Živimo u doista čudnom vremenu. Ne mogu vjerovati da smo odživjeli već toliko prosinačkih dana. Kako samo brzo prolaze, jedan po jedan i za čas će stići kraj godine. Stići će kraj još jedne vrlo čudne godine u kojoj smo bili izloženi neviđenoj medijskoj torturi i neprestanim vijestima o pandemiji. Sve je to moglo biti puno drugačije odrađeno i godina iza nas mogla nam je svima biti puno ljepša, kao i njezin kraj.
Zar doista moramo stalno slušati o virusima? Otkada su to virusi postali tako senzacionalna vijest? Virusi postoje od pamtivijeka. Kao što postoji i naš prirodni urođeni imunitet. I, zato, ne želim se previše zamarati razmišljanjima o virusima. Više me brine licemjerje sustava u kojem živimo. To je ono što me najviše iritira u cijeloj toj priči o korona virusu, koja nam svima već polako izlazi na nos jer nam je svima zakomplicirala život na ovaj ili onaj način.
Umjesto blagdanske atmosfere i obiteljskog mira, primorani smo na svakom koraku biti zarobljenici restriktivnih, diskriminirajućih i ponižavajućih mjera koje nam nameće sustav. Umjesto Božića koji je pred vratima i koji bi trebao donijeti radost u naša srca i spokoj u naše misli, mediji kojima je posao kontrola našeg uma i formiranje javnog mnijenja žele da razmišljamo o korona virusu i da ga se svakim danom sve više bojimo. Strah je roba koja se oduvijek dobro prodavala, tako da svi oni koji ga prodaju mogu samo zadovoljno promatrati kako se taj strah iz dana u dan povećava.
U tom nekom magičnom trenutku svaki virus dobiva neko ime. Svjetska zdravstvena organizacija pobrinut će se za to da ga nazove što prikladnijim imenom. To ga ime obilježava i smješta u našu podsvijest zajedno sa svim subliminalnim porukama koje su skrivene u njegovu nazivu. Noseće ime virusa koji je zahvatio svijet je, svi to znamo, korona, dakle – kruna. Kruna čega, pitamo se. Nešto što bismo još do jučer po simptomima zvali običnom gripom, odjednom se zove korona iliti SARS-COV-2. Nije to, dakle, bilo kakav virus, već virus vrlo moćnog imena, zar ne? Kruna je to svih dosadašnjih projekata onih koji iz sjene vladaju ovim svijetom. Nešto je to što će preokrenuti povijest čovječanstva i nakon čega više ništa neće biti isto. Tako se barem iz priloženog čini.
Kao takav, kao korona virus, on automatski dobiva na snazi i sami mu pridajemo neku moć koju možda ne bi imao bez naše pomoći i svesrdne pomoći medija koji nas o njemu svakodnevno izvještavaju. Ne moram ni pričati o tome da mainstream mediji to čine vrlo nevješto i selektivno do bola. Nema niti riječi o drugačijim stavovima od propisanih. Nema niti malo mjesta kritičkom mišljenju. Nema ničeg drugačijeg od onoga što se mora nuditi javnosti. Takva je direktiva odozgora. Vrlo otvorena i nedvosmislena. Vladajući i oporba odjednom su pokazali svoje pravo lice – da su svi oni zapravo djelatnici iste tvrtke i da zastupaju iste stavove. Oni samo vrlo poslušno rade svoj posao. Iznad njih je netko i taj netko preko njih upravlja svima nama. I tko je tu da se postavi kao neka opozicija, kao neki korektiv, osim samog naroda koji je s pravom ogorčen.
Nema niti riječi o stvarnom stanju na terenu, u bolnicama, o apsurdima sustava, o prosvjedima diljem svijeta, o ljudima koji su izgubili svoje živote jer su vjerovali svojim sustavima i primili cjepiva. U medijima ćemo slušati samo o žrtvama virusa, ali ne i o žrtvama cjepiva. I to je ono što iritira. To je ono što je licemjerno. Licemjerno je lagati narod čije interese predstavljaš. Licemjerno je praviti se da ne postoji ona druga strana straha koju nitko ne prodaje, ali koja ipak postoji, jer ima ljudi koji se boje cjepiva i to je njihovo pravo. Svatko ima pravo izabrati čega će se bojati. No, strah od virusa ima puno bolji marketing i puno veći budžet i tu se ništa ne može.
