Tag: globalizam

Sloboda je na kraju ispala ropstvo

Jesmo li svjesni činjenice da nas moćnici već godinama pripremaju za potpuni nadzor i potpuni gubitak privatnosti? Privikavanje čovječanstva na gubitak privatnosti već se godinama odvija putem društvenih mreža na kojima ljudi svakodnevno dijele detalje iz svojih privatnih života. Objavljuju se tako rođenja djece, krstitke, mature, promocije s fakulteta, vjenčanja, rođendani, slavlja, sprovodi, osmrtnice, svi važni životni trenuci. Nekada je to bilo nezamislivo. Ljudi su čuvali svoju privatnost. Ona im je nešto značila. Nije da nismo voljeli jedni s drugima podijeliti važne životne trenutke, ali ako smo ih s nekim dijelili, bili su to ljudi iz našeg bliskog kruga, a ne malo, po malo, pa cijeli svijet danas može vidjeti svačiji privatni život.

Nismo li pretjerali u tome? Nismo li pretjerali u tom poslušnom privikavanju na odvikavanje od naše privatnosti? Nismo li previše olako odustali od privatnog života i čineći ga javnim? Netko je mudro zaigrao na kartu našeg ega i podijelio ljudima platforme – virtualne pozornice na kojima se u neograničenim količinama mogu ukazivati ostatku svijeta – prikazujući se onakvima kakvi bi željeli biti i oslikavajući svoje živote onim bojama za koje misle da su društveno najprihvatljivije.

Vrijeme za druženje nekada je bilo doista u doslovnom smislu te riječi – vrijeme druženja, veselja, pjesme i viceva, a ne prepričavanja detalja iz privatnog života. Ljudi bi se našli da budu zajedno i vesele se životu. Alternativa nije postojala. I – dobro da nije. Ponekad je dobro nemati alternativu, koliko god to čudno zvučalo. Jer, kada je nema – prihvatiš život u svoj njegovoj punini. Što će nam uostalom alternativa za život kao takav? Alternativa može biti samo nešto umjetno – neka simulacija života. To smo dobili i danas imamo to što imamo. Ta nas je alternativa pojela žive.

Prije nije postojao drugi način da netko nekoga ‘odradi’ kao prijatelja i na taj alternativni digitalni način zalijeva cvijet prijateljstva. Jedini način druženja ljudi bilo je druženje uživo. Na telefonske razgovore nije se trošilo puno vremena. Telefoni su služili samo za dogovor – kad se vidimo i gdje. I to je bilo to. Ljudi su se prije digitalizacije društvenog života puno više družili, i, usuđujem se reći – puno kvalitetnije jer nisu zurili u zaslone mobitela dok bi bili jedni s drugima u društvu.

Danas, po novo-normalnom posve je normalno – ignorirati jedni druge s mobitelima u ruci. Svi su prihvatili to novo-normalno ignoriranje ljudi koji su s nama u društvu i općenito tu oko nas u fizičkom svijetu kao nešto normalno i prihvatljivo (iako je potpuno nenormalno) jer najvažnije od svega na svijetu je gledati u mobitel i biti prisutan u virtualnom svijetu. Svako malo netko od sugovornika lati se svog mobitela i počne hipnotizirano gledati u njegov zaslon, kao da cijelim bićem ulazi u taj virtualni svijet i odjednom ga više nema za tim stolom, odjednom više nije prisutan, kao da cijeli nestaje, kao da s tim zadubljenim pogledom cijeli čovjek ulazi u virtualni svijet putem zaslona pametnog telefona. Putem tog zaslona kao da se usisava cijela njegova pozornost, cijela njegova duša, cijelo njegovo biće. Nevjerojatno. Doista… I, nema baš previše iznimaka. Rijetko kome se to nije dogodilo. Tu smo svi manje-više isti i radimo slične greške.

