Lice bez maske

Odlasci u trgovinu više nisu kao prije. Sada su trgovine postale bojno polje. Tamo su ljudi s maskama preko cijelog lica, ljudi s maskama ispod nosa i ljudi bez maske, svi protiv svih. Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Nedavno sam svjedočila sukobu jedne prodavačice s kupcem u jednom trgovačkom centru. Razlog svađe bila je, naravno – maska.

Prodavačica koja sama nosi masku ispod nosa ili je uopće ne nosi brutalno i vrlo agresivno napada jednog kupca pri samom njegovu ulasku u dućan jer nije odmah navukao masku. Dere se na njega: “Stavite masku! Dobivamo prijave!” Kupac ostaje miran, stavlja masku, a ja zaboravljam po što sam uopće došla u dućan. Nije mi više do kupovine. Sve ovo postaje i više nego naporno. No, može se živjeti i bez trgovačkih centara. Živjeli smo bez njih i prije. Uostalom tu je i online shopping. Alternativa uvijek postoji.

Otkad su ljudi postali isključivo potrošači, klijenti, korisnici usluga, kupci kojima se hrane korporacije i kao takvi još k tome i registrirani građani koji prisilno moraju financirati državu kao korporaciju, odnosno pogonsko gorivo za održavanje država na životu, prestali su biti samo ljudi, prestali su primjećivati jedni druge i pokazivati iskrena lica jedni drugima.

Gledajući hipnotizirano samo sebe i isključivo pred sebe, ponašaju se kao grabežljivi suvremeni lovci u svakodnevnom lovu na neku robu kao plijen, a nisu ni svjesni da su sami roba od koje ovaj dehumanizirani sustav živi. Ni lica im više nemaju ljudskosti. Djeluju poput hladnokrvnih androida. Emocije se sve više kriju. Pa, kad je već tako – tu su sada, osim onih uvriježenih masaka koje ljudi kao preventivnu zaštitu jedni od drugih inače navlače na svoja lica, i zaštitne maske koje su obligatorni pandemijski rekvizit (za kojega smo, usput budi rečeno, sada i službeno saznali da je štetan, jer narušava naš prirodni imunitet). Upitajmo se ponekad – vole li nas ljudi zbog nas ili zbog maski koje stavljamo na naša lica? I, voli li nas sustav zbog nas ili zbog zaštitnih masaka kojima mu iskazujemo poslušnost?

Svijete, zašto si morao tako žuriti u provaliju? Čovjek se čovjeka boji. Čovjek je čovjeku vuk. Lice se krije od lica maskom. Zašto? Zašto smo dozvolili da nas ovaj sustav cijepi protiv ljudskosti bez koje nam nema opstanka. Svatko kosi travu u svom vrtu sa svojom kosilicom želeći prkositi ostatku svijeta i reći svima kako je baš njegova trava najzelenija od svih. Svatko gura svoja kolica s namirnicima ispred sebe, eto, baš kao na ovoj ilustraciji na koju sam naišla i koja izvrsno ilustrira današnje društvo koje to u biti i nije jer je to skup otuđenih pojedinaca koji glume združeno mnoštvo i koji prikupljanjem materijalnih stvari kompenziraju izgubljenu ljudskost te bliskost i zajedništvo s drugim ljudima, odavno izgubljeno ispod slojeva masaka.

Ako predugo nosimo maske na našim licima, s vremenom ćemo početi zaboravljati tko smo to mi ispod te maske…

A, za sreću je potrebno malo. Jako malo. Velika očekivanja ne vode nas nikamo. Uživajmo u svakom danu s mišlju kako je sutra daleko. To će nam pomoći da uživamo u sadašnjosti od koje je satkan život. Prolazno trajan. I samo naš. Jedan jedini. Živimo za svaki trenutak sreće. Ne očekujmo puno od života. Samo mu dajmo sebe u cijelosti. Dajmo mu svoje lice. Čisto i iskreno. Bez maske. To će biti sasvim dovoljno.

Dan izvan Matrixa zvanog Covid

I, dok se tako pitamo, kada će netko proglasiti kraj pandemije i kakav nam to novi svijet sprema Klaus Schwab sa svojim suradnicima i partnerima, odlučujemo živjeti dan po dan, od danas do sutra, zazirući od bilo kakvih dugoročnih planova. Jer, tko zna što će biti sutra? Zato je svaki naš anti-covid dan proživljen u ljubavi i radosti, daleko od bilo kakvih restrikcija – naš veliki uspjeh. Jedan jedini dan bez okova čini nas neviđeno sretnim, slobodnim ljudima. Predivnog li osjećaja. Još jedan dan slobode. Još jedan dan u kojem ćemo uspjeti izbjeći bilo što što ovo vrijeme u kojem živimo čini tako sumornim i sablasnim. Svatko od nas zna kako će osmisliti taj svoj dan slobode.