Političari, naime, pozivaju nas na neku odgovornost jednih prema drugima, a sami su neodgovorni prema nama građanima. Neodgovorni su zbog toga što ne žele preuzeti nikakvu odgovornost za nuspojave cjepiva. Licemjerni su zbog toga što ne žele otvoreno proglasiti cjepivo obveznim jer bi to značilo i njihovu odgovornost i netko bi ih mogao tužiti ako nešto pođe po zlu, ali zato naprasno uvode obvezne Covid potvrde koje su zapravo u prijevodu – prisila na cijepljenje, jer PCR testiranje svaki put kada trebamo nešto obaviti je gnjavaža i sve veći financijski trošak (u bolnicama se bez uputnice PCR testiranje plaća čak 500,00 kuna), pa većina ljudi dragovoljno ipak odlazi po svoju novu dozu cjepiva, sada već treću po redu.
I, neka nam netko napokon kaže, od čega nas to štite Covid potvrde? Zar su one te koje nas mogu zaštiti od tog famoznog korona virusa? Ne samo da nas te potvrde ni od čega ne štite, već nas te potvrde obilježavaju kao zamorce i služe vladajućoj kasti kao metoda uvođenja sve veće represije ne samo u naše, nego i u društva diljem svijeta. I, neće oni stati samo na tome. Ići će, nažalost, dalje.
Po Njemačkoj policija štapovima mjeri razmak među ljudima, sada spominju i neke narukvice kojima će obilježavati ljude, po Švicarskoj necijepljeni i cijepljeni ljudi hodaju po suprotnim stranama ulica, odvojenih nekim trakama, po Francuskoj se ljudi žestoko sukobljavaju sa specijalnom policijom, po Austriji prosvjeduju protiv strašnih kaznenih mjera koje se najavljuju za necijepljene ljude, od astronomskih novčanih kazni, do kazni zatvora, po Australiji niču kampovi nalik logorima u kojima ljudi ne smiju izaći iz svoje ćelije (kontejnera), niti prijeći preko žutih linija kojima im je određeno do kuda se smiju kretati, dok im obroke dostavljaju ljudi u zaštitnim odijelima, ostavljajući im posudice na podu, kao pravim zatvorenicima.
O Kini da i ne govorimo. Snimke koje do nas dopiru iz te zemlje su stravične. Od obilježavanja djece kodovima, preko zašpricavanja i zaprašivanja ljudi, do ponižavajućih logora u kojima ljudi borave u ćelijama metar sa metar. Sve to možemo vidjeti na internetu, jer cenzura moćnika još nije potpuna, ali na središnjim dnevnicima zasigurno ne. Brojna su i izvješća nepotkupljivih znanstvenika i liječnika koji u ovoj, malo je reći, čudnoj situaciji žele biti na strani čovječanstva, a ne na strani potkupljivog dijela znanosti i medija.
Cjepiva, kao što znamo, uopće ne štite cijepljene ljude od virusa, dapače, i cijepljeni ljudi ga svakodnevno dobivaju i bivaju zaraženi te ga s lakoćom prenose svima oko sebe. Čemu onda tolika prisila da se svi moramo cijepiti? Zbog i u ime čega? Čini mi se – ponajviše zbog nečijeg profita. I taj netko silno želi da se što više ljudi cijepi, ako je moguće svi ljudi na svijetu, pa kud koji mili moji.
Toliko agresivna kampanja kojoj svjedočimo ovih dana i koja okuplja sve moćne korporacije da u Njemačkoj pod istim stijegom propagiraju cijepljenje više je nego evidentan pokazatelj da se ovdje radi o svjetskom projektu u kojeg je uložen velik novac. Virus je kao takav star i nije ništa novo, osim što je sada mutirao, kao što biva sa svim virusima. Njega, dakle, nitko ne osporava. Ali, odjednom je postao strašno popularan i paravan za cijeli niz represivnih mjera koje se uvode diljem svijeta. Nevjerojatno. Cjepivo nije lijek, da se razumijemo. A nuspojava ima čudo, čemu svakodnevno svjedočimo putem neovisnih medija. Jedna od nuspojava je nažalost i smrt kod nekih ljudi. I, sada neka mi budemo pametni. I hrabri. I odlučni. I odgovorni. Prema kome? Ako sam odgovorna prema sebi, neću se cijepiti, jer nitko ne želi preuzeti odgovornost za nuspojave tih cjepiva. Imam pravo sumnjati u učinkovitost istih upravo zbog odricanja od bilo kakve odgovornosti svih aktera ove priče.
