništvom i koji su spremni otvorenih srca slušati priče jedni od drugih. Imati Arija za prijatelja, pratitelja i životnog učitelja bio je pravi blagoslov, jedan od onih koji ti obogate život i ispune srce za vječnost. Jedan od onih nakon kojih više nikada ne znaš što je samoća. Jer, jednom kada saznaš da ti ne treba ništa osim prisutnosti istinske ljubavi u tebi, saznao si sve. Ta ljubav tvoja je veza s cijelim svijetom. Ta te ljubav u trenu iscjeljuje i vraća tvome izvoru. Ta te ljubav približava drugim živim bićima. Živiš punim plućima, jer znaš – to je tvoj život, jedan jedini, neponovljivi, to je tvoja priča i voliš svaki dio nje. Ne čekaš više. Ne razmišljaš. Živiš. Živiš intenzivno svaki trenutak. Nema boli. Nema kajanja. Nema natrag. Uvijek samo naprijed. U smjeru ispunjenja tvojih snova. Da, to je jedini put kojim trebaš ići. Na tom je putu tvoja priča. Priča tvoga života.