Izbjegavat ćemo medije koji od nas žele učiniti zamorce u eksperimentima moćnika i robove u lancima novog svjetskog poretka. Boravit ćemo u prirodi gdje nas nitko neće pitati za Covid potvrde koje nas obilježavaju i dijele. Pričat ćemo s raznim ljudima, ne znajući tko je od njih cijepljen, a tko ne. Ili, tko od njih živi uspavan (čitaj: hipnotiziran) plavom pilulom iz Matrixa, a tko je od njih odlučio uzeti crvenu pilulu i osvijestiti se. Izbjegavat ćemo ljude koji su željni podjela i mjesta na kojima se na bilo koji način osjećamo obilježenima i podijeljenima. Došlo je vrijeme da cijenimo i volimo svaki takav anti-Covid dan – dan u kojem smo okrenuli leđa svemu što nam moćnici serviraju kako bi nas pokorili.

Ako je vjerovati Klausu Schwabu, glavnom kreatoru novog svijeta u kojemu ćemo živjeti, postoji Covid era i post-Covid era. Slušajući Schwaba, koliko se poziva na Covid i koliko ističe trenutnu situaciju kao povijesni trenutak za čovječanstvo, čovjek bi mogao zaključiti kako će Covid era pripomoći svjetskim moćnicima u realizaciji njihovih planova, baš kao da je Covid era osmišljena upravo zbog post-Covid ere. U post-Covid eri, čini se, svijet više nikada neće biti isti, neće biti ovakav kakav je danas. To nam otvoreno govore ljudi koji danas sjede na pozicijama moći.

Tedros Adhanom Ghebreyesus, čelnik Svjetske zdravstvene organizacije lijepo nam je svima rekao: „Želim biti iskren s vama – neće biti povratka na staro normalno u doglednoj budućnosti. Ponavljam: Neće biti povratka na staro normalno u doglednoj budućnosti.“ Što drugo možemo, nego zahvaliti mu na iskrenosti. Jedini je problem što ne znamo kakav će to biti svijet?

Sjetimo se što je Klaus Schwab, predsjednik Svjetskog ekonomskog foruma izjavio na press konferenciji prigodom predstavljanja svoje knjige znakovitog naslova „Covid 19: Veliki reset“ koju je izdao u suradnji s koautorom Thierryjem Malleretom: „Dakle, ljudi pretpostavljaju kako ćemo se vratiti dobrom, starom svijetu koji smo imali i da će sve opet biti normalno kako smo nekad ranije bili navikli. To je, da tako kažem, fikcija, i neće se dogoditi.“

Budućnost prirode, međuljudskih odnosa i poslovanja, čini se, bit će potpuno drugačija u toj, kako je Schwab naziva „novoj post-Covid eri“, s naglaskom na „novoj“. On, vjerojatno, pritom misli na novi svijet koji će biti izgrađen po njegovim zamislima. Covid je po njemu napravio rez koji je prejak da ne bi ostavio traga na cjelokupno čovječanstvo. „Za vrijeme Covid ere – ljudi su shvatili da su ovisni jedni o drugima i da jedino svi zajedno možemo zakoračiti u budućnost koja je pred nama.“  Globalna kriza koja je svima imala za ukazati na potrebu za globalnim zajedništvom izvrsna je podloga za kreiranje „vrlog novog svijeta“. Zato Schwab i ističe kako je ovo povijesno važan trenutak za cjelokupno čovječanstvo, trenutak čiji značaj ni u kojem slučaju ne bismo smjeli podcijeniti. S pravom se pitamo – kako Schwab i ostali svjetski moćnici već sada sa sigurnošću mogu govoriti o budućnosti, ako tu istu budućnost nisu već odavno osmislili takvom kakvom nam je sada opisuju?