Ovih se dana ponajviše govori o cijepljenju djece, na što su roditelji posebno osjetljivi. Na pitanje voditeljice na Laudato TV-u, može li svojim životom jamčiti za sigurnost cjepiva, Alemka Markotić odgovara protupitanjem – nešto u stilu – mogu li roditelji jamčiti svojim životima da je sve što čine za svoju djecu dobro za njih? Još kada sam u medijima pročitala da su roditelji odgovorni prema sustavu ukoliko dijete dobije nuspojave od cjepiva, dakle u ovom slučaju sva je odgovornost prebačena na roditelje, ali za djecu bez roditeljske skrbi, za koje je odgovorna država, navodno nitko neće odgovarati ukoliko im se nešto loše dogodi, ostala sam bez riječi. Nije li to licemjerno do bola? Govoriti o cijepljenju djece koja inače nemaju teže oblike bolesti, niti neke značajnije simptome, pa čak i o možebitnim Covid potvrdama za djecu, a ne željeti preuzeti nikakvu odgovornost za tu djecu, pa čak niti za djecu bez roditeljske skrbi za koje je država kao takva odgovorna više je nego licemjerno. Dapače, tu će djecu bez roditeljske skrbi navodno cjepitelji najprije cijepiti. Nemam riječi. Zar su djeca zamorci u nekom suludom eksperimentu?
Svi smo mi dakle pozvani da sami i oslonjeni na vlastitu odgovornost prema samima sebi i drugima, srljamo u taj čudan eksperiment koji se upravo realizira pred našim očima, onako, dobrovoljno (čitaj: prisilno, jer nam treba posao, jer moramo obavljati stvari i nastaviti normalno živjeti, jer nas otvoreno ucjenjuju s tim potvrdama, jer želimo kupiti svoju slobodu).
Nitko nije ništa kriv. Nitko nije odgovoran ni za što. Svi peru ruke od svega. Staro normalno više ne postoji. Postoji novo normalno koje svi mi moramo bezrezervno prihvatiti. Nitko se ne smije buniti. Nitko ne smije kritički razmišljati. Nitko ne smije posumnjati da nas možda varaju. To je zabranjeno, čak i kažnjivo. Sva ta represija je nominalno još uvijek na dobrovoljnoj bazi, a u prijevodu na prisilnoj. Još se uvijek, kao, dobrovoljno žrtvujemo i porobljavamo, kupujući svoju slobodu ubodima. Sve je to, kao, naša osobna odluka. Da. Hmmm. Najbolji dokaz za te naše „osobne odluke“ su izjave ljudi koji su se prisilno cijepili da zadrže svoja radna mjesta. Žalosno mi je bilo to slušati.
Ljudi su pametni. Ljudi su odgovorni. Ljudi znaju što čine. Nisu čuli za masovnu hipnozu, za subliminalne poruke, za sramotan naziv „beskorisne izjelice“ kakvima nas moćnici koji smatraju da nas ima previše na Zemlji obično nazivaju. I, da, baš zato smatram da je u cijeloj ovoj tužnoj priči ključna riječ – odgovornost i o tome treba progovarati. Ako nema odgovornosti onih koji donose zakone, mjere i pravila novo-normalnog ponašanja, nema niti našeg povjerenja u njih, zašto bi ga uostalom i bilo i na temelju čega? Povjerenje ionako možemo imati samo u odgovorne ljude koji su spremni preuzeti odgovornost za sva svoja (ne)djela.
Pitajmo se stoga svakog dana: Tko je odgovoran za sve ovo što nam se događa? Tko će sutra biti odgovoran za nečije možebitne posljedice i traume, za uništeno zdravlje ljudi i ljudske živote koji će možda biti izgubljeni? Tko to želi preuzeti odgovornost za supstance koje se ubrizgavaju u ljude? Javlja li se netko? Diže li netko dva prsta? Ne. Svi gledaju u pod i čekaju da zvoni. Baš kao u školi za vrijeme ispitivanja. Kada dođe do onog ključnog trenutka i onog poznatog pitanja: Tko je razbio prozor? Tko je kriv? Tko je odgovoran? Odgovor je više nego jasan – NITKO. Nevjerojatno, zar ne? Kome onda danas uopće možemo vjerovati kada cijelo vrijeme imamo osjećaj kao da živimo u Trumonovu showu ili u kući Velikog Brata? Svi akteri ove priče vrlo se vješto ograđuju i odriču od bilo kakve odgovornosti. Nitko ne želi izaći iz ormara i reći, kao nekada u igri detekcije iz popularne Kviskoteke: „Ja sam Veliki Brat. Taj sam. Ja vas nadzirem. Ja sam odgovoran za sve što se događa u mojoj kući i za svakog stanara iste.“
Doista, što bi na sve to rekao Veliki Brat? I, tko je on uopće? To se nikada ne smije doznati. Čak niti u toj stvarnosnoj emisiji istog imena, Veliki se Brat nikada ne pokazuje, niti otkriva svoj pravi identitet. Julian Assange sada bi zasigurno rekao kako je Veliki Brat prisutan u svakom domu, sami ga donosimo kući iz Apple trgovine. U svačijem je džepu, u svačijoj ruci.