Nekada je čovjek gledao u čovjeka, nekada je čovjek ne samo gledao, nego i vidio čovjeka, razgovarali su jedan s drugim gledajući se ravno i duboko u oči, rukovali su se, grlili, bili jedan uz drugog i jedan s drugim. Danas se međusobno više dotičemo digitalnim prstima nego onim stvarnim. Danas se ljudi jedni drugima javljaju objavama u digitalnom svijetu, jedni se drugima, dakle – objavljuju, ukazuju putem društvenih mreža, javljajući se potom jedni drugima kojim lajkom ili komentarom. Paradoksalno je to što je digitalno druženje uvelike zamijenilo ono stvarno, jer odrađujemo jedni druge digitalnim putem, ostavljajući susrete uživo za neki drugi dan, tjedan, mjesec ili godinu, pa tako mogu proći mjeseci i godine da nekoga ne vidimo u stvarnom svijetu, dok se s njim ili njom redovno družimo u virtualnom svijetu. Odrađujući tako jedni druge i naše međusobne odnose u virtualnom svijetu, sve se više udaljavamo jedni od drugih u stvarnom svijetu. Metaverzum postaje sve naseljeniji i sve življi, a stvaran sve tužniji. Tehnologija nas je na to natjerala. Naši avatari – digitalne verzije nas samih postali su naša glavna preokupacija, kao i sve ostalo što se u metaverzumu događa. Moćnici su postigli svoj cilj. Sada samo treba nastaviti s naseljevanjem svih duša u metaverzum, kako bi se stvaran svijet u miru mogao resetirati u svijet zarobljenih, izgubljenih duša koje vegetiraju u digitalnim kavezima metaverzuma bez imalo svijesti o opasnosti te simulacije života.

Na tu smo laž sami pristali. Na tu smo prividnu komociju sami pristali. Sami smo poželjeli imati svoje avatare i holograme. Sami smo pristali na tu liniju manjeg otpora. Htjeli smo biti u trendu. Htjeli smo biti in. Htjeli smo taj digitalni svijet. Nudio nam je slobodu, a dao nam je ropstvo. Nije nam smetalo da nas se nadzire i prati, da nas se prisluškuje. Na cenzuru i danas neki ljudi samo odmahuju rukom – u stilu – toga je bilo i bit će.

Zašto smo onda ikada uopće govorili o slobodi govora, o slobodnom svijetu, demokraciji kao vladavini naroda i tome slično, kada je sve to bila samo propaganda vladajućih, samo obmana i laž moćnika čiji jedini zadatak je bio – uvesti nas u svijet najvećeg mogućeg nadzora, najžešće moguće kontrole i ropstva do sada, onakvog kakvog ovaj svijet još nije vidio… Dok smo mi nehajno i veselo objavljivali fotografije iz naših privatnih albuma, želeći se ukazati svijetu i usput se zauvijek odričući svoje privatnosti, moćnici su nas pripremali za još jaču manipulaciju, pretvarajući nas iz dana u dan u sve poslušnije lutke na koncu, a mi smo se veselili svakoj tehnološkoj novotariji i svakoj novoj aplikaciji kao mala djeca…

Danas se pitamo – kamo ide ovaj svijet? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan – ide tamo kamo idemo i mi. Pitanje je samo – koliko ima ljudi na svijetu koji slijepo slijede naputke koje nam nameću moćnici idući tako svakim novim korakom putem sve većeg ropstva te koliko s druge strane ima ljudi koji se ni pod koju cijenu ne žele odreći svoje slobode i prava na svoje mišljenje i koji su spremni učiniti sve da ovaj svijet bude ugodno mjesto za sve nas, oslobođeno svih mogućih okova kojima nas moćnici žele okovati?

Zašto siromašni stalno hrane bogate?