Dok slušamo kako moćnici govore o održivosti, razvoju tehnologije i medicine i zelenoj ekonomiji budućnosti, imamo osjećaj kao da slušamo bajku za laku noć. Realnost je bitno drugačija. Čini se kako se diljem svijeta uspostavlja neviđena represija koja potiče sve veće prosvjede i socijalne nemire. Uz tu diktaturu Covid ere koja je još u tijeku i na koju poslušnici šutke pristaju, sve živo poskupljuje, a euro će nas uskoro totalno poraziti. Ljudi postaju umorni od svega, zatvoreni u sebe i depresivni. Zašto bismo morali čekati na bolji svijet, kada on može biti bolji još danas? Najsmješnije mi je bilo slušati kako Schwab priča o egoizmu koji je preplavio svijet, što na nacionalnoj, što na međunarodnoj, ali i na individualnoj razini. U budućem svijetu sve negativnosti, poput egoizma, trebale bi biti iskorijenjene, govori on. Lijepo je da se toga sjetio, zar ne?

Ostaje nam pitati se: Hoće li novi svijet u post-Covid eri uistinu biti čišći, pravedniji i pametniji? Koji je stvarni cilj globalnih režisera ove predstave u koju smo uronjeni? Kakav je to svijet koji žele izgraditi? S obzirom na bajke koje nam pričaju, neki bi ljudi mogli reći da su globalni moćnici preoptimistični, ali Schwab nam je otvoreno rekao: „nemamo drugog izbora“ ili kako bi rekao Charles, Prince od Walesa, „nemamo alternative“.  Lijepo je kada je netko tako iskren, zar ne? Naši stari i rekli: „Neće jezik nego pravo.“ Ako doista neće biti alternative, tada se još više radujem svakom novom danu izvan tog novog post-Covid svijeta.

A ni ova Covid era nije nešto. Pokušava nam zagorčati život na sve moguće načine. No, tako je izgleda moralo biti. „Covid je poziv za buđenje, da zajedno krenemo u budućnost, da se najprije obračunamo s posljedicama i da potom napravimo reset.“, izjavljuje Schwab. Iz cijelog narativa zaključujemo kako je Covid, dakle, tu, kako bi se nakon njega rodio novi svijet. Svijet kojeg se s pravom bojimo i koji nas čini toliko zaljubljenima u svaki novi dan kojega uspijevamo proživjeti sretno i slobodno. Nikada prije nismo toliko voljeli jedan jedini dan, onaj iz istoimene pjesme dobrih starih Dubrovačkih trubadura. Dan u kojem je čovjek jednostavno radostan. Jedan vješto osmišljen dan bez ikakve represije i depresije. Dan izvan hipnotičkog Matrixa zvanog Covid.

Smrt Covid potvrdama, sloboda narodu!

Diljem svijeta u tijeku su masovni prosvjedi protiv diskriminatornih mjera koje ograničavaju temeljne ljudske slobode. I u Hrvatskoj je, uz cijeli niz prosvjeda u subotu, 20. studenog ove godine održan masovni skup na kojem je bilo između pedeset i šezdeset tisuća ljudi. Tog istog dana održan je povijesni skup u Beču, masovni bunt suvremenih zarobljenika protiv ugrožavanja njihovih temeljnih ljudskih prava od strane vladajuće kaste novovjekih robovlasnika. Navodno je na austrijskom skupu bilo oko sto tisuća ljudi. Mainstream mediji bi vjerojatno rekli – “okupilo se par stotina ljudi”, kao što bi za ljude na zagrebačkom Trgu rekli da su to ljudi koji čekaju tramvaj. To im je u krvi. No, neka te fotografije govore same za sebe, one su dio naše suvremene povijesti i neka svi poslušnici koji vrijeđaju svakoga tko ne misli kao oni vide koliko tu ljudi ima, koliko „rulje“ i „bagre“, kako suvremeni tlačitelji čija agresija ovih dana izlazi iz ormara nazivaju svoje neistomišljenike.

Teško je promatrati lakoću s kojom vladajuća kasta provodi svoju volju, ignorirajući očito nezadovoljstvo svoga naroda zbog svega što nam se događa.

Fotografija ovog masovnog prosvjeda snimljena iz zraka prikazuje Trg bana Josipa Jelačića prepun ljudi. Vladajući, dobro pogledajte tu fotografiju koja je dostupna na internetu. Na njoj je hrvatski narod koji se osjeća prevareno i izigrano od strane vas koji ste prihvatili svetu dužnost predstavljanja interesa hrvatskog naroda. Kako možete to ignorirati i ponašati se kao da svih tih ljudi nema? Na vašem mjestu bilo bi me sram.