Ali, ne brinimo. Išao je Veliki Brat i korak dalje od pametnih telefona. Sada su na redu čipovi. Elon Musk, tehnološki inovator i poduzetnik najavio je skoro testiranje čipa za mozak na ljudima, nakon što je isti uspješno testirao na svinjama i majmunima. Čipiranje ljudi u medijima je prikazano kao medicinsko čudo koje će pomoći da invalidi prohodaju, da slijepci progledaju i da mozgovi neuroloških pacijenata ozdrave, a dodatna zanimljivost koja je pompozno najavljena je i ta da će svi čipirani ljudi moći međusobno telepatski komunicirati. Koja senzacija.
Što reći na ovu vijest koja je u svim većim medijima za divno čudo objavljena u tonu koji nimalo nije imao prizvuk teorije zavjere? Jesmo li pomislili na to kako će netko moći bez problema upravljati tim čipiranim ljudima? Jesmo li pomislili na to koliko će ti ljudi zapravo biti opasni? Tko će to njima upravljati i na koje će ih to sve radnje moći prisiliti (isprogramirati)? Veliki Brat se ne mijenja. On samo mijenja načine svoje vladavine. I ostaje u vječnoj sjeni.
Eto nam još jedne vijesti iz ladice na kojoj piše „teorija zavjere“. Još do jučer ta bi vijest bila smatrana bizarnom teorijom zavjere, a danas ta teorija zavjere pred našim očima postaje istina. Sjećam se kako su se svi svojedobno smijali tim tzv. „teoretičarima zavjere“ (čitaj: ljudima koji još uvijek propituju i kritički promatraju svijet u kojem žive) kada su govorili o čipiranju ljudi do kojega će doći u bliskoj budućnosti. Ta je budućnost već stigla. Tu je. I, danas se tome više nitko ne smije. Danas je čipiranje ljudi vijest koja je objavljena u svim medijima kao revolucionarna vijest koja će u velikoj mjeri pomoći medicini (radi se, naime, o implantatu u obliku moždanog čipa).
Zar smo sumnjali? Sve je to u našem interesu. U interesu čovječanstva… Sve sami filantropi i humanisti koji nas uvijek iznenade nečim novim… Blago nama. Možemo stvarno biti sretni. Možemo mirno i bezbrižno spavati i snivati najljepše sne, znajući kako netko tko se skriva u nekom ormaru novog svjetskog poretka istinski brine o nama, našem zdravlju, našem razmnožavanju i našoj dugovječnosti na ovome novo-normalnom svijetu punom svakojakih „predivnih“ mjera koje nam iz dana u dan sve više „uljepšavaju“ život…
No, nemojmo brinuti. Još nije kasno da nam ovaj prosinac bude lijep. Nismo zakasnili. Tu smo. Još smo uvijek živi. Pronađimo stoga mir u našim srcima. Probudimo svjetlost u sebi. I, ne bojmo se nikoga i ničega. Strah je ono što se od nas sada najviše očekuje. I, zato recimo svima – ne bojimo se nikoga i ničega. Ne treba nam strah koji nam se nudi. Stvarno nam ne treba. Nitko nam ne može nauditi ako mu to ne dozvolimo. Mi imamo moć koje nismo svjesni. Mi imamo moć reći NE blagdanskim košaricama i sumanutom kupovanju. Zatvorimo naše novčanike ovog prosinca. Nemojmo kupovati darove, već poklonimo jedni drugima ljubav. To će biti sasvim dovoljno. Zaslužujemo mir. Zaslužujemo život. Zaslužujemo ljubav. Ponašajmo se neuobičajeno opušteno. Ponašajmo se kao da je sve u najboljem redu. I bit će u redu. Odmorimo se od svega i budimo zajedno. Budimo jedno. Zaslužujemo mirne i spokojne blagdane bez ikakvog stresa. Dosta je bilo straha. Sada je vrijeme za ljubav. Prepustimo joj se. Jer ljubav je kruna našega života i kao takva puno važnija od krune novog svjetskog poretka koju nam putem represije nameću bjelosvjetski (ne)moćnici.