Čitajući i slušajući o sve češće spominjanoj društvenoj odgovornosti (CSR – Corporate Social Responsibility) velikih tvrtki, stalno očekujem kada će konačno neka od velikih i moćnih multinacionalnih korporacija početi organizirati domjenke za beskućnike, dijeliti besplatno hranu onima koji je ne mogu kupiti, poklanjati krov nad glavom najugroženijima…

Doista, zašto, na primjer, velike farmaceutske tvrtke ne počnu već jednom besplatno slati svoje lijekove onima kojima su nedostupni? Zašto umjesto modnih revija, golf ili polo turnira i ostalih glamuroznih događanja, netko od moćnika ne organizira humanitarnu reviju svjetskih nepravdi, po čijoj bi pisti hodali ljudi omršavjeli od gladi iz svih siromašnih krajeva svijeta te raznim virusima zaraženi ili na bilo koji drugi način obespravljeni ljudi, kako bi upozorili bogate moćnike na stvarne probleme ovoga svijeta? Kada bi ih paparazzi počeli fotografirati, a svjetski mediji objavljivati njihove fotografije, svi crveni tepisi ovoga svijeta mogli bi se posramiti sebe samih i svojih poklonika, među kojima, doduše, ima i dobrotvora, ali još uvijek nedovoljno za konačno suzbijanje gladi, siromaštva, bolesti i svih ostalih nepravdi ovoga svijeta.

Žalosna je spoznaja da su svi ti problemi i te kako (ne lako, ali ipak) rješivi što se tiče materijalnih sredstava koja su potrebna za njihovo rješavanje, ali zašto onda oni još uvijek postoje? Znajući za male, napaćene, izgladnjele i onemoćale ljude iz zemalja Trećeg i Četvrtog svijeta koji žude za kapljom vode i korom kruha, kako samozvana elita može tako sebično uživati u glamouru i isticanju svojih često nezakonito stečenih raskošnih vila, jahti, limuzina i skupocjenih odjevnih predmeta i modnih dodataka? Obogaćivanje jednog dijela svijeta koje počiva na temeljima osiromašivanja onog drugog dijela svijeta nešto je najstrašnije što nam se moglo dogoditi. No, svemu jednom mora doći kraj.

Danas više nije popularno govoriti o kolonizaciji, porobljavanju i tome slično, jer sve je to tržišna utakmica, zar ne? Ako u toj utakmici jedna momčad igra u tenisicama na mlazni pogon, a druga potpuno bosa, gospodarske kladionice neće primiti puno uplata s našim predviđanjima neizvjesnih rezultata. Sve se unaprijed zna: znaju se predodređeni pobjednici i gubitnici. Još kad si čovjek pomisli da bosonogi igrači te neravnopravne tržne utakmice kroje i šivaju tenisice na mlazni pogon onom dijelu svijeta koji se bogati na njihovim leđima (čitaj: njihovu radu), cijela slika postaje nam još tužnija. Bogatstvo profitira od nečijeg siromaštva. Siromašni hrane i oblače bogate, ali zato ne bismo mogli reći da bogati hrane i oblače siromašne. Siromašni hrane bogate i upravo zbog toga oni sami postaju svakim danom materijalno sve siromašniji, ali zato i duhovno bogatiji. Bogati ne hrane nikoga osim sebe samih i zato su svakim danom sve bogatiji materijom i sve siromašniji duhom. Davanje sebe, svoga rada i svojih sredstava nekom drugom ispada kao porobljavanje samoga sebe u korist novih robovlasnika.

Ali i robovi novoga doba jednoga će se dana dignuti iz lokve vlastitog znoja i poželjeti biti vlasnicima svoga rada i svojih proizvoda. Dominacija moćnih zemalja jednoga će dana prestati. Jer, kolo sreće se okreće. Ne staje.

Kada se samo sjetim kako smo se svojedobno nudili Europi da nas uzme u svoje krilo, misleći kako ćemo ulaskom u EU strašno profitirati. Ne vidim u čemu smo to profitirali? Kada se samo sjetim tih godina za vrijeme kojih smo živjeli u euronostalgičnoj atmosferi neodobrene nam europeizacije i prilagođavanja zakona europskim standardima, svakodnevno lutajući šumom otvorenih i zatvorenih poglavlja za pregovore s EU-om. Raspoloženje sveopće apatije i potpune ravnodušnosti prema domaćem i svjetskom gospodarstvu bilo je i tada, kao i danas više nego očito. Nismo više znali što bismo, pa umjesto lokalnih festivala organizirali europeizirane svečanosti, misleći: netko će već primijetiti naš trud. Što nam je to značilo? Prodali smo suverenost za brand i identitet koji danas opstaje samo na razini simbolike.