Mi vas hranimo i oblačimo. Da. Mi. Kako možete jednosmjerno komunicirati s građanima koje zastupate ako znate da je komunikacija uvijek dvosmjerni proces? Kako vas nije sram donositi diskriminatorne mjere koje dijele ideološki ionako već raskomadano i stratifikacijski do kraja otuđeno društvo zbog nestanka srednjeg sloja i jaza između bogatih i siromašnih?

Kako vas nije sram uvoditi segregaciju kao “novo normalno” (čitaj: nenormalno)? Tko je od vas nas građane ikada išta pitao u vezi vaših samovoljnih odluka koje su vam pristigle iz centara moći čije ste poslušne sluge? Tko je ovaj narod pitao – slažemo li se mi uopće s vašim famoznim “mjerama”? Reći ću vam – očito ima jako puno ljudi koji se ne slažu s vama. Ali narod nitko ništa ne pita. Od nas se traži poslušnost. Od nas se traži bespogovorna šutnja.

Ucjenjujete. Prijetite nama, svojim građanima. Zar se tako voli svoj narod? Zar ucjenama i prijetnjama? Zanima vas samo naš novac. Svi mi moramo uredno svaki mjesec platiti struju, vodu, plin, pričuvu, telefon, porez, parkiranje, prijevoz, sve to i puno više od toga kako bi vi imali luksuzan život, dok obespravljenima preostaju kontejneri, pučke kuhinje, Crveni križ, Caritas itd.

Odjednom se u vama probudila velika briga za ljude? Nakon što ste egzistencijalno upropastili tolike ljude i ostavili ih da trunu na ulici. Nevjerojatno. Nešto nam sada odjednom besplatno želite udijeliti? Zar koru kruha? To sigurno ne, u to ne sumnjam, već nas želite ograničavati u kretanju, zatvarati u kuće, zabranjivati nam pristup institucijama i raznim drugim objektima, kažnjavati nas ako vas ne slušamo, obilježavati nas kao stoku i procjepljivati nas eksperimentalnim supstancama protiv naše volje.

“Cjepivo” koje predstavljate kao “nužnost” će nas po vama spasiti od svih nevolja. Dajte, molim vas. Ima ljudi koji se žele cijepiti i onih koji to ne žele. Ima ljudi koji antigenske i PCR testove smatraju invazivnima i koji bi se radije testirali nekim nježnijim putem zbog niza nuspojava i nelagoda koje im ti testovi izazivaju. I svatko od nas ima svoje ljudske, moralne, zdravstvene, vjerske i druge, tko zna kakve razloge za stavove prema cjepivima i testovima i to trebamo poštivati. Svatko treba imati pravo na izbor, a jedino pravo koje nam vi nudite je pravo na poslušnost i prisilnu pokornost. Od nas se traži submisivnost pod svaku cijenu. Vaša dominacija je doista impresivna. Uživate li u njoj? Narod nije u cijelosti submisivan i dio ljudi očito ne doživljava vrhunce pod vašim bičem. Zar ćemo morati živjeti u paralelnim svjetovima? Izgraditi zidove koji će dijeliti obilježene i one koji to nisu?

Čije interese vi uopće zastupate? Ili prestanite s vašom samovoljom ili prepustite nekome drugome, tko voli svoj narod, da mu služi. Jer, da, u opisu vaših radnih mjesta je da služite ovom narodu i to časno – bez ikakve naknade, jer je narod gladan, a ne da ga besramno tlačite. Sram vas bilo. Plaće biste, da imate imalo ljudskosti, mogli primati tek kada bi Država bila uređena i kada bi bilo kruha za sve. Tek nakon naroda biste vi došli na red. Tek kada biste ispunili svoju svetu dužnost – stavljanja osmijeha na svako lice koje danas nažalost tužno i zabrinuto hoda našim ulicama.

Vašom samobitnošću i gluhoćom nad vapajem građana za promjenama, pokazuje se sva vaša sebičnost i pohlepa. Svojim nedjelovanjem u rješavanju ove krize učinili ste od pojedinih ljudi prave monstrume koji bi najradije razapeli svakoga tko ne misli kao oni. Na sve strane pršte uvrede, ljudi se svađaju između sebe, upiru prstima jedni u druge, krive neistomišljenike za smrt svojih bližnjih. Dakle, nalazimo se usred jednog kaosa koji je izazvan upravo lošim i nevjerodostojnim komunikacijskim strategijama vladajućih i strmoglavim gubljenjem kredibiliteta Stožera koji je cijelo vrijeme medijski isturen kao nekakav Generalštab u ovom korona cirkusu.