Danas kada sve direktive dobivamo od EU i SAD-a, morali bismo znati da će u budućnosti i SAD i Europa biti potpuno deplasirane u tržnoj utakmici s bosonogima. Te iste bose nožice i ručice koje danas marljivo kroje brandirane odjevne predmete za nikakav novac, već sutra će vladati svijetom.

Azijski divovi koji još uvijek u čast velesilama na zalazu glume bosonoge patuljke i sluge ne spavaju. To isto ropstvo u kojem je rođeno jedinstvo njihova duha i zajednička želja za uspjehom, jednoga će im dana dobro poslužiti u osmišljavanju svoje premoći za koju će tada biti teško reći da je lišena duha kao što je bila premoć Zapada. Jednoga će se dana osiromašeni Jug okrenuti protiv Sjevera. Jug će biti Sjever, a Istok će biti Zapad. Razmišljamo li ponekad o tome? Nije pametno gurati se ni pod čiju čizmu. Zbog i u ime čega? Ne šljive nas ni pet posto. Imamo u tom Europskom parlamentu svoje predstavnike koji osim njihovih govora nemaju nikakav utjecaj na donošenje važnih odluka.

Eto, danas je i Hrvatska dio tog licemjernog društvanca koje samo želi profitirati od našeg turističkog proizvoda i naših plodnih slavonskih njiva – i ništa više. Pod čiju smo se čizmu tako uporno gurali i zbog čega? Zar nismo svjesni toga da smo u smislu europeizacije upravo mi danas ti bosonogi krojači njihova blagostanja, ti patuljci koji njima trebaju kako bi postali još bogatiji i još gordiji. Zašto se onda netko ne sjeti da bismo i mi, ako to želimo, također u ovom dijelu svijeta mogli biti i potencijalni divovi, kao što su to i svi ostali trenutni gospodarski patuljci? Nijedan div ne mora dovijeka ostati div, kao što ni patuljak ne mora dovijeka ostati patuljak. Sve se mijenja, kolo sreće se okreće, ali čudno, nikako da se okrene u korist Hrvatske.

Opasno je imati svoje mišljenje

Ovih smo dana svi na svojoj koži osjetili kako je opasno imati svoje mišljenje i javno ga iznijeti. Dugo se nisam usudila taknuti gorućih društvenih tema, upravo iz razloga – da ne uzburkam zle duhove koji jedva čekaju napasti nekoga tko ne misli isto što i oni. No, svi smo mi dio ovog vremena i društva i s vremenom čovjeku postane glupo stalno stajati po strani dok drugi otvoreno iskazuju svoje stavove o aktualnim temama, ne mareći za moguće napade i sukobe.

Moji roditelji, prijatelji i susjedi mi vele – “drži se ljubavi, o njoj piši, o svemu piši, samo ne o koroni, to je danas postala jako opasna tema”. Takve savjete, eto, dobivam, istovremeno ih propuštajući kroz uši, da nastave svoj put.Korona je, dakle, nešto o čemu je postalo opasno i govoriti i pisati. Da. Baš opasno. Tako kažu upućeni.

Možemo, dakle, o svemu, ali ne i o koroni, a ako i progovaramo o koroni – to treba biti strogo u skladu s režimskim izvješćima, rekli bismo – (ne)vjerodostojno.No, ja o koroni niti ne pišem, niti sam ikada pisala. Moja struka nije medicina već humanističke znanosti. Oduvijek sam pisala samo o ponašanju našeg društva, pa tako i sada u ova, kako kažu upućeni, novonormalna pandemijska vremena.

Ljudi umiru. Odlaze. Nažalost. I, rađaju se. Dolaze. Jedni ljudi su u strahu od opasnog virusa koji se nezaustavljivo širi. Drugi ljudi su u strahu od raznih eksperimentalnih cjepiva. Hoće li se naši strahovi susresti negdje na pola puta? Ili će nas ti isti strahovi zauvijek podijeliti? Jedni su obilježeni covid potvrdama, ponašajući se kao Jankec koji se ne brine zbog toga kaj bu mu cug pobegel jer mu je karta v žepu, a drugi ih žele ukinuti pod svaku cijenu smatrajući ih protuustavnima, diskriminatornima te ulaženjem u nečiju privatnost i zdravstveni karton. Jednom stranom ulice hodaju cijepljeni, drugom stranom ulice, u suprotnom smjeru od njih – necijepljeni ljudi. Navodno i jedni i drugi šire zarazu. Među preminulima ima i jednih i drugih.

Nažalost. To su statistike. To su poruke znanstvenika s područja medicine.Nikada do sada nismo se tako brzo i bezumno podijelili. Nevjerojatno je kako su pojedini ljudi ostrašćeni u branjenju svojih stavova, čak i pod cijenu brutalnog prekidanja dugogodišnjih prijateljstava. Psovke pršte na sve strane, sklopljene slušalice padaju kao zrele kruške s obiteljskih i prijateljskih stabala, blokiraju se dojučerašnji prijatelji na društvenim nrežama, odfrendavaju jedni druge kao od šale, pljuju jedni po drugima bez pardona.

Očekuje se od svih nas da budemo bespogovorno odgovorni prema onima koji su se već toliko puta do sada pokazali neodgovornima prema nama, jel tako? Svemu tome danas svjedočimo.Pitam se – zašto bismo svi morali isto misliti? Onako poželjno i podobno. Zašto? To je onda jednoumlje koje podsjeća na neka dobro nam poznata mračna vremena prije ove tzv. demokracije. I ona prva mračna vremena. I ona druga. Zna se koja.

Znači, nije nam više dozvoljeno misliti svojim glavom, niti govoriti o onome što nam se događa i kako to doživljavamo.Prekrasno, zar ne? Ako se usudiš pisnuti, razapet će te. Zato, piši o ljubavi, o jesenjem lišću i kišama, samo piši, ali u covid nam ne diraj, ima tko može i smije o tome danonoćno i nadasve vjerodostojno pisati i govoriti – onaj tko je za to jako dobro plaćen.

Pa, da. Obični smrtnici mogu samo staviti povez preko očiju, zaštitnu masku preko lica i stati u red za novu dozu cjepiva. I, tako u nedogled i nepovrat naših dana na Zemlji.Često znam reći – kada ne znaš o čemu se zapravo iza kulisa radi – odgovor je uvijek isti – novac.

I sada dok ovo pišem netko negdje zbraja novac i zarađuje na našim covidom izazvanim mukama u društvenom smislu. Ta covid kriza probudila je ono najgore u ljudima. Političari su to očito htjeli. Željeli su iz nekog razloga izazvati tako lošu, da ne kažem katastrofalnu, društvenu klimu.

Takva je odluka donešena na globalnoj razini, a naši su političari štreberi kada su globalne naredbe njihovih nadređenih u pitanju.Corona propaganda podsjetila nas je da smo samo nepregledni brojevi, kodovi i šifre, a ne ljudi. Podsjetila nas je da preko noći možemo biti utrpani u neku statističku analizu, pogotovo posthumno.

Moćnici nas nikada nisu niti znali, niti željeli vidjeti kao ljude, već isključivo kao brojke i pogonsko gorivo za ostvarivanje svojih ciljeva. Oni su primatelji. Mi smo davatelji. Točka. Drugačije ne ide. No, doista je ružno kada čujemo da nas ti isti političari praktički nazivaju unutarnjim neprijateljima, parazitima, kukavicama i skupljačima političkih bodova. Nije lijepo gristi ruku koja te hrani, niti rezati granu na kojoj sjediš.