Zar je moralo biti baš tako? Zar niste mogli ponuditi neku opciju koja bi bila pomirljiva za cjelokupno društvo, na primjer – da se oni ljudi koji se ne žele cijepiti pismenim putem obvežu da će sami platiti eventualno liječenje od korone ako do toga dođe, a ostali koji se žele cijepiti da ostvare svoje pravo na liječenje u sklopu zdravstvenog osiguranja?

Dakle, zašto niste ponudili necijepljenima koji se ne žele cijepiti opciju da se odreknu svojih prava na zdravstvenu skrb kada je korona u pitanju, iako uredno plaćaju zdravstveno osiguranje? Sigurna sam da bi mnogi ljudi pristali na to i bio bi mir. Ovako samo u ljudima budite ogorčenost s tim obilježavanjem ljudi i ograničavanjem ljudskih sloboda, što nije ništa drugo doli ucjena kojom ljude želite prisiliti na cijepljenje.

Glas razuma se ne nazire. Tenzije iz dana u dan rastu. Ljudi gube radna mjesta. Propada malo i srednje poduzetništvo. Ekonomija je u totalnom rasulu. Inflacija divlja kao nikada do sada. Privatni sektor je na respiratoru. Što reći o tome? Tko će od svega ovoga profitirati? Svaka kriza ima svoje dobitnike i svoje gubitnike, ne zaboravimo to. Zato se i pitamo – koji je cilj ovog upropaštavanja svijeta kakvog smo bili izgradili? Svaka medalja uvijek ima dvije strane. Baš uvijek. Neki bi rekli i tri. Zato mi je tako teško bespogovorno prihvatiti tu jednu stranu medalje koja nam se nudi kao jedna jedina i ona prava…“istinita“. Istina je pod navodnicima, da, jer u pravilu ta jedna strana medalje koja nam se nudi gotovo nikada nije istinita. Nažalost. Povijest se uvijek na ovaj ili onaj način ponavlja. Ne zaboravimo to.

Svi oni koji se ovih dana pomodno hrane mržnjom prema neistomišljenicima izlazeći iz ormara jedan po jedan, časteći svakoga tko ne misli kao oni svojim pogrdnim riječima, nazivajući svoje sugrađane, susjede i dojučerašnje prijatelje “ruljom” i “bagrom” te otvoreno želeći zlo, pa čak i smrt, svakome tko nije u njihovu taboru – teško probavljaju fotografije mnoštva ljudi diljem svijeta koji ne pristaju staviti se bespogovorno pod čizmu tlačitelja, već smatraju da se još uvijek može bolje i drugačije.

Ne spuštajmo se na razinu tih ljudi koji ovih čudnih dana s neviđenom lakoćom vrijeđaju bilo koga tko im se nađe na putu, iskazujući svu svoju nasilnost koja spava u njima i ne vrijeđajmo ih. Ne. Nikako. Dozvolimo im da nam se pokažu kakvi su i na što su sve spremni kada dođe do izvanredne situacije. Ostavimo njihove ružne riječi njima, jer njima i pripadaju, oni ih izgovaraju i time sebi prizivaju to što si prizivaju.

Poželimo uvijek i svima svako dobro, zdravlje i sreću. Baš svima. To je jedini pravi put. Ne prihvaćajmo njihove pozive u pakao u kojemu žive. Svaka medijska priča ima svoju drugu stranu. Neki bi rekli i treću. Zato je uvijek potrebno razmisliti – što se to zapravo događa i s kojim ciljem nam se nešto servira. Kada narod osjeti da se nešto čudno događa, da je zavladao kaos, tada dolazi do buđenja svijesti i prirodne potrebe ljudi za društvenim promjenama. Nismo jedini. Dapače. Diljem svijeta ljudi se ovih dana pitaju zašto su zarobljeni, dovedeni pred zid, stjerani u kut – što i kako dalje…

Ima li još nekoga tko voli svoj narod? Sigurna sam da ima. Želim da ga zajedno saslušamo. Želim stati uz te ljude i pomoći svome narodu da živi sretno. Ako su ova slova jedino što imam, savjest mi je mirna, svoje sam rekla bar ovim putem. Hrvatski narode, volim te, sretan i slobodan mi budi. I ponosan kakav si oduvijek bio. Smrt Covid potvrdama, sloboda narodu!