Trebalo je samo malo sjesti i saslušati glas naroda. Kad cug pobegne, Jankecu karta v žepu ne bu baš niš pomogla…Najgore je kada ne znaš što se zapravo oko tebe događa, iako ti se čini da ipak sve znaš. Slušaš, gledaš, čitaš, osluškuješ…informiraš se. I, onda se sjetiš da ništa ne mora biti onakvim kakvim ti se prikazuje. I tek onda te bude još više strah i preplavi te neki čudan osjećaj nesigurnosti…

Ali ljubav uvijek pobjeđuje svaki strah i zato ću o njoj doista i pisati, po želji onih koje je obuzeo neviđeni strah od tabu teme koja razara i kosi sve pred sobom, da joj ime ne spominjemo više…

Domoroci Globalnog sela

Čovjeka od pamtivijeka privlače putovanja. Putovanja su usađena duboko u našu bit i bez njih kao da ne bismo mogli živjeti. Svako malo nešto se u nama probudi i tjera nas na put, daleko od svakodnevice. Razmišljajući o mojim putovanjima, često se pitam što je to bilo presudno u mom donošenju odluke o nekom odredištu. Kako određujemo smjer našega kretanja? U jednoj životnoj fazi privlače nas uvijek neke nove postaje i strane svijeta, dok se u sljedećoj fazi, pak, volimo vraćati na stara i dobro nam poznata mjesta. Čas volimo putovati u nepoznato, ne znajući što nas čeka, čas se vraćamo na stare i dobro nam poznate putove, upravo zato jer znamo što nas na tim putovima čeka.

Čovjek se mijenja kao i vrijeme, i godišnja doba i odredišta koja posjećujemo. U svakom od odredišta koja smo posjetili ostaje zauvijek otisnut dio nas, dok u nama ostaje vječno upisan još jedan komadić ovoga šarolikog svijeta. Netko će na svom putu birati utabane staze, dok će netko drugi sam krčiti svoje nove još neotkrivene putove. Ponekad se čini kako je lakše ići nekim putem samo zato što je netko već tim putem išao, no to sigurno nije ni upola uzbudljivo kao otići nekamo kamo te srce vodi, makar to bio put kroz trnje i šipražje.

Smjer našega putovanja gotovo uvijek je vrlo usko povezan s nekim osjećajima za koje vjerujemo da će određena destinacija u nama probuditi. Pitam se: može li čovjek ponekad i pogriješiti u svojoj procjeni i krenuti u krivom smjeru? Goethe je bio uvjeren da je to nemoguće, ističući kako čovjek nikada neće izgubiti pravi put bude li se ravnao prema svojim osjećajima i svojoj savjesti. No, ako se i dogodi da pod utjecajima okoline, ne daj Bože, skrenemo s puta, sjetimo se Danteovih riječi: kada noga skrene s pravoga puta, što brže hoda, to brže zaluta iznajmo što prije prepoznati krivi smjer i ponovno pronaći smjer kojim nas vode naši osjećaji. Francis Bacon je, želeći opisati težnju svakog čovjeka ka unutarnjim previranjima, u svom eseju Of Travel bio primijetio kako putopisci češće pišu brodske dnevnike od kopnenih zapisa. Čudio se činjenici da ljudi toliko pišu putujući morem, iako ne mogu ni čuti, ni vidjeti ništa drugo osim valova, morske pučine i neba, dok putujući kopnom gdje mogu vidjeti mnogo više toga, najčešće to ne čine. Doista, kopneni su putopisi drugačiji od brodskih ili zatvorskih dnevnika koji su zbog odvojenosti pisca od izvanjskog svijeta naglašeno kontemplativni.

Za vrijeme rada na mojoj knjizi Na Diogenovu putu, posebno sam uživala razgovarajući s poznatim putopiscem Don Georgeom koji je putujući svijetom otkrio kako su ljudi diljem svijeta bogati u svojoj različitosti, ali u svojoj biti su zapravo vrlo slični. Dovoljno je samo da se međusobno sretnemo s ljudima iz raznih zemalja, kako bismo to otkrili. Najvažnije od svega je da na našem putu nikada ne zaboravimo biti prisutni u svakom trenutku putovanja. Odsutnost duha odvaja nas od mogućnosti našeg unutarnjeg putovanja, bez kojega ni jedno putovanje nije ono pravo. Naš unutarnji objektiv koji stalno bilježi naša zapažanja i naše osjećaje, znatno je važniji od onog vanjskog kojim bilježimo izvanjski okoliš.

Jedan od zagovornika našeg unutarnjeg previranja bio je i austrijski pjesnik Rainer Maria Rilke, koji je ustvrdio kako je, bez obzira na to kamo sve čovjek putuje, jedino putovanje ono unutar nas samih. Svaki put kada nam se tijekom naših putovanja dogodi neki déjà vu ili kada nam se netko ili nešto učini poznatim, mi postajemo budniji i pitamo se: što je to probudilo našu pozornost i istančalo naša osjetila? Da, svi mi na našim putovanjima tragamo za djelićem svijeta unutar sebe i za komadićem sebe u tom šarolikom svijetu.

Svatko u cijelom svijetu može, ako to želi, biti i u gostima i kod kuće. Čovjek koji je u svakom trenutku svoga životnoga putovanja maksimalno prisutan, moći će s lakoćom u bilo kojem dijelu svijeta prepoznati jedan dio sebe, baš kao što će unutar sebe uvijek znati prepoznati bilo koji dio svijeta.

Putovati je kao sanjati, povratkom se probuditi, napisala sam svojedobno u jednoj mojoj pjesmi. Putovati je kao sanjati neki bolji svijet, danas bih dodala. Putujući ljudi jedna su velika združena kolona ljubavi koja svakodnevno svojom znatiželjom grli cijeli ovaj svijet. Nisu li upravo putnici prije svih ostalih ljudi na svijetu, u želji za otkrivanjem novih kontinenata, proširili naše horizonte i udarili temelje Globalnom selu u kojem danas živimo? Nisu li upravo putovanja osmislila kartu svijeta kakva ona danas jest?

Pogledaj u nebo dok šećeš gradom i vidjet ćeš bijele tragove aviona. Stalno netko negdje putuje ususret sebi i svijetu, iako se ponekad čini da je čovječanstvo u bijegu od sebe i tog istog svijeta. Ne, nije tako, uvijek putujemo prema sebi i svijetu, pa čak i onda kada se čini da od svega bježimo.

Onima koji putuju kako bi pobjegli od sebe, obično kažem: možeš putovati kamo god želiš, ali od sebe ne možeš pobjeći i kamo god kreneš opet ćeš sresti sebe. Danas kada se čini da smo sve kontinente već otkrili, mi nastavljamo s otkrivanjem nekih novih tajni, možda i u sebi. Putujemo čak i onda kada naizgled nikamo ne idemo, jer i sam život je jedno veliko putovanje na kojem susrećemo brojne nama drage suputnike s kojima dijelimo kupee, sjedala, tračnice, ceste, cvjetne livade, sunčane proplanke te snježne planinske vrhove, rijeke, jezera, mora i oceane.

Putnici smo i onda kada mislimo da to nismo. Ponekad smo putnici samo u mislima ili snovima, ponekad putujemo internetskim ili knjiškim stranicama, ponekad zamišljeno koračamo poznatim i nepoznatim ulicama. Svaki je putnik donositelj neke važne poruke svojim suputnicima. Putnike svi vole i svugdje su dobrodošli. Njihova su putovanja posuta osmjesima gostoprimstva, prijateljstva i ljubavi. Putnici su ljudi koje jednostavno moraš voljeti, jer oni vole cijeli svijet, pa tako i svakoga od nas. Putnici su ljudi koji se ne boje živjeti niti iza, niti ispred svoga vremena, baš kao što se ne boje postojati niti u sadašnjem trenutku, niti u onom još nedoživljenom snu. Nije li predivno s vremena na vrijeme iskočiti iz svakodnevice u kojoj svatko od nas ima svoju ulogu i pokloniti sebi užitak i čast titule putnika i jednostavno joj se na sve moguće načine prepustiti i cijelim svojim bićem uživati u njoj – dati svoj doprinos iskrenom zagrljaju svijeta? Još kada bismo se svakoga dana mogli sjetiti činjenice da smo putnici zapravo cijeloga života, tada bi lice ovoga svijeta vječno bilo nasmijano, kao i naše. Sretan vam put dragi moji suputnici!